Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 5 od 11 5. poglavlje Kako mu je Raspeti prvi puta progovorio i kako je otada u srcu nosio muku Kristovu sve do svoje smrti Kad je Franjo jednoga dana još usrdnije molio Gospodinovo milosrđe, Gospodin mu je pokazao, kako će mu doskora biti rečeno što ima činiti. Otada je bio ispunjen tolikom radošću da od silna veselja nije shvaćao samoga sebe, a isto tako nije htio da nešto od svega toga dospije u ljudske uši. Govorio je oprezno i zagonetno. Izjavio je da neće ići u Apuliju, nego da će u svom zavičaju izvesti plemenite i velike stvari. Kad su ga njegovi drugovi vidjeli tako izmijenjena i od njih duševno tako udaljena, iako im se gdjekada i tjelesno pridružio, uvijek su ga iznova kao za šalu pitali: "Kaniš li se, Franjo, ženiti?" On im je na to pitanje odgovorio zagonetno, kao što je već prije rečeno. Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Unišavši u crkvu, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio i rekao: "Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!" Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: "Drage voIje ću to učiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to rečeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da će se srušiti. Spomenute su ga riječi ispunile tolikom radošću i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s križa. Odatle Molitva što ju je tada Franjo molio glasi: "Svevišnji, preslavni Bože, rasvijetli tminu moga srca i daj mi pravu vjeru, pouzdano ufanje i savršenu ljubav. Podaj mi, Gospodine, prave osjećaje i spoznaju da ispunim tvoju svetu zapovijed koju si mi dao u istini. Amen." Izišavši iz crkve, zatekao je svećenika koji je sjedio pokraj crkve. Rukom je posegao za novčarkom i dao mu izvjesnu svotu novaca rekavši: "Molim te, gospodine, da kupiš ulja i da se pobrineš da bi pred onim raspelom neprestano gorjela svjetiljka. A kad ovaj novac bude u tu svrhu potrošen, ponovno ću ti dati koliko bude trebalo. " Od onoga je časa njegovo srce bilo tako ranjeno i upravo se rastapalo, kad bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek, dok je bio živ, u svom srcu nosio rane Gospodina Isusa (usp. Gal 6, 17). To se poslije vidljivo pokazalo, kad su se te rane na njegovu tijelu na vidljiv način obnovile. Otada je svoje tijelo tolikom trapnjom krotio da je, i kao zdrav i kao bolestan, prema svome tijelu bio odviše strog tako, da bi ga jedva kada ili nikada poštedio. Zato je priznao, kad mu je došao smrtni čas, da je mnogo zgriješio protiv brata tijela. Jednom je zgodom sam šetao nedaleko crkve sv. Marije u Porcijuknuli i na sav je glas jadikovao i naricao. Kad je to čuo neki duhovni čovjek, pomislio je da ga muči neka bolest ili kakva prolazna bol. Potaknut samilošću prema njemu, zapitao ga je zašto plače. Franjo mu je odgovorio: "Oplakujem muku svoga Gospodina. I ne bih se smio sramiti da je na sav glas oplakujem idući po cijelome svijetu." I dotični je počeo zajedno s Franjom na sav glas plakati. Često bi se, kad se vraćao s molitve, moglo vidjeti kako su mu oči bile vrlo zakrvavljene, jer je gorko plakao. Samoga sebe nije samo trošio prolijevanjem suza, nego se također suzdržavao i od hrane i od pića zbog uspomene na Gospodinovu muku. Zato, kad bi gdjekada sjedio za stolom, da jede sa svjetovnjacima te bi mu bila ponuđena jela koja su prijala njegovu tijelu, od tih bi jela samo malo kušao te bi se zatim na zgodan način ispričao, da ne bi izgledalo kako ih ne uzima zbog posta. Kad je blagovao s braćom, u hranu bi, koju je jeo, često primiješao pepela; da bi tako prikrio svoj post, braći bi rekao da je brat pepeo čist. Kad je jednom zgodom sjeo k stolu da blaguje, jedan mu je od braće spomenuo kako je blažena Djevica u vrijeme blagovanja bila toliko siromašna da nije imala ništa što bi pružila svom Sinu da jede. Kad je čovjek Božji to čuo, s velikim je bolom uzdahnuo, ustao od stola i jeo samo kruh na goloj zemlji. Mnogo se puta dogodilo, kad bi sjedio za stolom, da je malo nakon početka blagovanja prestao te ne bi više ni jeo ni pio; zanio bi se i razmatrao o nebeskim stvarima. Nije htio da tada bude smetan kakvim razgovorom. Iz dna bi srca uzdisao i braći je rekao da uvijek, kad čuju da tako uzdiše, hvale Boga i da za nj pobožno mole. Ovo smo samo nabacili o njegovu plaču i postu da bismo pokazali kako je Franjo nakon već spomenutog viđenja i riječi lika Raspetoga neprestano do smrti bio suobličen s Kristovom mukom. |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 56
