Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 9 od 11 9. poglavlje Poziv brata Silvestra i viđenje što ga je imao prije ulaska u Red Dok je gospodin Bernardo, kao što je rečeno, svoja dobra dijelio siromasima, bijaše nazočan i blaženi Franjo koji je promatrao snažno djelovanje Gospodinovo i u svom je srcu slavio i hvalio Gospodina. Kadli dođe neki svećenik imenom Silvestar od kojega je blaženi Franjo kupio kamenja za popravak crkve sv. Damjana. Gledajući kako se sav novac troši po nakani čovjeka Božjega, raspaljen pohlepom mu je rekao: "Franjo, nisi mi dovoljno platio kamenje što si ga od mene kupio." Kad je preziratelj lakomosti čuo kako taj mrmlja i prigovara, pristupio je gospodinu Bernardu i gurnuo svoju ruku u njegov ogrtač, gdje se nalazio novac, s velikom ogorčenošću srca je ruku izvukao punu novaca i dao ga svećeniku koji je čas prije mrmljao rekavši mu: "Da li si, gospodine svećeniče, potpuno podmiren?" Silvestar je odgovorio: "Potpuno, brate." Radostan se, s tako dobivenim novcem, vratio svojoj kući. Nakon nekoliko dana je isti svećenik po Božjem nadahnuću počeo razmišljati o onome što je učinio blaženi Franjo te je sam sebi rekao: "Nisam li ja bijedan čovjek? Iako sam već star, pohlepno žudim za vremenitim dobrima i tražim ih. A ovaj mladić, naprotiv, iz ljubavi prema Bogu sve to prezire i odbacuje." Naredne je noći u snoviđenju vidio neizmjeran križ čiji je vrh doticao nebo, a podnožje mu je učvršćeno stajalo u Franjinim ustima. Priječnice su toga križa sezale od jednoga kraja svijeta do drugoga. Kad se svećenik probudio, spoznao je i čvrsto vjerovao da je Franjo pravi prijatelj i sluga Kristov i da se redovnička zajednica, koja se istom pojavila, ima proširiti po cijelome svijetu. Tako se počeo bojati Boga i u svojoj je kući počeo činiti pokoru. Napokon je, nakon malo vremena, stupio u Red koji je tada već bio pravno osnovan. U njemu je vrlo uzorno živio i slavno završio svoj zemaljski život. Čovjek Božji, komu se, kako je rečeno, pridružiše dva brata, nije imao nikakva skloništa gdje bi s braćom boravio. S njima se preselio k nekoj siromašnoj i zapuštenoj crkvici koja se zvala Sveta Marija Porcijunkulska. Ondje načiniše kućicu u kojoj su katkada boravili zajedno. Nakon nekoliko dana je neki čovjek imenom Egidije došao k njima te je s velikim poštovanjem i pobožnošću, klečeći na koljenima, molio čovjeka Božjega da bi ga primio u svoj u družbu. Kad ga je čovjek Božj i vidio kako je dobar vjernik i pobožan, i kad se uvjerio da bi od Boga mogao primiti mnogo milosti, kao što se to poslije pokazalo djelom, rado ga je primio. Ova su četvorica bila tako sjedinjena u neopisivu veselju i radosti Duha Svetoga. Poradi većega napretka se razdijeliše ovako: Blaženi je Franjo, uzevši brata Egidija, s njim otišao u Ankonitansku Markiju, a ostala dvojica otidoše na drugi kraj. Putujući u Markiju mnogo su se radovali u Gospodinu. Sveti je čovjek visokim i zvonkim glasom francuskim jezikom pjevao pohvale Gospodinu i slavio dobrotu Svevišnjega. Toliko bijahu radosni kao da su pronašli veliko blago na evanđeoskom polju gospođe siromaštine. (usp. Mt 13, 44) Iz ljubavi prema njoj su prezirali sve zemaljsko i velikodušnom radošću odbacivali kao smeće. Svetac je rekao bratu Egidiju: "Naš će Red biti sličan ribaru koji baca svoje mreže u vodu i ulovi veliko mnoštvo riba. Malene ostavlja u vodi, a velike izabire i stavlja u posude. " (Mt 13, 48) Tako je prorekao širenje Reda. Premda čovjek Božji još nije zapravo propovijedao narodu, ipak je, prolazeći kroz gradove i sela, sve poticao da bi Boga ljubili i bojali ga se, i da bi za svoje grijehe činili pokoru. Brat je Egidije opominjao slušatelje da Franji vjeruju, jer im je savjetovao ono najbolje. U službenom ili pravnom osnutku Franjina Reda razlikujemo dvije etape; Red je odobrio, ali samo usmeno, najprije papa Inocent III, a nakon toga je uslijedilo i pravno odobrenje. To je učinio nasljednik Inocenta III. papa Honorije III. svojom bulom "Solet annuere" od 29. studenoga 1223. Brat Silvestar je umro oko 1240. godine. Brat Egidije je primljen u Red 23. travnja 1209, a umro je 22. travnja 1282. Svi koji su ih slušali, govorili su: "Tko su ovi? Kakve su to riječi što ih govore?" Tada je, naime, ljubav prema Bogu i strah Božji bio na neki način gotovo posve ugašen, a put pokore bijaše sasvim nepoznat, štoviše, smatran je ludošću. U tolikoj je, naime, mjeri prevladala privlačnost tijela, požuda svijeta i oholost života te se činilo da je cijeli svijet ogrezao u tim trima zlima. (usp. 1 vi 2, 16) . O tim je evanđeoskim ljudima vladalo raznoliko mišljenje. Jedni su, naime, govorili da su ludi ili pijani, a drugi su opet tvrdili da takve riječi ne proizlaze iz ludosti. Jedan je između slušatelja rekao: "Ili su uz Gospodina prionuli poradi najvećega savršenstva, ili su doista ludi; njihov se život čini beznadnim, kad se hrane siromašno, hode bosonogi a obučeni su u vrlo bijednu odjeću." Ipak među tima, iako je neke obuzeo strah kad su promatrali način njihova života, bijaše i takvih koji ih još nisu slijedili. A kad bi ih djevojke i mlade žene vidjele samo izdaleka, bježale bi bojeći se da ih ne bi možda zavela njihova ludost i bezumnost. Kad obiđoše tu pokrajinu, povratiše se na spomenuto mjesto kod Svete Marije. Kad je prošlo nekoliko dana, dođoše k njima još tri čovjeka iz Asiza, naime: Sabatin, Morik i Ivan iz Capelle. Ponizno zamoliše blaženoga Franju da ih primi kao braću. I on ih je ponizno i dobrostivo primio. Kad su po gradu prosili milostinju, jedva bi im je tko dao. Spočitavali su im što su svoje imanje ostavili da jedu tuđe pa su zbog toga trpjeli veliku neimaštinu. Njihovi su ih rođaci i roditelji progonili, a drugi su ih građani ismjehivali kao bezumnike i luđake, jer u ono vrijeme nitko nije ostavljao svoju imovinu da bi od vrata do vrata prosio milostinju. Biskup grada Asiza, kojem je čovjek Božji često odlazio da se s njim posavjetuje, ljubazno ga je primio i rekao mu: "Vaš mi se život čini tvrdim i oporim, jer na svijetu ništa ne posjedujete." Nato će njemu Svetac: "Gospodine, kad bismo imali neke posjede, bilo bi nam potrebno oružje da se zaštitimo. Odatle se, naime, rađaju rasprave i parbenja, a zbog toga se na mnogo načina sprečava ljubav prema Bogu i bližnjemu. I zato ne želimo na ovome svijetu posjedovati ništa vremenito." Biskupu se vrlo svidio odgovor čovjeka Božjeg koji je prezreo sve vremenito, a napose novac. To je bilo u tolikoj mjeri da je u svim Pravilima osobito preporučivao siromaštvo i svu je braću poticao da se brižljivo čuvaju novca . Izradio je, naime, više Pravila i najprije ih je iskušao, a istom onda napisao ono što ga je konačno ostavio braći. Zato je u jednom od njih, odvraćajući braću od novca, rekao: "Čuvajmo se mi koji ostavismo sve da ne bismo poradi tako neznatnoga izgubili kraljevstvo nebesko. Nađemo li negdje novaca, ne brinimo se za njih više negoli za prah koji gazimo." Franjin je stav prema novcu jasan, odlučan i beskompromisan. Sažeto ga je formulirao u IV. poglavlju tzv. potvrđenoga Pravila. Kad Franjo odbacuje novac, treba mu priznati dvoje, da je, naime, istovremeno bio i dalekovidni genij i karizmatički vidjelac. Kako je novac veliko zlo i kolika je smetnja napredovanju u evanđeoskom savršenstvu, najbolje pokazuje jedno od najvećih suvremenih zala, a to je zloglasni kapitalizam, koji na svoj poseban način čovjeka zarobljava i eksploatira njegove i duševne i tjelesne sposobnosti. 10. poglavlje Kako je šestorici svojih drugova pretkazao sve što ih je imalo snaći, kad budu išli po svijetu poticao ih je na strpljivost Sveti je Franjo, kad je već bio pun milosti Duha Svetoga, pozvao k sebi šestoricu spomenute braće te im je unaprijed pretkazao što će im se dogoditi. Rekao im je: "Razmotrimo, predraga braćo, svoje zvanje kojim nas je Bog milosrdno pozvao (usp. 1 Kor 1, 26). Nije nas pozvao samo poradi našega spasenja nego i poradi spasenja mnogih da pođemo po svijetu opominjući sve, većma primjerom negoli riječju, da za svoje grijehe čine pokoru i da na pameti imaju Božje zapovijedi. Nemojte se bojati toga što izgledate neugledni i neuki, nego bez straha, jednostavno naviještajte pokoru. Pouzdajte se u Gospodina koji je pobijedio svijet (Iv 16, 33). On po vama i u vama govori svojim Duhom da bi sve potaknuo neka bi se obratili k njemu i opsluživali njegove zapovijedi." "Naći ćete poneke ljude koji su vjerni, blagi i dobrostivi. Oni će vas i vaše riječi radosno primati, a namjerit ćete se i na mnoge druge koji nisu vjernici, nego su oholice i psovači. Oni će vam se suprotstavljati i opirati kao i onome o čemu ćete im govoriti. Odlučite, dakle, u svom srcu da ćete sve podnositi strpljivo i ponizno. " Kad su braća to čula, počeše se plašiti. Svetac im je na to rekao: "Nemojte se bojati, jer će nakon malo vremena doći k nama mnogo mudrih i plemenitih. Bit će s nama i propovijedat će kraljevima, knezovima i mnogim narodima. Mnogi će se obratiti Gospodinu koji će po cijelome svijetu umnožiti i povećati svoju obitelj." Kad im je to rekao i blagoslovio ih, ljudi su se Božji razišli i vjerno obdržavali njegove opomene. Kad bi se namjerili na koju crkvu ili na raspelo, pokleknuli bi da se pomole. Tada su pobožno molili: "Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te poradi sviju tvojih crkava koje su po cijelome svijetu, jer si po svome svetom križu otkupio svijet." Vjerovali su, naime, da uvijek nađu Božje prebivalište, gdje god se namjere na raspelo ili na crkvu. Koji god bi ih vidjeli, mnogo su se čudili što su se svojom haljinom razlikovali od sviju ostalih ljudi i što su izgledali poput šumskih ljudi. Kamo god bi došli - u grad, selo, zaselak ili kuću - naviještali bi mir. Sve su ljude poticali da se boje Boga i da ljube Stvoritelja neba i zemlje te da izvršuju njegove zapovijedi. Jedni su ih rado slušali, a drugi su ih ismjehivali. Mnogi su ih zamarali pitanjima. Neki su ih pitali: "Odakle ste?" Drugi su se zanimali kojem Redu pripadaju. Jer im je bilo naporno odgovarati na tolika pitanja, jednostavno su izjavljivali da su pokornici iz grada Asiza. Njihova zajednica još tada nije bila nazvana Redom . Mnogi su ih smatrali varalicama i slaboumnicima pa ih nisu htjeli primati u svoje kuće, da ih možda ne bi kao lopovi okrali. Zato su u mnogim mjestima, kad su im nanesene nepravde, noćivali u trijemovima crkava i kuća. U isto su vrijeme dvojica od njih bila u Firenzi. Po gradu su prosili i tražili prenoćište, ali ga nisu mogli naći. Tako dođoše u jednu kuću koja je imala trijem i u njemu peć. Jedan drugome rekoše: "Ovdje ćemo moći prenoćiti." Kad su zamolili gazdaricu kuće da ih primi u kuću, a ona odbila to učiniti, ponizno je zamoliše neka im dopusti da barem te noći prenoće pokraj peći. Kad im je to dopustila, stigao je njezin muž i našao ih u trijemu. Pozvao je ženu i upitao je: "Zašto si tim nitkovima dala konak u našem trijemu?" Odgovorila je da ih nije htjela primiti u kuću nego im je dopustila da spavaju u trijemu, gdje ništa drugo nisu mogli ukrasti osim drva. Muž nije pristao da bi im se dao kakav pokrivač, jer ih je smatrao skitnicama i lopovima. Kad su te noći do matutina pokraj peći otpočinuli, a grijala ih je samo božanska toplina i bijahu pokriveni pokrivačem gospođe siromaštine, otiđoše u obližnju crkvu da prisustvuju jutarnjoj molitvi časoslova. Kad je svanulo, i ona je žena otišla u crkvu. Vidjevši ondje braću kako pobožno mole, rekla je u sebi: "Kad bi ti ljudi bili skitnice i lopovi, kao što je rekao moj muž, ne bi tako pobožno ustrajali u molitvi." Dok je ona tako razmišljala, gle, neki je čovjek imenom Gvido dijelio milostinju siromasima koji su se nalazili u samoj crkvi. Kad je došao do braće, htio je svakom pojedinom dati novaca kao što je dao i drugima. Oni su novac odbili i ne htjedoše ga primiti. Gvido ih je zapitao: "Zašto vi, iako ste siromašni, ne primate novca poput ostalih?" Brat Bernardo mu je odgovorio: "Istina je da smo siromasi, ali naše siromaštvo nije tako teško kao što je teško drugim siromasima. Mi smo, naime, po Božjoj milosti, čiji savjet prihvatismo, dragovoljno postali siromasima." Taj se čovjek tome divio i zapitao ih da li su ikada što posjedovali. Od njih je doznao da su mnogo toga posjedovali, ali su iz ljubavi prema Bogu sve porazdijelili siromasima. Onaj koji je tako odgovorio bio je brat Bernardo, drugi nakon blaženoga Franje. Njega smatramo zaista svetim ocem. Kao prvi je prigrlio poslanstvo mira i pokore i pošao za Svecem Božjim. Pošto je sve što je imao rasprodao i razdijelio siromasima po savjetu evanđeoskog savršenstva, do smrti je ustrajao u najsvetijem siromaštvu. Spomenuta je žena promatrala kako braća nisu htjela primiti ponuđeni im novac. Pristupila im je i rekla da će ih drage volje primiti u svoj u kuću, ako žele ondje prenoćiti. Braća su joj ponizno odgovorila: "Neka Gospodin nagradi tvoj u dobru volju." Spomenuti ih je čovjek, kad je čuo da braća nisu mogla naći prenoćište, odveo svojoj kući i rekao: "Evo prenoćište što vam ga je pripravio Gospodin. Ostanite tu do mile volje." Oni su, zahvaljujući Bogu, kod njega ostali nekoliko dana. Saziđivali su ga kako svojim primjerom tako i riječima u strahu Božjem te je poslije mnogo toga razdijelio siromasima. Premda se ovaj prema braći tako dobrostivo ponio, usprkos tome su ih neki ipak smatrali nevrijednima te su ih mnogi, mali i veliki, pogrđivali i nanosili im nepravde. Gdjekada su im oteli i vrlo siromašnu odjeću što su je imali. Kad bi sluge Božje ostale gole, jer su prema Evanđelju nosili samo jednu haljinu, nisu zahtijevali da im se oteto nadoknadi. A ako su neki, ganuti samilošću, htjeli im oduzeto vratiti, rado su primali natrag. Neki su se na njih nabacivali blatom, a neki su im opet u ruke davali kocke i pozivali ih, ne bi li se htjeli s njima igrati. Drugi su im opet odostraga skidali kapuce, vješali ih sebi na leđa i tako nosili. Pravili su im ovakve i slične nepodopštine i smatrali ih tako bespomoćnima te su ih drsko napadali, kako im se prohtjelo. Osim toga su podnosili glad i žeđu, studen i golotinju, neiskazane nevolje i tjeskobe. Sve su to podnosili postojano i strpljivo kao što ih je poticao Franjo. Podnoseći mnogo toga, nisu se žalostili niti su proklinjali one koji su ih zlostavljali. Naprotiv, kao posve evanđeoski ljudi i kao pozvani da se domognu velika dobitka mnogo su se radovali u Gospodinu. Kad su upadali u kušnje i svakakve nevolje, sve su to smatrali radošću, a prema riječima Evanđelja su se brižno i usrdno molili za svoje progonitelje (Mt 5, 44). |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 49
