NEBO SE NE ŽURI

D a n  b e z  s u s r e t a

Petak, 26. veljače 1858.

            Sutradan ujutro Bernardica je opet u stanju kao prije nekoliko dana, u ponedjeljak 22. veljače. Zastupnik joj je zabranio ići k spilji. Ona mu, doduše, nije bila obećala, ali tu su prijetnje. Nemoguće je, dakle, ići onamo, a da se time ne izaziva vlast.

            Majka je sva shrvana od straha. Upućuje Bernardicu neka ne ide; neka se sama odluči da ne pođe, ali nema hrabrosti izričito joj zabraniti. Očito je da je nešto privlači k spilji, nešto tajanstveno.

            Vani grupica žena čeka izlazak vidjelice, kako bi je otpratile do spilje. Ni ne slute kakva se mučna borba vodi u duši majke i kćerke. Prisutna je i rodbina. Teta Bernarda, kao i najstarija sestra, »nasljednica«, konačno se umiješala i njezina primjedba odlučuje:

            - Da sam na Bernardičinu mjestu, ja bih pošla.

            Tako Bernardica konačno polazi u pratnji grupe žena, svoje tete, ali i poljskog stražara, koji je zadužen da prati njezino kretanje.

            Unatoč jučerašnjem razočaranju, kod spilje se nalazi oko pet stotina osoba u času kad Bernardica dolazi.

            Klekne, započinje krunicu, gleda prema spilji molećivim pogledom, punim čeznuća, ali udubina je prazna. Ništa se ne događa. Aqueró se ne pojavljuje. Bernardica ponavlja jučerašnje pokrete: puzi na koljenima, ljubi zemlju, čak i pravi znak rukom neka je prisutni slijede. Odlazi k izvoru, umiva se u vodi, danas čistijom nego jučer, moli se neko vrijeme...

            Ništa!

            Na povratku sva žalosna potiho mrmlja i pita se: Što sam učinila - pa prelazi u pameti jučerašnje i današnje događaje, razbijajući glavu nije li možda sama skrivila što je današnje ukazanje izostalo?

            Međutim kod spilje većina nije ni opazila da Bernardica danas nije ništa vidjela. Pokornički čini, koje je danas ponovila, bili su manje sablažnjivi nego jučer. Sa žarom su je mnogi slijedili, jer su u tom našli neki svoj smisao.

            Danas je i župnik Peyramale poslao svoga »špijuna« k spilji, svoju bivšu župljanku Viktoriju Bonnecarrère, 34 godišnju ženu, inače veoma staloženu. Bila je slučajno kod njega u posjetu. Vratila se od spilje posvema razočarana, da ne kažemo upravo sablažnjena, nad onim što je Bernardica radila: te ljubljenje blatnjave zemlje, te puzanje na koljenima po kamenitu tlu itd. Izvijestila je župnika o svemu, izražavajući žaljenje što je samo gubila vrijeme.

            - No, dobro! Ali imade čak i muških osoba koje su pobuđene na dobro. Drugi su međutim dobili dojam kao i vi. - Rekao joj je župnik i sam u neprilici da razumije što se u stvari događa.

            Voda što je počela istjecati iz izvora, sve je čistija i obilnija. Kroz cijeli dan bit će osoba koja će obilaziti spilju i puniti svoje prazne boce vodom izvora. I ta tajanstvena voda je glavna tema o kojoj se danas govori u gradu više nego o odsutnosti današnjeg ukazanja.

            Jacomet će biti o svemu obaviješten. Masa će svijeta sutra vjerojatno biti brojnija nego danas. Kamo sve to vodi?

* * *

            I za izostanak današnjeg ukazanja vrijedi isto kao i za ono u ponedjeljak 22. veljače. Netko bi možda mogao očekivati da će Nebo baš danas pokazati svoju prisutnost i snagu nakon poteškoća, što ih je Bernardica jučer imala. No, baš se dogodilo obratno. Kad se ljudske strasti odviše uzbude, kao i ljudski probici, Bog se povlači. On ne želi biti nametljiv, ne želi prisiljavati ljudsku slobodu da nešto prihvati za što treba vremena i dostatno razloga da to doista prihvati kao istinito. Slično je i u našem osobnom životu. Kad se previše zaokupimo vanjskim probitcima, jedva će se Bog dati čuti! Za njega se treba u duši pripraviti, otvoriti mu vrata svoga uma i srca, pa će on rado doći. Uostalom, tako je i među ljudima. Nitko ne želi onamo gdje zna da nije poželjan, da nije dobro došao, gdje nema osjećaj da je dragi gost.

            No, izostanak današnjeg ukazanja opet ide u prilog dokazu o stvarnosti ukazanja. Jer, ako je Bernardica »izmišljala« ili »imala priviđenje«, onda se s pravom moramo pitati zašto ih nije imala i danas?

            Treba se priviknuti osim toga i na Božju pedagogiju, koja djeluje polako, tiho, nenametljivo, iznad svakog očekivanja, koja često iznenađuje neobičnošću događaja i zahtjeva, ali koji imaju svoj dublji smisao i kasniji rasplet. Zato valja znati čekati, a ne odbaciti sve što se ne slaže s našim ljudskim zamislima. Božji putovi nisu ljudski putovi.