Molitve, Molitva, Portal o molitvama

PETO POGLAVLJE

SURADNJA LJUDSKE OBITELJI

53. Jedno od najdubljih siromaštava koje čovjek uopće može iskusiti jest samoća. Pogledamo li bolje, uočit ćemo da se i druge vrste siromaštva, pa tako i materijalno siromaštvo, rađaju iz osamljenosti, nevoljenosti ili teškoće da ljubimo. Siromaštva često nastaju zbog odbacivanja Božje ljubavi, toga iskonskog tragičnog zatvaranja čovjeka u samoga sebe, koji pritom misli da je sam sebi dostatan, ili pak da je tek beznačajna i prolazna pojava, »stranac« u slučajno stvorenom svemiru. Čovjek se otuđuje kada je sam ili kad se odvoji od zbilje, odnosno kad prestane misliti na Temelj i u nj vjerovati.'" Čitavo čovječanstvo se pak otuđuje istom kad se počne pouzdavati isključivo u ljudske projekte, u lažne ideologije i utopije.  Danas je društvo daleko više interaktivno nego prije: stoga tu veliku bliskost valja preobraziti u istinsko zajedništvo. Razvoj naroda iznad svega ovisi o priznanju kako smo svi zajedno jedna ljudska obitelj koja surađuje u istinskom zajedništvu i ustrojena je od subjekata koji se nisu tek pukom slučajnošću našli jedan pokraj drugoga.

Pavao VI. zapazio je »da svijet trpi od nerazmišljanja«. Ta tvrdnja sadržava određenu činjeničnost, ali iznad svega i želju: naime, potreban je novi polet razmišljanja kako bismo bolje razumjeli posljedice obiteljske srodnosti svih ljudi; na taj nas polet potiče interakcija među narodima na Zemlji, s ciljem odvijanja integracije u znaku solidarnosti, a ne marginalizacije. Takvo razmišljanje obvezuje na kritičko i vrijednosno produbljivanje kategorije odnosa. Riječ je o zadaći koju ne mogu obavljati samo društvene znanosti, jer je potrebit doprinos disciplina kao što su metafizika i teologija kako bi se, uz njihovu pomoć, prispjelo k ispravnom razumijevanju čovjekova transcendentnog dostojanstva.

Čovjek se, kao stvorenje duhovne naravi, ostvaruje u interpersonalnim odnosima. Što ih autentičnije živi to više sazrijeva i njegov osobni identitet. On donosi vrijednosni sud o sebi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih. Zato su ti odnosi od temeljne važnosti. Sve to također vrijedi i za narode: njihovu razvoju neobično koristi metafizičko razumijevanje odnosa među osobama. U tom smislu, razum nalazi nadahnuće i usmjerenje u kršćanskoj objavi, u skladu s kojom se tvrdi da ljudska zajednica ne apsorbira osobu dokidajući njezinu autonomiju, kao što to biva u različitim oblicima totalitarizma, nego je još više cijeni jer je odnos osobe i zajednice zapravo odnos dviju cjelina. Kao što obiteljska zajednica ne dokida identitet osoba koje ju tvore, i kao što i sama Crkva daje punu vrijednost »novom stvorenju« (Gal 6, 15; 2 Kor 5, 17), koje se krštenjem ucjepljuje u živo Tijelo, tako i jedinstvo ljudske obitelji ne dokida osobe, narode i kulture, nego ih jedne drugima čini transparentnijima i tješnje ih združuje u njihovim legitimnim različitostima.

54. Tema razvoja podudara se s temom relacijskog uključivanja svih ljudi i naroda u jednu jedinu zajednicu ljudske obitelji, koja se gradi u solidarnosti, na temeljnim vrednotama pravednosti i mira. Tu perspektivu bitno rasvjetljuje odnos triju osoba u jednoj božanskoj biti. Trojstvo je posvemašnje jedinstvo, jer su tri božanske osobe čista relacijalnost (odnos). Uzajamna transparentnost među božanskim osobama je potpuna, a veza jedne osobe s drugima posvemašnja jer zajedno tvore apsolutno jedinstvo i jedincatost. Bog i nas želi povezati s tom stvarnošću zajedništva »da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Crkva je znak i oruđe toga jedinstva. Odnosi među ljudima tijekom povijesti nužno su se obogaćivali i obogaćuju se pozivanjem na taj božanski uzor. U svjetlu objavljenog otajstva Trojstva na osobit način postaje jasno kako istinska otvorenost ne znači raspršenost čovjekova identiteta, nego njegovo duboko suprožimanje. Na taj nas zaključak navodi i općeljudsko iskustvo ljubavi i istine. Kao što sakramentalna ljubav sjedinjuje zaručnike u »jedno tijelo« (Post 2, 24; Mt 19, 5; Ef 5, 31), te njih dvoje tvore relacijalno (u odnosima) i zbiljsko jedinstvo, tako, analogno, i istina sjedinjuje umove privlačeći ih, sjedinjujući ih u sebi te oni postaju »jedne misli«.

55. Kršćanska objava jedinstva ljudskog roda pretpostavlja metafizičko tumačenje »humanuma«, čiji je bitan element relacijalnost. I druge kulture i religije naučavaju bratstvo i mir te su, prema tome, vrlo važne za cjelovit ljudski razvoj. Ipak, ne nedostaje i onih religijskih i kulturalnih nazora koji načelo ljubavi i istine ne prihvaćaju u potpunosti te tako koče istinski ljudski razvoj ili ga gdjekad upravo onemogućuju. U današnjem svijetu postoje neke kulture religijskog usmjerenja koje čovjeka ne potiču na zajedništvo, nego ga u potrazi za individualnim blagostanjem izoliraju, ograničujući to blagostanje na ispunjavanje čovjekovih psiholoških težnji. Osim toga, i određeno bujanje različitih religijskih »putova« koji privlače manje skupine ili čak pojedine osobe, kao i religijski sinkretizam, mogu biti čimbenici podjela i neangažiranja. Proces globalizacije katkad ima negativan utjecaj nastojeći oko promicanja takvog sinkretizma, te dajući maha onim oblicima »religije« koji otuđuju ljude jedne od drugih, namjesto da im pomognu kako bi se istinski susreli, i udaljuju ih od zbilje. U isto vrijeme tu i tamo još uvijek postoje kulturalna i religijska naslijeđa koja društva cementiraju u podjelama na krute klase, u magičnim uvjerenjima iza kojih leži nepoštovanje ljudske osobe, te u praksi podlaganja okultnim silama. U tim je situacijama teško afirmirati ljubav i istinu, čime se šteti autentičnom razvoju.

Zbog toga, ako se i može držati istinom da su razvoju potrebne religije i kulture raznih naroda, također je istina da je nužno pozorno razlučivanje. Sloboda vjerovanja nije isto što i vjerska ravnodušnost i ne povlači zaključak da su sve religije jednake. Razlučivanje u pogledu doprinosa kultura i religija, na koje su pozvani osobito oni koji obnašaju političku vlast, nužno je za izgradnju društvene zajednice u duhu poštovanja zajedničkog dobra. To se razlučivanje mora zasnivati na kriterijima ljubavi i istine. Budući da je u ulogu razvoj osoba i naroda, pri razlučivanju će se morati voditi računa o mogućnosti emancipacije i uključivanja, imajući u vidu istinski univerzalnu ljudsku zajednicu. Kriterij vrednovanja kultura i religija svaki je pojedinac i čovječanstvo u cjelini. Kršćanstvo, religija Boga »koji ima ljudsko lice«, nosi u sebi takav kriterij.

56. Kršćanstvo i druge religije mogu dati svoj doprinos razvoju samo ako i u javnom prostoru bude mjesta za Boga, pri čemu se osobit naglasak stavlja na kulturalnu, društvenu, ekonomsku te nadasve političku dimenziju. Socijalni nauk Crkve nastao je kako bi kršćanstvu priskrbio »statut građanstva«. Nijekanje prava na javno ispovijedanje vlastite religije i na djelovanje usmjereno upoznavanju javnosti s istinama vjere negativno utječe na istinski razvoj. Isključivanje religije iz javnog života, kao i religijski fundamentalizam (suprotna krajnost), onemogućuju da se osobe zbiljski susretnu i zajedno surađuju u napretku čovječanstva. Na taj način osiromašuju motivacije javnog života, a politika poprima tlačiteljski i agresivan izgled. U ozbiljnu opasnost dolazi poštovanje ljudskih prava, bilo zbog toga što im biva oduzet njihov transcendentni temelj bilo zbog nepriznavanja osobne slobode. I u laicizmu i u fundamentalizmu nestaje mogućnost plodnog dijaloga i djelotvorne suradnje razuma i religijske vjere. Razum je vazda potrebit pročišćenja vjerom, a to također vrijedi i za politički razum, koji sebe ne smije držati svemogućim. No isto je tako i religija potrebita pročišćenja razumom kako bi očitovala svoje autentično ljudsko lice. Svakim prijekidom toga dijaloga razvoj čovječanstva plaća vrlo visoku cijenu.

57. Plodan dijalog vjere i razuma nužno pridonosi učinkovitijem djelu socijalne ljubavi prema bližnjemu te tvori najprikladniji okvir za poticanje bratske suradnje vjernika i nevjernika u zajedničkom predanom zauzimanju za pravednost i mir čovječanstva. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes koncilski su oci ustvrdili: »Prema gotovo jednodušnom uvjerenju vjernika i nevjernika, sve na zemlji treba biti usmjereno prema čovjeku kao svojem središtu i vrhuncu.« Svijet za vjernike nije plod ni slučaja ni nužnosti, nego Božjega nauma. Odavde se za vjernike rađa dužnost da ujedine svoje napore sa svim ljudima dobre volje koji pripadaju drugim religijama ili se drže nevjernicima, kako bi ovaj naš svijet učinkovito odgovorio božanskom naumu. A taj je naum: živjeti kao jedna obitelj pod Stvoriteljevim budnim pogledom. Osobito očitovanje ljubavi i kriterij kojim se vodi bratska suradnja vjernika s nevjernicima je, bez sumnje, načelo supsidijarnosti, izričaj neotuđive ljudske slobode. Supsidijarnost je prije svega oblik pomoći osobi posredstvom autonomije posredničkih tijela. Takva se pomoć nudi onda kad osoba i društveni subjekti ne uspijevaju nešto izvršiti sàmi, i uvijek je usmjerena njihovoj emancipaciji jer promiče slobodu i sudjelovanje preuzimanjem odgovornosti. Supsidijarnost poštuje dostojanstvo osobe, gledajući u njoj subjekt koji je uvijek sposoban dati nešto drugima. Budući da u uzajamnosti prepoznaje intimno središte ljudskog bića, supsidijarnost biva najdjelotvornijim lijekom protiv svakog oblika tutorskog sustava pomoći. Ona je sposobna voditi računa i o mnogostrukoj artikulaciji planova, te stoga i o pluralnosti subjekata, i o njihovom usklađivanju. Riječ je dakle o napose podesnom načelu za vođenje globalizacije i njezino usmjeravanje prema istinskome ljudskom razvoju. Kako ne bi proizvelo sveopću i opasnu tiransku moć, upravljanje globalizacijom mora biti supsidijarno, podijeljeno na više slojeva i uključivati različite razine, koje uzajamno surađuju. Globalizacija je nesumnjivo potrebita autoriteta, jer postavlja problem sveopćega zajedničkog dobra koje je potrebno slijediti; međutim, taj autoritet mora biti supsidijarno i demokratski uređen, bilo zato da se ne ogriješi o slobodu bilo zato da bude što učinkovitiji.

58. Načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno, jer supsidijarnost bez solidarnosti upada u društveni partikularizam, dok solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitoga. To općenito pravilo valja ozbiljno imati na umu i onda kad se suočujemo s problemima vezanima uz međunarodnu pomoć za poticanje razvoja. Ta pomoć, bez obzira na nakane onoga koji je pruža, katkad može sputati određeni narod u stanju ovisnosti, pa čak i promicati ugnjetavanje i izrabljivanje unutar zemlje koja prima pomoć. Kako bi ekonomska pomoć doista mogla služiti onom za što je namijenjena, ona ne smije biti vođena spomenutim primislima. U dijeljenje te pomoći treba uključiti ne samo vlade zemalja koje ju primaju nego i mjesne ekonomske činitelje te subjekte civilnog društva, a i mjesne Crkve. Programi za pomoć moraju voditi sve većem sudjelovanju i dopunjavanju »odozdo«. Pritom nedvojbeno ostaje istina da su u zemljama koje primaju pomoć za poticanje razvoja najvrjednija sredstva upravo ljudski resursi: to je autentični kapital koji valja umnažati kako bi se najsiromašnijim zemljama osigurala istinski samostalna budućnost. Također valja podsjetiti da je, na ekonomskom području, glavni cilj pomaganja zemljama na putu razvoja dopustiti im i poticati ih da se svojim proizvodima postupno probiju na međunarodno tržište, omogućujući tako njihovo puno sudjelovanje u međunarodnom gospodarskom životu. U prošlosti je spomenuta pomoć proizvodima siromašnih zemalja omogućavala pristup tek nekim marginalnim tržištima, usprkos stvarnom nedostatku potrebe za tim proizvodima. Stoga je tim zemljama nužno pomoći da poboljšaju svoje proizvode i bolje ih prilagode zahtjevima tržišta. Osim toga, ima onih koji strahuju da će uvozom proizvoda iz siromašnih zemalja, a to su uglavnom poljoprivredni proizvodi, doći do oštre konkurencije. Pa ipak, valja podsjetiti da je mogućnost probijanja siromašnih zemalja na tržište vrlo često jamstvo njihova preživljavanja, i na kraći i na dulji rok. Pravedna i uravnotežena međunarodna trgovina poljoprivrednim proizvodima može donijeti korist svima, i proizvođačima i potrošačima. Prema tome, potrebno je ne samo komercijalno usmjeravanje poljoprivredne proizvodnje nego i donošenje međunarodnih trgovinskih pravila koja će tu proizvodnju podupirati i jačati financiranje usmjereno na razvoj, kako bi porasla gospodarska produktivnost zemalja u razvoju.

59. Suradnja oko razvoja ne smije voditi računa samo o ekonomskoj dimenziji; naprotiv, ona pruža iznimnu prigodu za susret kultura i naroda. Ako subjekti suradnje ekonomski razvijenih zemalja ne vode računa o vlastitom i tuđem kulturalnom identitetu zasnovanom na ljudskim vrijednostima, što se katkada događa, postaje nemoguće uspostaviti duboki dijalog s građanima siromašnih zemalja. Ako se ovi potonji, pak, bez nužnog razlučivanja i nekritički otvore svakom kulturalnom prijedlogu, oni neće biti u mogućnosti preuzeti odgovornost za svoj autentičan razvoj."  Tehnološki napredna društva ne smiju pobrkati svoj tehnološki razvoj s navodnom kulturalnom nadmoći, već moraju u sebi ponovno otkriti kadšto već i zaboravljene vrline koje su im tijekom povijesti omogućavale prosperitet. Društva u razvoju moraju ostati vjerna onom što je autentično ljudsko i što već postoji u njihovoj tradiciji, i tako otkloniti napast da toj tradiciji automatski pretpostave mehanizme globalizirane tehnološke civilizacije. U svim kulturama postoje zajednička etička stjecišta, izraz iste one ljudske naravi koju je Stvoritelj htio, i koju etička mudrost čovječanstva naziva naravnim zakonom.  Taj je moralni zakon čvrsti temelj svakoga kulturalnog, religijskog i političkog dijaloga, koji mnogolikom pluralizmu raznih kultura omogućuje da se ne odijeli od zajedničkog traganja za istinitim, dobrim i za Bogom. Stoga je prianjanje uz taj zakon, upisan u srca, preduvjet svake konstruktivne društvene suradnje. Svaka kultura posjeduje otegotnosti kojih se treba osloboditi, i sjene kojima valja izmaknuti. Kršćanska vjera, koja se utjelovljuje u kulture i istodobno ih nadilazi, može im pomoći da rastu u suživotu i sveopćoj solidarnosti, što je pak na korist zajedničarskom i svjetskom razvoju.

60. U traganju za rješenjima aktualne ekonomske krize, pomoć za razvoj siromašnih zemalja treba držati istinskim oruđem stvaranja bogatstva za sve. Koji projekt pomaganja može biti toliko bitan za razvoj - čak i na razini svjetske ekonomije - kao podupiranje onoga dijela pučanstva koji se još uvijek nalazi u početnoj ili tek ranoj fazi procesa razvoja?! U tom bi smislu ekonomski razvijenije države trebale učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi velik postotak svojega bruto domaćeg proizvoda namijenile za pomoć razvoju, poštujući obveze koje je u tom pogledu na sebe preuzela međunarodna zajednica. Jedan od načina da to učine je i preispitivanje vlastite politike socijalne skrbi i solidarnosti, uz primjenu načela supsidijarnosti i nastojanja oko što bolje povezanosti sustava socijalnog osiguranja, uz djelatno sudjelovanje pojedinaca i civilnoga društva. Dapače, na taj je način moguće poboljšati socijalne službe i programe pomoći, a u isto vrijeme, sprječavajući rasipanja i zloporabe prihoda, i uštedjeti sredstva, koja se onda mogu preusmjeriti u korist međunarodne solidarnosti. Iznutra povezaniji i većem izravnom sudjelovanju okrenut sustav socijalne solidarnosti, koji je manje birokratiziran, ali zbog toga i ne manje usklađen, omogućio bi da se oslobode tolike, danas zapretene snage, koje bi se također mogle usmjeriti u prilog solidarnosti među narodima.

Jedan od oblika pomoći za razvoj mogla bi biti i djelotvorna primjena takozvane fiskalne supsidijarnosti, kojom bi se omogućilo građanima da sami odlučuju o namjeni dijela poreza što ga plaćaju  državi. Ta mjera, pod uvjetom da se izbjegavaju izopačenja koja su posljedica isključive usmjerenosti na privatne interese, može biti korisna za poticanje oblika socijalne solidarnosti odozdo, s očitim blagotvornim učincima i na solidarnost za razvoj.

61. Šira se solidarnost na međunarodnoj razini, čak i u uvjetima ekonomske krize, izražava ustrajanjem na promicanju većeg pristupa obrazovanju, koje je pak bitan uvjet djelotvornosti same međunarodne suradnje. Pod pojmom »obrazovanje« ne misli se samo na poučavanje, odnosno na osposobljavanje za rad (iako su oba bitni čimbenici razvoja), nego na potpunu formaciju osobe, to jest odgoj. S tim u vezi valja istaknuti i jedan problematičan vid: za uspješan odgoj potrebno je znati tko je ljudska osoba te upoznati njezinu narav. Danas zastupano relativističko poimanje naravi postavlja pred odgoj, a osobito pred moralni odgoj, ozbiljne probleme, stavljajući u pitanje njegovu univerzalnost. Upadnemo li u taj relativizam, svi ćemo postati još siromašnijima, a negativne posljedice odrazit će se i na djelotvornost pomoći najpotrebitijem dijelu stanovništva, kojemu ne manjkaju samo ekonomska i tehnička sredstva nego i pedagoška sredstva i putevi čija je zadaća potpomagati osobe u njihovu punom ljudskom ostvarenju.

Primjer važnosti ovoga problema nalazimo u pojavi međunarodnog turizma koja je bitan čimbenik ekonomskog i kulturnog razvoja, ali koja se također može prometnuti i u prigodu za izrabljivanje i moralno srozavanje. Aktualno stanje nudi jedinstvenu mogućnost da se ekonomski vid razvoja, to jest protok novca i ostvarivanje značajnih poduzetničkih inicijativa, združi s kulturalnim vidom razvoja, pri čemu na prvo mjesto treba staviti obrazovanje. To se, istina, događa u velikom broju slučajeva, no treba izdvojiti i slučajeve u kojima međunarodni turizam negativno utječe na obrazovanje turista, ali i mjesnog stanovništva, koje je često izloženo nemoralnom, pa čak i izopačenom ponašanju, kao što je to slučaj s takozvanim »seksualnim turizmom«, čijim žrtvama postaju toliki ljudi, pa čak i maloljetnici. Žalosti konstatacija kako se to često odvija uz pristanak mjesnih vlasti i šutnju onih zemalja iz kojih takvi turisti dolaze, a uz sudioništvo brojnih turističkih agencija. Čak i kada je riječ o manje ekstremnim slučajevima, međunarodni se turizam nerijetko veže uz konzumizam i hedonizam, te često nije drugo doli bijeg, organiziran na način tipičan za zemlje odakle se putuje. Takav turizam, prema tome, ne promiče istinski susret osoba i kultura. Stoga je potrebno poraditi na drukčijoj vrsti turizma, onoj koja je sposobna promicati uzajamno upoznavanje, a koje nije na štetu odmora i zdrave zabave. Njega valja promicati i jačati, također zahvaljujući tješnjoj povezanosti s iskustvima stečenima u međunarodnoj suradnji i poduzetništvu usmjerenom na razvoj.

62. U kontekstu rasprave o cjelovitom ljudskom razvoju, drugi vid koji zaslužuje našu pozornost jest selilaštvo. Riječ je o pojavi koja ostavlja snažan dojam zbog broja osoba koje su u nju uključene, zbog društvenih, ekonomskih, političkih, kulturalnih i religijskih problema koje izaziva, kao i zbog dramatičnih izazova koje postavlja pred narode i međunarodnu zajednicu. Možemo reći kako se nalazimo pred epohalnom društvenom pojavom koja, želimo li se primjereno suočiti s njom, zahtijeva snažnu i dalekovidnu politiku međunarodne suradnje. Tu politiku valja razvijati počevši od uske suradnje između zemalja iz kojih selioci potječu i zemalja u koje dolaze; nadalje, njoj su potrebne primjerene međunarodne norme koje su sposobne uskladiti različite zakonske okvire, u cilju zaštite potreba i prava iseljenih osoba i njihovih obitelji, a u isto vrijeme i zemalja u koje se oni useljavaju. Nijedna zemlja, osloni li se isključivo na vlastite snage, nije kadra nositi se s današnjim problemom selilaštva. Svi smo svjedoci tereta patnje, nevolja, ali i čežnji koje prate selilačke tokove. Tom je pojavom, kao što je poznato, teško upravljati; pa ipak, valja ustvrditi da usprkos teškoćama u integraciji u društvo, strani radnici novcem koji šalju kući potpomažu zemlje iz kojih potječu, a isto tako svojim radom daju važan doprinos i ekonomskom razvoju zemlje u koju su se uselili. Očito je da takve radnike ne smijemo držati potrošnom robom ili pak pukom radnom snagom. Prema njima se, dakle, ne smijemo ophoditi kao prema bilo kojem drugom čimbeniku proizvodnje. Svaki selilac je ljudska osoba koja kao takva posjeduje neotuđiva temeljna prava, koja u svim situacijama svi moraju poštovati.

63. Razmatrajući probleme vezane uz razvoj, ne možemo ne ukazati na izravnu uzročno-posljedičnu vezu između siromaštva i nezaposlenosti. Siromasi su vrlo često rezultat kršenja dostojanstva ljudskog rada, »bilo zato što su ograničene mogućnosti za rad - zbog, na žalost, prisilne nezaposlenosti (ili nedovoljne zaposlenosti) - bilo zato što se podcjenjuju vrijednosti rada, kao i prava koja iz njega proizlaze, osobito prava na pravednu plaću, na sigurnost radnikove osobe i obitelji«. Zbog toga je još prvoga svibnja 2000. godine, u prigodi Međunarodnog praznika rada, moj prethodnik blage uspomene Ivan Pavao II. odaslao apel za »svjetsku koaliciju u prilog doličnom radu«, davši podršku Međunarodnoj organizaciji rada. Na taj je način dao snažan moralni zamah spomenutom cilju, gledajući u njemu težnju obitelji svih zemalja svijeta. Što znači riječ »doličnost«, primijenjena na rad? Ona označava rad koji je, u svakom društvu, izričaj osnovnog dostojanstva svakog muškarca i svake žene; rad koji je odabran slobodno i koji radnike, muškarce i žene, učinkovito združuje u težnji za razvojem njihove zajednice; rad koji omogućuje posvemašnje poštovanje radnika i isključuje svaki oblik diskriminacije; rad koji im dopušta da zadovolje potrebe svoje obitelji i školuju djecu, umjesto da i ona sama budu prisiljena raditi; rad koji radnicima omogućuje da se slobodno organiziraju te da se čuje i njihov glas; rad koji ostavlja dovoljno mjesta za ponovno pronalaženje vlastitih osobnih, obiteljskih i duhovnih korijena; rad koji će radnicima, prispjelima u mirovinu, osigurati dostojan život.

64. Dok razmišljamo o temi rada, također je prikladno dozvati u pamet hitnu potrebu da se sindikalna udruženja radnika, koje je Crkva oduvijek poticala i podržavala, otvore novim perspektivama što ih iznjedruje radno okruženje. Sindikalna su udruženja pozvana da nadiđu ograničenja vlastita kategoriji sindikata te da se djelatno založe oko novih problema našega društva: tu primjerice mislim na sva ona pitanja koja su prepoznali stručnjaci u društvenim znanostima, razmatrajući konfliktnost između radnika i potrošača. Iako ne moramo nužno prihvatiti tezu o pomicanju naglaska s radnika na potrošača, u svakom se slučaju čini kako je i to plodno tlo za nova iskustva sindikata. Globalni kontekst u kojemu se odvija ljudski rad isto tako nalaže da nacionalna sindikalna udruženja, koja se pretežno bave zaštitom interesa svojih članova, uprave pogled i prema svim drugim ljudima, a osobito prema radnicima u zemljama na putu razvoja, gdje se socijalna prava vrlo često krše. Zaštita tih radnika, koju prikladnim inicijativama moraju promicati i same njihove zemlje, omogućit će sindikalnim udruženjima da iznesu na vidjelo sve one autentične etičke i kulturalne razloge koji su im, u različitim društvenim i radnim okruženjima, omogućili biti odlučujućim čimbenikom razvoja. Ipak, i dalje ostaje na snazi tradicionalni nauk Crkve, koji razlikuje uloge i zadaće sindikata od uloge i zadaća politike. Zahvaljujući tom razlikovanju, sindikalna udruženja mogu u civilnom društvu prepoznati najprikladnije okruženje za obavljanje vlastite zadaće, a to je neopdhodna zaštita i promicanje svijeta rada, s osobitim naglaskom na izrabljivane radnike koje nema tko zastupati, a čije gorke prilike neizvježbane oči društva često uopće ne zamjećuju.

65. Nadalje, potrebno je da financijsko poslovanje kao takvo, nakon što je njegovim zloporabama realnoj ekonomiji nanesena golema šteta, u nužno obnovljenim strukturama i usklađenim načinima djelovanja opet postane oruđe namijenjeno što kvalitetnijem stvaranju bogatstva i razvoju. Stvaranje povoljnih prilika za razvoj čovjeka i naroda moguće je samo etičnom uporabom ekonomije i financijskog poslovanja u cjelini, a ne tek u njihovim pojedinim segmentima. Svakako je korisno, a gdjekad i nužno, oživjeti one financijske inicijative u kojima prevladava humanitarna dimenzija. Pritom se, međutim, ne smije zaboraviti da čitav financijski sustav mora biti upravljen podupiranju istinskoga razvoja. Nadasve je potrebno da između nakane da se čini dobro i djelotvorne sposobnosti za proizvodnju dobara ne bude nepomirljive oprečnosti. Zaposlenici u financijskom sektoru moraju iznova otkriti istinsko etičko utemeljenje vlastite djelatnosti kako ne bi zlorabili ona istančana sredstva kojima bi se mogli izdati interesi štediša. Ispravna nakana, transparentnost i nastojanje oko dobrih rezultata međusobno su uskladivi te se nijedan od tih čimbenika nikada ne smije željeti postići neovisno od druga dva. Ako je ljubav mudra, uvijek će umjeti naći načine kako bi djelovala u skladu s dalekovidnom i pravednom svrhovitosti, kao što znakovito pokazuju mnoga iskustva na području kreditnih zadruga.

Reguliranje financijskog sektora, s ciljem zaštićivanja najslabijih subjekata i sprječavanja sablažnjivih malverzacija, kao i okušavanje u novim oblicima financiranja, namijenjenih promicanju razvojnih projekata, pozitivna su iskustva koja valja produbljivati i poticati, uz trajno isticanje odgovornosti štediša. Isto tako, valja osnaživati i poticati i iskustvo mikrofinanciranja, koje se temelji u promišljanju i praksi civilnih humanista — a pritom posebno mislim na stvaranje zalagaonica, osobito u ovim časovima kad financijski problemi za mnoge ranjivije slojeve pučanstva mogu postati dramatični. Te je slojeve stoga nužno zaštititi od opasnosti lihve i posljedičnog beznađa.

Potrebno je odgajati najslabije subjekte kako ne bi postali žrtve lihvarenja, dočim je odgajanje siromašnog stanovništva usmjereno poticanju njihovih sposobnosti kako bi znali izvući stvarnu korist iz mikrokreditiranja. Tako će se spriječiti i zaustaviti moguća izrabljivanja na ta dva područja. Budući da se novi oblici siromaštva javljaju čak i u bogatim zemljama, mikrofinanciranje će moći pružiti konkretnu pomoć za stvaranje novih inicijativa i sektora u prilog slabih društvenih slojeva, čak i ako zaprijeti osiromašenje čitavoga društva.

66. Sve tješnja povezanost na svjetskoj razini dovela je do rađanja nove političke moći, a to su potrošači i njihove udruge. Riječ je o pojavi koju valja produbiti. Ona se, naime, istodobno odlikuje pozitivnim elementima, koje valja poticati, ali i negativnim elementima, koje je potrebno izbjegavati. Dobro je što su osobe svjesne kako je kupovanje ekonomski, ali ponad svega moralni čin. Dakle, postoji jasna društvena odgovornost potrošača, uz koju se vezuje i društvena odgovornost poduzeća. Potrebno je neprestano odgajati potrošače kako bi mogli vršiti svoju svakodnevnu ulogu poštujući moralna načela, ne gubeći pritom ekonomsku razumnost koja također pripada u čin kupovanja. Upravo u vremenima kao što je ovo naše, kada se iskusuje opadanje kupovne moći te potreba za trjeznijom potrošnjom, potrebno je poći drugim putevima — primjerice, usvajajući oblike zadružne kupovine, kao što su nabavne zadruge koje, nastale na inicijativu katolika, djeluju od devetnaestog stoljeća. Osim toga, korisno je promicati nove oblike komercijalizacije proizvoda koji potječu iz nerazvijenih krajeva, kako bi se proizvođačima zajamčila dolična naknada, ali pod sljedećim uvjetima: da je doista riječ o transparentnom tržištu, da konačna dobit proizvođača ne bude samo veća marža nego i veća kompetentnost, profesionalnost i bolja tehnologija te da se, na kraju, ta iskustva razvojne ekonomije ne povezuju ni uz kakva stranačko-ideološka strujanja. Učinkovitija uloga potrošača, kad njima ne manipuliraju udruge koje ih de facto ne zastupaju, poželjni je čimbenik ekonomske demokracije.

67. Pred nezaustavljivim rastom svjetske međuovisnosti, čak se i u ovom vremenu recesije svjetskih razmjera osjeća hitna potreba za reformom Organizacije ujedinjenih naroda te međunarodnih ekonomskih i financijskih institucija, kako bi pojam obitelji naroda mogao poprimiti stvaran i konkretan oblik. Isto se tako osjeća potreba i za iznalaženjem novih oblika provedbe načela odgovornosti zaštite kako bi siromašniji narodi pri zajedničkom odlučivanju imali učinkovitiji glas. Sve se to čini nužnim upravo u svrhu postizanja političkoga, pravnog i ekonomskog uređenja koje će potaknuti bolju međunarodnu suradnju i usmjeriti je prema solidarnom razvoju svih naroda. Za vođenje svjetske ekonomije i ozdravljenje onih ekonomija koje su zahvaćene krizom, za sprječavanje pogoršanja krize te nastanka još veće neravnoteže, za ostvarenje cjelovitog i pravodobnog razoružanja, sigurnosti i mira, za učinkovito jamčenje očuvanja okoliša i upravljanja selilačkih tijekova neodložno je potrebno uspostaviti svjetski politički autoritet, na što je upozorio moj prethodnik, blaženi Ivan XXIII. Potrebno je da takav autoritet bude pravno uređen, da se čvrsto drži načela supsidijarnosti i solidarnosti, da bude usmjeren ostvarivanju zajedničkog dobra te da predano radi na ostvarivanju autentičnoga, cjelovitog ljudskog razvoja nadahnutoga na vrednotama ljubavi u istini. Nadalje, takav će autoritet morati imati stvarnu moć te će ga svi morati priznati kako bi svakome mogao zajamčiti sigurnost, očuvanje pravednosti i poštovanje prava. Očito je i da će trebati posjedovati ovlast kako bi njegove odluke i usklađene mjere, koje su prihvatila različita međunarodna tijela, poštovale sve strane. U suprotnom bi se moglo dogoditi da međunarodno pravo, unatoč velikom napretku na različitim područjima, bude uvjetovano podjelom moći među najjačima. Cjelovit razvoj naroda i međunarodna suradnja nalažu uspostavljanje višega stupnja međunarodnog uređenja, koji treba počivati na supsidijarnosti, kako bi bilo moguće upravljati globalizacijom i kako bi se najzad ostvario društveni red koji je suobličen moralnom redu, kao i ona povezanost moralne i društvene sfere, te politike i ekonomske i civilne sfere, koja je izložena već u povelji Ujedinjenih naroda.