Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Naslov izvornika: LEGENDA TRIUM SOCIORUM; Editio critica quam paravit
P. Theopilus Desbonets
Collegium S. Bonavenurae, Grottaferrata (Roma) 1974.
S latinskog izvornika preveo o. Damjan Damjanović OFM
Zagreb 1982.
SADRŽAJ
 Prevodiočev predgovor
 Napomena
 Pismo generalnome ministru Krescenciju
1. poglavlje
 Franjino rođenje, njegova taština, osebujnost, rasipnost, i
kako je od toga dospio do darežljivosti i ljubavi prema
siromasima
2. poglavlje
 Kako je bio zarobljen u Peruđi; dva viđenja što ih je imao kad je htio postati
vitez
3. poglavlje
 Kako mu je Gospodin prvi puta pohodio srce čudesnom nasladom i kako je
pomoću nje počeo napredovati u preziranju samoga sebe i sviju ispraznosti,
kao i po molitvi, milostinji i ljubavi prema siromaštvu
4. poglavlje
 Kako je među gubavcima počeo pobjeđivati samoga sebe i osjećati nasladu u
onome što mu prije bijaše odvratno
5. poglavlje
 Kako mu je Raspeti prvi puta progovorio i kako je otada u srcu nasio muku
Kristovu sve do svoje smrti
6. poglavlje
 Kako je s prva kraja pobjegao pred progonjenjem svog oca i rođaka; kako je
stanovao kod svećenika crkve sv. Damjana, u čiju je prozorsku udubinu bacio
novac
7. poglavlje
 O njegovu velikom naporu i žrtvama za popravak crkve sv. Damjana; kako je
pođeo pobjeđivati samoga sebe idući prositi milostinju
8. poglavlje
 Kako je, čuvši i shvativši Kristove savjete u Evanđelju, odmah promijenio
vanjsku odjeću te je i iznutra i izvana obukao novu haljinu evanđeoskog
savršenstva
9. poglavlje
 Poziv brata Silvestra i viđenje što ga je imao prije ulaska u Red
10. poglavlje
 Kako je šestorici svojih drugova pretkazao sve što ih je imalo snaći, kad budu
išli po svijetu; poticao ih je na strpljivost
11. poglavlje
 Kako su primijena četvorica braće i o žarkoj ljubavi kojom su se braća
međusobno ljubila; o njihovoj revnosti u radu i molitvi; i o njihovoj savršenoj
poslušnosti
12. poglavlje
 Kako je blaženi Franjo s jedanaestoricom učenika išao k papi da mu priopći
svoju nakanu i da mu Papa potvrdi Pravilo što ga je napisao
13. poglavlje
 Uspjeh Franjina,propovijedanja; prvo prebivalište što ga je imao, kako su
braća ondje boravila i kako su odanle otišla
14. poglavlje
 Kapitul koji se držao dvaput godišnje kod Svete Marije u Porcijunkuli
15. poglavlje
 Smrt gospodina Ivana, prvoga protektora; izbor gospodina Hugolina, biskupa
ostijskog za oca i protektora Reda
16. poglavlje
 Izbor prvih ministara i kako su bili razaslani po svijetu
17. poglavlje
 Sveta smrt blaženoga Franje i kako je dvije godine prije toga primio rane
Gospodina našega Isusa Krista
18. poglavlje
 Franjina kanonizacija
Prevodiočev predgovor
Djelce što vam ga pružamo u hrvatskom prijevodu nije izišlo samo iz jedne duše niti
ga je napisalo samo jedno pero. LEGENDA TROJICE DRUGOVA plod je poslušne
ljubavi. Da je napisano, treba zahvaliti bratu Krescenciju Grizzi iz Jessija,
generalnome ministru Franjevačkog reda, koji bijaše šesti po redu (1244-47). On je na
generalnom kapitulu u Đenovi 4. listopada 1244. potaknuo napose najstariju braću
da bi sakupila sve što im bijaše poznato o sv. Franji i o prvim počecima njegova
Reda. Bilo je to osamnaest godina nakon blažene i svete smrti sv. Franje. Tada je
uspomena na njega i na prve početke njegova Reda bila još sasvim svježa. Red je u to
vrijeme proživljavao svoje rascvjetano proljeće, bogato svetim zanosom i neviđenim
oduševljenjem. Tada još bijaše na životu većina Franjinih najstarijih učenika i vjernih
sljedbenika. Svi oni bijahu vjerni nosioci njegovih misli i želja, nastavljači njegovih
napora i žrtava. Oni bijahu prvorazredni svjedoci za sve ono što je Franjo činio i
govorio Dj 1,1.
Kad je spomenuti generalni ministar Krescencije braći povjerio taj zadatak, iz
razumljivih je razloga najviše očekivao od trojice braće koja su bila s Franjom
najtješnje povezana i uživala njegovo najveće povjerenje. Bila su to braća: LEON,
RUFIN i ANĐEO. Ukratko ćemo ih predstaviti.
Brat Leon, rodom Asižanin, Franji se pridružio 1210. godine. Bio je svećenik, Franjin
ispovjednik i tajnik. Spadao je, nema sumnje, među njegove najpovjerljivije učenike.
Franjo ga je cijenio i ljubio napose zbog njegove čistoće i jednostavnosti, ali mu se kao
rođenu pjesniku nije sviđalo Leonovo ime, jer latinska riječ "Leo" u našem jeziku
znači: LAV. Franjo je toga brata doživljavao kao jednostavna, krotka, umiljata i blaga,
koji nije u sebi imao ništa lavovsko - divlje, okrutno i krvoločno. Zato ga je iz milja
volio zvati ovčica Božja. Za nj bi se moglo reći da je upravo po tome divnom
nadimku stekao naročitu popularnost. To je napose zasluga vrlo poznate legende "o
savršenom veselju" koja među ostalim legendama u "Fiorettima" upravo dominira.
Brat Leon je bio nazočan, kad je Franjo u samotištu Fonte' Colombo, nedaleko od
grada Rietija, nanovo obradio prvotno Pravilo svoga bratstva. Godine 1224. Leon je
pratio Franju u planinsko samotište La Vernu, a takoder bijaše u njegovoj pratnji i
kad se Franjo odatle kao stigmatiziran vraćao natrag.
Kad je Leon svojevremeno proživljavao neku tešku unutrašnju kušnju, od Franje je
primio Pohvale i Blagoslov. I jedno i drugo je kao autograf sačuvano do danas.
Franju je njegovao u njegovoj posljednjoj bolesti, a kad je liječnik upozorio na
Svečevu skoru smrt, Leon je zajedno s bratom Anđelom po Franjinoj želji otpjevao
Pohvale i Pjesmu brata Sunca. Silno je želio da se nakon Franjine smrti domogne
njegova habita. Franji je ta potajna želja bila poznata i rado ju je ispunio.
Brat Leon je svetački umro 15. studenoga 1271. godine. Brat Rufin, sin plemenitoga
Scipiona Offreduci, rodom iz Asiza, bratić sv. Klare, isto je tako pripadao krugu one
braće s kojom je Franjo bio najtješnje povezan. Najstariji spisi koji govore o prvoj
Franjinoj braći naročito veličaju Rufinov uzorni malobraćanski život. Bio je odan
kontemplaciji, resila ga je "kreposna i ustrajna molitva".
Njegova je ponizna poslušnost napose zasjala u onom jedinstvenom slučaju, kad se iz
skromnosti i poniznosti sustezao od propovijedanja pa mu je zato Franjo pod
poslušnost naredio da propovijeda bez habita, samo u hlačama.
Osim toga je poznato kako je izvanredno štovao bl. Djevicu Mariju. Kad ga je jednom
zgodom upitao brat Egidije što čini u teškim napastima da ih nadvlada, Rufin je
odgovorio da se stavlja pod posebnu zaštitu Majke Božje. Među prvotnom Franjinom
braćom bijaše on jedini koji je za Svečeva života dotaknuo njegove rane na prsima.
Njemu je Franjo povjerlo "tajne riječi" što mu ih je priopćio raspeti Seraf prigodom
utiskivanja svetih rana na La Verni. Umro je vjerojatno 14. studenoga godine 1278.
Brat Anđeo, rodom iz grada Rietija, bijaše prvi vitez koji je stupio u Franjinu bratsku
zajednicu. To se vjerojatno dogodilo godine 1210. Anđeo pripada prvoj jedanaestorici
braće.
Kao ljubitelja kontemplativnoga života nalazimo ga u samotištu La Verni, kad se
Franjo onamo povukao da posti na čast sv. Mihaelu Arkanđelu i kad je primio sv.
Rane.
I brat Anđeo spada među onu malobrojnu braću koja su dvorila Franju u njegovoj
posljednjoj bolesti. Zajedno je s bratom Leonom, kad je Franjo bio na samrti, otpjevao
Pohvale - Pjesmu brata Sunca. Osim toga je zajedno s istim bratom Leonom bio
nazočan i kod smrti sv. Klare, a u procesu za njezinu kanonizaciju nastupio je kao
svjedok. Umro je 13. veljače 1258.
Braća Leon, Rufin i Anđeo nisu samo zajednički autori Legende trojice drugova, nego
su oni i najautentičniji svjedoci nekih važnih zgoda što su ih u saobraćaju i
drugovanju s Franjom doživjeli.
Osim ostaloga nas mnogo zanima kakvom su se metodom ova trojica poslužila
sastavljajući svoje djelce. Naročito bismo htjeli znati tko je izvršio konačnu redakciju
djela i tko je objedinio gradivo što su ga pridonijeli pojedinci. Franciskanolog P.
Sofronije Clasen dosta opširno raspravlja, o problemu redaktorstva Legende, ali nam
u tom pogledu ne pruža ništa određeno, nego samo kaže da se problem redaktorstva
prema današnjem stanju istraživanja ne može riješiti.
Sigurno je, međutim, samo to da je gradivo za ovu Legendu bio zajednički posao
trojice braće koju smo vam predstavili, a tko je to gradivo konačno sredio i dao mu
literarni oblik, to je za sada, kako je rečeno, neriješeno pitanje. Taj je posao mogao
obaviti i netko izvan spomenute "trojke", ali smatramo najvjerojatnijim da ga je
obavio jedan između njih. Nije li taj nepoznati redaktor bio možda brat Leon?
Smatram korisnim ukratko objasniti i naslov ovoga djela. On u latinskom izvorniku
glasi: LEGENDA TRIUM SOCIORUM.
Latinska riječ legenda je ostala neprevedena, jer ona u ovom slučaju ima drugačije
značenje nego što ga ima u suvremenoj teoriji književnosti. Tako B. Klaić u svom
Velikom rječniku stranih riječi uz ostala značenja koja se danas pridaju ovoj riječi ima
u 4. točki ovo tumačenje: (Legenda) je priča o životu i čudesima nekoga sveca
Katoličke Crkve. "Crkva, međutim, danas dobro razlikuje legendu i hagiografiju.
Legendom danas smatramo: cjelovite životopise Božjih ugodnika ili samo
pojedinačne zgode iz njihova života - a to su u prvom redu čudesa - u kojima je
pobožna mašta priprosta puka povijesnu jezgru na neki način protkala brojnim
maštovitim činjenicama koje nemaju povijesnoga temelja, jer im nedostaje objektivna
dokumentacija."
Ipak Crkva na laku ruku legende ne zabacuje, jer nam one, iako su plod mašte,
pojedine svece prikazuju življe i plastičnije te na neki način služe kao okvir
povijesnim elementima.
U našem slučaju riječ legenda ima svoje prvobitno značenje: ona, naime, označuje
životopis Božjeg ugodnika Franje koji, iako nije cjelovit, donosi samo objektivne
činjenice i njegove autentične misli koje su se duboko ukorijenjene u dušama
spomenute trojice njegovih najintimnijih učenika. Ova, dakle, legenda ima karakter
objektivno pisane hagiografije - svetačkoga životopisa. Iza činjenica koje su u njoj
iznesene stoje vjerodostojni svjedoci u čiju se povijesnu objektivnost ne može
sumnjati.
Latinska riječ "socius" se danas redovito prevodi na hrvatski jezik riječju drug. Autori
ovoga hagiografskog djelca nazvaše se "socii" - drugovi. Tu riječ često susrećemo u
svim najstarijim Franjinim biografijama.
Odnos koji je postojao između Franje i njegovih prvih sljedbenika na putu
evanđeoskog savršenstva imao je nadnaravni karakter. Tako ta riječ socius u svim
najstarijim životopisima sv. Franje ima osebujno značenje: ona znači isto što latinska
riječ "frater" - brat. Osim toga ćemo, prevodeći te najstarije životopise, sasvim dobro
učiniti, prevedemo li riječ "socius" svojim riječima: subrat ili pratilac. Smisao će
pojedine rečenice ili cijelog odlomka biti mjerodavan koju ćemo od tih riječi
upotrijebiti.
Braća Leon, Rufin i Anđeo nisu imali u planu napisati cjelovit životopis sv. Franje,
nego su u prvom redu išli za tim da od zaboravi sačuvaju važne, dobro provjerene
činjenice kojih nije bito u do onda napisanim njegovim životopisima. U svom su
pismu, što su ga upravili generalnome ministru Krescenciju, naglasili još i to da im
nije bilo stalo do toga da iznesu dotada još nepoznata čudesa koja se dogodiše po
Franjinu zagovoru, jer, kažu oni, "čudesa svetost ne izgrađuju, nego je samo
pokazuju". Nije im bilo stalo ni do cjelovitosti životopisa, nego su išli samo za tim da
iznesu ono najljepše što o Franji nije bilo napisano, a napose pojedinosti iz njegove
mladosti i prvih početaka Reda, dok se Red još rađao i oblikovao. Autori se
izražavaju pjesnički pa kažu: " . . . Prema svome smo mišljenju kao na nekoj bujnoj
livadi ubrali ono najljepše.
"Tri druga" u svom popratnom pismu, dostavljajući dogotovljenu "Legendu"
generalnom ministru Krescenciju, ističu i neke druge važne pojedinosti kojima treba
posvetiti pažnju. Svoje su djelo, kako se vidi iz završetka toga pisma, dovršili u
samotištu kod Greccia II. kolovoza 1246. To je ono glasovito mjesto, gdje je Franjo uz
papino odobrenje na dramatski način proslavio rođenje Isusovo u slobodnoj Božjoj
prirodi.
Ovaj sam prijevod izradio prema kritičnom izdanju "legende" što ga je priredio Teofil
Desbonnets i publicirao u časopisu "Archivum franciscanum histortcum", god. 67.
(1974) izdaje ga Kolegij sv. Bonaventure u Grottaf errnt, nedaleko od Rima.
Izrađujući bilješke, poslužio sam se njemačkim prijevodom ovoga djela koji je izišao
pod naslovom "Die Dreigefahrtenlegende des heiligen Franziskus" u kolekciji
"Franzislcanische auellenschriften Schriften" - Band 8 - Dietrich-Coelde-Vertag -
WertlW. I972. - U prvom se dijelu knjige nalazi opširna studija o "Legendi" od P.
Sofronija Clasena (str. 25 do I68) a u drugom je prijevod što ga je izradio P. Engelbert
Grau.
Radostan sam što mogu našoj hrvatskoj čitalačkoj publici pružiti i ovo djelce u
jubilarnoj godini, kad slavimo 800-godišnjicu rođenja sv. o. Franje. Neka nas sve
njegov jedinstveni svetački lik povuče za sobom i privede Kristu koji je jedini "Put,
Istina i Život" (vi I4, 6).
U Zagrebu, o Uskrsu godine Gospodnje 1982.
Prevodilac
Napomena
Ovo su bilješke triju drugova blaženoga Franje o njegovu životu i ponašanju u
svijetu, o njegovu čudesnom i savršenom obraćenju te o savršenstvu prvih početaka i
osnutku Reda u njemu samome i u prvoj braći.
Pismo generalnome ministru Krescenciju
Časnom u Kristu ocu, bratu Krescenciju, po Božjoj milosti generalnome ministru, brat
Leon, brat Rufin i brat Anđeo, nekoć iako nevrijedni drugovi blaženog Oca Franje,
dužno u Gospodinu poštovanje i odanost!
Budući da prema odredbi posljednjega generalnog kapitula i vašoj imaju braća
vašem očinstvu dostaviti sve što znaju i što mogu pronaći o čudesnim znakovima i
djelima blaženog Oca Franje, smatrali smo mi koji smo, premda nevrijedni, s njime
dulje boravili potrebnim da nešto malo, pošto provjerimo istinitost, priopćimo vašoj
svetosti. Pišemo nešto malo o mnogim njegovim djelima što smo ih sami vidjeli ili
smo za njih mogli doznati od druge svete braće, a napose od brata Filipa, vizitatora
siromašnih gospođa, od brata Iluminata iz Arce, brata Masea iz Marignana, brata
Ivana, pratioca časnog brata Egidija, koji je mnogo toga doznao od istoga svetog
brata Egidija i od, svete uspomene, brata Bernarda, prvoga druga blaženog Franje.
Nismo se zadovoljili tek time da ispripovijedamo samo čudesa - koja svetost ne
izgrađuju nego je samo pokazuju već smo, u želji da bude na hvalu i slavu
svevišnjega Boga i spomenutoga svetog Oca te na izgradnju onih koji žele slijediti
njegove stope, nastojali ispripovijedati i divna djela njegova života. Nismo ovo
napisali kao što se pišu legende, jer su već prije o njemu sastavljeni životopisi i
zapisana čudesa koja je Gospodin po njemu učinio, nego smo kao na bujnoj livadi,
prema svome mišljenju, ubrali ono najljepše. Povijesna zbivanja nismo pripovijedali
po redu, nego smo mnogo toga namjerno izostavili, što je uvršteno u spomenute
životopise koji su napisani istinitim i lijepim jezikom. Ako vaša razboritost smatra
opravdanim, možete dati da se u njih uvrsti i ovo malo što smo mi napisali. Uvjereni
smo, naime, da časni ljudi koji su napisali spomenute životopise - da im je ovo bilo
poznato - ne bi toga zaobišli; štoviše, oni bi to, barem djelomično, iskitili svojim
riječima i potomstvu ostavili na spomen.
Neka vaše sveto Očinstvo uvijek uživa dobro zdravlje u Gospodinu Isusu Kristu, u
kojem sebe, vaše odane sinove, ponizno i s poštovanjem preporučujemo vašoj
svetosti.