Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 7 od 11 Čovjek je Božji, obradovan i ohrabren biskupovim riječima, ustao, otišao i donio novac rekavši: "Gospodine, neću mu radosna srca vratiti samo novac koji mu pripada, nego ću mu vratiti čak i odijelo." Unišavši u biskupovu sobu, svukao je svoju odjeću i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim nazočnima. Iz biskupove je sobe izišao gol i rekao: "Čujte svi i razumijte. Do sada sam Petra Bernardona zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što šam je imao od njegovih stvari, jer od sada želim kazati: 'Oče naš, koji jesi na nebesima', a ne, oče Petre Bernardone." Tada je ustanovljeno da čovjek Božji ispod kićena odijela na tijelu ima pokornički pojas. Njegov je otac, obuzet silnim bolom i raspaljen bijesom, ustao te uzeo novac i svu odjeću. Dok je to nosio kući, nazočni svjedoci ovoga prizora bijahu ogorčeni, jer ništa od odjeće nije ostavio sinu. Ganuti suosjećanjem, počeli su nad Franjom silno plakati. Biskup je oštroumno uočio nakanu čovjeka Božjega. Mnogo se divio njegovoj gorljivosti i odlučnosti. Zagrlio ga je i prekrio svojim ogrtačem. Shvatio je da su Franjina djela učinjena po Božjoj volji i priznao da ono, što je vidio, sadrži u sebi velik misterij. Tako je otada postao njegovim pomagačem. Bodrio ga je, podupirao, upućivao i grlio ga srcem punim ljubavi. Premda je asiški biskup u Franjinu obraćenju odigrao vrlo značajnu ulogu, ipak ga najstariji životopisci rijetko spominju imenom. Iz autentičnih je dokumenata utvrđeno da je tada asiškim biskupom bio Gvido (1204-1228) koji je umro 30. srpnja 1228, dakle, dvije godine nakon Franjine smrti. 7. poglavlje O njegovu velikom naporu i žrtvama za popravak crkve sv. Damjana; kako je počeo pobjeđivati samoga sebe idući prositi milostinju Sluga je Božji Franjo, lišen svega što pripada svijetu, nastojao promicati Božju pravednost i prezirati vlastiti život. Na sve moguće se načine, koliko je samo mogao, predao službi Božjoj. Povrativši se radostan i gorljiv k crkvi sv. Damjana, načinio je sebi neke vrsti pustinjački habit i hrabrio svećenika one crkve istim onim riječima kojim je biskup hrabrio njega. Malo iza toga je ustao, unišao u grad te je po ulicama i trgovima, kao da je pijan duhom, počeo veličati Gospodina. A kad je dovršio to svoje veličanje Gospodina, da bi dobio kamenja za popravak spomenute crkve, okrenuo se i povikao: "Tko mi dade jedan kamen, primit će jednu nagradu! A tko mi dade dva, primit će dvije nagrade. A tko mi dade tri, primit će isto toliko nagrada!" Tako je gorljivim srcem govorio i mnoge druge slične riječi, jer bijaše neuk i priprost. Bog ga je izabrao da se ne uznosi riječima ljudske mudrosti pa se u svemu ponašao jednostavno. Mnogi su ga ismjehivali, misleći da je poludio, a drugi su, potaknuti ljubavlju, bili ganuti do suza, promatrajući ga, kako je od tolike raskalašenosti i svjetovne taštine tako brzo prispio do tolike opojenosti božanskom ljubavlju. On je, međutim, prezreo ismjehivanje i gorljivim srcem zahvaljivao Gospodinu. Latinska riječ "habitus" može se prevesti hrvatskim riječima: odjeća ili haljina. Ostavljam je neprevedenu, jer ta riječ kao "tuđica" u našem jeziku ima ustaljeno značenje, ona označuje redovničku haljinu pa se tako npr. kaže: "franjevački habit". Bilo bi odviše dugo i teško ispripovijedati, koliko se mučio u spomenutom poslu. On, koji je u očinskom domu bio toliko razmažen, na vlastitim je ramenima nosio kamenje i na različite se načine trošio u službi Božjoj. Spomenuti svećenik, promatrajući njegove napore, što se, naime, tako gorljivo preko svojih sila predavao božanskoj službi, iako je i sam bio siromašan, gledao je da se za nj nađe nešto posebno za hranu. Znao je da je Franjo u svijetu živio raskošno. Kao što je čovjek Božji kasnije priznao, često je jeo birana jela i poslastice, a od nepoćudnih se jela suzdržavao. Kad je jednoga dana opazio što je svećenik za njega učinio, samom je sebi rekao: "Hoćeš li, kamo god pođeš, naći ovoga svećenika koji će ti iskazivati toliku pažnju? Ovo nije život siromašna čovjeka, kakav si želio odabrati. Kao što siromah, idući od vrata do vrata, nosi u ruci zdjelu i, prisiljen prijekom potrebom, u nju stavlja različita jela, tako treba da i ti dragovoljno živiš iz ljubavi prema Onome koji je rođen siromašan, na svijetu vrlo siromašno živio i napokon ostao gol i siromašan na mučilu križa i konačno je sahranjen u tuđem grobu. Tako je jednoga dana ustao, uzeo zdjelu, ušao u grad i počeo prositi milostinju idući od vrata do vrata. Kad su mu različita jela stavljana u istu zdjelu, mnogi su se, koji su znali kako je nekoć živio raskošno, čudili, gledajući ga kako se na čudesan način promijenio do tolika poniženja. Kad je htio jesti ona različita, zajedno pomiješana jela, najprije se namrštio, jer nešto takvo nije običavao ne samo jesti, nego ni pogledati. Napokon je, nadvladavši samoga sebe, počeo jesti i činilo mu se da nikada nije tako uživao, kad je jeo kakvo izabrano jelo. Zato je njegovo srce toliko klicalo Gospodinu što mu je tijelo, iako slabašno i iscrpljeno, toliko ojačalo da je mogao štošta, po sebi teško i gorko, radosno podnijeti za Gospodina. Osim toga je Bogu zahvaljivao, što mu je gorčinu promijenio u nasladu i višestruko ga ohrabrio. Zato je onom svećeniku rekao da ubuduće za nj ne priređuje posebna jela i neka ne nastoji oko toga da se pribave. Kad je njegov otac vidio u kolikoj se nalazi bijedi, srce mu se napunilo velikom boli, jer ga je mnogo volio. Za stidio se i mnogo je za njim žalio; gledajući ga kako mu je tijelo izgledalo kao mrtvo zbog prevelike trapnje i studeni, zato bi ga proklinjao gdje god bi ga susreo. Kad je čovjek Božji dočuo za očeva proklinjanja, pozvao je nekog siromaška da mu bude ocem te mu je rekao: "Pođi sa mnom. Dat ću ti dio milostinje što je dobijem, a kad čujem kako me moj otac proklinje, kazat ću ti: Blagoslovi me, oče! a ti ćeš me obilježiti znakom križa i umjesto njega ćeš me blagosloviti." - Kad ga je onaj siromašan blagoslivljao, čovjek bi Božji rekao ocu: "Ne vjeruješ li da mi Bog može dati oca koji će me blagoslivljati usprkos tvom proklinjanju?" Osim toga su ga mnogi ismjehivali i, gledajući ga tako ismijana kako sve to strpljivo snosi, silno su mu se divili: Kad se tako jednoga zimskog jutra dao na molitvu, a bijaše zaogrnut bijednim ogrtačem, onuda je prolazio njegov tjelesni brat; taj je nekom sugrađaninu podrugljivo rekao: "Kaži Franji da ti bar za novčić proda svoga znoja." Kad je to čuo čovjek Božji, obuzela ga je spasonosna radost te je gorljivim srcem odgovorio francuskim jezikom: "Radije ću taj znoj skupo prodati svom Gospodinu." Dok je neprekidno radio na popravku spomenute crkve, želio je da u njoj neprestano budu zapaljene svjetiljke. Zato je otišao u grad da isprosi ulja. No, kad je stigao do neke kuće i vidio ljude koji su se ondje sakupili da igraju, sramio se pred njima prositi milostinju pa je zastao. Kad se pribrao, optužio se da je sagriješio. Požurio je do mjesta gdje se igralo, pred svima nazočnima je priznao svoj grijeh, što se pred njima sramio zaprositi milostinju. Odvažna je srca ušao u tu kuću te je iz ljubavi prema Bogu francuskim jezikom zamolio ulja za svjetiljke spomenute crkve. Dok su drugi radili, i sam je ustrajno radio. Stanovnicima je nedaleko crkve i slučajnim prolaznicima govorio francuskim jezikom: "Dođite i pomozite mi popraviti crkvu sv. Damjana, jer će to biti samostan žena, čijim će se dobrim glasom i životom u cijeloj Crkvi proslaviti naš nebeski Otac." Evo, kako je srce ispunjeno darom proricanja doista proreklo buduće događaje. To je, naime, ono sveto mjesto u kojem je slavna redovnička zajednica, odlični Red siromašnih gospođa, Bogu posvećenih djevica, pošto je prošlo razdoblje od skoro šest godina od obraćenja blaženoga Franje, sretno započeo po istom blaženom Franji. Njihov divni život i slavni osnutak je po svete uspomene gospodinu papi Grguru IX, koji tada bijaše biskupom Ostije, potvrđeno potpunijom potvrdom Apostolske Stolice. Franjina oca Petra Bernardona i anonimnoga brata možemo shvatiti samo ako imamo pred očima, riječi sv. Pavla: "Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost, i ne može spoznati, jer po Duhu valja prosuđivati." (1 Kor 2, 14) Franjo je već kao svjetovnjak imao karizmu proricanja. Pretkazao je osnutak svoga drugog Reda, tj. klarisa i da će se prva zajednica toga Reda najprije nastaniti u samostančiću kod crkvice sv. Damjana. - Klarino oblačenje u Sv. Mariji Anđeoskoj 18/19. ožujka 1212. se smatra osnutkom toga Reda. Klarise su ostale kod Sv. Damjana, dok im nije izgrađen samostan unutar gradskih zidina. Grgur. IX, kardinal Hugolin, uvelike je ljubio, štovao i svestrano potpomagao i Franju i Klaru. Papa Inocent III. ga je imenovao godine 1198. kardinalom-đakonom, a godine 1206. imenovan je kardinalom-biskupom Ostije i Veletrija, za papu je izabran 19. III. 1227, a umro je 22. kolovoza 1241. - I u njegovu je slučaju došao do izražaja Franjin dar proricanja; kardinalu je Hugolinu prorekao da će postati papom. |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 48
