Molitve, Molitva, Portal o molitvama

LJUDSKI RAZVOJ U NAŠEM VREMENU

21. Pavao VI. imao je pred očima razrađenu viziju razvoja. Pritom je pojmom »razvoj« želio uputiti na cilj, a to je ponad svega rješavanje problema gladi, bijede, endemijskih bolesti i nepismenosti. U ekonomskom pogledu, to znači djelatno i ravnopravno sudjelovanje tih pošastima zahvaćenih naroda u međunarodnim ekonomskim procesima; u socijalnom pogledu, uključuje njihov razvojni hod prema obrazovanom i solidarnom društvu; u političkom pogledu, pretpostavlja učvršćivanje demodemokratskih sustava vlasti koji bi mogli osigurati slobodu i mir. Nakon toliko godina, dok zabrinuto promatramo razvoj i perspektive krize u ovom našem vremenu, pitamo se u kojoj je mjeri model razvoja koji smo posljednjih desetljeća prihvatili, ispunio očekivanja Pavla VI. Pritom uviđamo da je bila opravdana bojazan Crkve kako čovjek bude li se služio isključivo tehnološkim sposobnostima, neće umjeti zadati realne ciljeve niti će se uvijek znati na ispravan način koristiti sredstvima koja su mu na raspolaganju. Profit je koristan kao sredstvo ako je upravljen svrsi koja daje smisao načinu njegova stjecanja, ali i njegovoj ispravnoj uporabi. Ako je želja za profitom kao isključivim ciljem vođena neprimjerenim nakanama, pri čemu se gubi iz vida njegova posljednja svrha, a to je zajedničko dobro, postoji ozbiljna opasnost da se uništi bogatstvo i stvori siromaštvo. Ekonomski razvoj koji je priželjkivao Pavao VI. trebao je u konačnici proizvesti zbiljski rast koji je dostupan svima i konkretno održiv. Istina je da je razvoj bio, i još uvijek jest, pozitivan čimbenik koji je milijarde ljudi izdigao iz bijede te, na posljetku, mnogim zemljama pružio mogućnost da postanu djelotvorni sudionici u međunarodnoj politici.

Pa ipak, valja priznati da je taj isti ekonomski razvoj bio, i još uvijek jest, opterećen iskrivljenima i dramatičnim problemima, koje aktualno stanje krize čini još očitijima.

Kriza nas neodgodivo postavlja pred izbor koji se sve više tiče same sudbine čovjeka koji, a i to treba reći, ne može apstrahirati svoju narav. Postojeće »sile tehnike, globalni

međuodnosi, pogubni učinci zloporaba na stvarnu ekonomiju, osobito špekulacija u financijskom poslovanju, velika migracijska kretanja koja su često potaknuta kakvom osobitom okolnošću, a potom se o njima uopće nebi vodilo računa, neumjereno iskorištavanje prirodnih zaliha, navode nas danas da razmislimo o nužnim mjerama kako bismo mogli ponuditi rješenja za probleme koji nisu novi samo u odnosu na probleme s kojima se suočavao Pavao VI. nego su iznad svega odlučujući za sadašnje i buduće dobro čovječanstva. Različiti vidovi krize, njezinih rješenja, kao i novoga mogućeg razvoja u budućnosti sve su povezaniji, uzajamno se pretpostavljaju te zahtijevaju nove napore oko cjelovitoga razumijevanja, kao i novu humanističku sintezu. S pravom nas zabrinjavaju složenost i težina trenutačne ekonomske situacije; ipak, s realizmom, povjerenjem i nadom trebamo prihvatiti nove odgovornosti koje nam nameće scenarij svijeta potrebitog duboke kulturalne obnove i ponovnog otkrivanja temeljnih vrijednosti, na kojima je moguće graditi bolju budućnost. Kriza nas obvezuje da izmijenimo plan svojeg hoda, da si postavimo nova pravila i nađemo nove oblike odgovornog zauzimanja, oslanjajući se pritom na pozitivna iskustva, a odbacujući ona negativna. Na taj način ona postaje prigodom za razlučivanje i za stvaranje novih planova. S tim temeljnim stajalištem, koje je stajalište pouzdanja, a ne očajanja, dolikuje da se suočimo s teškoćama sadašnjeg časa.

22. Razvoj je danas bitno obilježen slojevitošću i policentričnošću. Činitelji i uzroci nerazvijenosti, ali i razvijenosti mnogostruki su, a krivnje i zasluge podijeljene. Ta bi nas danost trebala potaknuti da se oslobodimo ideologija koje na često umjetan način odveć pojednostavljuju stvarnost, te da se pozabavimo objektivnom analizom bremenitosti ljudske dimenzije spomenutih problema. Crta koja bogate zemlje razdvaja od siromašnih više nije tako oštra kao u vrijeme kad je nastala enciklika Populorum progressio, na što je upozorio već i Ivan Pavao II.  Apsolutno uzevši, svjetsko bogatstvo raste, ali se povećavaju i nejednakosti. U bogatim zemljama nove društvene kategorije stanovništva osiromašuju te se rađaju novi oblici siromaštva. U siromašnijim područjima pojedine skupine uživaju neku vrstu rasipničkog i pretjeranog konzumističkog razvoja, što neprihvatljivo odudara od trajnoga stanja neljudske bijede. Nastavljaju se »skandalozne i upadljive nejednakosti«. Na žalost, korupcija i nezakonitost jednako se mogu naći i u praksi ekonomskih i političkih subjekata bogatih zemalja (bile one stare ili nove), i u samim siromašnim zemljama. Ljudska prava radnika gdjekad krše i velike međunarodne tvrtke i mali mjesni proizvođači. Međunarodna je pomoć često neučinkovita, a uzrok tome valja tražiti u neodgovornom ponašanju bilo onih koji pomoć pružaju bilo onih koji je primaju. Čak i u pogledu nematerijalnih i kulturalnih uzroka razvijenosti, odnosno nerazvijenosti, nalazimo ponovljene iste obrasce odgovornosti. Bogate zemlje kadgod preko svake mjere štite stečene spoznaje pomoću odveć krutog prava na intelektualno vlasništvo, osobito na području zdravstva. Istodobno su u nekim siromašnim zemljama još uvijek na snazi kulturalni modeli i društvene norme ponašanja, koji usporavaju proces razvoja.

23. Mnoga su područja našeg planeta danas razvijena (premda na nejednak i problematičan način) i uvrštena među velike sile koje će u budućnosti igrati važnu ulogu. No valja naglasiti kako nije dovoljno napredovati isključivo u ekonomskom i tehnološkom smislu. Potrebno je da razvoj iznad svega bude istinski i cjelovit. Iako je izlazak iz ekonomske zaostalosti u sebi pozitivna stvar, on ne rješava složenu problematiku promicanja čovjeka ni u zemljama koje su ostvarile spomenuti napredak, ni u zemljama koje su već ekonomski razvijene, ni u zemljama koje su još uvijek siromašne i koje su, osim starim oblicima izrabljivanja, podložne i negativnim posljedicama, koje su proizišle iz rasta obilježenog nepravilnostima i neravnotežom.

Nakon kraha ekonomskih i političkih sustava komunističkih zemalja Istočne Europe i kraja takozvane »blokovske podjele«, pokazalo se nužnim da pojam razvoja bude podvrgnut opsežnoj reviziji. To je 1987. godine zatražio Ivan Pavao II., upozoravajući na činjenicu da je već i samo postojanje »blokova« jedan od glavnih uzroka nerazvijenosti," jer politika oduzima sredstva ekonomiji i kulturi, a ideologija guši slobodu. Godine 1991., nakon događaja iz 1989., papa je izrazio zahtjev da po okončanju »blokovske politike« uslijedi odgovarajući sveobuhvatni novi plan razvoja, i to ne samo u zemljama koje su bile zahvaćene tom politikom nego i na Zapadu, a i u onim krajevima svijeta koji prolaze kroz proces razvoja. Njegovu je zahtjevu udovoljeno tek djelomično te on stoga ostaje istinska dužnost i za nas danas, na koju možda možemo odgovoriti upravo donoseći nužne odluke za nadvladavanje trenutačnih ekonomskih problema.

24. Svijet u kojem je živio Pavao VI. je usprkos tada uznapredovalom procesu socijalizacije, zbog čega je papa i mogao reći da je socijalno pitanje postalo svjetsko pitanje, bio mnogo manje integriran od današnjega. Ekonomska djelatnost i politička zadaća velikim su se dijelom odvijale unutar istog prostora te su se mogle oslanjati jedna na drugu. Proizvodna djelatnost uglavnom se odvijala unutar granica pojedine države, a financijska ulaganja u inozemstvu bila su prilično ograničena, tako da je politika mnogih država još bila u mogućnosti utvrđivati ekonomske prioritete, a na neki način i voditi poslovanje sredstvima koja su joj bila na raspolaganju. Zbog toga je enciklika Populorum progressio središnju, premda ne i isključivu zadaću pripisivala »javnim vlastima«."

U današnje je pak doba država prisiljena suočiti se s ograničenjima vlastite suverenosti, koja joj nameće novi ekonomsko-trgovinski i međunarodni financijski kontekst, obilježen, među ostalim, i sve većom pokretljivošću financijskog kapitala te materijalnih i nematerijalnih sredstava proizvodnje. Taj je novi kontekst izmijenio političku moć država. Dok uzimamo k srcu pouku trenutačne ekonomske krize, sukladno kojoj su javne vlasti države izravno uključene u ispravljanje pogrešaka i smetnji u funkcioniranju, čini se realnijim nanovo vrednovati njihovu ulogu i moć, i tako ih mudro premisliti i preoblikovati kako bi bile sposobne, pa i novim načinima angažiranja, suočiti se s izazovima današnjega svijeta. Bude li uloga javnih vlasti jasnije određena, može se predvidjeti jačanje onih novih oblika sudjelovanja u nacionalnoj i međunarodnoj politici koji će se ostvarivati u djelatnostima organizacija aktivnih u civilnom društvu; gledano u tom smjeru, smijemo priželjkivati da će se u građana probuditi istančanije zanimanje i sudjelovanje u re publica.

25. Promatramo li stvari u socijalnom pogledu, uočit ćemo da sustavi zaštite i osiguranja, koji su već u vrijeme Pavla VI. bili na snazi u mnogim zemljama, ulažu velike napore, koji bi u budućnosti mogli biti još i veći, kako bi u duboko izmijenjenom kontekstu postigli svoj cilj, a to je istinska socijalna pravednost. Globalno tržište omogućuje bogatim zemljama istraživanje onih krajeva u koje bi bilo moguće smjestiti jeftinu proizvodnju kako bi se snizila cijena mnogim dobrima, povećala kupovna moć i, prema tome, ubrzala stopa razvoja usmjerenog na veću potrošnju za domaće tržište. Zbog toga je i tržište potaknulo nove oblike natjecanja među državama kako bi upravo one privukle proizvodne pogone inozemnih kompanija različitim sredstvima; od kojih valja izdvojiti povoljne porezne stope i smanjenje broja zakona vezanih uz svijet rada. Ti su procesi, međutim, u zamjenu za nastojanje oko veće natjecateljske prednosti na globalnom tržištu sa sobom donijeli i smanjenje mreža socijalne sigurnosti, pri čemu su najozbiljnije ugrožena prava radnika, temeljna ljudska prava, kao i solidarnost koja se ostvarivala u tradicionalnim oblicima socijalne države. Sustavi socijalne sigurnosti mogu izgubiti sposobnost obavljanja vlastite zadaće, i to jednako u zemljama u razvoju, u zemljama koje su od davnine razvijene, a, naravno, ponajprije u siromašnim zemljama. Tada proračunska politika rezova u socijalnoj potrošnji, koju često zagovaraju i međunarodne financijske ustanove, građane može ostaviti posve nemoćnima pred starim i novim ugrozama. Ta nemoć raste ako im udruge radnika nisu u mogućnosti pružiti djelotvornu zaštitu. Sveukupnost društvenih i ekonomskih promjena pridonosi tome da se sindikalne organizacije u obavljanju svoje zadaće, zastupanja interesa radnika, suočuju sa sve većim teškoćama; razlog tome je dijelom i činjenica da vlade zemalja poradi ekonomske koristi često ograničuju sindikalne slobode, odnosno moć pregovaranja koju imaju sindikati. Tradicionalne mreže solidarnosti na taj način nailaze na sve veće zapreke koje je potrebno nadvladavati. Pozivu da se omogući osnivanje udruga radnika sa svrhom zaštite njihovih prava, što ga je socijalni nauk Crkve, počevši s enciklikom Rerum novarum trajno upućivao, valja stoga iskazivati počast više no ikad prije, i to kao brzom i dalekovidnom odgovoru na hitnu potrebu za uspostavljanjem novih oblika suradnje na nacionalnoj, ali osobito na međunarodnoj razini.

Radna pokretljivost, koja je povezana s općim smanjenjem broja zakona vezanih uz rad, važna je pojava koju, međutim, ne treba vrednovati isključivo u negativnom svjetlu, jer ona može poticati na stvaranje novog bogatstva te na međukulturalnu razmjenu. Ipak, kad nesigurnost u pogledu uvjeta rada, što je pak posljedica procesa radne pokretljivosti i smanjenja broja zakona o radu, postane endemijska, nastaju novi oblici psihološke nestabilnosti i teškoće oko utiranja vlastitoga životnog puta, u što je uključena i odluka o zasnivanju braka. To pak vodi prema rasipanju snaga društva, a i prema obezvrjeđivanju čovjekovu. Za razliku od nezaposlenosti u kontekstu nekadašnjega industrijskog društva, nezaposlenost danas stvara nove oblike ekonomske marginalizacije, a kriza u kojoj se nalazimo može tu situaciju samo dodatno pogoršati. Dugotrajna nemogućnost zaposlenja, odnosno dulja ovisnost o javnoj ili privatnoj pomoći, potkopava slobodu i kreativnost osobe te njezine obiteljske i društvene odnose, što na psihološkom i duhovnom planu uzrokuje silno trpljenje. Želio bih svima, a osobito onima na vlasti koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital koji treba sačuvati i dati mu vrijednost sam čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti: »Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života«.

26. Razlika u odnosu na vrijeme Pavla VI. na kulturalnom je planu još izraženija. Prije četrdeset godina kulture su bile prilično jasno omeđene te su se bolje mogle braniti od nasrtaja kulturalne homogenizacije. Danas su mogućnosti interakcije među kulturama znatno porasle, dajući prostor novim perspektivama međukulturalnog dijaloga koji, da bi bio učinkovit, mora polaziti od duboko ukorijenjene svijesti o posebnosti identiteta različitih sugovornika. Ipak, ne smije se previdjeti činjenica da sve veća komercijalizacija kulturalnih razmjena sa sobom nosi dvostruku opasnost. Prvo, primjećuje se svojevrstan kulturalni eklekticizam, koji se često prihvaća nekritički: kulture jednostavno bivaju stavljane jedna uz drugu i promatrane kao bitno istoznačne i zamjenjive. Time se promiče relativizam koji ne poriče istinski međukulturalni dijalog; na društvenom planu, pak, kulturalni relativizam pridonosi međusobnom približavanju kulturalnih skupina, pa čak i tome da žive jedne uz druge - ali zapravo odvojene, bez autentičnog dijaloga i, prema tome, bez istinske integracije. Drugo, postoji i suprotna opasnost, koja se sastoji u kulturalnom sravnjivanju te nekritičkom ujednačavanju praksi i životnih stilova. Na taj se način gubi duboko značenje kulture raznih nacija, tradicija i naroda, unutar kojih se osoba definira u odnosu na temeljna pitanja egzistencije." Kulturalni eklekticizam i sravnjivanje imaju nešto zajedničko, a to je odvajanje kulture od ljudske naravi. Tako kulture više ne mogu biti definirane u odnosu na narav koja ih nadilazi, te na koncu svode čovjeka na puku kulturalnu danost. Kad se to dogodi, čovječanstvo se suočava s novim opasnostima od podjarmljenosti i manipulacije.

27. U mnogim siromašnim zemljama vlada krajnja životna nesigurnost, koja je posljedica nestašice hrane i koja ima tendenciju da postane još izraženija: glad još uvijek kosi premnoge žrtve među siromašnim Lazarima kojima, kao što je to naglasio Pavao VI., nije dopušteno sjesti za bogatašev stol. Nahraniti gladne (usp. Mt 25, 35. 37. 42) etički je imperativ za sveopću Crkvu, koji odgovara nauku njezina Utemeljitelja, Gospodina Isusa, u pogledu solidarnosti i dijeljenja. Osim toga, u ovoj eri globalizacije uklanjanje gladi u svijetu postalo je cilj koji valja ostvariti poradi očuvanja mira i stabilnosti na našem planetu. Glad ne ovisi toliko o materijalnoj oskudici koliko o oskudici socijalnih resursa, među kojima su daleko najvažniji oni institucionalni. Drugim riječima, nedostaje sustav ekonomskih institucija koji bi mogao zajamčiti redoviti, a u pogledu prehrambene vrijednosti i primjeren pristup hrani i vodi, ali i suočiti se s primarnim potrebama i nužnostima koje proizlaze iz istinskih prehrambenih kriza, bez obzira na to jesu li njihovi uzroci prirodni ili ih pak treba tražiti u nacionalnoj i međunarodnoj političkoj neodgovornosti. Problemu prehrambene nesigurnosti valja pristupiti dugoročno, uklanjajući njegove strukturalne uzroke i promičući poljoprivredni razvoj siromašnijih zemalja ulaganjima u ruralne infrastrukture, sustave navodnjavanja, prijevoz, organizaciju tržišta i širenje primjerenih tehnika obrade zemlje, koje će omogućiti bolju iskoristivost i veću pristupačnost ljudskih, prirodnih i društveno-ekonomskih resursa na mjesnoj razini, kako bi se moglo prikladno pružiti jamstvo njihove dugoročne održivosti. Sve to valja ostvariti uključivanjem mjesnih tijela u odlučivanje vezano uz uporabu obradive zemlje. U toj bi perspektivi moglo biti korisno razmotriti nove mogućnosti što ih otvara ispravna uporaba tradicionalnih, ali i novijih tehnika poljoprivredne proizvodnje, uz uvjet da se one, nakon prikladne provjere, pokažu poželjnima, neškodljivima za okoliš i usmjerenima najsiromašnijim slojevima stanovništva. Istodobno se ne smije zanemariti ni pitanje pravične agrarne reforme u zemljama na putu razvoja. Pravo na hranu i vodu vrlo je važno u perspektivi stjecanja drugih prava, među kojima je najpreče i najvažnije pravo na život. Zato je prijeko potrebno da sazrije svijest o solidarnosti koja pravo na pristup hrani i vodi drži univerzalnim pravom svih ljudi, bez razlike i diskriminacije! Nadalje, važno je zamijetiti da bi solidarnost u razvoju sa siromašnim zemljama mogla pripomoći iznalaženju rješenja za aktualnu svjetsku krizu, što su u posljednje vrijeme počeli naslućivati političari i svi oni koji u raznim međunarodnim institucijama imaju neku odgovornost. Podupirući ekonomski siromašne zemlje planovima financiranja nadahnutima na solidarnosti, kako bi se njihovim građanima omogućilo da zadovolje zahtjeve za potrošnim dobrima i razvojem, može se ostvariti ne samo istinski ekonomski rast nego i doprinos podržavanju proizvodne sposobnosti bogatih zemalja, koje bi kriza mogla ugroziti.

28. Jedna od najočitijih dimenzija današnjega razvoja je i pitanje poštovanja života, koje se ni na koji način ne može odvojiti od pitanja razvoja naroda. Riječ je o onoj dimenziji koja posljednjih desetljeća poprima sve veću važnost i obvezuje nas da pojam siromaštva i nerazvijenosti proširimo na pitanje prihvaćanja života, osobito ondje gdje ono na različite načine biva zapriječeno.

Iako je u mnogim krajevima siromaštvo još uvijek glavni krivac za visoku stopu smrtnosti djece, ipak i vlade u raznim dijelovima svijeta popularizacijom kontracepcije, pa čak i prisiljavanjem na pobačaj još uvijek prakticiraju kontrolu demografskog rasta. U ekonomski razvijenijim zemljama zakoni protiv života vrlo su rašireni i već su oblikovali moralna stajališta i praksu, pridonoseći širenju protunatalitetnog mentaliteta, koji se često nastoji prenijeti i u druge države, kao da je riječ o kulturalnom razvoju.

K tome, pojedine nevladine organizacije aktivno se zalažu za širenje pobačaja, promičući praksu sterilizacije u nekim siromašnim zemljama, čak i na ženama koje nisu svjesne značenja takvog zahvata. Također postoji opravdana sumnja da je katkad čak i sama pomoć za razvoj povezana s određenim tipom zdravstvene politike, koja de facto uključuje nametanje snažne kontrole rađanja. Najzad, zabrinjavaju oni zakonski sustavi koji dopuštaju eutanaziju, ali i pritisci nacionalnih i međunarodnih skupina koji zahtijevaju da se ona pravno prizna.

U središtu istinskoga razvoja jest otvorenost životu. Kada neko društvo krene putem nijekanja i onemogućavanja života, na posljetku više ne pronalazi nužne motive i snage kako bi služilo čovjekovu istinskom dobru. Ako se izgubi osobna i društvena osjetljivost za prihvaćanje novoga života, sahnu i drugi oblici prihvaćanja korisni za društveni život. Prihvaćanje života kali moralne snage i ljude čini sposobnima za uzajamno pomaganje. Njegujući otvorenost životu, bogati će narodi moći bolje razumjeti potrebe siromašnih te će nastojati da goleme ekonomske i intelektualne izvore ne upotrijebe isključivo za zadovoljenje egoističnih želja vlastitih građana; naprotiv, promicat će kreposno djelovanje u perspektivi moralno zdrave i solidarne proizvodnje, poštujući temeljno pravo svakog naroda i svake osobe na život.

29. Daljnja dimenzija današnjeg života, koja je vrlo usko povezana s razvojem, nijekanje je prava na slobodu vjerovanja. Pritom ne mislim samo na borbe i sukobe koji se zbog vjerskih razloga i dan-danas vode u svijetu, premda je vjerski motiv kadšto zapravo tek obrazina koja skriva neke druge motive, kao što su žeđ za moći ili bogatstvom. Doista, danas se često ubija u sveto ime Božje, kao što smo moj prethodnik Ivan Pavao II. i ja često javno i sa žaljenjem isticali. Nasilje koči autentičan razvoj i sprječava hod naroda prema većemu društveno-ekonomskom i duhovnom blagostanju. To se posebice primjenjuje na korjenito fundamentalistički terorizam," koji rađa bol, uništenje i smrt, te koči dijalog među nacijama i odnosi goleme zalihe namijenjene mirnom i civilnom životu. Osim toga, valja nadodati kako osim vjerskog fanatizma, koji u nekim slučajevima onemogućuje služenje pravom na slobodu vjerovanja, potrebi istinskoga razvoja naroda protuslovi i ciljano promicanje vjerske ravnodušnosti i praktičnog ateizma, za što se osobito zalažu pojedine zemlje, oduzimajući tako narodima njihova duhovna i ljudska bogatstva. Bog je jamac istinskoga čovjekova razvoja jer ga je stvorio na svoju sliku, obdario ga transcendentnim dostojanstvom, i hrani u njemu urođenu čežnju za »biti više«. Čovjek nije atom izgubljen u univerzumu slučaja, već stvorenje kojemu je Bog htio darovati besmrtnu dušu i koji ga je oduvijek ljubio. Kad bi čovjek bio tek plod slučaja ili nužnosti, odnosno kad bi svoje čežnje trebao svesti na ograničeni obzor svijeta u kojem živi, kad bi sve bilo samo povijest i kultura, a čovjek ne bi posjedovao narav određenu za samonadilaženje u nadnaravnom životu, moglo bi se govoriti o rastu i evoluciji, ali nikada o razvoju. Kad država potiče, poučava, ili upravo nameće oblike praktičnog ateizma, tada svojim građanima oduzima moralnu i duhovnu snagu nužnu za zalaganje oko cjelovitoga ljudskog razvoja i sprječava ih da obnovljenim dinamizmom napreduju u vlastitom zauzimanju za što velikodušniji čovjekov odgovor božanskoj ljubavi. Spomenuta sužena vizija čovjeka i njegova određenja kojiput je na djelu u ekonomski razvijenim zemljama, ali i u onima u razvoju, i to u kontekstu njihovih

kulturalnih, trgovinskih i političkih odnosa. Tu štetu autentičnom razvoju nanosi pretjerani razvoj  kada ga prati nedovoljna moralna razvijenost.

30. U tom kontekstu, tema cjelovitoga ljudskog razvoja poprima još složenije značenje: povezanost mnogostrukih elemenata nalaže nam da se zauzmemo oko interakcije različitih razina ljudskoga znanja, s ciljem promicanja istinskoga razvoja naroda. Često se drži da razvoj, odnosno s njim povezane socijalno-ekonomske mjere valja ostvariti samo kao plod zajedničkog djelovanja. No, to zajedničko djelovanje potrebno je usmje zato što je »svaka [...] socijalna akcija prožeta nekim naučnim pogledom«. Uzevši u obzir složenost problema, postaje očito da različite discipline trebaju surađivati posredstvom uređene interdisciplinarnosti. Ljubav ne isključuje znanje, nego ga, štoviše, zahtijeva, promiče i iznutra oživljuje. Znanje, pak, nikada nije isključivo djelo uma. Ono, naravno, može biti svedeno na izračun i eksperiment; ipak, želi li postati mudrost koja je kadra usmjeravati čovjeka u svjetlu njegovih početaka i posljednjega cilja, ono mora biti »začinjeno« »solju« ljubavi. Činidba je bez znanja slijepa, a znanje bez ljubavi jalovo. Doista, »onaj koga nosi istinska ljubav dosjetljivo će otkriti uzroke bijedi, iznaći putove za njeno suzbijanje, odlučno je pobijediti«. Nama, suočenima s pojavama pred sobom, ljubav u istini ponajprije nalaže spoznavanje i razumijevanje, uz svijest i poštovanje kompetencija vlastitih svakoj pojedinoj razini znanja. Ljubav nije tek naknadni dodatak, gotovo kao dotjerivanje već zaključenog djela različitih disciplina; naprotiv, ona je od početka s njima u dijalogu. Zahtjevi ljubavi ne proturječe zahtjevima razuma. Ljudsko je znanje nedostatno, a zaključci znanosti ne mogu sami od sebe pokazati put prema cjelovitom ljudskom razvoju. Uvijek je potrebno ići prema naprijed: na to nas obvezuje ljubav u istini. No »ići naprijed« nikada ne znači zanemariti zaključke razuma niti protusloviti njegovim rezultatima. Um i ljubav nisu dvije odijeljene stvarnosti: postoji ljubav bogata umom te um pun ljubavi.

31. To znači da moralno vrednovanje i znanstveno istraživanje u procesu rasta trebaju biti ravnopravni partneri, a da ih ljubav mora oživljavati u skladnoj interdisciplinarnoj cjelini, koja se u isti mah odlikuje jedinstvom i različitošću. Socijalni nauk Crkve, koji »posjeduje važnu interdisciplinarnu dimenziju«, može u toj perspektivi ispuniti iznimno učinkovitu zadaću. On, naime, vjeri, teologiji, metafizici i različitim znanostima omogućuje da pronađu svoje mjesto unutar suradnje koja je u službi čovjeka. Upravo pod tim vidom socijalni nauk Crkve ostvaruje svoju mudrosnu dimenziju. Pavao VI. jasno je uočio da je jedan od bitnih uzroka nerazvijenosti pomanjkanje mudrosti, razmišljanja, mišljenja koje je sposobno ostvariti usmjeravajuću sintezu, za koju se zahtijeva jasna vizija »svih aspekata, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i duhovnih«. ' Prevelika rascjepkanost ljudskog znanja, zatvorenost humanističkih znanosti za metafiziku,"' teškoće u dijalogu između znanosti i teologije na štetu su ne samo razvoju znanja nego i razvoju naroda, jer te pojave otežavaju sagledati cjelovito čovjekovo dobro u njegovim različitim dimenzijama. »Proširenje našega pojma razuma i služenja njime« nužno je kako bismo uspjeli ispravno odvagnuti sve elemente sadržane u pitanju razvoja i u rješenju društveno-ekonomskih problema.

32. Velike novine vezane uz problematiku razvoja naroda danas u mnogim slučajevima nameću potrebu za novim rješenjima. Njih treba tražiti kako u poštovanju zakona na svim razinama tako i u svjetlu cjelovitog pogleda na čovjeka, koji odražava različite vidove ljudske osobe, a riječ je o pogledu pročišćenom ljubavlju. Tada će izaći na vidjelo određene konvergencije i konkretne mogućnosti rješenja a da pritom ne bude potrebno odreći se nijedne temeljne sastavnice ljudskog života.

Dostojanstvo osobe i zahtjevi pravednosti nalažu da, osobito danas, ekonomske odluke ne utječu na pretjerano i moralno nedopustivo povećanje razlika između bogatih i siromašnih te da glavni prioritet i nadalje bude mogućnost stalnog zaposlenja za sve. Ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da to nalaže i »logika ekonomije«. Sustavno

povećanje razlika među socijalnim skupinama unutar jedne zemlje, kao i među stanovništvom različitih zemalja, to jest masovno povećanje siromaštva u relativnom smislu ne uzrokuje samo nagrizanje društvene povezanosti, što pak ugrožava demokraciju, nego stvara negativan utjecaj i na ekonomskom planu, potkopavajući sve više »društveni kapital«, to jest onu cjelinu odnosa povjerenja, pouzdanja i poštovanja pravila, koja je nužna za svaki civilni suživot.

Ekonomija kao znanost neprestano nam govori da strukturalna nesigurnost stvara antiproduktivno ponašanje i vodi rasipanju ljudskih resursa jer je u naravi radnika da se pasivno prilagodi automatskim mehanizmima, namjesto da oslobodi stvaralačku snagu. Uočavamo da između ekonomije kao znanosti i moralnog vrednovanja i pod tim vidom postoji konvergencija. Sve ono što ide nauštrb čovjeka, za sobom uvijek povlači ekonomske troškove; isto tako, nepovoljne ekonomske prilike uvijek se odražavaju na čovjeka kao osobu.

Valja zatim podsjetiti da je sravnjivanje kultura u tehnološkoj dimenziji, dugoročno gledano, zapreka uzajamnom obogaćivanju i dinamici suradnje, makar kratkoročno i vodilo stjecanju dobiti. Pritom je važno imati na umu razliku između kratkoročnog i dugoročnog ekonomskog ili sociološkog razmišljanja. Snižavanje razine zaštite prava radnika, odnosno napuštanje mehanizama preraspodjele prihoda, kako bi zemlja stekla veću prednost u međunarodnom tržišnom natjecanju, onemogućuje postizanje dugoročnog razvoja. Osim toga, potrebno je pomno ispitati kakve posljedice na ljude ima aktualno zagovaranje ekonomije na kratak, a kadšto i na vrlo kratak rok. Zato se zahtijeva novo i produbljeno razmišljanje o smislu ekonomije i njezinih ciljeva, kao i duboko i dalekovidno preispitivanje modela razvoja kako bi se ispravili nedostatci i iskrivljenja u njegovu funkcioniranju. To u bitnome nalaže i potreba za ekološkim zdravljem našeg planeta, a nadasve aktualna kulturalna i moralna kriza, čiji se simptomi već neko vrijeme opažaju diljem svijeta.

33. Razvoj, središnja tema enciklike Populorum progressio, i danas je, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, otvoren problem; trenutačna ekonomsko-financijska kriza samo je pridonijela njegovoj oštrini i hitnosti. Iako su pojedina područja na našem planetu, koja su već dulje vrijeme opterećena siromaštvom, ostvarila znatne promjene u vidu ekonomskog rasta i sudjelovanja u svjetskoj proizvodnji, na drugim područjima još uvijek vlada velika bijeda, usporediva s bijedom koja je ondje vladala u vrijeme Pavla VI.; dapače, u određenim se slučajevima može govoriti upravo o pogoršanju. Znakovito je da su već u enciklici Populorum progressio uočeni pojedini uzroci toga stanja, primjerice visoke carinske pristojbe koje su nametnule ekonomski razvijene zemlje, i koje još i danas onemogućuju da se proizvodi podrijetlom iz siromašnih zemalja probiju na tržište bogatih zemalja. Drugi uzroci, koje je spomenuta enciklika tek naznačila, danas su postali znatno izraženiji. Kao primjer navodimo vrednovanje procesa dekolonizacije, koji je tada bio u punom jeku. Pavao VI. se nadao da će put prema stjecanju političke suverenosti proteći u ozračju slobode i mira. Nakon više od četrdeset godina valja nam priznati da je taj proces bio iznimno težak, bilo zbog novih oblika kolonijalizma i ovisnosti o hegemoniji starih i novih zemalja, koja se nastavila sve do danas, bilo zbog visokog stupnja neodgovornosti u samim zemljama koje su stekle neovisnost.

Glavna je novost nagli porast planetarne međuovisnosti, pojava koja je poznata pod imenom »globalizacija«. Pavao VI. ju je dijelom naslutio, premda iznenađuju brzina kojom se širi i dimenzije koje poprima. Taj je proces nastao u ekonomski razvijenim zemljama, a takve je naravi da je zahvatio sve ekonomske sustave. Globalizacija po sebi nudi velike mogućnosti, a danas predstavlja najvažniji pokretač za izlazak čitavih područja Zemlje iz nerazvijenosti. Pa ipak, ako taj planetarni poticaj nije vođen ljubavlju u istini, može nanijeti štete nepredvidivih razmjera i dovesti do novih podjela u ljudskoj obitelji. Prema tome, istina i ljubav stavljaju nas pred nepoznatu i stvaralačku, a zasigurno i golemu i složenu zadaću. Riječ je o tome da se obzor razuma proširi te on postane sposoban spoznati i usmjeravati ove nove i veličanstvene sile, i trajno ih nadahnjivati težnjom za ostvarenjem »civilizacije ljubavi«, čije je sjeme Bog posijao u svaki narod i u svaku kulturu.