Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 6 od 11 6. poglavlje Kako je s prva kraja pobjegao pred progonjenjem svoga oca i rođaka; kako je stanovao kod svećenika crkve sv. Damjana, u čiju je prozorsku udubinu bacio novac Nakon spomenutog viđenja i riječi Raspetoga radosno je ustao, prekrižio se, uzjahao konja, uzeo raznobojnih tkanina, odjahao u grad koji se zove Foligno i ondje prodao konja i sve što je imao te se odmah vratio crkvi sv. Damjana. Našavši ondje siromašnoga svećenika, s velikom mu je vjerom poljubio ruku i predao novac što ga je donio; sve mu je redom ispripovijedao što je naumio. Svećenik se zbunio i začudio njegovu neočekivanu obraćenju. Oklijevao je da sve to povjeruje. Misleći, dakle, da se Franjo njime želi poigrati, nije htio kod sebe zadržati njegova novca. Franjo je uporno navaljivao i nastojao ga uvjeriti svojim riječima; usrdno je molio svećenika ne bi li mu dopustio boraviti s njime. Svećenik je napokon pristao da s njim boravi, ali iz straha pred njegovim roditeljima nije uzeo novac. Zato ga je istiniti preziratelj novca bacio u jednu prozorsku udubinu, prezrevši ga kao prašinu. Dok je Franjo boravio na spomenutome mjestu, njegov je otac za njim pomnjivo tragao i obilazio naokolo; ispitivao je što se to dogodilo s njegovim sinom. Kad je doznao da se Franjo tako promijenio i da boravi u već spomenutome mjestu, obuzet unutrašnjim bolom srca i smućen nenadanim razvojem stvari, sazvao je prijatelje i susjede te je pohitio k njemu. Franjo, međutim, jer bijaše novi vitez Kristov, kad je saznao za prijetnje svojih progonitelja i doznao za njihov dolazak, uklonio se pred očevim bijesom i sakrio u neku skrovitu udubinu što ju je sam sebi načinio, kad je došao onamo; tu je proboravio cijeli mjesec dana. To je sklonište bilo poznato samo jednom od očevih ukućana. Tu je kriomice jeo kruh koji mu je tu i tamo bio donesen. Neprestano je suznih očiju molio da bi ga Gospodin oslobodio od okrutna progonjenja i da bi mu dobrostivo ispunio pobožne želje. Dok je tako usrdno i neprestano postio i plakao, nije se pouzdavao u svoju snagu i nastojanje. Sve je svoje pouzdanje posve stavio u Gospodina koji ga je, makar je boravio u tmini, (usp. Ps 45, 23) obasipao neizrecivom radošću i obasjavao čudesnom svjetlošću. Njome posvema raspaljen, napustio je svoje spomenuto skrovište i krenuo put Asiza odlučno, žustro i radosno. Ohrabren pouzdanjem u Krista i raspaljen božanskim žarom, samoga je sebe prekoravao s lijenosti i kukavičluka; otvoreno se prepustio rukama i udarcima svojih progonitelja. Kad ga ugledaše oni koji su ga prije poznavali, grubo su ga izrugivali; vikali su za njim da je poludio i krenuo pameću. Nabacivali su se na nj uličnim blatom i kamenjem. Gledaj ući ga kako je promijenio prijašnje ponašanje i kako je od trapnje tijela iznemogao, sve su, što god je radio, pripisivali tjelesnoj iscrpljenosti i ludosti. No, Kristov je vitez za sve to bio gluh; nije ga slomila ni promijenila nikakva nepravda, nego je samo zahvaljivao Bogu. Kad se taj glas o njemu pronio gradskim ulicama i trgovima, napokon je dospio i do ušiju njegova oca. Čuvši otac što građani sve čine na njegov račun, odmah je ustao i počeo ga tražiti; ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Nije se držao nikakve mjere, nego je na nj jurnuo poput vuka koji nasrće na ovcu. Ugledavši Franju, mrkim ga je pogledom omjerio, a lice mu se izobličilo, kad ga je zgrabio okrutnim rukama. Odvukao ga je kući i nekoliko dana držao zatvorena u nekome mračnom prostoru. Pokušavao je i riječima i batinama slomiti mu srce i vratiti ga natrag ispraznosti svijeta. Nekako u središnjem dijelu Asiza nalazi se mala crkva zvana Chiesa Nuova, a uz nju je Franjina rodna kuća. U toj se crkvici s lijeve strane nalazi tijesni prostor a u njemu kip mladoga Franje koji klečeći moli. To bi imao biti kućni zatvor o kojem je riječ, a danas ga zatvaraju rešetkasta željezna vrata. Pojedini hodočasnici iz pobožnosti ulaze u taj "zatvor" da bi pobožno doživjeli Franjino kućno tamnovanje. - Spomenutu crkvicu, izgrađenu u baroknom stilu, dao je podići španjolski kralj Filip III. u 17. stoljeću. Nisu ga osvojile riječi niti su ga svladali okovi i batine. Sve je podnosio strpljivo da bi tako postao spremniji i snažniji za ostvarenje svoje svete odluke. Kad mu je otac zbog važna razloga otišao od kuće, njegova mu je majka, koja nije odobravala postupak svoga muža, upravila nekoliko nježnih riječi. A kad joj nije uspjelo odvratiti ga od njegove svete odluke, nad njim joj se ganulo srce te je slomila željezne okove i pustila ga da slobodno ode. Zahvaljujući svemogućem Bogu, vratio se onamo gdje je i prije boravio. Sada je bio slobodniji, jer je bio prokušan đavlovim napastima. Poučen iskustvom što ga je stekao u borbi s napastima, u nepravdama je bio srčaniji te je stupao slobodnije i hrabrije. Otac se, međutim, vratio. Kad kod kuće nije našao sina, počeo je napadati ženu, gomilajući grijehe na grijehe. Nakon toga je otac otišao u palaču gradske uprave te je pred gradskim konzulima optužio sina. Zahtijevao je da mu se vrati novac što ga je sin, opljačkavši kuću, odnio. U talijanskim se gradovima spominju tzv. "konzuli" već tamo od II. st. Oni su imali u rukama gradsku upravu, malu vojsku i bili su suci. - Broj konzula je bio raznolik. Asiz je imao najprije jednoga konzula, a zatim dvojicu ili trojicu. Kad su konzuli vidjeli toliko razjarena oca, po tekliću su pozvali Franju da se predstavi pred njima. Franjo je tekliću odgovorio da je po Božjoj milosti postao slobodan i da već više nije pod vlašću konzula zato što je sluga samo svevišnjega Boga. Konzuli nisu htjeli primijeniti silu nego rekoše ocu: "Otkako je stupio u službu Božju, prestao je biti pod našom vlašću." Kad je, dakle, otac vidio da kod konzula ne može ništa postići, svoju je tužbu podnio gradskom biskupu. Biskup, čovjek razborit i mudar, na određeni je način pozvao Franju da bi se našao pred njim i odgovorio na očevu tužbu. Franjo je odgovorio tekliću: "Doći ću pred gospodina biskupa, jer je on otac i gospodar duša." Tako je došao k biskupu koji ga je primio s velikom radošću. Biskup mu reče: "Tvoj je otac zbog tebe uznemiren i vrlo ozlojeđen. Zato, ako želiš služiti Bogu, vrati mu novac što ga imaš. Možda je stečen nepravedno pa Bog neće da ga upotrijebiš u korist Crkve poradi grijeha tvog oca. Njegov će se bijes utažiti, kad dobije svoj novac. Pouzdaj se, dakle, sinko, u Gospodina i vladaj se muževno; nemoj se bojati, jer će Bog biti tvoj pomoćriik i za potrebe svoje Crkve će ti obilno namaknuti što bude potrebno. " |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 48
