Knjige Sv. Franjo
| Legenda trojice drugova |
|
|
|
| Matej Ećimović | |||||||||||||
| Srijeda, 18 Lipanj 2008 | |||||||||||||
Stranica 10 od 11 11. poglavlje Kako su primljena četvorica braće i o žarkoj ljubavi kojom su se braća međusobno ljubila; o njihovoj revnosti u radu i molitvi i o njihovoj savršenoj poslušnosti Kad su ljudi vidjeli kako su braća radosna u svojim nevoljama, kako sabrano i pobožno mole, kako ne primaju novaca niti ih sa sobom nose i kako se međusobno ljube, po tom su prepoznavali da su pravi Gospodinovi učenici. Mnogi su k njima dolazili raskajana srca te su ih molili da im oproste sve uvrede koje su im nanijeli. A oni su od srca opraštali i govorili: "Neka vam Gospodin bude milostiv!" Ozbiljno su ih opominjali da misle na svoje spasenje. Neki su molili da bi ih braća primila u svoju družbu. Sva šestorica su od blaženoga Franje imala ovlast da primaju u Red. Budući da su braća bila malobrojna, nekolicinu su primili u svoju družbu. S tima se, koje su ovako primili, nakon nekog vremena svi zajedno vratiše u Svetu Mariju u Porcijunkuli. Kad su jedan drugoga ponovno ugledali, bili su ispunjeni tolikom dragošću i radošću da nisu mislili ni na što od onoga što su pretrpjeli od opakih ljudi. Danomice su nastojali moliti i svojim rukama raditi da bi od sebe protjerali svaku besposlicu, neprijateljicu duše. Dizali su se o ponoći i s nebrojenim su suzama i uzdisajima sabrano i vrlo pobožno molili. Jedan drugoga su ljubili najnježnijom ljubavlju, služili su jedni druge i brinuli su se jedan za drugoga kao što se majka brine za dragoga sina jedinca. Ljubav je u njihovim srcima toliko plamtjela te su smatrali malenkošću da svoja tjelesa predaju smrti, ali ne samo iz ljubavi prema Kristu, nego također i kad bi se radilo o spasu duše i tijela njihove subraće. Kad su dvojica braće jednoga dana išla zajedno, namjeriše se na nekog manijaka koji se na njih počeo nabacivati kamenjem. Kad je jedan od njih opazio da kamenje pogađa njegova subrata, odmah se podmjestio da bi kamenje padalo na njega. Svaki je želio da kamenje radije pogađa njega negoli njegova brata. Činili su to zbog međusobne ljubavi kojom su im plamtjela srca. Bijahu spremni jedan za drugoga položiti i vlastiti život. U poniznosti i ljubavi bijahu tako utemeljeni i ukorijenjeni da su jedan drugoga poštivali kao oca i gospodara, a oni kojima je bila povjerena poglavarska služba ili su bili odlikovani nekom milošću, pokazivali su se poniznijima i neznatnijima od ostalih. Svi su se posvema prepuštali poslušnosti, neprestano su bili spremni poslušati volju onoga koji im je nešto nalagao. Nisu pravili razliku između pravedne i nepravedne zapovijedi, jer su, što god bi im se zapovjedilo, smatrali da je po Božjoj volji. Zato im je izvršivanje naloga bilo lako i ugodno. Odricali su se tjelesnih želja, sami su sebe brižljivo prosuđivali i pazili da ne bi jedan drugoga ni na jedan način uvrijedio. Ako se gdjekada desilo da bi jedan drugome kazao riječ koja bi mogla povrijediti, dotičnoga je toliko grizla savjest da se nije mogao smiriti, dok svoj grijeh ne bi priznao. Taj bi se ponizno prostro po zemlji, dok mu povrijeđeni brat ne bi stavio nogu na usta. A ako uvrijeđeni brat ne bi htio stati na usta onom drugome - ako je onaj koji je drugoga uvrijedio bio poglavar - uvrijeđenome bi naložio da mu svoju nogu stavi na usta, a ako bi taj bio podložnik; zahtijevao je da to onome naredi poglavar. Tako su uporno nastojali da se od njih protjera svaka srdžba i pakost, da bi se tako među njima uvijek sačuvala ljubav. Trsili su se da po mogućnosti svakoj . mani suprotstave pojedine kreposti, a u tome ih je pretjecala i potpomagala milost Isusa Krista. Franjo je bio svjestan toga da ljubav predstavlja jezgru i bit sv. evanđelja. Zato u potvrđenom Pravilu naglašava kako međusobna ljubav male braće treba da bude veća od ljubavi kojom majka ljubi svoga sina. U VI. poglavlju određuje: "I gdje god se braća nadu ili sretnu, neka se međusobno pokažu domaćima. Neka s punim povjerenjem jedan drugome otkrije svoje potrebe, jer ako majka ljubi i njeguje svoga tjelesnoga sina, koliko brižnije mora svatko ljubiti i njegovati svoga duhovnog brata. I ako netko od njih oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih poslužuje." (VI. pogl.) Osim toga, nisu sebi ništa prisvajali, nego su se knjigama i drugim stvarima, koje su im dane, služili zajednički; na način koji su nam predali apostoli i koji se sačuvao. Premda je u njima i među njima vladalo istinsko siromaštvo, ipak su prema svima bili darežljivi i širokogrudni u svemu što im je darovano poradi Boga. Iz ljubavi prema Bogu su rado davali svima koji su ih molili, a napose su siromasima ustupali dobivenu milostinju. Kad bi se putujući namjerili na siromahe koji su od njih nešto molili za ljubav Božju, ako ne bi imali ništa drugo što bi im mogli pružiti, dali bi im koji dio svoje odjeće, iako je bila siromašna. Gdjekada bi dali kapucu, odvojivši je od habita, gdjekada rukav, a koji puta bi im od svog habita odvojili neki drugi komad da bi se tako ispunila ona evanđeoska riječ: "Svakom koji te nešto moli podaj" (Lk 6, 30). Jednoga je dana u crkvicu Marije Anđeoske došao neki siromah. Zaprosio je milostinju. Ondje se našao samo neki ogrtač što ga je jedan brat imao kao svjetovnjak. Kad je blaženi Franjo rekao da ga dade onome siromahu, taj mu ga je drage volje i spremno ustupio. Poradi poštovanja i pobožnosti što ju je pokazao onaj brat koji je onome siromahu ustupio ogrtač, dano mu je da vidi kako je ta milostinja uzašla na nebo i osjetio je kako ga je prožela nova radost. Kad bi se k njima svratili bogataši ovoga svijeta, primali su ih spremno i ljubazno. Nastojali su ih odvratiti od zla i potaknuti na pokoru. Ozbiljno su molili da ih se ne bi slalo u krajeve, odakle su bili rodom da bi tako izbjegli povjerljiv saobraćaj sa svojim rođacima. Nastojali su opsluživati onu Prorokovu riječ: "Tuđinac postadoh braći i stranac djeci majke svoje (Ps 68, 9)." U siromaštvu su nalazili veliku radost, jer nisu težili za bogatstvom. Sve su što je prolazno prezirali, što god ljudi, ljubitelji ovoga svijeta, mogu željeti. Napose su novac gazili nogama kao prašinu i, kao što ih je naučio Svetac, jednako su ga cijenili kao i magareću izmetinu. Neprestano su se radovali u Gospodinu, jer nisu imali ništa između sebe što bi ih na neki način moglo ražalostiti. Koliko su od svijeta bili odvojeni, toliko su više bili sjedinjeni s Bogom. Idući križnim putem i stazama pravednosti (Ps 22, 3), s tijesna su puta pokore i evanđeoskog opsluživanja uklanjali zapreke da bi tako budućim pokoljenjima pripravili ravan i siguran put. 12. poglavlje Kako je blaženi Franjo s jedanaestoricom učenika išao k papi da mu p riopći svoju nakanu i da mu papa potvrdi Pravilo što ga je napisao Blaženi je Franjo, gledajući kako Gospodin njegovu braću povećava brojem i zaslugama - kad je već bilo dvanaest vrlo savršenih ljudi koji su bili istomišljenici, a on bio dvanaesti - on, njihov vođa i otac, rekao je jedanaestorici: "Vidim, braćo, da Gospodin želi milosrdno povećati našu družbu. Poći ćemo zato k svojoj majci svetoj Rimskoj Crkvi pa ćemo vrhovnom svećeniku priopćiti što je Gospodin počeo po nama izvoditi da bismo s njegovim pristankom i uz njegovu zapovijed nastavili što smo započeli." Budući da se ostaloj braći svidjela očeva riječ, zajedno krenuše s njim na put, a on im reče: "Postavimo jednoga između sebe da nam bude vođom i na neki ga način smatrajmo Kristovim zamjenikom. Kamo god on htjedne skrenuti, skrenimo i mi; a kad bude htio da negdje prenoćimo, prenoćit ćemo." Izabraše brata Bernarda, prvoga nakon blaženoga Franje, i kao što je rekao Otac, tako su se ponašali. Išli su radosno i naviještali riječ Gospodnju. Nisu se usudili govoriti nešto drugo, osim onoga što se odnosilo na hvalu i slavu Božju te na korist duše. Češće su se povlačili na molitvu. Gospodin im je uvijek pripravio prenoćište i dao da im se pruži sve potrebno. Kada dođoše u Rim, ondje nađoše biskupa grada Asiza; on ih je primio s velikom radošću, jer je blaženom Franji i ostaloj braći iskazivao posebnu pažnju. Ne znajući za razlog njihova dolaska, počeo se uznemirivati. Pobojao se da možda žele napustiti svoju domovinu, u kojoj je Gospodin po njima počeo činiti čudesne stvari. Veoma se, naime, radovao što u svojoj biskupiji ima takve ljude, od čijeg je načina života i ponašanja vrlo mnogo očekivao. No, kad je čuo koji je razlog njihova dolaska i kad je shvatio njihovu nakanu, mnogo se obradovao i u tu im je svrhu obećao svoj savjet i svaku pomoć. Taj je biskup bio poznat s nekim kardinalom-biskupom Sabinskim. Bio je to gospodin Ivan od sv. Pavla. Bio je on doista pun milosti i mnogo je volio sluge Božje. Njemu je spomenuti biskup prikazao život blaženoga Franje i njegove braće pa je kardinal zbog toga želio vidjeti čovjeka Božjeg i njegovu ostalu braću. Kad je čuo da se nalaze u Gradu, poslao je po njih i primio ih s velikim poštovanjem i ljubavlju. Kad su s njim proboravili nekoliko dana, svojim svetim razgovorima i primjerima su ga tako sazidali da se, gledajući kako u njihovu životu sja ono što je o njima slušao, ponizno i pobožno se preporučio njihovim molitvama. Također je zatražio još jednu posebnu milost; htio je, naime, da ga otada smatraju jednim od svoje braće. Kad je napokon zapitao blaženoga Franju zašto su došli i kad je od njega čuo što je naumio i poduzeo; ponudio se da im bude zastupnikom u Rimskoj Kuriji . Spomenuti je kardinal otišao u Kuriju ("Rimska kurija" prastari je izraz kojim se označuju uredi i ustanove Katoličke Crkve u Rimu koje u papino ime i njegovom vlašću rješavaju najvažnija pitanja Crkve i njezina života) i papi Inocentu III. rekao: "Našao sam vrlo savršena čovjeka koji želi živjeti prema sv. Evanđelju i u svemu opsluživati evanđeosko savršenstvo. Uvjeren sam da Gospodin želi po njemu obnoviti sv. Crkvu na cijelome svijetu." Kad je gospodin papa to čuo, silno se zadivio i istom kardinalu naložio da mu dovede blaženoga Franju. Narednoga je dana spomenuti kardinal čovjeka Božjeg predstavio vrhovnom svećeniku koji mu je prikazao svoj cjelokupni sveti naum. Sam papa; kako bijaše obdaren velikom razboritošću, na dužan je način prihvatio Svečeve želje. Franju je i braću upozorio na mnoge stvari te ih je napokon blagoslovio riječima: "Pođite, braćo, s Gospodinom i, kako vam se udostoji nadahnuti, svima propovijedajte pokoru. A kad vas Svemogući umnoži brojem i milošću, obavijestite nas pa ćemo vam odobriti i više od toga, a još sigurnije ćemo vam povjeravati i veće stvari." Gospodin je papa htio znati da li je ono što je već odobreno i što je još trebalo odobriti bilo po Božjoj volji. Prije nego što je Svetac od njega otišao, rekao je njemu i drugovima: "Sinovi naši, vaš nam se život čini odviše krutim i oporim. Premda smo uvjereni da ste ispunjeni tolikim žarom, da o vama ne treba sumnjati, ipak moramo misliti i na one koji će slijediti iza vas, da im se taj put ne bi činio odviše oporim. " Kad je papa vidio postojanost njihove vjere i sidro najčvršćega ufanja usidreno u Kristu tako da od svoje revnosti ne bi htjeli odustati, kazao je blaženome Franji: "Sinko, idi i moli se Bogu da ti objavi, da li to što želite potječe iz njegove volje, da bismo, znajući volju Gospodinovu, lakše odobrili tvoje želje." Dok je Svetac Božji molio, kao što mu je gospodin papa preporučio, Gospodin mu je u duhu progovorio u prispodobi rekavši: "Neka se siromašna, lijepa žena nalazila u jednoj pustinji, a njena je ljepota zadivila jednoga velikog kralja koji je poželio njome se oženiti, jer je mislio da će s njom roditi lijepe sinove." Pošto je ženidba sklopljena i izvršena, rođeno je i odraslo mnogo sinova. Majka im je, kad odrastoše, ovako progovorila: "Nemojte biti sramežljivi, jer ste kraljevi sinovi. Otiđite u njegov dvor i on će vam pružiti sve potrebno." Kad stigoše do kralja, on se zadivio njihovoj ljepoti. Prepoznavajući u njima svoje obličje, upitao ih je: "Čiji ste sinovi?" A kad su mu rekli da su sinovi siromašne žene koja boravi u pustinji, kralj ih je sve s velikom radošću izgrlio i rekao: "Nemojte se bojati, jer vi ste moji sinovi." Ako se s moga stola hrane toliki stranci, mnogo veće pravo na to imate vi koji ste moji zakoniti sinovi." Zatim je kralj naredio spomenutoj ženi da sve sinove što ih je s njim rodila pošalje u njegov dvor da ih othrani." Kad je to blaženome Franji, dok je molio, pokazano u viđenju, sveti je čovjek shvatio da ona siromašna žena predstavlja njega. Kad je Franjo dovršio svoju molitvu, predstavio se vrhovnom svećeniku i sve mu redom ispripovijedao što mu je Gospodin pokazao u viđenju. Zatim je rekao papi: "Gospodine, ja sam ona siromašna žena koju Gospodin ljubi. Njegovu se milosrđu svidjelo da mu ona rodi zakonite sinove. Kralj kraljeva mi je rekao da će sve sinove, koje će po meni roditi, othraniti, jer ako ljubi tuđince, to više mora ljubiti i hraniti svoje zakonite sinove. Ako Bog daje vremenita dobra grešnicima da othrane svoje sinove, to više će dati evanđeoskim ljudima kojima to pripada po obećanju." Kad je gospodin papa to čuo, veoma se zadivio, a napose zato što je prije dolaska blaženoga Franje vidio u snu kako je crkvi sv. Ivana Lateranskoga prijetila opasnost da će se srušiti. Međutim je neki redovnik, slabašan i neugledan, crkvu podržavao tako što je podmetnuo svoja leđa. Kad se papa probudio, bio je zbunjen i prestrašen. Kao razborit i mudar čovjek razmišljao je što bi to viđenje imalo značiti. Kad je k njemu nakon nekoliko dana došao blaženi Franjo i otkrio mu svoj naum, kao što je već rečeno, i kad je od pape zatražio da mu potvrdi Pravilo što ga je napisao jednostavnim riječima, poslužio se riječima sv. Evanđelja za čijim je savršenstvom čeznuo cijelim bićem. Gospodin papa ga je promatrao tako gorljiva u službi Božjoj te je svoje viđenje usporedio s viđenjem što ga je imao čovjek Božji. Papa je počeo u sebi govoriti: "Ovo je doista onaj sveti i pobožni čovjek koji će poduprijeti i podržavati Crkvu Božju." Zagrlio ga je i odobrio Pravilo što ga je napisao. Također mu je dao i dopuštenje da svuda propovijeda pokoru. To isto je dopustio i njegovoj braći, ali ipak tako da oni koji će propovijedati dobiju dopuštenje i od blaženoga Franje. To isto je kasnije odobrio i u konzistoriju. Kad mu je sve to odobreno, blaženi je Franjo zahvalio Bogu i, klečeći na koljenima, ponizno je i pobožno gospodinu papi obećao poslušnost i poštovanje. Ostala su braća prema odredbi gospodina pape na sličan način obećala poslušnost blaženome Franji. Kad su od vrhovnog svećenika primili blagoslov i nakon toga pohodili apostolske grobove, blaženom je Franji i ostaloj jedanaestorici podijeljena tonzura kao što je to predvidio spomenuti kardinal koji je htio da sva dvanaestorica budu klerici. Ovo je Pravilo samo usmeno odobrio papa Inocent III. To će poslije biti i izričito rečeno. Napustivši Grad, čovjek je Božji sa svojom braćom krenuo u svijet. Bio je veoma zadivljen što mu je molba tako brzo uslišana. Danomice je rastao u nadi i pouzdanju prema Spasitelju koji je svojim ukazivanjima pokazao najprije njemu što se ima dogoditi. Prije nego' što je od pape dobio spomenuta odobrenja, jedne noći, kad se prepustio snu, u snoviđenju mu je dano da vidi kako ide nekim putem pokraj kojega se nalazilo drvo vrlo visoko, lijepo, snažno i debelo. Kad mu se približio i poda nj stao, nije se mogao nadiviti njegovoj visini i ljepoti. Začas je i sam Svetac narastao do tolike visine da je doticao vršiku drveta koju je s najvećom lakoćom savio do zemlje. I zaista se nešto takvo dogodilo onda kad se gospodin Inocent, drvo u svijetu tako visoko, lijepo i snažno, Franjinoj molbi i želji tako dobrostivo prignuo. "Tonzura" je do najnovijega vremena bio obred po kojem je svjetovnjak postao klerikom. Biskup ili drugi ovlašteni djelitelj bi kandidatu na pet mjesta na glavi odrezao čuperak kose, a nakon toga bi se dotičnima na tjemenu kosa šišala do kože, a naokolo bi povrh čela, ušiju i zatiljka od malo duljih vlasi načinjen vijenac. - Nakon II. vatikanskoga koncila je Crkva "tonzuru" dokinula. 13. poglavlje Uspjeh Franjina propovijedanja; prvo prebivalište što ga je imao, kako su braća ondje boravila i kako su odanle otišla Otada je blaženi Franjo obilazio gradove i sela i počeo opširnije i dotjeranije propovijedati, (usp. Mt 9, 35) ali ne uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, već u očitovanju Duha i sile, s pouzdanjem je naviještao kraljevstvo Božje (usp. 1 Kor 2, 4- 5). Kao pravi propovjednik bijaše ojačan apostolskim ugledom. Nije se služio nikakvim umiljavanjem, odbacivao je svako laskanje. O čemu je uvjeravao druge, o tom je najprije djelom nastojao uvjeriti samoga sebe da bi istinu iznosio što uvjerljivije. Slušatelji su se divili snazi njegovih govora i istini- koju nije naučavao kao običan čovjek. Vrlo mnogi su se žurili, također ljudi obrazovani i učeni, da bi ga vidjeli i slušali kao čovjeka s drugoga svijeta. Zato iz naroda počeše mnogi, plemenitaši i pučani, klerici i laici, nadahnuti Božjom milošću, prianjati uza stope blaženoga Franje da bi, pošto odbace svjetovne brige i gizdu, živjeli pod njegovim vodstvom. Dotada su sretni otac i sinovi boravili u jednome mjestu nedaleko od Asiza koje se zove Rivotorto. Ondje se nalazila neka napuštena koliba. To mjesto bijaše tako tijesno da su ondje jedva mogli sjediti ili počivati. Dok su ondje boravili, vrlo često nisu imali ni kruha pa su jeli samo repu. "Rivotorto" ime je potočića koje je tako nazvan, jer mnogo vijuga. To bi ime u hrvatskom jeziku glasilo "Krivudavi potok". Po potoku je i mjesto nazvano Rivotorto. To se mjesto nalazi kakva 3 km jugoistočno od Porcijunkule. Na mjestu gdje se nalazila spomenuta "ničija" koliba je u 16. st. podignuta crkva koja i danas stoji i koju su u nestašici hrane isprosili. Čovjek je Božji na grede spomenute kolibe napisao je imena pojedine braće da je svaki od njih, koji je želio počivati ili moliti mogao znati gdje mu je mjesto da u skučenosti tijesna prostora ne bi došlo do žamora koji bi narušio unutrašnju šutnju duha. Dok su braća boravila na tome mjestu, dogodilo se da I je jednoga dana neki seljak onamo došao sa svojim magarcem da s njim u kolibi prenoći, a da ga braća ne bi otjerala, bodrio je svoga magarca riječima: "Uđi samo, uđi, jer ćemo biti korisni ovome mjestu. "Kad je sveti otac to čuo, odmah je shvatio i seljakove riječi i nakanu; zbog toga je negodovao, a naročito zato što je sa svojim magarcem načinio veliku zbrku te je tako uznemirio svu braću koja su tada provodila vrijeme u šutnji i molitvi. Na to je čovjek Božji rekao braći: "Znam, braćo, da nas Bog nije pozvao da magarcu pripravljamo prenoćište, a ni zato da nas pohađaju ljudi, nego da ljudima tu i tamo propovijedamo o putu spasenja i da im pružamo spasonosne savjete. Mi se u prvom redu moramo baviti molitvom i zahvaljivanjem. " Napustiše spomenutu kolibu da se njome služe siromašni gubavci, a sami se preseliše i smjestiše kod Svete Marije u, Porcijunkuli. Pokraj crkvice su neko vrijeme boravili u kućici prije nego što su dobili crkvicu. |
|||||||||||||
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) | |||||||||||||
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 74
