Molitve, Molitva, Portal o molitvama

TREĆE POGLAVLJE

BRATSTVO,  EKONOMSKI RAZVOJ I CIVILNO DRUŠTVO

34. Ljubav u istini stavlja čovjeka pred zadivljujuće iskustvo dara. Besplatnost je u njegovu životu nazočna u najrazličitijim oblicima koje čovjek, međutim, budući da život promatra isključivo u logici proizvodivosti i iskoristivosti, često ne zamjećuje. Ljudsko je biće stvoreno da bi bilo dar, koji izražava i ostvaruje čovjekovu transcendentnu dimenziju. Suvremeni čovjek gdjekad živi u lažnome uvjerenju da je tvorac samoga sebe, svojega života i društva. To uvjerenje, koje vodi egoističnom zatvaranju u vlastitu osobu, plod je - rečeno terminologijom vjere - izvornoga grijeha. Tumačeći društvene danosti, pa čak i izgradnju društva, mudrost je Crkve uvijek ukazivala na nazočnost toga grijeha: »Ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala.« Na popisu onih područja u kojima se osjete iznimno pogubni učinci grijeha, već se dugo vremena nalazi i ekonomija. Tu činjenicu možemo potkrijepiti primjerom iz ovoga našeg vremena. Uvjerenje o samodostatnosti i o uspješnom uklanjanju zla iz povijesti isključivo vlastitim snagama navela je čovjeka da sreću i spasenje poistovjeti s imanentnim oblicima materijalnoga blagostanja i društvenog djelovanja. Nadalje, uvjerenje da ekonomija mora biti samostalna te da ne smije prihvaćati »utjecaje« moralne naravi, potaknula je čovjeka na krajnje razornu zloporabu ekonomskog instrumentarija. Dugoročno gledano, ta su uvjerenja dovela do ekonomskih, društvenih i političkih sustava koji su opetovano gazili slobodu pojedinaca i društvenih tijela, ne mogavši na posljetku osigurati pravednost koju su isprva obećavali. Na taj se način, kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi, povijesti oduzima kršćanska nada, moćno društveno sredstvo u službi cjelovitoga ljudskog razvoja, kojemu se težilo u slobodi i pravednosti. Nada osokoljuje razum i daje mu snagu kako bi usmjeravao volju. Nada je već nazočna u vjeri; štoviše, sama vjera je nada. Ljubav u istini nadom se hrani i istodobno je odražava. Budući da je nada posve besplatan Božji dar, ona nadire u naš život kao nešto nezasluženo, nešto što nadilazi svaki zakon pravednosti. Dar po svojoj naravi nadmašuje zaslugu, a njegovo je pravilo - preobilje. Nada prednjači u našoj duši kao znak Božje nazočnosti u nama i njegovih očekivanja od nas. Istina, koja je kao i ljubav - dar, kao što nas uči sveti Augustin, veća je od nas. I istina o nama samima, odnosno o našoj osobnoj svijesti, nadasve nam je »darovana«. Doista, u svakom spoznajnom procesu istina nije nešto što mi proizvodimo, nego nešto što nalazimo ili, još bolje, primamo. Istina, kao i ljubav, »nije plod planiranja i htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću«.

S obzirom na to da je riječ o daru koji svi primaju, ljubav u istini snaga je koja izgrađuje zajednicu i sjedinjuje ljude u načinu postojanja koji ne poznaje zapreke i ograničenja. Ljudsku zajednicu, doduše, možemo stvoriti sami; ipak, samo po našim snagama ona nikada neće biti u potpunosti bratska zajednica niti će biti poticana na posvemašnje nadilaženje granica; drugim riječima, ona nikada neće postati sveopća zajednica u punome smislu te riječi. Jedinstvo ljudskoga roda, odnosno bratska zajednica koja može nadići sve podjele, rađa se iz sazvanosti riječju Boga koji je Ljubav. Dok se suočavamo s ovim odsudnim pitanjem, potrebno je precizirati kako, s jedne strane, logika dara ne isključuje pravednost niti se nalazi uz nju kao drugotna sastojnica, dodana izvana; s druge strane, želi li ekonomski, društveni i politički razvoj biti autentično ljudski, treba dati prostora načelu besplatnosti kao izrazu bratstva.

35. Ako postoji načelno uzajamno povjerenje, tada tržište možemo promatrati kao ekonomsku instituciju koja omogućuje susrete među osobama, to jest ekonomskim djelatnicima koji se služe ugovorom kao pravilom na kojemu se temelji njihov odnos, i koji razmjenjuju potrošna dobra i usluge jednake vrijednosti, kako bi zadovoljili svoje potrebe i želje. Tržište je podvrgnuto načelu takozvane zamjeničke pravednosti, koja upravlja odnosima davanja i primanja između ravnopravnih subjekata. Ipak, socijalni nauk Crkve nikada nije propuštao staviti naglasak i na važnost razdiobne i socijalne pravednosti za tržišnu ekonomiju, i to ne samo zato što pripada tkivu širega društvenog i političkoga konteksta nego ponajprije zbog spleta odnosa u kojima se ostvaruje. Doista, ako tržištem bude vladalo jedino načelo jednake vrijednosti dobara koja se razmjenjuju, ono nikada neće moći postići onu društvenu povezanost koja mu je potrebna poradi dobrog funkcioniranja. Ako u svom djelovanju nije iznutra vođeno solidarnošću i uzajamnim povjerenjem, tržište neće moći u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku zadaću. Upravo to povjerenje danas manjka, a gubitak povjerenja doista je pregolem gubitak.

Pavao VI. je u enciklici Populorum progressio prikladno istaknuo činjenicu da će širenjem prakse pravednosti prosperirati i sam ekonomski sustav, budući da bogate zemlje prve imaju korist od razvoja siromašnih zemalja. Pritom nije bila riječ samo o tome da se djelatnom pomoći isprave smetnje u funkcioniranju. Siromašne ne smijemo smatrati »teretom«, nego potencijalom, čak i ako je naš kut gledišta isključivo ekonomski. Pa ipak, potrebno je reći da su u zabludi oni koji misle da je za bolje odvijanje tržišne ekonomije strukturalno potreban određen broj siromašnih i nerazvijenih zemalja. U interesu je tržišta da promiče emancipaciju; međutim, ako se pritom hoće da emancipacija bude zbiljski djelotvorna, tržište se ne smije osloniti samo na svoje snage, jer nije u stanju samo od sebe proizvesti ono što nadilazi njegove mogućnosti. Naprotiv, mora pozvati u pomoć moralne snage onih subjekata koji će mu u tome pomoći.

36. Ekonomska djelatnost ne može riješiti sve socijalne probleme pomoću puke primjene logike tržišta. Nju valja usmjeriti prema postizanju zajedničkoga dobra, oko kojega se također i prije svih mora založiti politička zajednica. Zato je potrebno posvijestiti si da se odvajanjem ekonomskog djelovanja, na koje spada isključivo stvaranje bogatstva, od političkog djelovanja, na koje spada da preraspodjelom ostvaruje pravednost, stvara velika neravnoteža.

Crkva odvazda smatra da ekonomsko djelovanje ne treba smatrati protudruštvenim. Tržište po sebi nije prostor u kojemu će jači ugnjetavati slabijega, niti to smije postati. Društvo se ne treba štititi od tržišta, u smislu da bi razvoj tržišta sam po sebi doveo do zamiranja istinskih ljudskih odnosa. Istina je, naravno, da se tržište može razviti i u negativnom smjeru, ali tada razlog tome ne treba tražiti u naravi tržišta, nego u određenoj ideologiji koja ga na takvo što upućuje. Ne smije se zaboraviti da tržište ne postoji u čistom stanju: njega oblikuju, određuju i usmjeravaju kulturalne prilike. Naime, ekonomiju i financije, a to su sredstva, moguće je zloporabiti ako se njima služimo vođeni samo egoističnim ciljevima. Na taj način po sebi dobra sredstva postaju štetna. Ali za te je posljedice kriv pomračen čovjekov razum, a ne dotična sredstva kao takva. Stoga na red ne treba pozivati sredstva nego pojedince, njihovu savjest te njihovu osobnu i društvenu odgovornost.

Socijalni nauk Crkve drži da se autentični ljudski odnosi prijateljstva i društvenosti, solidarnosti i uzajamnosti mogu živjeti i unutar ekonomske djelatnosti, a ne samo izvan nje ili »nakon« nje. Etičko područje nije po sebi neutralno niti je njegova narav nehumana i protudruštvena. Ono pripada području čovjekova djelovanja te upravo zbog toga treba biti etički strukturirano i institucionalizirano.

Velik izazov pred nama, koji proizlazi iz problema razvoja u ovom vremenu globalizacije, a koji ekonomsko-financijska kriza čini još zahtjevnijim, i na području mišljenja i na području ponašanja pokazuje kako ne samo da se tradicionalna načela društvene etike, kao što su transparentnost, poštenje i odgovornost, ne smiju zanemariti i oslabiti nego, štoviše, i u tržišnim odnosima, načelo besplatnosti i logika dara, kao izraz bratstva, smiju i moraju naći svoje mjesto unutar redovite ekonomske djelatnosti. To je zahtjev čovjeka u ovome sadašnjemu času, ali i zahtjev same logike ekonomije; na posljetku, zahtjev ljubavi i istine.

37. Socijalni nauk Crkve uvijek je smatrao da pravednost nerazdvojno pripada svim fazama ekonomske djelatnosti, jer je ona trajno vezana uz čovjeka i njegove potrebe. Iznalaženje sredstava, financije, proizvodnja, potrošnja i sve ostale faze ekonomskog ciklusa neizbježno posjeduju moralne učinke. Time se želi reći da svaka odluka vezana uz ekonomiju ima moralne posljedice. Potvrdu za to nalazimo, između ostalog, u društvenim znanostima kao i u težnjama suvremene ekonomije. Možda je nekoć i bilo zamislivo da najprije stvaranje bogatstva bude povjereno ekonomiji, da bi zatim zadaća raspodjele toga bogatstva pripala politici. Danas se ta zamisao čini puno teže ostvarivom, s obzirom na to da ekonomske djelatnosti nisu sputane teritorijalnim granicama, iako je istodobno nadležnost vlada i dalje mahom lokalna. Zbog toga kanone pravednosti valja poštivati od samoga početka, usporedno s odvijanjem ekonomskoga procesa, a ne tek naknadno ili pak od njega neovisno. Osim toga, potrebno je da se na tržištu otvori prostor za ekonomske djelatnosti koje će obavljati subjekti koji su se slobodno opredijelili za djelovanje sukladno načelima koja u profitu ne vide isključivi cilj, a da se pritom nisu odrekli proizvodnje ekonomske vrijednosti. Brojni ostvareni ekonomski modeli koji svoje podrijetlo vuku iz vjerničkih i laičkih inicijativa, svjedoče u prilog konkretne provedivosti tih i sličnih ideja.

U vremenu globalizacije ekonomija osjeća utjecaj natjecateljskih modela koji su povezani s međusobno vrlo različitim kulturama. Ekonomsko-poduzetnički oblici ponašanja, koji su plod tih modela, u poštivanju zamjeničke pravednosti nalaze svoju dodirnu točku. Ekonomskom su životu bez sumnje potrebiti ugovori, kako bi se uredili odnosi razmjene dobara jednakih vrijednosti. No tom su životu ne manje potrebni pravedni zakoni i oblici preraspodjele kojima ravna politika, a tako i konkretna djela koja odišu duhom dara. Čini se da ekonomija u globaliziranom svijetu daje prednost prvoj logici, naime onoj ugovorne razmjene, ali izravno ili neizravno pokazuje potrebitost i druge dvije logike, to jest logike politike i logike dara koji ne nalaže uzdarje.

38. Moj je prethodnik Ivan Pavao II. naznačio tu problematiku u enciklici Centesimus annus, istaknuvši potrebu za sustavom koji će se sastojati od tri subjekta: tržišta, države i civilnog društva! Pritom je civilno društvo označio kao najprikladnije ozračje za ekonomiju besplatnosti i bratstva, iako time nije imao namjeru odbaciti druga dva ozračja kao neprikladna. Danas možemo reći da ekonomski život treba shvatiti kao višedimenzionalnu stvarnost: u svakoj od tih dimenzija, iako u različitoj mjeri i na njoj svojstven način, mora biti nazočan vid bratske uzajamnosti. U vremenu globalizacije, ekonomska djelatnost ne može ne voditi računa o besplatnosti, koja nosi i hrani solidarnost te odgovornost za pravednost i zajedničko dobro u njezinim različitim subjektima i protagonistima. U konačnici, riječ je o konkretnom i dubokom obliku ekonomske demokracije. Solidarnost je prije svega osjećaj odgovornosti sviju za sve, te prema tome ne može biti povjerena isključivo državi. Ako se nekoć i smatralo da je najprije potrebno ostvariti pravednost, a da će besplatnost nadoći poslije, kao njezina dopuna, danas treba reći da se čak ni pravednost ne može ostvariti bez besplatnosti. Prema tome, zahtijeva se tržište koje će omogućiti slobodno djelovanje prema ostvarivanju različitih poslovnih ciljeva, ali s jednakim šansama za sve. Uz privatne tvrtke, usmjerene ka profitu, te razne tipove javnih poduzeća, moraju se moći ukorijeniti i izraziti i ona poduzetnička tijela koja su utemeljena na načelu uzajamnosti i koja idu za ostvarenjem društvenih ciljeva. Iz njihova se međuodnosa na tržištu može očekivati neka vrsta hibridnoga poduzetničkog ponašanja pa, dakle, i pozornost usmjerena na civilizaciju ekonomije. U tom slučaju, ljubav u istini označava potrebu za oblikovanjem i organiziranjem onih ekonomskih inicijativa koje su, premda ne odbacuju profit, usmjerene nadilaženju logike razmjene jednakovrijednih dobara, kao i logike profita koji je sam sebi svrha.

39. Pavao VI. je u enciklici Populorum progressio pozvao na oblikovanje modela tržišne ekonomije koji je sposoban obuhvatiti - barem u nakani - sve narode, a ne samo one koji su u povoljnijem položaju. Pozvao je na zalaganje oko promicanja čovječnijega svijeta za sve, »svijeta u kojem bi svi imali od čega davati i primati, i to tako da progres jednih ne bude zapreka razvoju drugih«. Na taj je način dao univerzalni smisao zahtjevima i težnjama sadržanima u enciklici Rerum novarum, koja je napisana istom kad se, kao posljedica industrijske revolucije, potvrdila ideja, u to vrijeme zasigurno proročka, da je za samouređenje civilnoga poretka potreban državni zahvat preraspodjele. Danas se vidi da ta ideja, koja je u međuvremenu zbog procesa otvaranja tržišta i društava zapala u krizu, nije dostatna da u potpunosti zadovolji zahtjeve ljudske ekonomije. Ono što je socijalni nauk Crkve, polazeći od svoje vizije čovjeka i društva, uvijek tvrdio, danas potkrepljuju i za proces globalizacije znakovite dinamike.

Kad se logika tržišta i logika države usuglase da će svaka od njih na svojem području utjecaja nastaviti vršiti monopol, u odnosima među građanima će, dugoročno gledano, nestati solidarnosti, sudjelovanja, zauzimanja te bezuvjetnog i besplatnog djelovanja, što je suprotnost odnosima »dati da bi se imalo« (logika razmjene) i »dati jer se mora« (logika javne obveze, koju nameću zakoni u državi). Želimo li pobijediti nerazvijenost, potrebno je nastojati ne samo oko poboljšanja transakcija koje se zasnivaju na razmjeni te učvršćivanja javnih struktura čija je zadaća pružati pomoć nego osobito oko sve većeg, štoviše globalnog otvaranja onim oblicima ekonomske djelatnosti koji su obilježeni znatnim udjelom besplatnosti i zajedništva. Isključivi izraz tržište-država nagriza društvo, dočim ga ekonomski oblici, koje resi solidarnost i koji svoje najplodnije tlo nalaze u civilnom društvu ne bivajući pritom na njega svedeni, izgrađuju. Tržište besplatnosti ne postoji niti se zakonski može urediti ponašanje koje se na njoj zasniva. Pa ipak, i tržište i politika potrebuju osobe otvorene uzajamnom daru nesebične predanosti.

40. Aktualna međunarodna ekonomska scena, obilježena ozbiljnim zastranjenjima i smetnjama u funkcioniranju, zahtijeva duboke promjene također i s obzirom na poimanje poduzeća. Stari oblici poduzetničkog života nestaju, a istom se novi, obećavajući oblici pomaljaju na obzorju. Nema nikakve sumnje da se u nastojanju da poduzeće gotovo isključivo snosi odgovornost onima koji u njega ulažu, pri čemu se zapostavlja njegova društvena vrijednost, krije velika opasnost. Zbog porasta vrijednosti i potrebe za sve većim kapitalom, sve se rjeđe događa da isti poduzetnik upravlja jednim poduzećem kroz duže vrijeme i snosi dugoročnu, a ne tek kratkoročnu odgovornost za postojanje, budućnost i poslovanje toga poduzeća; k tomu, poduzeća danas sve rjeđe ovise o jednom određenom području. Nadalje, takozvano izmještanje proizvodne djelatnosti u druge zemlje može u poduzetnika oslabiti osjećaj odgovornosti prema nositeljima interesa, a to su radnici, dobavljači, potrošači, prirodni okoliš i šire društvo, a sve u korist dioničara, koji nisu vezani uz jedan određeni zemljopisni prostor, već je njihova osobita značajka izvanredna pokretljivost. Doista, međunarodno tržište kapitala danas nudi veliku slobodu djelovanja. No isto tako raste i svijest o potrebi šire »društvene odgovornosti« poduzeća. Sve ako etičke postavke, na temelju kojih se u današnje vrijeme vode rasprave oko društvene odgovornosti poduzeća, i nisu posve prihvatljive stajalištu socijalnog nauka Crkve, svejedno sve više raste uvjerenje da se pri upravljanju poduzećem ne može voditi računa samo o interesima njegovih vlasnika, nego je nužno ozbiljno uzeti u obzir i sve druge kategorije osoba koje pridonose životu poduzeća: radnike, klijente, dobavljače raznih elemenata za proizvodnju te uključenu zajednicu. Posljednjih je godina naglo stasala kozmopolitska klasa menadžera, koji su često odgovorni isključivo dioničarima, a to su uglavnom anonimni fondovi koji de facto određuju menadžerska primanja. Pa ipak, i danas ima mnogo menadžera koji uzimaju u obzir dugoročne analize, čime pokazuju kako uvelike vode računa o dubokoj povezanosti poduzeća s područjem, odnosno područjima u kojima ona posluju. Pavao VI. pozvao je da se ozbiljno razmotre štete koje mogu biti nanesene nekoj zemlji ako se njezin kapital, isključivo radi osobnih interesa, prebaci u inozemstvo. Ivan Pavao II. je pak upozoravao da ulaganje uvijek ima i moralno, a ne samo ekonomsko značenje. Sve to, ponavljamo, vrijedi i danas, usprkos činjenici što se tržište kapitala snažno liberaliziralo, te što suvremeni tehnološki mentalitet navodi na pomisao da je ulaganje isključivo pitanje tehnike, a nikada ljudskosti i etike. Nema razloga poricati da ulaganje određenog dijela kapitala u inozemstvo, radije nego u vlastitu zemlju, može biti korisno. Svejedno, valja zaštititi obveze pravednosti, vodeći računa o načinu na koji je taj kapital stečen, kao i o šteti koju bi mogli pretrpjeti pojedinci ako se kapital ne uloži ondje gdje je i stečen. Potrebno je svesrdno nastojati da uporaba financijskih sredstava ne bude motivirana špekulacijama i da ne upadne u napast potraživanja samo kratkoročne dobiti, ne vodeći pritom računa o dugoročnoj održivosti poduzeća, njegovom doprinosu realnoj ekonomiji te nastojanju oko primjerenog i prikladnog promicanja ekonomskih inicijativa u onim zemljama koje su potrebite razvoja. Nema ni najmanjeg razloga nijekati da izmještanje proizvodnje, ako pritom uključuje ulaganja te stjecanje znanja i vještina, može biti od koristi stanovništvu zemlje u koju se proizvodni pogoni sele. Naime, rad i napredovanje u tehničkim spoznajama sveopće su potrebe. Međutim, nije dopušteno izmještati proizvodnju samo zato da bi se uživali povlašteni uvjeti ili, što je još gore, isključivo radi izrabljivanja, a da se pritom ne pridonosi razvoju dotičnoga društva i njegovoj preobrazbi u snažan proizvodni i socijalni sustav, koji je nezaobilazan čimbenik postojanoga razvoja.

41. U ovom je kontekstu korisno primijetiti da poduzetništvo ima i mora sve više poprimati polivalentno značenje. Trajna prevlast binoma tržište-država ustalila nas je u isključivome mišljenju kako s jedne strane postoji kapitalistički privatni poduzetnik, a s druge država kao upravitelj poduzeća. U stvarnosti, međutim, poduzetništvo valja razumjeti u njegovoj slojevitosti, što je posljedica niza metaekonomskih razloga. Poduzetništvo ponajprije upućuje na ljudsko, a tek potom na profesionalno značenje. Ono je upisano u svaki rad koji se shvaća kao »osobno djelovanje« (actus personae), zbog čega bi svaki radnik trebao moći dati radu svoj osobni doprinos, i to tako da »zna da radi 'za se'«. Pavao VI. nije slučajno naučavao da je »svaki [...] radni čovjek stvaralac«.  Razni tipovi poduzeća, osim pojednostavljenog razlikovanja na »javna« i »privatna«, postoje upravo kao odgovor na potrebe i dostojanstvo radnika, te na potrebe društva. Svako od tih poduzeća zahtijeva i izražava neku osobitu poduzetničku sposobnost. Kako bi se u bliskoj budućnosti mogla ostvariti ekonomija koja će umjeti služiti nacionalnom i svjetskom zajedničkom dobru, dobro je voditi računa o tom proširenom značenju poduzetništva, koje promiče razmjenu i uzajamno suoblikovanje raznih tipova poduzetništva, s prelijevanjem kompetencija iz neprofitnoga u profitni sektor i obrnuto, iz javnoga prostora u prostor civilnoga društva, iz zemalja s naprednom ekonomijom u zemlje na putu razvoja.

I pojam političke vlasti ima polivalentno značenje, koje ne smijemo smetnuti s uma želimo li se približiti ostvarenju novoga ekonomsko-proizvodnoga poretka koji će u isti mah biti socijalno odgovoran i po mjeri čovjeka. Kao što se na svjetskome planu teži za njegovanjem raznolikih oblika poduzetništva, tako je potrebno zagovarati i razdiobnu političku vlast čija će se učinkovitost protezati na mnoge razine. Današnja integrirana ekonomija ne odbacuje ulogu država; naprotiv, ona potiče vlade na jaču uzajamnu suradnju. Mudrost i razboritost nalažu nam da ne proglasimo odveć ishitreno kraj države. Čini se da uloga države u aktualnoj krizi sve više dobiva na važnosti, te joj čak bivaju iznova povjerene mnoge njezine kompetencije. Osim toga, ima naroda za koje je pitanje (ponovnog) uspostavljanja države ključni element razvoja. Međunarodna pomoć, u kontekstu plana utemeljenoga na solidarnosti i usmjerenoga na rješavanje aktualnih ekonomskih problema, trebala bi, dapače, podupirati učvršćenje zakonodavnih, sudskih i izvršnih sustava vlasti u onim zemljama koje zasad u potpunosti ne uživaju spomenuta dobra. Uz ekonomsku pomoć, potrebna je i pomoć koja će ići za osnaživanjem jamstava pravne države, a to su sustav javnoga reda i djelotvorni zatvorski sustav, koji poštuju ljudska prava te se uistinu mogu nazvati demokratskim institucijama. Nije nužno da država posvuda ima identične značajke: podršku upravljenu jačanju slabih zakonodavnih sustava može lako pratiti i razvoj drugih političkih subjekata (osim države) kulturalne, društvene, teritorijalne i religijske naravi. Raščlanjivanje političke vlasti na mjesnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini je, među ostalim, jedan od najizvrsnijih putova za stjecanje moći usmjeravanja procesa ekonomske globalizacije. Odnosno, na taj se način uspješno otklanja opasnost da ona doista potkopa temelje demokracije.

42. Pokatkad se u odnosu na globalizaciju uočavaju fatalistički stavovi, kao da je riječ o rezultatu anonimnih i neosobnih sila te struktura neovisnih o ljudskoj volji.' S tim u vezi, dobro je podsjetiti se da globalizaciju bez daljnjega valja razumjeti kao društveno-ekonomski proces, iako to nije jedina njezina dimenzija. Naime, ispod toga vidljivog procesa na djelu je sve tješnje povezivanje čovječanstva što ga tvore osobe i narodi; njima taj proces mora biti na korist i razvoj, budući da svatko u svom redu, pojedinačno i zajednički, za nj snosi odgovornost. Nadilaženje granica nije samo materijalna nego i kulturalna činjenica, i u svojim uzrocima i u učincima. Ako se globalizacija iščitava deterministički, gube se kriteriji na temelju kojih je moguće vrednovati je i usmjeravati. Ona je ljudska stvarnost i kao takva plod različitih kulturalnih usmjerenja koja je potrebno podvrgnuti brižnom razlučivanju. Istina globalizacije kao procesa i njezinoga temeljnog etičkog kriterija dana je u jedinstvu ljudske obitelji i u njezinom razvoju prema dobru. Stoga je potrebno neprestano zalagati se za promicanje personalistički i zajedničarski usmjerenoga kulturalnog procesa globalne integracije koji je otvoren transcendenciji.

Usprkos pojedinim njezinim strukturalnim dimenzijama, koje ne treba nijekati, ali ni apsolutizirati, može se reći da »globalizacija nije ni apriori dobra ni zla; njezin ishod ovisi o ljudskom djelovanju«. Ne smijemo dopustiti da budemo njezine žrtve, već aktivni činitelji koji djeluju u svjetlu razuma, vođeni ljubavlju i istinom. Slijepo opiranje globalizaciji znak je predrasuda i krivi stav koji na posljetku vodi nemoći da prepoznamo mnoge njezine pozitivne vidove, a time smo u opasnosti i propustiti veliku prigodu da se i sami uključimo u mnogovrsne mogućnosti razvoja koje ona pruža. Ako se globalizacijski procesi ispravno shvate i budu primjereno vođeni, nude nečuvenu priliku za opsežnu preraspodjelu bogatstva na svjetskoj razini; naprotiv, budu li ti procesi loše vođeni, mogli bi dovesti do povećanja siromaštva i nejednakosti, pa čak potaknuti novu krizu svjetskih razmjera. Potrebno je ispraviti smetnje u funkcioniranju, među njima i one ozbiljne, koje rađaju novim podjelama među narodima i unutar naroda te poraditi na tome da se preraspodjela bogatstva ne odvija kroz preraspodjelu ili čak još veći porast siromaštva; bude li sadašnja situacija loše vođena, imamo razloga bojati se. Dugo se vremena mislilo da bi siromašni narodi trebali ostati na unaprijed utvrđenom stupnju razvoja i zadovoljiti se filantropskim gestama razvijenih naroda. Enciklikom Populorum progressio Pavao VI. je ustao protiv toga mentaliteta. Danas su materijalna sredstva koja nam stoje na raspolaganju kako bismo narodima omogućili da iziđu iz njihove bijede potencijalno veća no prije, ali su uglavnom završila u rukama naroda razvijenih zemalja, kojima je uspjelo bolje iskoristiti proces liberalizacije kretanja kapitala i rada. Prema tome, egoistički i protekcionistički planovi, kao i planovi vođeni privatnim interesima, ne smiju biti smetnja širenju područja blagostanja na cijeli svijet. Doista, uključenost naroda u proces razvoja, odnosno onih koje taj proces tek očekuje, omogućuje nam danas da bolje vodimo krizu. Tranzicija,  pojava vlastita procesu globalizacije, donosi velike poteškoće i opasnosti, koje ćemo moći prevladati samo ako budemo znali postati svjesni one antropološke i etičke duše koja iz dubina usmjeruje globalizaciju prema svome cilju, a to je solidarno očovječenje. Na žalost, tu dušu nerijetko ugnjetavaju i tlače etičko-kulturalne perspektive individualističkoga i utilitarističkoga usmjerenja. Globalizacija je višedimenzionalan i polivalentan fenomen, koji moramo pojmiti u različitosti i jedinstvu svih njegovih dimenzija, uključujući i onu teološku. Na taj ćemo način moći živjeti i usmjeravati globalizaciju čovječanstva prema relacijalnosti, zajedništvu i dijeljenju.