Molitve, Molitva, Portal o molitvama

ČETVRTO POGLAVLJE

RAZVOJ NARODA, PRAVA I DUŽNOSTI TE OKOLIŠ

43. »Univerzalna solidarnost za nas je ne samo činjenica i dobrobit nego i dužnost.« U današnje vrijeme mnoge osobe njeguju u sebi stav da nikome ništa ne duguju, osim samima sebi; smatraju se samo naslovnicima prava te često iskusuju silne zapreke sazrijevanju odgovornosti za cjeloviti razvoj samih sebe i drugih. Stoga je važno iznova potaknuti na posvješćivanje kako se prava, ako im se ne pretpostave dužnosti, promeću u samovolju. Danas smo svjedoci mučnoga protuslovlja. Naime, dok se istodobno svi pozivaju na pretpostavljena im prava, koja su često samovoljna i raskošna, očekujući pritom da ih javne strukture priznaju i promiču, u mnogim se krajevima svijeta elementarna i temeljna prava ne žele priznati te se, štoviše, krše. Često se opaža povezanost između potraživanja prava na suvišak, pa čak i prava na prijestupe i poroke, što je obilježje društava obilja, te nestašica hrane, pitke vode, osnovnog obrazovanja i temeljne zdravstvene skrbi, koje pogađaju nerazvijene krajeve svijeta, ali i predgrađa velikih metropola. Povezanost se očituje u činjenici da prava pojedinca kad se jednom odijele od okvira dužnosti, koji im daje zaokružen smisao, počinju nekontrolirano bujati i vode praktički u beskraj otvorenoj krivulji želja, lišenih svakoga kriterija. Prenaglašavanje prava utječe na zanemarivanje dužnosti. Dužnosti ograničuju prava jer upućuju na antropološki i etički okvir kojega su prava sastavni dio, te tako ne mogu voditi samovolji. Tako dužnosti osnažuju prava, a njihovu zaštitu i promicanje nalažu kao dužnost koje je potrebno latiti se poradi služenja zajedničkom dobru. Naprotiv, ako jedini temelj ljudskih prava postanu odluke građanske skupštine (odluke većine), onda se prava u svakom trenutku mogu izmijeniti, pri čemu dužnost poštivanja i promicanja prava nestaje iz zajedničke svijesti. To pak znači da vlade i međunarodna tijela mogu izgubiti iz vida objektivnost i »neraspoloživost« pravima. Kada se to dogodi, istinski razvoj naroda biva doveden u opasnost. Takve i slične

prakse ugrožavaju ugled međunarodnim tijelima, osobito u očima onih zemalja koje su razvoja potrebitije. Naime, upravo te zemlje zahtijevaju od međunarodne zajednice da prihvati kao svoju dužnost pomoći im da »sami postanu graditelji svoje sudbine«, to jest da se i sami prihvate dužnosti. Dijeljenje uzajamnih dužnosti s drugima pokreće daleko više negoli puko potraživanje prava.

44. Poimanje prava i dužnosti u razvoju mora također voditi računa i o problemima povezanima s demografskim rastom. Riječ je o vrlo važnome vidu istinskoga razvoja koji se tiče neotuđivih vrednota života i obitelji. Pogrešno je, čak i pod ekonomskim vidom, gledati na povećanje stanovništva kao na glavni uzrok nerazvijenosti: dovoljno je pomisliti, s jedne strane, na značajno smanjenje stope smrtnosti djece i produljenje prosječnoga životnog vijeka u ekonomski razvijenim zemljama, a s druge strane, na znakove krize opazive u onim društvima koja bilježe zabrinjavajući pad nataliteta. Nedvojbeno je potrebno svrnuti dužnu pozornost na odgovorno rađanje koje, među ostalim, djelotvorno pridonosi cjelovitomu ljudskom razvoju. Crkva, kojoj je na srcu istinski razvoj čovjeka, potiče ga da i u služenju vlastitom spolnošću u potpunosti poštuje ljudske vrijednosti; doista, spolnost ne može biti svedena na puko uživanje i zabavu, kao što se ni spolni odgoj ne može svesti na poučavanje u tehnici, imajući pred očima samo jedan cilj: zaštititi od mogućih zaraza i »rizika« roditeljstva one koji se upuštaju u spolni odnos. To činiti značilo bi osiromašiti i obezvrijediti duboko značenje spolnosti koju, nasuprot tomu, i pojedinci i zajednica moraju priznati i odgovorno prihvatiti. Naime, odgovornost nam ne dopušta da spolnost smatramo jednostavnim izvorom užitka, ali ni da je uređujemo politikom prisilnog planiranja rađanja. U oba se slučaja upada u materijalističko poimanje i praksu, koji pojedince u konačnici podvrgavaju različitim oblicima nasilja. Tim je pokušajima potrebno suprotstavljati se isticanjem da primarnu mjerodavnost za područje spolnosti ima obitelj, a ne država i njezina restriktivna politika, te primjerenim odgojem roditelja.

Moralno odgovorna otvorenost životu društveno je i ekonomsko bogatstvo. Velikim nacijama pošlo je za rukom izići iz vlastite bijede također zahvaljujući velikom broju i mnogovrsnim sposobnostima njihovih pripadnika. Druge, naprotiv, nekoć brojčano velike i napredne nacije, danas se nalaze u stanju nesigurnosti s obzirom na budućnost, a gdjekad su baš i na zalažu, čemu je ponajviše kriv negativni prirodni prirast, ključni problem društava blagostanja. Niska stopa nataliteta, koja kadšto ide ispod takozvanog »praga demografske obnove«, baca u krizu čak i sustave socijalne pomoći, povećava njihove izdatke, nagriza ušteđena sredstva i financijske zalihe nužne za ulaganje, smanjuje dostupnost kvalificirane radne snage, sužuje »intelektualne kapacitete«, na kojima se narodi napajaju u nastojanju da zadovolje vlastite potrebe. Osim toga, sve manje, a kadšto i posve male obitelji prijete osiromašenjem društvenih odnosa i nemoću jamčenja učinkovitih oblika solidarnosti. Riječ je o prilikama u kojima izlaze na vidjelo simptomi nedostatnog povjerenja u budućnost, kao i moralni zamor. Stoga je društveno, pa čak i ekonomski nužno novim naraštajima i dalje preporučivati ljepotu obitelji i braka, svjedočeći kako te institucije odgovaraju najdubljim zahtjevima srca i dostojanstva osobe. U toj su perspektivi države pozvane pokrenuti političke sustave kako bi oni promicali središnju ulogu i integritet obitelji, prve i životne stanice društva sazdane na braku muškarca i žene te preuzeli odgovornost za njezine ekonomske i fiskalne probleme, svagda poštujući njezinu narav koja počiva na odnosima.

45. Nastojanje oko izlaženja ususret najdubljim potrebama ljudske osobe značajno pridonosi i boljitku na ekonomskoj razini. Doista, ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude. Danas se mnogo govori o etici na ekonomskom, financijskom i poduzetničkom planu. Osnivaju se studijski centri za poslovnu etiku u kojima se održavaju odgovarajući tečajevi; razvijenim svijetom širi se sustav etičkih certifikata, koji slijedi kretanje ideja nastalo u kontekstu društvene odgovornosti poduzeća. Banke nude »etičke« račune i fondove ulaganja. Razvija se i »financijska etika«, osobito posredstvom mikrokreditiranja, odnosno, nešto općenitije, preko mikrofinanciranja. Ti procesi izazivaju divljenje i zaslužuju široku podršku. Njihovi se pozitivni učinci osjete čak i na manje razvijenim područjima Zemlje. Ipak, dobro bi bilo razraditi i jasne kriterije razlučivanja, budući da se primjećuje određena zloporaba pridjeva »etički«, koji, uzet u općenitom smislu, služi označavanju vrlo različitih sadržaja, čak i onih koji su protivni pravednosti i istinskom čovjekovu dobru.

Doista, mnogo ovisi o moralnom sustavu koji se nalazi u podlozi. Socijalni nauk Crkve može tomu području dati svoj osobiti doprinos, koji se zasniva na stvorenosti čovjeka »na sliku Božju« (Post i, 27), danosti iz koje proizlaze nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe i transcendentna vrijednost naravnih moralnih normi. Etika ekonomije koja zaobilazi ta dva stupa neizbježno upada u opasnost da izgubi svoje posebno značenje te postane plijenom zloporaba; to jest, da budemo precizniji, takva je etika u opasnosti da postane sluganom postojećih ekonomsko-financijskih sustava, umjesto da ispravlja njihove funkcionalne nedostatke, opravdavajući ulaganje u posve neetičke projekte. Potrebno je, nadalje, čuvati se kako se pojmom »etika« ne bismo služili u svrhu ideološkoga razlikovanja, to jest označavali neetičkima one inicijative koje formalno ne resi pridjev »etički«. Valja uložiti napore - i to je ovdje ključan opažaj! - ne samo u svrhu stvaranja »etičkih« sektora, odnosno segmenata ekonomije ili financija, nego nadasve kako bi ekonomija i financije bili u potpunosti etički, i to ne samo na temelju izvanjskoga nazivka nego na temelju poštivanja zahtjeva koji su vlastiti samoj njezinoj naravi. U tom pogledu socijalni nauk Crkve nedvosmisleno podsjeća da je ekonomija, zajedno sa svim svojim pripadajućim strukama, sektor ljudske djelatnosti.

46. Razmatrajući pitanja vezana uz odnos poduzeća i etike, kao i razvoja u sustavu proizvodnje, čini se da dosad ustaljeno razlikovanje poduzeća usmjerenih profitu i neprofitnih organizacija više ne odgovara stvarnosti niti je u stanju djelotvorno usmjeravati budućnost. Posljednjih se desetljeća otvorio širok prostor između ta dva tipa poduzeća. U njega spadaju: poduzeća u klasičnom smislu, koja su međutim postala potpisnicima pakta za pomoć nerazvijenim zemljama; zaklade pojedinih poduzeća; skupine poduzeća koja djeluju u društvenu korist te raznovrstan svijet subjekata takozvane civilne ekonomije i ekonomije zajedništva. Nije riječ samo o »trećem sektoru« već o opsežnoj i slojevitoj novoj stvarnosti koja uključuje i privatni i javni sektor, a ne isključuje profit, premda ga smatra tek sredstvom u postizanju humanih i društvenih ciljeva. Pritom je manje važno dijele li ta poduzeća dividende ili ne, kao i struktura koju, sukladno pravnim normama, poprimaju; naprotiv, od ključne je važnosti njihova spremnost shvaćanja profita kao sredstva za postizanje očovječenja tržišta i društva. Smijemo se također nadati da će ti novi oblici poduzeća u svim zemljama naići na primjerenu pravnu i fiskalnu strukturu, čime će sustavu omogućiti da njegovi ekonomski subjekti pođu putem jasnijeg i potpunijeg prihvaćanja dužnosti, nimalo pritom ne oduzimajući važnost te ekonomsko i društveno služenje tradicionalnim oblicima poduzeća. I ne samo to. Sama pluralnost institucionalnih oblika poduzeća urodit će civilnijim i istodobno kompetitivnijim tržištem.

47. Jačanje različitih tipova poduzeća, a osobito onih koja su sposobna gledati na profit kao na sredstvo za postizanje očovječenja tržišta i društva, mora zahvatiti i zemlje koje trpe od isključenosti i marginalizacije iz krugova globalne ekonomije, u kojima je vrlo važno nastaviti s projektima ostvarivanja prikladno shvaćene i vođene supsidijarnosti koji imaju za cilj osnažiti prava, predviđajući, međutim, uvijek i prihvaćanje odgovarajućih odgovornosti. Zahvatima usmjerenima razvoju treba sačuvati načelo središnjosti ljudske osobe, a ta je osoba subjekt koji se prije svega mora prihvatiti dužnosti razvoja. Pritom je glavni interes poboljšanje životnih prilika konkretnih osoba na određenom području, kako bi one onda mogle ispuniti one dužnosti koje im u ovome času njihova oskudica ne dopušta ispunjavati. Skrbnost nikada ne smije biti apstraktan stav. Kako bi se programi razvoja mogli prilagoditi pojedinim situacijama, prijeko je potrebno da budu prilagodljivi; one osobe, pak, kojima su ti programi namijenjeni, trebale bi izravno biti uključene u njihovo planiranje, a zatim postati i protagonisti njihova odvijanja. Također je nužno primijeniti kriterije napredovanja i praćenja, uključujući i kontrolu rezultata, jer ne postoje univerzalno važeći kriteriji. Mnogo ovisi o konkretnom vođenju programa. »Kao graditelji svoga vlastitog razvoja, narodi su sami prvi za nj odgovorni. Ali neće ga moći ostvariti ako su izolirani.« Ta opomena Pavla VI. vrijedi, i to daleko više, još i danas, dok se učvršćuje proces postupne integracije našega planeta. Dinamike uključivanja nipošto nisu mehaničke. Rješenja je potrebno brižljivo podešavati u skladu s konkretnim životom osoba i naroda, a na temelju razboritog vrednovanja svake pojedine situacije. Osim makroprojekata, korisni su i mikroprojekti, a nadasve djelatno pokretanje svih subjekata civilnoga društva, i pravnih i fizičkih osoba.

Za međunarodnu suradnju potrebne su osobe koje će biti dionicima ekonomskog i ljudskog razvoja, i to kroz solidarnost nazočnosti, praćenja, formacije i poštivanja. Zato bi pod tim vidom međunarodna tijela trebala preispitati stvarnu učinkovitost svojih birokratskih i administrativnih aparata, čiji su troškovi često preveliki. Koji put se događa da oni koji primaju pomoć postanu podređeni onima koji im tu pomoć pružaju, te da siromašni služe kako bi održavali na životu skupa birokratska tijela koja si za vlastito održanje pridržavaju prekomjeran postotak sredstava namijenjenih razvoju. Zbog toga bi trebalo nadati se da će se sva međunarodna tijela i nevladine organizacije založiti za punu transparentnost i izvještavati darovatelje i javnost o postotku fondova namijenjenih programima suradnje koji su zadržali za vlastite prihode, o pravom sadržaju tih programa kao i o iscrpnome vlastitom troškovniku.

48. Tema razvoja danas je snažno povezana i s dužnostima koje se rađaju iz čovjekova odnosa s prirodnim okolišem. Bog je okoliš darovao svima, a u našem služenju njime snosimo odgovornost prema siromasima, budućim naraštajima i svekolikom čovječanstvu. Ako prirodu, a nadasve čovjeka, budemo smatrali plodom slučaja ili evolucijskoga determinizma, svijest o odgovornosti blijedi iz savjesti. Vjernik u prirodi prepoznaje čudesan rezultat stvoriteljskoga Božjeg zahvata kojim se čovjek može odgovorno služiti kako bi zadovoljio svoje legitimne, materijalne i nematerijalne potrebe, no poštujući nutarnju ravnotežu stvorenoga. Izgubi li se ta svijest, čovjek prirodu počinje ili smatrati nedodirljivim tabuom ili je iskorištavati.

Priroda je izraz nauma ljubavi i istine. Ona nam prethodi, nju nam je kao životno okruženje darovao Bog. Ona nam govori o Stvoritelju (usp. Rim i, 20) i njegovoj ljubavi za čovječanstvo. Ona je predodređena za »uglavljenje« u Kristu na svršetku vremena (usp. Ef 1, 9-10; Kol 1, 19-20). Stoga je i ona »poziv«. Priroda nam je na raspolaganju ne kao »nasumce razasuta hrpa otpadaka«, nego kao Stvoriteljev dar; on je prirodi dodijelio i unutarnje uređenje, kako bi čovjek iz njega izvlačio smjernice potrebne da tu prirodu »obrađuje i čuva« (Post 2, 15). No također je potrebno naglasiti da je protivno istinskom razvoju smatrati prirodu važnijom od ljudske osobe. To stajalište vodi novomu poganstvu, odnosno novom panteizmu: naime, ako prirodu pojmimo kao puku naturalističku danost, ona nam ne može priskrbiti spasenje. Međutim, valja odbaciti i suprotno stajalište koje ide za potpunim gospodstvom tehnike nad prirodom, jer prirodni okoliš nije samo materija kojom možemo raspolagati kako nam se prohtije, nego divno Stvoriteljevo djelo koje posjeduje vlastitu »gramatiku«, to jest svrhe i kriterije nužne kako bismo se njome mudro, a ne tek instrumentalistički i samovoljno služili. Danas upravo ta iskrivljena poimanja nanose razvoju velike štete. Posvemašnje svođenje prirode na skup kontingentnih danosti postaje izvorom nasilja prema okolišu i motivom djela iza kojih leži nepoštivanje same čovjekove naravi. Budući da narav nije ustrojena samo od materije nego i od duha te je, prema tome, bogata značenjima i transcendentnim svrhama koje valja postići, ona posjeduje normativni karakter i za kulturu. Čovjek tumači i oblikuje okoliš preko kulture, koju pak usmjerava odgovorna sloboda, pozorna na diktate moralnoga zakona. Stoga projekti usmjereni cjelovitom ljudskom razvoju ne smiju zanemariti buduće naraštaje, ali isto tako moraju nositi pečat solidarnosti i međugeneracijske pravednosti, vodeći računa o mnogovrsnim okruženjima: ekološkom, pravnom, ekonomskom, političkom i kulturalnom.

49. Pitanja vezana uz skrb za okoliš i njegovo očuvanje moraju ozbiljno uzeti u obzir energetsku problematiku. »Kaparenje« neobnovljivih izvora energije, koje je postalo praksa nekih država, poduzeća i skupina moći, ozbiljna je zapreka razvoju siromašnih zemalja, koje nemaju ekonomskih sredstava ni za pristup postojećim neobnovljivim izvorima energije ni za financiranje istraživanja vezanih uz nove i alternativne izvore energije. Prekupljivanje prirodnih izvora, koji se u nemalom broju slučajeva nalaze upravo u siromašnim zemljama, vodi izrabljivanju i čestim sukobima među narodima, kao i unutar pojedinih naroda. Ti se sukobi često vode upravo na tlu spomenutih zemalja i sa sobom nose poraznu bilancu smrti, uništenja i daljnjeg propadanja. Neodgodiva je zadaća međunarodne zajednice iznaći institucionalne putove za reguliranje iskorištavanja neobnovljivih izvora, također uz sudjelovanje siromašnih zemalja i na način zajedničkog planiranja budućnosti.

I na tom smo polju suočeni s hitnom moralnom potrebom za obnovljenom solidarnošću, osobito u odnosima među zemljama na putu razvoja i visoko industrijaliziranih zemalja. Tehnološki napredna društva mogu i moraju smanjiti vlastite potrebe za energijom putem promicanja obnove manufakturne djelatnosti te putem buđenja ekološke osviještenosti građana. Nadalje, potrebno je nadodati kako je danas moguće ostvariti poboljšanje energetske učinkovitosti i istodobno napredovati u traganju za alternativnim energijama. Međutim, nužna je i svjetska preraspodjela energetskih izvora kako bi im se i one zemlje koje su ih lišene, mogle približiti. O njihovoj sudbini ne smije odlučivati ni pravo prvoga ni pravo jačega. Riječ je o značajnim problemima; ako se želimo s njima primjereno suočiti, potrebno je da si svi odgovorno posvijeste posljedice koje bi mogle zadesiti buduće naraštaje, osobito velik broj mladih u siromašnim zemljama, koji »zahtijevaju aktivno učešće koje im pripada u izgrađivanju boljega svijeta«."'

50. Ta je odgovornost globalna, budući da se ne tiče samo energije nego i cjeline stvorene stvarnosti koju novim naraštajima moramo prenijeti neosiromašenih izvora. Čovjeku je dopušteno odgovorno vladati nad prirodom kako bi je čuvao, uživao njezine plodove i obrađivao je na nove načine, služeći se naprednim tehnologijama; na taj će način Zemlja moći dostojno prihvatiti i hraniti one koji na njoj žive. Na njoj ima mjesta za sve; na njoj svekolika ljudska obitelj mora naći izvore nužne za dostojan život, uz pomoć same prirode, Božjega dara njegovoj djeci, te svojim djelatnim zalaganjem i kreativnošću. Međutim, moramo shvatiti kako je naša vrlo ozbiljna dužnost predati novim naraštajima Zemlju u takvom stanju da i njima bude moguće dostojno je naseljavati i dalje obrađivati. Ta dužnost podrazumijeva i nastojanje oko zajedničkoga donošenja odluka, »nakon što odgovorno promislimo kojim putem valja poći, imajući pred očima cilj, a to je osnaživanje onoga saveza između čovjeka i okoliša koji mora biti ogledalo Božje stvoriteljske ljubavi, od koje potječemo i

kojoj hodimo«. Nadajmo se da će međunarodna zajednica i pojedine vlade smoći snage učinkovito se boriti protiv onih načina ophođenja

prema okolišu koji se pokazuju po okoliš štetnima. Također je potrebno da kompetentne vlasti poduzmu sve nužne napore kako bi osigurale da ekonomske i društvene troškove, koji su posljedica uporabe zajedničkih resursa iz okoliša, transparentno prepoznaju i u potpunosti snose oni koji se njima služe, a ne drugi narodi i budući naraštaji; zaštita okoliša i klime obvezuje sve međunarodne vođe da rade složno i pokažu spremnost za djelovanje u dobroj vjeri, poštujući zakone i solidarizirajući se s najslabijim područjima na planetu. Jedna od najvećih zadaća ekonomije upravo je nastojanje oko što je moguće djelotvornije uporabe, a ne zloporabe izvora, uz neprestano posvješćivanje da pojam djelotvornosti nije vrijednosno neutralan.

51. Način na koji se čovjek ophodi prema okolišu utječe na njegov način ophođenja sa samim sobom i obrnuto. Zbog toga je današnje društvo pozvano da ozbiljno preispita svoj stil života, koji u mnogim krajevima svijeta naginje hedonizmu i konzumizmu, uz istodobnu indiferentnost prema štetnim posljedicama koje takav stil života sa sobom nosi. Nužna je učinkovita promjena mentaliteta kao i usvajanje novih životnih stilova u kojima će »traženje istinitog, i lijepog, i dobrog i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta [biti] elementi koji će vladati izborom potrošnje, štednje i investicija«. Svaka povreda solidarnosti i građanskoga prijateljstva štetno utječe na okoliš, baš kao što i svaka šteta na okolišu rađa nezadovoljstvom u društvenim odnosima. Kadšto je, pogotovo u ovo naše vrijeme, priroda do te mjere utkana u društvene i kulturalne dinamike da se o njoj više gotovo ne može govoriti kao o neovisnoj varijabli. Pad proizvodnje u nekim poljoprivrednim krajevima i njihovo pretvaranje u pustinju također je plod osiromašenja i zaostalosti u razvoju onoga dijela stanovništva koji dotična područja nastanjuje. Poticanjem ekonomskog i kulturnog razvoja toga stanovništva pridonosi se i zaštiti prirode. Osim toga, koliki su prirodni izvori uništeni ratovima! Mir među narodima i unutar samih naroda omogućio bi također i veću zaštitu prirode. »Kaparenje« prirodnih izvora, osobito vode, može izazvati teške sukobe među uključenim narodima. Mirni dogovor o korištenju prirodnih izvora može zaštititi prirodu i istodobno blagostanje dotičnih društava.

Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati. Čineći to, pak, mora štititi ne samo zemlju, vodu i zrak kao darove stvaranja koji pripadaju svima nego nadasve čovjeka, kako sam sebe ne bi uništio. Doista, srozavanje prirode usko je povezano s kulturom koja oblikuje ljudski suživot: poštivanje »humane ekologije« u društvu ide u prilog i ekologiji okoliša. Kao što su ljudske kreposti među sobom povezane, pri čemu slabljenje jedne kreposti ugrožava i sve druge, tako se i ekološki sustav zasniva na poštivanju plana koji je usmjeren zdravom suživotu u društvu, ali i dobrom odnosu s prirodom.

Za očuvanje prirode nije dovoljno primjenjivati ekonomske mjere poticanja, odnosno sankcioniranja; i primjereno poučavanje je, uzeto samo za sebe, također nedostatno. Istina, riječ je o važnim sredstvima; međutim, ključan je problem moralno vladanje društva. Ako se neće poštivati prava na život i na prirodnu smrt, ako se začeće, trudnoća i porod počnu događati umjetnim putem, ako se ljudski embriji budu žrtvovali u svrhu istraživanja, tada će iz zajedničke svijesti nestati pojam humane ekologije, a time i ekologije okoliša. Protuslovno je tražiti od novih naraštaja da poštuju prirodni okoliš istom dok im odgoj i zakoni danas ni najmanje ne pomažu kako bi sami sebe poštivali. Knjiga prirode je jedna i nevidljiva; u njoj je jednako obrađena tema okoliša, života, spolnosti, braka, obitelji i društvenih odnosa - jednom riječju, tema cjelovitoga ljudskog razvoja. Naše dužnosti prema okolišu povezane su s dužnostima prema ljudskoj osobi koja biva promatrana u sebi samoj i u svojem odnosu s drugima. Nemoguće je u isto vrijeme zahtijevati jedne dužnosti, a pritom gaziti druge. U tome se krije nepomirljiva opreka između današnjeg mentaliteta i prakse: onaj tko ponižava osobu, poremećuje okoliš i nanosi štetu društvu.

52. Istina kao i ljubav koju ona otkriva, ne mogu se »proizvesti«: mogu se samo prihvatiti. Njihov krajnji izvor nije i ne može biti čovjek, nego Bog, to jest Onaj koji je Istina i Ljubav. To je načelo vrlo važno za društvo i razvoj, jer nijedno od toga dvoga ne može biti samo ljudski proizvod; sam poziv na razvoj osobe i naroda ne utemeljuje se u pukome ljudskom htijenju, već je upisan u plan koji nam prethodi i oblikuje se kao dužnost za sve nas, koju je potrebno slobodno prihvatiti. Ono što nam prethodi i što nas ustrojava — istina i ljubav u supostojanju — upućuje na ono što je dobro i u čemu se sastoji naša sreća; dakle, pokazuje put prema razvoju.