Molitve, Molitva, Portal o molitvama

ŠESTO POGLAVLJE

RAZVOJ NARODA I TEHNIKA

68. Razvoj naroda usko je povezan s razvojem svakog pojedinca. Ljudska je osoba po svojoj naravi dinamički pružena prema vlastitom razvoju. Nije riječ o razvoju koji je rezulat prirodnih mehanizama, jer svatko od nas znade kako je sposoban donositi slobodne i odgovorne odluke. Još je manje riječ o razvoju koji je prepušten našim hirovima, jer svi znamo da smo dar, a ne proizvod vlastitoga djelovanja. Našu slobodu bitno određuje naše biće i njegova ograničenja. Nitko od nas ne oblikuje vlastitu svijest proizvoljno; naprotiv, svatko od nas izgrađuje vlastitu osobu na temelju darovanosti vlastitog bića. Izvan naše moći raspolaganja nisu samo druge osobe, nego i mi sami. Razvoj osobe nazaduje istom onda ako si ona prisvoji ulogu jedine i isključive proizvoditeljice same sebe. Analogno se može reći da i razvoj naroda skreće s kolosijeka ako čovječanstvo drži da, okorišćujući se »čudima« tehnologije, može samo sebe iznova stvoriti, kao što se i ekonomski razvoj pokazuje prijetvornim i škodljivim ako se pouzdamo isključivo u »čudo« financijskoga poslovanja kako bismo podupirali neprirodan i konzumizmu usmjeren rast. U suočenosti s tim prometejskim pretenzijama valja nam osnaživati ljubav za slobodu koja nije samovoljna, već u potpunosti ljudska, i to tako što ćemo prepoznati dobro koje joj prethodi. U tu je svrhu potrebno da čovjek iznova sađe u samoga sebe kako bi prepoznao temeljne norme naravnoga moralnog zakona koji je Bog upisao u njegovo srce.

69. Problem razvoja danas je nerazdvojno združen s tehnološkim napretkom, kao i njegovim bezbrojnim primjenama na polju biologije. Nužno je naglasiti kako je tehnika duboko ljudska danost, povezana s čovjekovom autonomijom i slobodom. U tehnici se izražava i potvrđuje gospodstvo duha nad materijom. Duh, naime, »postavši tako 'manje rob stvari, može lakše izdići se do kontemplacije i klanjanja Stvoritelju'«. Tehnika omogućuje vladanje nad materijom, smanjivanje rizika, uštedu napora i poboljšanje životnih uvjeta. Ona odgovara samome pozivu ljudskoga rada: čovjek u tehnici, koju promatra kao djelo vlastitoga genija, prepoznaje samoga sebe i ostvaruje vlastito čovještvo. Tehnika je objektivni vid ljudskoga djelovanja, čiji se izvor i razlog postojanja nalazi u subjektivnom elementu - čovjeku koji djeluje. Zbog toga tehnika nikada nije samo tehnika. Ona otkriva čovjeka i njegovo nastojanje ka razvoju te izražava težnju ljudskoga duha za postupnim nadilaženjem određenih materijalnih uvjetovanosti. Stoga tehniku valja uklopiti u zapovijed obrađivanja i čuvanja zemlje (usp. Post 2, 15), koju je Bog dao čovjeku, i krijepiti onaj savez između ljudskoga bića i okoliša koji mora biti odraz stvaralačke Božje ljubavi.

70. Tehnološki razvoj može voditi ideji samodostatnosti tehnike ako čovjek, pitajući se samo kako?, ne uzme u obzir i tolike zašto? u kojima nalazi poticaj za djelovanje. Upravo odatle proizlazi dvoznačnost tehnike. Budući da je nastala iz ljudske kreativnosti kao oruđe osobne slobode, tehniku je moguće pojmiti kao sastojnicu apsolutne slobode - one slobode koja teži ne obazirati se na ograničenja vlastita samim stvarima. Proces globalizacije mogao bi ideologije zamijeniti tehnikom, koja bi u tom slučaju postala ideološka moć i izložila čovječanstvo opasnosti od zatvaranja u a priori, što bi mu pak onemogućilo susret s bitkom i istinom. U tom bismo slučaju svi spoznavali, vrednovali i odlučivali o životnim situacijama iz tehnokratskoga kulturalnog obzora kojemu bismo, doduše, strukturalno pripadali, premda nikada ne bismo mogli naći smisao u onome što sami nismo proizveli. To je poimanje danas do te mjere učvrstilo tehnicistički mentalitet da je istinito poistovjećeno s mogućim. No, kad jedini kriteriji istine postanu učinkovitost i korisnost, razvoj automatski biva zanijekan. Naime, istinski razvoj ne sastoji se ponajprije u »činiti«. Ključ je razvoja um kadar promišljati tehniku i iz čovjekova djelovanja izvlačiti u potpunosti ljudski smisao, ali vazda u obzoru smisla osobe uzete u cjelini njezina bića. Čovjekovo djelovanje, čak i kada obavlja određene zadaće pomoću satelita ili elektroničkih impulsa na daljinu, uvijek ostaje ljudsko djelovanje, to jest izričaj odgovorne slobode. Tehnika silno privlači čovjeka, budući da mu širi obzore i pomaže mu nadići fizička ograničenja. No ljudska sloboda dostojna je toga imena samo onda ako na čari tehnike odgovara odlukama koje su plod moralne odgovornosti. Odatle proistječe hitna potreba odgoja za etičku odgovornost u služenju tehnikom. Polazeći od opčaranosti čovjeka tehnikom, valja ponovno steći pravi smisao slobode, koja se ne sastoji u bezumnom zanosu nad posvemašnjom autonomijom, već u odgovoru na poziv upravljen biću, počevši upravo od svojega bića.

71. To moguće zastranjenje tehničkoga mentaliteta od njegova izvornoga usmjerenja prema čovjeku danas je vidljivo u pojavi tehnicizacije razvoja i mira. Razvoj naroda često se smatra problemom koji se tiče financijskog inženjeringa, otvaranja tržišta, snižavanja carinskih pristojbi, proizvodnih ulaganja, reforme institucija - ukratko, isključivo tehničkim problemom. Nema sumnje da su svi spomenuti čimbenici važni, ali se moramo upitati zbog čega su sve odluke tehničke naravi do sada postigle samo djelomičan učinak. Razlozi za tu pojavu dublje su naravi. Naime, do neke mjere automatske i neosobne sile, bez obzira spadaju li one na tržište ili na međunarodnu politiku, nikada neće moći u potpunosti zajamčiti razvoj. Naprotiv: razvoj je nemoguć bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjeve zajedničkoga dobra. Za razvoj su nužne i profesionalna osposobljenost i moralna dosljednost. Prevlada li apsolutiziranje tehnike, doći će do pomutnje glede ciljeva i sredstava: tada će pak jedinim i isključivim kriterijem svoga djelovanja poduzetnik smatrati najveću moguću proizvodnu dobit, političar - učvršćivanje vlasti, a znanstvenik - rezultate svojih otkrića. Na taj način, ispod mreže ekonomskih, financijskih i političkih odnosa često nastavljaju postojati nerazumijevanje, neugodnosti i nepravde; umnaža se protok tehničkih spoznaja, ali na dobrobit onih koji ih posjeduju, dok stvarna situacija onih dijelova pučanstva koji žive izvan tih tokova ostaje nepromijenjena i bez stvarnih izgleda za emancipacijom.

72. Pokatkad smo u napasti čak i mir smatrati tehničkim proizvodom, isključivim plodom ugovora među vladama ili inicijativama usmjerenima ka osiguranju učinkovite ekonomske pomoći. Istina je, međutim, da izgradnja mira zahtijeva interaktivno tkivo diplomatskih kontakata, ekonomskih i tehnoloških razmjena, kulturalnih susreta, dogovora oko zajedničkih projekata, ali i prihvaćanje zajedničkih obveza u vezi s obuzdavanjem prijetnji ratom i iskorjenjivanjem uzroka koji vode terorizmu. Ipak, potrebno je da ti napori budu oslonjeni na vrijednosti ukorijenjene u istini života, budući da proizvode dugotrajne učinke. Zbog toga je potrebno uprijeti pogled u životne prilike onoga dijela stanovništva kojih se ti napori tiču te čuti njihov glas, kako bi se njihova očekivanja mogla ispravno protumačiti. Valja nam nasljedovati često nezapažen napor tolikih osoba koje su životom predane promicanju istinskog povezivanja naroda i poticanju razvoja koji polazi od uzajamne ljubavi i razumijevanja. Među njima ima i kršćana, koji još dodatno nastoje dati razvoju i miru puni ljudski smisao.    

73. S tehnološkim je razvojem povezana sve veća prodornost sredstava društvenog priopćavanja, bez kojih je već i sada gotovo nemoguće zamisliti život ljudske obitelji. Ona su do te mjere srasla sa svakidašnjim životom, i u dobru i u zlu, da se čini doista apsurdnim stajalište onih koji drže da su ta sredstva neutralna i da ne utječu na moralnu prosudbu ljudi. Takvi i slični stavovi, koji naglašavaju strogo tehničku narav medija, često podržavaju njihovu faktičku podložnost ekonomskoj računici, u pozadini čega leži težnja za dominacijom nad tržištem kao i, a to nije manje važno, želja za nametanjem kulturalnih parametara koji su u službi projekata ideološke i političke moći. Uzevši u obzir njihovu temeljnu važnost u odlučivanju o promjenama u opažanju i spoznavanju stvarnosti kao i same ljudske osobe, postaje nužnim pozorno promišljanje o njihovu utjecaju, osobito s obzirom na etičko-kulturalnu dimenziju globalizacije i solidarnog razvoja naroda. Ono što smo naglasili glede zahtjeva za ispravnim upravljanjem globalizacije i razvoja, vrijedi i ovdje: smisao i svrhu medija valja tražiti u antropološkoj perspektivi. To znači da mediji mogu postati prigodom za očovječenje, i to ne samo onda kad, zahvaljujući tehnološkom razvoju, nude veće mogućnosti komuniciranja i informiranja nego i napose onda kad su usmjereni prema viziji osobe i zajedničkoga dobra koja odražava istinski univerzalne vrijednosti. Sredstva društvenog priopćavanja ne promiču slobodu niti čine sve narode dionicima razvoja i demokracije samo zato što umnažaju mogućnosti povezivanja i kruženja ideja. Žele li se postići spomenuti ciljevi, medije valja usmjeriti na promicanje dostojanstva osoba i naroda, izričito ih prodahnuti ljubavlju i staviti ih u službu istine, dobra te naravnog i nadnaravnog bratstva. Doista, ljudska je sloboda usko povezana s tim višim vrednotama. Mediji mogu biti dragocjena pomoć u rastu zajedništva ljudske obitelji i društvenog etosa, ali samo ako postanu oruđa promicanja sveopćega dioništva u zajedničkom traganju za onim što je pravedno.

74. Prvotno i najvažnije poprište kulturalne borbe između apsolutizma tehnologije i čovjekove moralne odgovornosti danas je bioetika, u kojoj je i sama mogućnost cjelovitoga ljudskog razvoja dovedena u pitanje. Riječ je o iznimno osjetljivom i kritičnom području, u kojem na dramatičan način do izražaja dolazi temeljno pitanje: Je li čovjek proizvod svojih vlastitih napora ili ovisi o Bogu? Čini se da su znanstvena otkrića na području bioetike te mogućnosti tehničkih zahvata toliko uznapredovali da nameću izbor između dva načina zaključivanja: uz pomoć razuma otvorenog transcendenciji ili pak uz pomoć razuma zatvorenog u imanenciju. Nalazimo se pred kritičnim izborom: ili - ili. Ipak, valja reći da se racionalnost uporabe tehnike usmjerene na samu sebe pokazuje iracionalnom, jer uključuje odlučno odbacivanje smisla i vrijednosti. Nije slučajno da se onaj tko se zatvori transcendenciji, nalazi pred teškoćom: kako je bitak proizišao iz ničega, a inteligencija iz slučaja? Pred tim se dramatičnim problemima razum i vjera uzajamno pomažu i samo zajedno mogu spasiti čovjeka. Sudbina razuma bez vjere, opčaranog isključivim pouzdanjem u tehniku, gubljenje je u iluziji vlastite svemoći. Vjera bez razuma, pak, vodi otuđivanju od konkretnoga ljudskog života.

75. Već je Pavao VI. prepoznao svjetski obzor socijalnoga pitanja i na nj ukazao. Slijedeći ga na tom putu, danas moramo ustvrditi da je socijalno pitanje postalo korjenito antropološko pitanje, utoliko što ono ne uključuje samo mogućnost razumijevanja života, koji biotehnologije sve više stavljaju u čovjekove ruke, nego i manipuliranje njime. Današnja kultura posvemašnjega razočaranja, koja vjeruje da je razotkrila svaki misterij, budući da je stigla gotovo do samog izvora života, omogućuje i promiče oplodnju in vitro, istraživanja na embrijima te mogućnost kloniranja i hibridizacije čovjeka. Tu apsolutizam tehnike pronalazi svoj najrječitiji izraz. U tom tipu kulture savjest ima samo jednu ulogu: uzeti na znanje tehničke mogućnosti. Svejedno se ne smiju omalovažavati zabrinjavajući scenariji koji prijete čovjekovoj budućnosti, kao ni nova i moćna sredstva koja »kultura smrti« ima na raspolaganju. Vrlo raširenom i tragičnom zlu pobačaja u budućnosti bi se moglo dodati i sustavno eugeničko planiranje rađanja, koje je već i sad prijeteće prisutno in nuce. S druge strane, put si utire mens eutanasica, ne manje štetno očitovanje gospodstva nad životom, koji u određenim slučajevima biva proglašen nevrijednim daljnjega življenja. Ispod tih scenarija kriju se kulturalna stajališta koja niječu ljudsko dostojanstvo. Spomenute pak prakse nadahnjuju materijalističko i mehanicističko poimanje ljudskog života. Tko bi mogao izmjeriti negativne učinke takvoga mentaliteta na razvoj? Može li nas uopće čuditi ravnodušnost kojom se ophodimo prema različitim situacijama u kojima ljudski život biva ponižavan, kad ta ravnodušnost obilježava čak i naš stav o tome što jest, a što nije ljudsko? Iznenađuje proizvoljna selektivnost kojom se u današnje doba vodimo pri odlučivanju u vezi s onim što je poštovanja dostojno. Čini se da mnogi, iako se spremno sablažnjavaju nad sasvim sporednim problemima, mirno podnose nečuvene nepravde. Iako siromasi ovoga svijeta još uvijek kucaju na vrata onih koji žive u preobilju, ovi ih više gotovo i ne mogu čuti, jer njihova svijest više nije sposobna prepoznati ono ljudsko. Bog otkriva čovjeka njemu samome, a razum i vjera surađuju kako bi mu pokazali ono što je dobro, samo ako to želi vidjeti; naravni zakon, u kojem blista stvoriteljski Um, ukazuje na čovjekovu veličinu ali i bijedu, i to upravo onda kada taj čovjek ne uspijeva prepoznati zov moralne istine.

76. Jedan od vidova suvremenoga tehnicističkog duha može se vidjeti u težnji da se problemi i kretnje duhovnoga života promatraju isključivo pod vidom psihologije, sve do svođenja na neurološke procese. Čovjekova nutrina često biva do te mjere ogoljena da se svijest o ontološkoj dimenziji ljudske duše i njezinim dubinama kojima su sveci umjeli odrediti mjeru, postupno gubi. Problem razvoja tijesno je združen i s našim poimanjem čovjekove duše. Danas se, međutim, naše jastvo vrlo često svodi isključivo na psihu, dok se zdravlje duše poistovjećuje s emocionalnim zadovoljstvom. U temelju tih neprimjerenih pojednostavljenja, koja ne žele priznati da razvoj čovjeka i naroda ovisi o rješavanju problema duhovne naravi, nalazi se duboko nerazumijevanje duhovnoga života. Razvoj mora uključivati i duhovni rast, a ne samo materijalni, jer je čovjek »dušom i tijelom jedan«, rođen iz Božje stvaralačke ljubavi i određen za vječni život. Ljudsko se biće razvija tek onda kad raste u duhu, kad njegova duša upoznaje samu sebe, kao i istine koje je Bog u nju u klici utisnuo, te kad ulazi u istinski dijalog sa samim sobom i sa svojim Stvoriteljem. Ako je daleko od Boga, čovjek je nemiran i bolestan. Društveno i psihološko otuđenje, kao i tolike neuroze koje pogađaju društva obilja, imaju i uzroke duhovne naravi. Društvo blagostanja, materijalno razvijeno, ali potištenoga duha, nije samo po sebi usmjereno autentičnomu razvoju. Za nove oblike ropstva drogama i za očaj u koji upadaju tolike osobe ne postoji samo sociološko i psihološko nego i bitno duhovno objašnjenje. Praznina u koju se duša ćuti bačena, iako joj je na raspolaganju velik broj terapija za tijelo i psihu, rađa patnjom. Nema globalnoga razvoja i sveopćega zajedničkog dobra bez duhovnog i moralnog dobra osoba, shvaćenih u cjelini njihove duše i tijela.

77. Apsolutizam tehnike naginje tome da onesposobi ljude kako bi zamijetili išta što se ne može objasniti pukom materijom. A ipak, svi ljudi iskusuju tolike nematerijalne i duhovne dimenzije svojega života. Spoznaja nije tek materijalni čin, jer spoznato svagda skriva nešto što ide onkraj empirijskih danosti. Svaka naša spoznaja, pa i ona najjednostavnija, uvijek je malo čudo, jer je nikada nije u potpunosti moguće objasniti materijalnim instrumentarijem koji primjenjujemo. U svakoj je istini skriveno više od onoga što bismo očekivali, a u ljubavi koju primamo uvijek postoji nešto što nas iznenađuje. Ne bismo se nikada trebali prestati oduševljavati tim čudima. U svakoj spoznaji i svakom činu ljubavi čovjekova duša iskusuje neko »više« koje uvelike nalikuje primljenomu daru, odnosno, iskusuje visine u koje se ćutimo ponesenima. Razvoj čovjeka i naroda također valja smjestiti u te visine, vodimo li računa o duhovnoj dimenziji koju nužno mora uključivati takav razvoj, želi li biti autentičan. On zahtijeva nove oči i novo srce, koji su sposobni nadići materijalističku viziju ljudskih događaja te u razvoju naslutiti neki »onkraj« koji tehnika ne može dati. Na tom će putu tada biti moguće slijediti onaj cjeloviti ljudski razvoj koji svoj usmjeravajući kriterij vidi u pokretačkoj snazi ljubavi u istini.

ZAKLJUČAK

78. Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam. Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja naroda, koji nas obeshrabruju i nukaju na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje nas Gospodinova riječ: »bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15, 5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: »ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta« (Mt 28, 20). Dok si posvješćujemo golemi posao koji je tek pred nama, podržava nas vjera da je Bog nazočan uz one koji se ujedinjuju u njegovo ime i zalažu se za pravednost. Pavao VI. nas je u enciklici Populorum progressio podsjetio da čovjek nije sposoban sam upravljati vlastitim razvojem, budući da sam od sebe ne može utemeljiti istinski humanizam. Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji  kao njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskomu cjelovitom humanizmu. Stoga je najjača snaga u službi razvoja upravo kršćanski

humanizam,  koji oživljuje ljubav i dopušta da ga vodi istina, prihvaćajući i jednu i drugu kao trajni Božji dar. Raspoloživost za Boga otvara nas raspoloživosti za braću i raspoloživosti za život, koji razumijevamo kao solidarnu i radosnu zadaću. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravljaju Stvoritelja, čime upadaju u napast da zaborave također i ljudske vrijednosti, u današnje doba možemo smatrati među najvećim zaprekama razvoju. Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. Samo nas humanizam koji je otvoren Apsolutnome može voditi promicanju i ostvarivanju oblika društvenog i civilnog života - struktura, institucija, kulture i etosa - izbavljajući nas od napasti da padnemo kao uznici trenutačne mode. Upravo nas svijest o Božjoj nedokidivoj ljubavi podupire u trudbenom ali i uzvišenom zalaganju za pravednost i razvoj naroda, kroz uspjehe i neuspjehe te u trajnom naporu oko ispravnog uređivanja ljudske zbilje. Božja nas ljubav poziva da iziđemo iz onoga što je ograničeno i prolazno te nam daje hrabrost da djelujemo i napredujemo u traganju za dobrobiti sviju, čak i ako se ono neposredno ne ostvari, čak i ako je ono što smo uz pomoć političke vlasti te djelatnika u ekonomiji i uspjeli postići, uvijek manje od onoga za čime žudimo. Bog nam daje snagu da se borimo i trpimo poradi ljubavi zajedničkoga dobra, jer je on naše Sve, naša najveća nada.

79. Razvoj treba kršćane čije su ruke u molitvi uzdignute k Bogu, kršćane koje pokreće svijest da ljubav ispunjena istinom, caritas in veritate, iz koje proistječe autentičan razvoj, nije naš proizvod, nego nam je darovana. Stoga je u najtežim i najsloženijim časovima potrebno ne samo svjesno reagiranje nego iznad svega egzistencijalno okretanje njegovoj ljubavi. Razvoj podrazumijeva pozornost usmjerenu na duhovni život, ozbiljno promišljanje nad iskustvima povjerenja u Boga, duhovnoga bratstva u Kristu, oslanjanja na božansku providnost i milosrđe, ljubavi i praštanja, odricanja samih sebe, prihvaćanja bližnjega, pravde i mira. Sve je to potrebno kako bismo svoja »kamena srca« preobrazili u »srca od mesa« (usp. Ez 36, 26) i tako život na zemlji učinili »božanskim« i dostojnijim čovjeka. Ta zadaća spada na čovjeka, koji je subjekt vlastite egzistencije, ali istodobno i na Boga, koji je ishodište i svrha svega što treba otkupiti: »bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji« (1 Kor 3, 22-23). Kršćani žude da svekolika ljudska obitelj uzmogne zazvati Boga govoreći mu: »Oče naš!« Neka svi ljudi, u zajedništvu s jedinorođenim Sinom, nauče moliti i tražiti od njega, i to riječima koje nas je sam Isus naučio, da ga umijemo svetiti živeći u skladu s njegovom voljom, a tek potom da imamo svakodnevni kruh, da razumijemo svoje dužnike i budemo im velikodušni, da ne budemo kušani preko mjere, nego da budemo oslobođeni od zla (usp. Mt 6, 9-13).

80. Na završetku Godine svetog Pavla rado izražavam tu nadu samim Apostolovim riječima iz Poslanice Rimljanima: »Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem!« (12, 9-10). Neka nas Djevica Marija, koju je Pavao VI. proglasio Majkom Crkve, a koju kršćanski puk časti kao Ogledalo pravde i Kraljicu mira, zaštiti i svojim nam nebeskim zagovorom isprosi potrebnu snagu, nadu i radost kako bismo nastavili velikodušno se posvećivati zalaganju oko ostvarenja razvoja »svega čovjeka i svih ljudi«.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, 29. lipnja, o svetkovini apostola sv. Petra i Pavla, 2009. godine, pete mojega pontifikata.

BENEDIKT PP. XVI.