Molitve, Molitva, Portal o molitvama

PORUKA ENCIKLIKE POPULORUM PROGRESSIO

10. Ponovno iščitavanje enciklike Populorum progressio, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, poziva nas da ostanemo vjerni njezinoj poruci ljubavi i istine, razmatrajući je u ozračju osobite učiteljske službe Pavla VI. odnosno, još općenitije, unutar tradicije socijalnog nauka Crkve. Nadalje, potrebno je vrednovati različite uvjete unutar kojih se danas, za razliku od nekoć, postavlja problem razvoja. Pritom valja poći od perspektive predaje apostolske vjere, baštine u isti mah drevne i nove, izvan koje bi Populorum progressio bio tek puki dokument bez korijena, dok bi se pitanje razvoja svelo isključivo na podatke što nam ih pruža sociologija.

11. Enciklika Populorum progressio objavljena je gotovo neposredno po zaključenju Drugoga vatikanskog koncila. I doista, već se u njezinim prvim brojevima naznačuje prisna povezanost s Koncilom. Dvadeset godina poslije, Ivan Pavao II. je, sa svoje strane, u enciklici Sollicitudo rei socialis naglasio plodnu vezu između enciklike Populorum progressio i Koncila, napose pastoralne konstitucije Gaudium et spes. I ja bih ovdje želio dozvati u pamet važnost Drugoga vatikanskog koncila za encikliku Pavla VI. kao, uostalom, i za cjelokupno daljnje papinsko socijalno učiteljstvo. Koncil produbljuje ono što oduvijek pripada istini vjere, naime da Crkva kao službenica Božja poslužuje svijet u svemu onome što spada na istinu i ljubav. Pavao VI. pošao je upravo od te vizije kako bi nam priopćio dvije velike istine. Prva je istina da je cijela Crkva, u svom svome bivovanju i djelovanju - to jest kad naviješta, slavi i vrši djela ljubavi, založena oko promicanja cjelovitoga ljudskog razvoja. Javna uloga Crkve ne iscrpljuje se u karitativnim i odgojnim djelatnostima; dapače, postaje očito da Crkva sve svoje snage stavlja u službu promicanja čovjeka i sveopćega bratstva istom onda kad joj je omogućeno djelovati u ozračju slobode. Ta je sloboda, međutim, u nemalom broju slučajeva onemogućena zabranama i progonima ili pak ograničena tako što se nazočnost Crkve u javnoj sferi svodi isključivo na njezinu karitativnu djelatnost.

Druga je istina da se autentični ljudski razvoj tiče cijele osobe u svim njezinim dimenzijama. Ako se ljudskomu napretku oduzme perspektiva vječnoga života, on u ovome svijetu ostaje bez daha života; zatvoren u povijest, izložen je opasnosti da bude sveden samo na puko stjecanje dobara. Na taj način čovječanstvo gubi hrabrost raspoloživosti za uzvišenija dobra, za velike i bezinteresne inicijative na koje potiče sveopća ljubav. Čovjek se ne razvija isključivo vlastitim snagama, niti mu taj razvoj može jednostavno biti dan izvana. Tijekom povijesti često se smatralo da je stvaranje institucija samo po sebi dovoljno jamstvo zadovoljenja prava čovječanstva na razvoj. Na žalost, ljudi su često imali neopravdano veliko povjerenje u te institucije, kao da bi im one automatski mogle priskrbiti željkovani cilj. Zapravo, institucije same po sebi nisu dostatne, jer je cjeloviti ljudski razvoj nadasve poziv koji podrazumijeva da svi slobodno i solidarno preuzmu odgovornost. Osim toga, takav razvoj zahtijeva transcendentni pogled na osobu, to jest, potrebit je Boga: bez njega razvoj ili nije moguć ili pak biva povjeren isključivo čovjeku, koji upada u preuzetnost samospasenja da bi najzad promicao raščovječeni razvoj. K tomu, jedino nas susret s Bogom osposobljuje da u drugome ne vidimo samo drugoga, nego da u njemu prepoznamo božansku sliku, otkrivajući na posljetku drugoga kakav on doista jest i dozrijevajući u ljubavi koja "postaje skrb o drugome i za drugoga."

12. Veza između enciklike Populorum progressio i Drugoga vatikanskog koncila ne znači ujedno i lom između Pavla VI. i njegovih prethodnika glede socijalnoga naučavanja: naprotiv, Koncil je zapravo produbljenje tog naučavanja u kontinuitetu života Crkve. U tom smislu, određene apstraktne podrazdiobe socijalnog nauka Crkve koje u papinsko socijalno učiteljstvo uvode kategorije koje su mu po naravi strane, ne pridonose njegovoj većoj jasnoći. Ne postoje, naime, dvije tipologije socijalnog nauka: pretkoncilska i pokoncilska, koje su međusobno oprečne, nego samo jedan jedini nauk koji je u sebi povezan i istodobno uvijek nov! Opravdano je naglasiti posebnosti ove ili one enciklike, učiteljstva jednoga ili drugoga pape, ali pritom nikada ne smijemo izgubiti iz vida povezanost čitavoga doktrinarnog korpusa. Povezanost ne znači zatvorenost u sustav, nego radije dinamičku vjernost primljenomu svjetlu. Socijalni nauk Crkve, naime, obasjava nepromjenjivim svjetlom uvijek nove probleme. Time se spašava i nepromjenjivi i povijesni značaj te doktrinarne »baštine« koja je, zahvaljujući svojim osobitim značajkama, dio vazda životne predaje Crkve. Socijalni je nauk sazdan na temelju koji su apostoli predali crkvenim ocima, da bi ga potom veliki kršćanski naučitelji prihvatili i produbili. Taj nauk u konačnici upućuje na novoga Čovjeka, a to je »posljednji Adam - duh životvorni« (1 Kor 15, 45), počelo ljubavi koja »nikad ne prestaje« (1 Kor 13, 8). Njega su posvjedočili sveti i svi oni koji su založili svoj život za Krista Spasitelja, nastojeći oko pravde i mira. U njemu se izražava proročka zadaća vrhovnih svećenika da apostolski vode Crkvu Kristovu i da razaznaju nove zahtjeve evangelizacije. Zbog toga je enciklika Populorum progressio, uklopljena u veliku struju predaje, sposobna progovoriti i nama danas.

13. Osim svoje neizostavne povezanosti s cjelokupnim socijalnim naukom Crkve, enciklika Populorum progressio tijesno je povezana s cjelinom učiteljske službe Pavla VI., a osobito s njegovim socijalnim naučavanjem, koje je, bez sumnje, iznimno važno; papa je, naime, isticao nezaobilaznu važnost evanđelja za izgradnju društva u slobodi i pravednosti, u idealnoj i povijesnoj perspektivi civilizacije koju oživljuje ljubav. Pritom je jasno shvatio da je socijalno pitanje postalo svjetsko pitanje, uočivši uzajamnu ovisnost između poticaja na sjedinjenje ljudskoga roda i kršćanskog ideala jedne jedine obitelji naroda koja je solidarna u bratskome zajedništvu. U ljudski i kršćanski shvaćenom razvoju ukazao je na srž kršćanske socijalne poruke i predložio kršćansku ljubav kao glavnu snagu u službi razvoja. Vođen željom da suvremenom čovjeku otkrije Kristovu ljubav u njezinu punome svjetlu, Pavao VI. se odvažno suočio s važnim etičkim pitanjima, ne podlegavši pritom kulturalnim slabostima svoga vremena.

14. Apostolskim pismom Octogésima adveniens iz 1971. godine Pavao VI. se prihvatio teme smisla politike te Opasnosti utopističkih i ideoloških pogleda na svijet koji ugrožavaju etičke i ljudske kvalitete. Riječ je o temi usko povezanoj s razvojem. Na žalost, te negativne ideologije cvjetaju i dan-danas. Pritom je već ranije proročki bio svrnuo pozornost na ideologiju tehnokracije, čvrsto ukorijenjenu u današnji mentalitet, svjestan koliko je opasno prepustiti proces razvoja isključivo tehnici, jer on na taj način ostaje bez usmjerenja. Tehnika je, uzeta sama za sebe, dvoznačna. Ako danas, s jedne strane, ne nedostaje onih koji su skloni bespridržajno joj povjeriti spomenuti proces razvoja, s druge strane svjedočimo uzdizanju ideologija koje posvema (in toto) niječu čak i samu služnost razvoja, smatrajući ga korjenito protučovječnim, budući da ne donosi drugo doli čovjekovo obezvređenje. Na taj se način osuđuju ne samo izobličeni i nepravedni ciljevi kojima je napredak kadšto usmjeren već i sama znanstvena otkrića, koja, naprotiv, ako se ispravno koriste, pružaju priliku za rast sviju. Ideja o svijetu bez razvoja otkriva nepovjerenje i u čovjeka i u Boga. Stoga su podcjenjivanje čovjekove sposobnosti da kontrolira moguća zastranjenja razvoja, kao i izričito nijekanje da je čovjek ustrojstveno pružen prema »biti više« (esse plus), teške zablude. Ideološko apsolutiziranje tehničkoga napretka, s jedne strane, odnosno koketiranje s utopijom o povratku čovječanstva u iskonsko prirodno stanje, s druge, dva su oprečna načina odvajanja napretka od njegova moralnoga vrednovanja i, prema tome, od naše odgovornosti.

15. Iako se enciklika Pavla VI. Humanae vitae (25. srpnja 1968.) kao i njegova apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.) ne tiču izravno socijalnog nauka, one su ipak vrlo važne za ocrtavanje u potpunosti ljudskog značenja razvoja za koji se zalaže Crkva. Primjereno je, dakle, da i njih iščitamo u odnosu na encikliku Populorum progressio.

Enciklika Humanae vitae naglašava spolnost kroz značenje sjedinjenja i rađanja, stavljajući tako u temelj društva bračni par, muškarca i ženu, koji se uzajamno prihvaćaju u različitosti i u nadopunjavanju-dakle, par otvoren životu. Ondje nije riječ tek o moralu pojedinca: dapače,Humanae vitae ukazuje na čvrstu povezanost etike života i društvene etike, stavljajući tako u žarište zanimanja temu kojom će se učiteljstvo opetovano baviti u daljnjim dokumentima, od kojih je posljednji enciklika Ivana Pavla II. Evangelium vitae! Crkva snažno zagovara tu povezanost etike života i društvene etike u svijesti da ne može »imati čvrste temelje ono društvo koje [...] se -  dok potvrđuje vrijednosti kao što su dostojanstvo osobe, pravda i mir - radikalno protivi prihvaćajući i tolerirajući najrazličitije oblike nepoštovanja i povrede ljudskog života, nadasve ako je slab i na rubu«.

Apostolska je pobudnica Evangelii nuntiandi sa svoje strane snažno povezana s problemom razvoja, budući da evangelizacija, kao što je

napisao Pavao VI., »ne bi bila potpuna kad ne bi vodila računa o stvarnim i trajnim odnosima koji postoje između Evanđelja te čovjekova osobnog i društvenog života«. »Uistinu, postoji duboka povezanost između evangelizacije i promicanja čovjeka, odnosno između evangelizacije i razvoja, oslobođenja«;  polazeći od te svijesti, Pavao VI. je jasno istaknuo suodnos Kristova navještaja i promicanja osobe u društvu. Svjedočenje Kristove ljubavi kroz djela pravednosti, mira i razvoja sastavni je dio evangelizacije, budući da Isusu Kristu, koji nas ljubi, na srcu leži čitav čovjek. Misijski se vid socijalnog nauka Crkve, kao bitan element evangelizacije, zasniva upravo na tim važnim učenjima.  Socijalni je nauk Crkve navještaj i svjedočanstvo vjere, oruđe i nezaobilazno mjesto odgoja za nju.

16. Enciklikom Populorum progressio Pavao VI. htio nam je ponajprije reći da je napredak, u svom ishodištu i svojoj biti, poziv: »U Božjem planu svaki je čovjek rođen da se razvija, jer svaki je život poziv.«  Upravo ta činjenica opravdava zahvaćanje Crkve u problematiku razvoja. Kad bi se on ticao samo tehničkih vidova čovjekova života, a ne i smisla njegova hoda kroz povijest zajedno s njegovom braćom i sestrama te prepoznavanja cilja toga hoda, Crkva ne bi bila vlasna o njemu govoriti. Pavao VI. je, kao i Leon XIII. u enciklici Rerum novarum, bio svjestan da, obasjavajući svjetlom evanđelja socijalna pitanja svoga vremena, ispunjava zadaću koja spada na bit njegove službe.

Reći da razvoj jest poziv znači priznati da se on, s jedne strane, rađa kao transcendentna pozvanost, a, s druge strane, da čovjek nije kadar sam sebi dati posljednji smisao. Nije slučajno da riječ »poziv« nalazi svoj odjek u jednom drugom odlomku enciklike, u kojem stoji: »nema, dakle, istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavajući poziv koji ljudskom životu daje pravi smisao«.  Takvo poimanje razvoja jest srž encklike Populorum progressio; osim toga, ono nadahnjuje sva promišljanja Pavla VI. o slobodi i ljubavi u razvoju. A to je i glavni razlog zbog kojega je ta enciklika itekako aktualna još i danas.

17. Poziv zahtijeva slobodan i odgovoran odziv. Cjelovit ljudski razvoj pretpostavlja odgovornu slobodu osobe i naroda: nikakva struktura ne može jamčiti takav razvoj izvan i mimo ljudske odgovornosti. Mesijanizmi »koji su prepuni obećanja, ali pružaju samo iluzije«  grade svoju ponudu na nijekanju transcendentne dimenzije razvoja, držeći da on u cijelosti leži nadohvat ruke. Ta se lažna sigurnost pretvara u slabost, jer uključuje podjarmljivanje čovjeka svedenog na puko sredstvo za ostvarenje razvoja, dok se poniznost onoga koji biva pozvan mijenja u istinsku autonomiju, budući da osobu čini slobodnom. Pavao VI. uopće ne sumnja da prepreke i uvjetovanosti koče razvoj, ali je ne manje uvjeren da »svatko, bez obzira na utjecaje kojima je podložan, ostaje glavni tvorac svog uspjeha ili svog promašaja«." Ta se sloboda tiče razvoja koji je pred nama, ali istodobno i stanja nerazvijenosti, koje nije plod slučaja ili povijesne nužnosti, nego ovisi o čovjekovoj odgovornosti. Upravo zato »glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode koji uživaju obilje«. I to je poziv, apel slobodnih ljudi upravljen slobodnim ljudima poradi zajedničkog preuzimanja odgovornosti. Pavao VI. bio je živo svjestan važnosti ekonomskih struktura i institucija, ali mu je također bilo jasno da su one po svojoj naravi određene biti oruđem ljudske slobode. Razvoj može biti cjelovito ljudski tek ako je slobodan; i jedino u ozračju odgovorne slobode može on donijeti dobar rod.

18. Osim slobode, cjelovit ljudski razvoj kao poziv zahtijeva poštovanje njegove istine. Poziv na napredak potiče ljude »činiti, upoznati i imati više da bi se bilo više«.

Međutim, postavlja se pitanje: Što to znači »biti više«? Pavao VI. odgovara na to pitanje ukazujući na bitnu kvalitetu »autentičnog razvoja«: on »mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakog čovjeka«. U natjecanju između različitih antropoloških perspektiva, koje je u današnjem društvu na djelu mnogo više nego u vrijeme Pavla VI., kršćanski je pogled na čovjeka jedinstven utoliko što zagovara i promiče bezuvjetnu vrijednost ljudske osobe kao i smisao njezina rasta. Kršćanski poziv na razvoj pomaže u nastojanju oko promicanja svih ljudi i čitavoga čovjeka. Pavao VI. je napisao: »Ono što je za nas važno, to je čovjek, svaki čovjek, svaka skupina ljudi i cjelokupno čovječanstvo.« Kršćanska se vjera bavi razvojem, ali se pritom ne oslanja na povlastice, pozicije moći, pa čak ni na zasluge kršćana, kojih je bilo, a ima ih i danas, bez obzira na ograničenja naravi, nego samo na Krista, kojemu valja pripisati svaki autentični poziv na cjelovit ljudski razvoj. Evanđelje je temeljni element razvoja, jer u njemu Krist »u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv«. Crkva, koju Gospodin trajno poučava, propituje znakove vremena, tumači ih te nudi svijetu »ono što posjeduje kao sebi svojstveno: globalnu viziju čovjeka i čovječanstva«. Upravo zato jer mu Bog izgovara najveći »da«, čovjek ne može ne otvoriti se božanskomu pozivu na ostvarivanje svoga vlastitog razvoja. Istina razvoja sastoji se u njegovoj cjelovitosti: ako ne uključuje cijeloga čovjeka i svakoga čovjeka, ne može se govoriti o istinskome razvoju. To je središnja poruka enciklike Populorum progressio, koja vrijedi i danas i zauvijek. Cjeloviti ljudski razvoj na naravnome planu, kao odgovor na poziv Boga Stvoritelja, potrebuje vlastito ozbiljenje u transcendentnom humanizmu »koji mu (čovjeku) daje maksimalnu puninu: to je krajnji domet rasta ljudske osobe«. Kršćanski poziv na taj razvoj uključuje, dakle, naravni, ali i nadnaravni plan; zbog toga, »kad Bog biva zasjenjen, počinje iščezavati i naša sposobnost da prepoznamo moralni red, cilj i 'dobro'«.

19. Na posljetku, pogled na razvoj kao poziv znači da u njegovu središtu treba biti ljubav. Pavao VI. je u enciklici Populorum progressio zamijetio da uzroci nerazvijenosti nisu prvotno materijalnoga reda. Pozvao nas je, naprotiv, da ih potražimo u drugim čovjekovim dimenzijama, iznad svega u volji, koja često zapostavlja dužnosti solidarnosti, a potom i u mislima, koje često ne umiju ispravno usmjeriti htijenje. Zbog toga u svojoj težnji za razvojem trebamo duboke mislioce koji će biti odani »traženju novog humanizma, koji bi modernom čovjeku omogućio da nađe sam sebe«. Ali to nije sve. Nerazvijenost ima i jedan, još važniji uzrok: to je pomanjkanje »bratstva među ljudima i među narodima«. Hoće li ljudi to bratstvo ikada biti kadri postići sami, svojim snagama? Sve globaliziranije društvo čini nas, doduše, bliskima, no ne i braćom. Razum je, uzet za sebe, sposoban doći do jednakosti među ljudima i učvrstiti civilni suživot među njima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo, kojemu je izvor u transcendentnome pozivu Boga Oca, koji nas je prvi ljubio i poučavao nas po Sinu u čemu se sastoji bratska sebedarna ljubav. Govoreći o različitim razinama procesa čovjekova rasta, Pavao VI. je, nakon vjere, na vrh postavio »jedinstvo u ljubavi Kristovoj, koja sve nas poziva da sudjelujemo kao sinovi u životu Boga Živoga, Oca svih ljudi«.

20. Spomenute perspektive, što ih je otvorila enciklika Populorum progressio, potrebne su za životnost i usmjerenje našeg zauzimanja za razvoj naroda. Osim toga, enciklika opetovano ističe hitnost obnove i poziva da se pred velikim problemom nepravednog razvoja naroda djeluje hrabro i bez odgađanja. Tu hitnost nam također nalaže i ljubav u istini. To je Kristova ljubav koja nam daje zamah: »ljubav nas Kristova obuzima« (2 Kor 1 5, 14). Hitnost nije upisana samo u bit stvari niti joj je izvor isključivo u brzom slijedu i smjenjivanju događaja i problema, nego je nalaže sama poželjnost, a to je ostvarenje autentičnog bratstva. Taj je cilj toliko važan da je potrebna sva naša otvorenost kako bismo ga do kraja shvatili i pokrenuli se »srcem«, pripomažući tako da se aktualni ekonomski i društveni procesi razviju prema posve ljudskim ishodima.