Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 11 od 11 Potom je blaženi Franjo po prethodnoj volji i Božjem nadahnuću tu crkvicu dobio od opata sv. Benedikta od gore Subasija blizu Asiza. Svetac ju je na poseban način i s posebnom ljubavlju stavio na srce generalnome ministru i svoj braći kao mjesto koje je slavna Djevica voljela većma negoli ostala mjesta i crkve našega vremena. A da je to mjesto steklo toliku preporuku i ljubav, tome je mnogo pridonijelo i jedno viđenje što ga je imao neki brat dok još bijaše svjetovnjak. Blaženi ga je Franjo ljubio posebnom ljubavlju, dokle god je bio s njim, i iskazivao mu posebno povjerenje. Dotični je, želeći služiti Bogu, kao što je poslije u Redu doista služio, u svom viđenju vidio kako su svi ljudi ovoga svijeta slijepi i kako naokolo crkvice Svete Marije u Porcijunkuli kleče na koljenima. Ruke su im bile sklopljene, a lica usmjerena prema nebu. Snažnim su glasom plačući molili Gospodina da bi se milostivo udostojao svima vratiti vid. Dok su tako molili, viđen je velik sjaj kako silazi s neba, kako se na njih spušta i kako svima spasonosnim svjetlom vraća vid. Kad je taj došao k sebi, odlučio je da će Bogu služiti ustrajnije. Malo iza toga je posvema napustio opaki svijet sa svim njegovim čarima. Stupio je u Red, u njemu je ustrajao i Bogu služio ponizno i pobožno. 14. poglavlje Kapitul koji se držao dvaput godišnje kod Svete Marije u Porcijunkuli Kad je rečeno mjesto kod Svete Marije dobiveno od spomenutog opata, blaženi je Franjo odredio da se ondje dvaput godišnje održi kapitul i to o Duhovima i o blagdanu sv. Mihaela. O Duhovima su se sastajala sva braća kod Svete Marije i raspravljala o tome kako bi mogli Pravilo što bolje opsluživati. Osim toga su raspoređivana braća koja će u različitim provincijama propovijedati narodu, a ostalu bi braću razmještali po njihovim provincijama. Sveti je Franjo opominjao, korio i izdavao zapovijedi, kako mu se po Božjem nadahnuću činilo potrebnim. Sve što im je govorio riječima, nježno je i brižljivo pokazivao djelima. Štovao je poglavare i svećenike svete Crkve, iskazivao je poštovanje plemenitim starcima, a štovao je i bogataše, siromahe je nježno ljubio i s njima srdačno suosjećao, svima se pokazivao podložnim. I koliko god je od svekolike braće bio časniji, ipak je jednog od braće koji je s njim boravio postavio sebi za gvardijana i gospodara. Njemu se, da bi od sebe otjerao svaku prigodu za oholost, ponizno i pobožno pokoravao. Među ljudima bi svoju glavu duboko sagibao prema zemlji te bi među Božjim sve cima i izabranicima zaslužio da pred Božjim licem jednoć bude uzvišen. Franjo je Petru Katanskom ponizno upravio ovu molbu: "Poradi Boga te molim da me namjesto sebe povjeriš jednom od mojih drugova kojega ću s poštovanjem slušati kao tebe. Poznam plod poslušnosti i znam da ništa od vremena ne prolazi bez dobitka onome koji jarmu drugoga podloži vrat " (Čel. II, 151) Franjo je to učinio zato da bi stekao što veću zaslugu poslušnosti. Brižno je opominjao braću da bi sv. evanđelje i Pravilo, kao što su čvrsto obećali, vjerno opsluživali, a napose da s obzirom na božansku službu i crkvene uredbe budu puni poštovanja i pobožnosti. Preporučivao je da pobožno slušaju misu i da se Gospodinovu Tijelu što pobožnije klanjaju. Htio je da njegova braća na poseban način štuju svećenike koji se brinu za časne i nadasve uzvišene sakramente. Gdje god bi ih sreli, morali su pred njima prignuti glavu i poljubiti im ruke. A kad bi ih sreli kako jaše na konju, htio je da im tada ne poljube samo ruke, nego i kopita konja na kojima su jahali da bi tako odali počast njihovoj uzvišenoj vlasti. Također je opominjao braću neka nikoga od ljudi ne osuđuju niti ne preziru one koji žive raskošno, koji se oblače osebujno i pretjerano. Također je isticao kako želi da braća takve poštuju kao svoju braću i gospodare. I oni su naša braća, ukoliko ih je stvorio jedan te isti Stvoritelj, a gospodari su nam, ukoliko pomažu dobre i pružaju što im je potrebno za tijelo da bi mogli činiti pokoru. Rekavši to, dodao je: "Takvo bi trebalo biti ponašanje braće među ljudima da svatko, tko ih vidi ili čuje, slavi nebeskog Oca i da ga pobožno hvali. " Uvelike je želio da, kako sam tako i braća, obiluju takvim djelima koja će biti na slavu Gospodinu. Zato im je rekao: "Kao što mir naviještate ustima, tako ga još više imajte u svojim srcima. Nikoga ne izazivajte na srdžbu i nikome ne budite na sablazan, nego neka vaša blagost svakoga potiče na mir, dobrostivost i slogu. Ta zato smo pozvani da liječimo rane, povezujemo slomljene kosti, pozivamo zalutale (usp. Ez 34, 16). Za mnoge nam se čini da su udovi đavlovi, a oni će još postati učenici Kristovi." Dobri je otac osim toga prekoravao braću koja su sama prema sebi bila prestroga. Mnogo su se trapili bdijenjima, postovima i tjelesnim mrtvenjem. Poneki su se od njih zato tako teško trapili da bi u sebi ugušili neuredne tjelesne porive, te se činilo da svaki mrzi samoga sebe. Čovjek Božji je ovakve u tom pogledu zaustavljao, obazrivo ih opominjao, razborito korio i tako im povezivao rane povojima spasonosnih zapovijedi. Među braćom koja su dolazila na kapitul nitko se nije usuđivao govoriti o svjetovnim stvarima, nego su samo razgovarali o životima svetih otaca i kako bi što bolje i što savršenije mogli naći milost Gospodina Isusa Krista. Ako je koji od braće, koja su došla na kapitul, imao kakvu napast ili teškoću, dok bi slušali blaženoga Franju kako govori umiljato i vatreno i dok su promatrali njegovu pokoru, bivali su oslobođeni od napasti i na čudesan bi se način pridizali iz svojih nevolja. Govorio je kao onaj koji s njima suosjeća, a ne kao sudac: govorio im je kao milosrdni otac sinovima i kao dobar liječnik bolesnicima. S bolesnima je umio biti bolestan, a s ojađenima je znao biti ojađen (usp. 1 Kor 9, 22). Ipak je sve prekršitelje kažnjavao kako treba, a tvrdoglavce bi i buntovnike obuzdavao prikladnim kaznama. Kad bi kapitul bio dovršen, svu bi braću blagoslovio a pojedince je raspoređivao u pojedine provincije. Koji su između njih imali duha Božjega i potrebnu rječitost za propovijedanje, bilo da se radilo o kleriku ili o laiku, podjeljivao im je odobrenje da mogu propovijedati. A braća su, primivši njegov blagoslov, s velikom radošću duha poput tuđinaca i pridošlica hodili po svijetu, sa sobom nisu ništa nosili, osim knjiga iz kojih su molili časoslov. Gdje god bi našli svećenika, bogata ili siromašna, dobra ili opaka, ponizno bi mu se poklonili i odali poštovanje. A kad bi došlo vrijeme da se pobrinu za prenoćište, radije su išli k svećenicima negoli k svjetovnjacima. Kad im nije bilo moguće prenoćiti kod svećenika, tražili su duhovnije i bogobojaznije vjernike kod koj ih su mogli pristojno prenoćiti, dok Gospodin po gradovima i selima u koja su braća željela doći nije nadahnuo neke bogobojaznike da im priprave prenoćište i dok za njih nisu u gradovima i selima izgrađena stalna boravišta. Gospodin im je u pravi čas davao riječ i duh da govore vrlo oštre riječi koje su ulazile i u srca mladića i u srca staraca. Mnogi su ostavljali oca i majku i sve što su imali (usp. Mt 19, 27-29) te su slijedili braću i oblačili njihov redovnički habit. Bio je tada doista na zemlju poslan mač koji razdvaja (usp. Mt 10, 34-36), kad su u Red ulazili mladići koji su ostavljali svoje roditelje u talogu grijeha. Ipak su braća one koje su primali u Red dovodili blaženome Franji da od njega ponizno i pobožno prime redovnički habit. No, nisu se samo muškarci oduševljavali za redovnički život, nego su se također mnoge udate žene, djevice i udovice, ganute njihovim propovijedima, po njihovu savjetu u gradovima i selima zatvarale u za njih podignute samostane da bi činile pokoru. Jedan im je brat bio postavljen kao pohoditelj i popravitelj. Na sličan su način i oženjeni ljudi i udate žene, ne mogavši se prema ženidbenom pravu rastati, po spasonosnu savjetu braće u vlastitim kućama predavali strožoj pokori. I tako se po blaženome Franji, koji bijaše savršen poklonik Presvetoga Trojstva, Crkva Božja obnavlja pomoću triju Redova kao što je to predoznačio popravak triju crkava. Svaki je od tih Redova u svoje vrijeme potvrdio vrhovni svećenik. Ovdje su nagoviješteni prvi počeci Franjina svjetovnoga pokorničkog Reda. Sve do našega vremena se taj Red službeno zvao : Treći pokornički red Sv. Franje, a nakon II. vatikanskoga koncila je nazvan: Svjetovni franjevački Red (SFR). 15. poglavlje Smrt gospodina Ivana, prvoga protektora; izbor gospodina Hugolina, biskupa ostijskog za oca i protektora Reda Časni je otac, gospodin Ivan od sv. Pavla, već spomenuti kardinal, koji je svetom Franji često bio savjetnikom i zaštitnikom, svim ostalim kardinalima preporučivao život i djelovanje kako samoga Sveca tako i svekolike njegove braće. Njihova su srca bila raspoložena da ljube čovjeka Božjeg i njegovu braću napose zato što je svaki od njih želio da u svojoj kuriji ima kojega od braće, ali ne zato da im vrše kakve poslove, nego poradi njihove svetosti i pobožnosti kojom su plamtjeli prema njima. Kad je gospodin Ivan od sv. Pavla umro, jednom od kardinala imenom Hugolin, koji tada bijaše ostijski biskup, nadahnuo je Gospodin da bi Franju i njegovu braću isto tako iskreno ljubio, zaštićivao i za njih se brinuo. On se doista prema njima odnosio najsrdačnije, kao da je svima bio otac, štoviše, ljubio ih je više nego što se naravna ljubav tjelesnog oca po samoj naravi očituje prema tjelesnim sinovima. Njegova se ljubav duhovno rasplamsala prema čovjeku Božjem i prema njegovoj braći, da bi ih u Gospodinu ljubio i za njih se brinuo. Kad je čovjek Božji čuo za njegov veliki ugled, jer je među ostalim kardinalima uživao poseban ugled, Franjo je sa svoj om braćom otišao do njega. Kardinal ih je radosno primio i rekao: "Predajem vam sebe da vam budem pomoćnikom i savjetnikom; spreman sam vam pružiti zaštitu prema vašem nahođenju i želim da me poradi Boga preporučujete u svojim molitvama. " Tada je blaženi Franjo, zahvaljujući Bogu, rekao kardinalu: "Rado, gospodine, prihvaćam da budete ocem i zaštitnikom naše redovničke zajednice i želim da vas sva braća zauvijek smatraju uključenim u svoje molitve." Poslije ga je blaženi Franjo zamolio da se udostoji sudjelovati u kapitulu braće o Duhovima. On je na to odmah pristao i otada je svake godine prisustvovao njihovu kapitulu. Kad je dolazio na kapitul, sva su braća, na kapitulu sabrana, u povorci mu izilazila u susret. Kad bi braća stigla, kardinal bi sjahao s konj a i snjima išao pješice do crkvice Svete Marije. Nakon toga bi im održao govor i prikazao misu u kojoj je čovjek Božji pjevao Evanđelje. 16. poglavlje Izbor prvih ministara i kako su bili razaslani po svijetu Kad se navršilo jedanaest godina od početka Reda, pošto su se braća umnožila brojem i zaslugama, bijahu izabrani ministri i s nekolicinom braće razaslani na sve strane svijeta gdje bijaše poznata katolička vjera i gdje se po njoj živi. U nekim su krajevima primljeni, ali im nije bilo dopušteno graditi boravište, iz nekih su čak protjerani zbog straha da braća možda nisu neki krivovjerci. Premda je spomenuti gospodin Inocent III. odobrio njihov Red i Pravilo, ali to nije učinio pisanom ispravom, zato su braća pretrpjela mnogo neprilika i od klerika i od svjetovnjaka. Zbog toga su braća bila primorana iz nekih pokrajina pobjeći. Tako pritiješnjeni i smućeni, od razbojnika pljačkani i bijeni, s velikom su se ogorčenošću vratili k blaženome Franji. Tako su morali trpjeti gotovo u svim tzv. ultramontanskim krajevima, kao što su Njemačka, Ugarska i više drugih zemalja. Kad je to priopćeno rečenom gospodinu kardinalu, pozvao je k sebi blaženoga Franju da ga odvede gospodinu papi Honoriju, jer je gospodin Inocent već bio mrtav. Kardinal je papi dao drugo Pravilo, što ga je blaženi Franjo sastavio po Kristovoj uputi, da ga isti gospodin Honorije svečano potvrdi, "Ultramontanski krajevi" nalazili su se, gledajući s talijanske strane, s one strane Alpa. Tako taj izraz na ovome mjestu znači isto što: prekogorski krajevi ili "zagorje"; u kasnijim vremenima je taj izraz dobio i druga značenja. Papa Honorije III. je izabran za papu 18. srpnja 1216, a umro je 18. ožujka 1227. Papa Inocent III. je umro u Peruđi 16. srpnja 1216. Blaženi je Franjo predložio da se od spomenutoga gospodna pape Honorija zatraži jedan od kardinala Rimske Crkve da bude neke vrsti papa njegova Reda, naime, spomenutoga gospodina Ostijskoga, kojem bi se braća mogla obraćati u svojim stvarima. Blaženi je Franjo imao viđenje koje ga je moglo na to navesti da zatraži kardinala i zato da bi Red preporučio Rimskoj Crkvi. - Vidio je, naime, malu, crnu kvočku koja je imala noge pokrivene perjem poput domaćega goluba, a imala je toliko pilića da ih nije mogla sve sakupiti pod vlastita krila, nego su pilići, ostajući vani, hodali oko nje. Kad se Franjo od sna probudio, počeo je razmišljati o tom snoviđenju. I odmah je po Duhu Svetom spoznao da ona kvočka slikovito predstavlja njega te je rekao: "Ja sam ona kvočka: niska sam stasa i crnoput te moram biti jednostavan poput goluba i pernatim željama kreposti moram letjeti prema nebu. Gospodin mi je po svome milosrđu dao i još će dati mnogo sinova koje ne mogu štititi vlastitom snagom. Zato je potrebno da ih preporučim svetoj Crkvi, neka ih ona sjenom svojih krila zaštićuje i upravlja. Pošto je prošlo nekoliko godina nakon spomenutog snoviđenja, Franjo je došao u Rim i pohodio gospodina Ostijskoga koji mu je naložio da sutradan pođe s njim u Rimsku Kuriju. Htio je, naime, da Franjo propovijeda pred gospodinom papom i kardinalima i da im s poštovanjem i srdačno preporuči svoj Red. Premda se blaženi Franjo zbog toga ispričavao, da je, naime, priprost i neuk, ipak je s kardinalom morao poći u Kuriju. Kad se blaženi Franjo pojavio pred gospodinom papom i kardinalima, promatrali su ga silno razdragani. Franjo je ustao i propovijedao im kako je pomazanjem Duha Svetoga bio unaprijed potaknut. Kad je svršio propovijed, svoj Red je preporučio gospodinu papi i svim kardinalima. Njegovom su propovijeđu i gospodin papa i gospoda kardinali bili vrlo sazidani. Otada su njihova srca prema Redu kucala još srdačnije. Nakon toga je blaženi Franjo rekao vrhovnom svećeniku: "Gospodine, suosjećam s vama s obzirom na brigu i neprestani napor kojim morate bdjeti nad Crkvom Božjom. Vrlo mi je neugodno što za nas malu braću vodite toliku brigu i skrb. Budući da mnogi plemenitaši i mnogi bogataši, pa i mnogi redovnici, ne mogu lako ući k vama, zato se mi moramo pokazati strašljivima i sramežljivima, jer smo siromašniji i prezreniji od drugih redovnika koji se boje ne samo k vama ući, nego se čak boje i pokucati na vrata kršćanske moći. Zato ponizno i pobožno zahvaljujemo vašoj svetosti što ste se udostojali dati nam ovoga gospodina Ostijskoga da nam bude umjesto pape, da mu se braća, kad ustreba, mogu uteći bez povrede vašega uzvišenog dostojanstva." Ova se molba svidjela gospodinu papi te je blaženome Franji dodijelio spomenutoga gospodina Ostijskoga da njegovu Redu bude zaštitnikom. Kardinal je, primivši nalog gospodina pape, kao dobar zaštitnik podizao svoju ruku na obranu braće. Mnogim je prelatima koji su braću progonili pisao da im ubuduće ne budu neskloni, nego neka im radije u svojim pokrajinama kao dobrim i svetim redovnicima koji su odobreni vlašću Apostolske Stolice, dopuste propovijedati i stanovati. Na sličan su način i mnogi drugi kardinali u istu svrhu poslali svoja pisma. Na slijedećem je, dakle, kapitulu, pošto je blaženi Franjo ministrima dao vlast da mogu primati braću u Red, poslao braću u spomenute pokrajine, a oni su sa sobom nosili kardinalska pisma s Pravilom koje je potvrđeno apostolskom bulom. Kad su spomenuti prelati sve to vidjeti i kad su upoznali da su braći podijeljena svjedočanstva, velikodušno im dopustiše da u njihovim pokrajinama grade nastambe, da u njima stanuju i propovijedaju. Dok su braća tako boravila i propovijedala u tim pokrajinama, mnogi su, promatrajući njihov ponizni i sveti život i slušajući njihove blage riječi, koje su pokretale srca i raspaljivale ih ljubavlju Božjom da bi činili pokoru, dolazili k njima i usrdno ih i ponizno molili da im dadu haljinu svoga Reda. Kad je blaženi Franjo vidio povjerenje i ljubav što ju je gospodin Ostijski imao prema braći, iz dubine srca ga je najnježnije ljubio. Budući da je po prethodnoj Božjoj objavi znao da će postati vrhovnim svećenikom, uvijek mu je to nagoviještao u pismima koja mu je pisao, nazivajući ga "ocem cijeloga svijeta". Pisao mu je, naime, ovako: "Časnom u Kristu ocu cijeloga svijeta itd." Nakon kratka vremena, kad je umro gospodin papa Honorije III, gospodin Ostijski je izabran za vrhovnog svećenika i uzeo ime Grgur IX. Do kraja svoga života je bio izvanredni dobročinitelj i branitelj kako braće, tako i ostalih redovnika, a naročito Kristovih siromaha. Zato se punim pravom vjeruje da je pridružen zajednici svetih. 17. poglavlje Sveta smrt blaženoga Franje i kako je dvije godine prije t oga primio rane Gospodina našega Isusa Krista Nakon dvadeset godina, otkako je na najsavršeniji način prionuo uz Krista, nasljedujući apostolski život i stope, apostolski se čovjek Franjo godine 1224. od Utjelovljenja Gospodnjega 4. listopada, u nedjelju, nakon mnogih napora sretno preselio Kristu, domogao se vječnoga pokoja i dostojno se pojavio pred licem svoga Gospodina. Jedan od njegovih učenika, poznat sa svoje svetosti, vidio mu je dušu koja je poput zvijezde imala veličinu mjeseca, a ogrnuta je bila sjajnošću sunca; iznad mnogih je voda letjela na blistavu oblačku i ravnim putem uzlazila na nebo. Mnogo je radio u vinogradu Gospodnjem. Bijaše brižljiv i gorljiv u molitvama, postovima, bdjenjima, propovijedanju i apostolskim putovanjima. Brinuo se i suosjećao s bližnjima, a zabacivao je samoga sebe. Od početka svog obraćenja pa sve do svog preseljenja Kristu, koga je ljubio cijelim svojim srcem, neprestano je na nj mislio u svom srcu, ustima mu je izricao hvale i slavio ga plodonosnim djelima. Tako je žarko i srdačno ljubio Boga da bi se onda, kad bi čuo da se spominje njegovo ime, iznutra sav raznježio a izvana bi ga se čulo gdje govori kako bi trebalo da se na spomen Gospodinova imena poklone nebo i zemlja. Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu. Po posebnoj ga je povlastici i čudesnom daru već za života divno ukrasio. Kad se, naime, po plamu serafskih želja uzdizao u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći, jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja sv. Križa, dok je molio na proplanku gore koja se zove La Verna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminuća, ukazao mu se Seraf koji imađaše šest krila, a među krilima je imao obličje vrlo lijepa čovjeka koji bijaše razapet. Ruke i noge je imao ispružene u obliku križa i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa. Dvama krilima je prekrivao glavu, a dvama ostalo tijelo sve do nogu, a dva su bila raširena za let. Kad je to viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista. Čovjek je Božji, koliko je mogao, to sakrivao sve do smrti. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu, premda to nije mogao posve sakriti, a da ne bi bilo očitovano barem njegovim najpovjerljivijim drugovima. No, nakon njegova blaženog preminuća su sva nazočna braća, a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeli njegovo tijelo urešeno Kristovim ranama. Promatrali su na njegovim rukama i nogama ne samo ubode čavala, nego i same čavle sačinjene od njegova tijela i s istim tijelom srasle, a imali su boju željeza. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden. Rana bijaše prevučena pravom pravcatom brazgotinom. Dok još bijaše živ, ta je rana često iz sebe puštala svetu krv. Nepobitna istinitost tih rana se nije samo za njegova života i smrti vidom i doticanjem mogla ustanoviti, nego se i nakon njegove smrti po mnogim čudesima očitovala u različitim krajevima svijeta. Gospodin je tu istinu još jasnije očitovao. Po tim su čudesima mnogi koji su o čovjeku Božjem imali neispravno mišljenje i koj i su sumnj ali u istinitost njegovih rana došli do tolike sigurnosti vjere da su o.ni isti, koji su ga prije opadali, po djelovanju Božje dobrote i po snazi istine, postali njegovi hvalitelji i najvjerniji propovjednici. La Verna se nalazi u središnjim Apeninima na granici Toscane. Visoka je 1283 m, spada u provinciju i biskupiju Arezzo. Grof Orlando iz Chiusi-a je La Vernu godine 1213. poklonio Franji. 18. poglavlje Franjina kanonizacija Budući da je već u različitim krajevima svijeta sj ao novim sjajem čudesa i k njegovu su svetom tijelu hrlili odasvud oni koji su doživjeli vrlo velika i izvanredna Gospodinova dobročinstva po Franjinim zaslugama, spomenuti je papa Grgur, pošto se posavjetovao s kardinalima i s mnogim drugim prelatima, i pošto su pročitana i odobrena čudesa što ih je Gospodin po Franji izveo, upisao ga u popis svetaca i naredio da se njegov blagdan slavi na dan njegova preminuća. To je obavljeno u gradu Asizu u nazočnosti mnogih prelata i vrlo velikoga mnoštva knezova, baruna i bezbrojnoga naroda sa sviju strana svijeta, što ih je na ovu svečanost dao pozvati isti gospodin papa godine 1228, a svoga pontifikata godine druge. Sam je vrhovni svećenik rečenoga Sveca, koga je već kao živa veoma ljubio, počastio ne samo time što ga je kanonizirao, nego što je i crkvu sagrađenu njemu u čast, kojoj je sam gospodin papa u temelje položio prvi kamen, obogatio svetim darovima i vrlo dragocjenim ukrasima. Nakon dvije godine od njegove kanonizacije njegovo je sveto tijelo dolično preneseno iz mjesta gdje je prije toga bilo sahranjeno. Toj crkvi je papa poslao zlatan križ urešen dragim kamenjem, a u nj je dao umetnuti komadić Gospodinova Križa. Osim toga je poslao ukrase i posuđe te mnogo toga što spada na službu oltara s mnogim skupocjenim i svečanim misnim odijelima. Tu crkvu je izuzeo od svake niže jurisdikcije. Apostolskom ju je vlašću proglasio "glavom i majkom cijeloga Reda male braće". Sve se to jasno vidi iz javne isprave proviđene bulom koju su kardinali zajednički potpisali. Bilo bi to vrlo malo da se Svetac Božji časti samo mrtvim predmetima, kad po njemu, koji je tjelesno mrtav a duhom živ, ne bi Gospodin mnoge obratio i ozdravio. Nisu se samo osobe obojega spola, ravnodušne nakon njegove smrti, po njegovim zaslugama obraćale Gospodinu, nego su također mnogi velikaši i plemići sa svojim sinovima obukli habit njegova Reda, pošto su im se vlastite žene i kćeri povukle u samostane "siromašnih gospođa" . Slično se i mnogi učenjaci i vrlo obrazovani ljudi, kako svjetovnjaci tako i nadarbinama obdareni klerici, pošto odbaciše tjelesne draži i grijehe, posvema odrekoše svjetovnih želj a (usp. Tit 2, 12) te uđoše u spomenuti Red male braće. U svemu su slijedili siromaštvo i stope Kristove i njegova sluge blaženoga Franje. Zato se o njemu može s pravom reći ono što je napisano o Samsonu, kako je, naime, umirući pobio mnogo više ljudi nego što ih je ubio za života. (usp. Suci 16, 28-30) Franjo doista živi uvijek životom slave. Neka nas do te slave po zaslugama svetoga našeg oca Franje dovede onaj koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 76
