Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 3 od 11 3. poglavlje Kako mu je Gospodin prvi puta pohodio srce čudesnom nasladom i kako je pomoću nje počeo napredovati u preziranju samoga sebe i sviju ispraznosti, kao i u molitvi, milostinji i ljubavi prema siromaštvu Kad se Franjo vratio u Asiz, nakon nekoliko dana su ga jedne večeri njegovi drugovi izabrali svojim vođom da, kako mu se svidi, priređuje kućna sijela. Tako je i tom zgodom dao prirediti sjajnu gozbu, kao što je to mnogo puta prije učinio. Kad su nakon večere napustili kuću, drugovi su ispred njega išli zajednički i kroz grad pjevali. On je, noseći u ruci palicu koja je bila ukrašena, a poput kraljevskoga žezla je bila simbolom tobožnje Franjine vlasti što ju je imao nad "klapom" jogunastih asiških mladića, poput njihova gospodara išao malo iza njih, ali nije pjevao nego je sabrano razmišljao. I gle, najednom ga je pohodio Gospodin. Srce mu je bilo ispunjeno tolikom ugodnošću da nije mogao ni govoriti, ni kretati se; i ništa drugo nije mogao osjećati ni čuti osim one ugodnosti koja ga je tako udaljila od tjelesnog osjećanja da se tada, kako je naknadno izjavio, ne bi mogao ni maknuti s mjesta, pa makar sav bio sasječen na komadiće. Kad se njegovi drugovi obazreše i vidješe da je od njih toliko udaljen, vratiše se k njemu. Čudom su se čudili gledajući ga, kao da se promijenio i postao drugi čovjek. Zapitali su ga: "Što si razmišljao te nisi išao za nama? Možda si naumio ženiti se?" On im je živahno odgovorio: "Pravo ste kazali, namislio sam uzeti zaručnicu plemenitiju, bogatiju i ljepšu nego što ste ikada vidjeli." I oni mu se grohotom nasmijaše. On, međutim, toga nije rekao sam po sebi, nego ga je nadahnuo Bog. Ta zaručnica je, naime, bila pravi redovnički život što ga je prihvatio. Taj je život po siromaštvu bio plemenitiji, bogatiji i ljepši. Tako je od toga časa samoga sebe pocjenjivao i prezirao sve što je prije volio. Ipak to sve ne bijaše potpuno, jer tada još nije bio posve slobodan od svjetovne taštine. Malo se povukao od svjetovne vreve, nastojeći tako u svom srcu sačuvati Isusa Krista. Od pogleda onih koji su ga ismjehivali sakrivao je biser koji je, kad sve proda, želio kupiti. (usp. Mt 13, 44-46). Često je, tako reći, danomice odlazio da u samoći moli. Na to ga je na svoj način poticala spomenuta naslada koja ga je češće obuzimala; s ulice i drugih javnih mjesta ga je upravo tjerala na molitvu. Premda je već prije bio dobročinitelj siromaha, ipak je tada u svom srcu odlučio da ubuduće neće nijednom siromahu, koji ga zamoli u Božje ime, uskratiti milostinju; otada je još obilnije i darežljivije dijelio milostinju negoli obično. Uvijek bi, dakle, kad god bi koji siromah izvan kuće od njega zatražio milostinju, ako mu je bilo moguće, dao novaca. A kad ne bi imao novaca, dao bi mu svoju kapu ili pojas da ga ne bi otpustio praznih ruku. A ako ni toga ne bi imao, povukao bi se na koje skrovito mjesto, svukao bi košulju i potajno bi je poslao siromahu da je uzme poradi Boga. Kupovao je također kućne potrepštine i predmete potrebne za ukras crkve te bi to krišom slao siromašnim svećenicima. Kad bi za očeva izbivanja ostao kod kuće, iako bi kod kuće sam jeo s majkom, stol bi u tolikoj mjeri snabdio kruhom kao da ga prostire za cijelu obitelj. Zato, kad bi ga majka pitala čemu na stol stavlja toliko kruha, odgovorio bi da to čini zato da bi siromasima mogao dati milostinju, jer je obećao da će svakom, tko ga u ime Božje zamoli, udijeliti milostinju. A majka ga, jer ga je većma voljela nego druge sinove u tome nije smetala. Promatrala je što radi i zbog toga se mnogo divila u svom srcu. Kao što je nekoć običavao pristati da pođe s drugovima, kad bi ga pozvali, jer ga je njihovo društvo toliko privlačilo da je mnogo puta ustao od stola, pa makar je tek samo nešto malo pojeo, roditelje bi zbog tako neuredna odlaska ostavljao ožalošćene, tako mu je sada cijelo srce bilo. usmjereno prema siromasima; izišao bi da ih vidi ili da sasluša one kojima je potrebna milostinja. Milost ga je Božja tako izmijenila, iako je još nosio svjetovno odijelo, da je želio boraviti u kojem gradu, gdje bi kao nepoznat svukao svoje odijelo te bi ga zamijenio odijelom kojeg siromaha da pokuša za ljubav Božju prositi milostinju. Dogodilo se da je u to vrijeme kao hodočasnik došao u Rim. Ušavši u crkvu sv. Petra, promatrao je darove nazočnih koji bijahu vrlo maleni te je u sebi rekao: "Budući da apostolskog prvaka treba velikodušno častiti, zašto onda ovi ljudi daju tako malene darove crkvi, gdje počiva njegovo tijelo?" Zato je odmah s velikim zanosom posegao za novčarkom punom novca. Uzeo ju je i bacio kroz oltarnu ogradu. To je prouzročilo toliku zveku da su se svi nazočni silno zadivili zbog tako velikog dara. Izišavši pred crkvena vrata, gdje je bilo mnogo siromaha koji su prosili milostinju, neopazice je posudio odjeću nekog siromaška; svoju je svukao, a njegovu obukao. Stojeći na crkvenom stubištu, s ostalim je siromasima prosio milostinju francuskim jezikom, jer je rado govorio francuski iako njime nije umio pravilno govoriti. Nakon toga je svukao prosjakovu odjeću i ponovno obukao svoju. Vratio se u Asiz i počeo se moliti Bogu, da bi mu pokazao put. Nikome tada nije otkrivao svoje tajne, niti se u toj stvari služio ičijim savjetom, nego samo Božjim. Bog mu je već počeo pokazivati put. Gdjekada bi se posavjetovao s asiškim biskupom, jer se u to vrijeme ni kod koga nije moglo naći pravo siromaštvo, za kojim je Franjo čeznuo većma nego za ičim drugim na ovome svijetu. Htio je u njemu živjeti i umrijeti. Franjo je osrednje govorio francuskim jezikom, a naučio ga je od svog oca. U nekim je slučajevima tim jezikom rado govorio, a u izvanrednim raspoloženjima je francuski i pjevao. |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 45
