Molitve, Molitva, Portal o molitvama

BENEDIKT XVI.

CARITAS IN VERITATE

LJUBAV U ISTINI

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, srpanj 2009.

Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini upućena biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje

Naslov izvornika:

Lettera enciclica Caritas in veritate del sommo pontefice Benedetto XVI ai vescovi ai presbiteri e ai diaconi alle persone consacrate ai fedeli laici e a tutti gli uomini di buona volontà sullo sviluppo umano integrale nella carità e nella verità

Liberia Editrice Vaticana, 2009.

za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2009.

UVOD

1. Ljubav u istini, koju je Isus Krist posvjedočio svojim zemaljskim životom, a nadasve svojom smrću i uskrsnućem, glavna je pokretačka snaga istinskoga razvoja svake osobe i svekolikoga ljudskog roda. Ljubav (caritas) izvanredna je snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko pravednosti i mira. Ona je snaga čiji je izvor u Bogu, vječnoj Ljubavi i posvemašnjoj Istini. Svatko nalazi svoje dobro prianjajući uz Božji naum za njega, kako bi ga u potpunosti ozbiljio. U tom naumu čovjek pronalazi svoju istinu; prianjajući uz nju, pak, biva oslobođen (usp. Iv 8, 32). Zbog toga su obrana istine, njezino ponizno i uvjereno iznošenje te svjedočenje za nju vlastitim životom zahtjevni, ali i nezamjenjivi oblici ljubavi koja se, doista, raduje istini (usp. 1 Kor 13, 6). Svi ljudi opažaju u sebi poticaj na autentično iskazivanje ljubavi; ljubav i istina nikada ih ne napuštaju, budući da ih je Bog kao poziv upisao u srce i um svakoga čovjeka. Isus Krist čisti i oslobađa naše traganje za istinom i ljubavlju od osiromašenja i ograničenosti vlastitih čovještvu i u punini nam otkriva inicijativu ljubavi i plan života koji je Bog pripravio svakome od nas. Ljubav u istini u Kristu postaje lice njegove osobe, odnosno poziv nama upravljen da ljubimo svoju braću u istini njegova plana. On je sam, doista, Istina (usp. Iv 14, 6).

2. Ljubav je najizvrsniji put socijalnog nauka Crkve. Svaka odgovornost i zalaganje o kojima taj nauk govori nadahnjuje se na ljubavi u kojoj je, kao što je to Isus naučavao, sadržan sav Zakon (usp. Mt 22, 36-40). Ona oživotvoruje osobni odnos s Bogom i bližnjim; ona je načelo odnosa ne samo među prijateljima, članovima obitelji i manjih grupa (mikrorazina) nego, pače, načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa (makrorazina). Za Crkvu, odgojenu u školi evanđelja, ljubav je sve; sveti Ivan uči (usp. 1 Iv 4, 8. 16), a na to sam i ja u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est podsjetio, da iz Božje ljubavi sve proizlazi, po njoj sve biva oblikovano i prema njoj sve teži. Ljubav je najveći dar koji je Bog dao ljudima: ona je Božje obećanje i naša nada.

Svjestan sam stranputica i smisloprazja kojima je ljubav u prošlosti bila, a i danas nastavlja biti izložena, uz posljedičnu opasnost da bude krivo shvaćena i isključena iz etičkoga života te da njezino ispravno vrednovanje bude onemogućeno, U društvenome, pravnom, kulturalnom, političkom i ekonomskom okruženju, to jest u svim onim kontekstima u kojima je gore spomenuta opasnost naglašenije izražena, prilikom tumačenja i usmjeravanja moralnih odgovornosti ljubav nerijetko biva proglašena nepotrebnim kriterijem. Zbog toga je potrebno povezati ljubav s istinom ne samo u smjeru koji je Pavao označio kao »istinovanje u ljubavi« (veritas in caritate, Ef 4, 15) nego i u povratnom i dopunbenom smjeru kao »ljubav u istini« (caritas in veritate). Istinu valja tražiti, pronalaziti i izražavati u »ekonomiji« ljubavi, no isto tako i ljubav valja razumijevati, potvrđivati i vježbati u svjetlu istine. To čineći nećemo samo služiti ljubavi rasvijetljenoj istinom, već ćemo pridonijeti ovjerodostojenju istine, pokazujući snagu njezine autentičnosti i uvjerljivosti u konkretnosti društvenoga življenja. Danas, u društvenom i kulturalnom kontekstu koji istinu relativizira, za nju ne haje ili je čak odbacuje, to je nemala zadaća.

3. Zbog njezine tijesne povezanosti s istinom, u ljudskim je odnosima, čak i u onima koji su po svojoj naravi javni, ljubav moguće prepoznati kao autentični izraz ljudskosti te kao element od temeljne važnosti. Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno je živjeti. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost. To je istodobno svjetlo i razuma i vjere, po kojem um prispijeva k naravnoj i nadnaravnoj istini ljubavi; uz njezinu pomoć dohvaća značenje darivanja, prihvaćanja i zajedništva. Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije. U kulturi bez istine taj je rizik za ljubav koban. Tada ljubav postaje tek plijenom kontingentnih i subjektivnih emocija i mišljenja, riječ zloporabljena i razobličena sve do toga da počinje označavati ono što je istinskoj ljubavi oprečno. Istina oslobađa ljubav od prisila emotivizma, koji je lišava relacijalnih i socijalnih sadržaja, te od fideizma, koji joj oduzima ljudsku i univerzalnu širinu. Ljubav u istini odražava osobnu i javnu dimenziju vjere u biblijskoga Boga, koji je u isti mah Agape i Logos — Sebedarje i Istina, Ljubav i Riječ.

4. Budući da je ljubav puna istine, čovjek je može pojmiti u njezinu vrijednosnome bogatstvu te je s drugima dijeliti i priopćavati je. Naime, ljubav je »logos« koji stvara dija-log(os), a time i komunikaciju i zajedništvo. Pomažući ljudima da iziđu iz svojih subjektivnih mišljenja i dojmova, istina ih privoljuje da uziđu ponad kulturalnih i povijesnih uvjetovanosti i susretnu se u prosuđivanju vrijednosti i biti stvari. Istina otvara i združuje umove u logos ljubavi - a to je navještaj i kršćansko svjedočanstvo sebedarja. U današnjemu društvenom i kulturalnom kontekstu, u kojem je raširena sklonost relativiziranju istinitoga, življenje ljubavi u istini vodi k shvaćanju da je prionuće uz vrednote kršćanstva ne samo koristan već i prijeko potreban element za izgradnju dobroga društva te istinskoga i cjelovitoga ljudskog razvoja. Kršćanstvo ljubavi bez istine lako bi se moglo zamijeniti za zalihu dobrih osjećaja, istina, korisnih za društveni suživot, ali zapravo marginalnih. Na taj pak način više ne bi bilo pravoga mjesta za Boga u svijetu. Ako joj nedostaje istina, ljubav biva izgnana u skučen prostor, lišen svake relacijalnosti, te isključena iz projekata i procesa ljudskoga razvoja od univerzalnoga značenja, u dijalogu između saznanja i primjene.

5.  Sebedarje (caritas) primljena je i darovana ljubav (amor). Ono je milost (haris). Njegovo je vrelo ljubav koja proistječe od Oca za Sina, u Duhu Svetome. To je ljubav koja od Sina silazi na nas. To je stvarateljska ljubav, po kojoj jesmo; to je otkupiteljska ljubav, po kojoj smo nanovo preporođeni. To je ljubav koju je objavio i ostvario Krist (usp. Iv 13, 1) i razlio je u srca naša »po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, 5). Budući da su ljudi oslovljenici Božje ljubavi, oni su postali subjekti sebedarja, pozvani da se i sami učine oruđem milosti, kako bi dalje izlijevali Božju sebedarnu ljubav i pleli mreže ljubavi.

Iz te dinamike primljene i darovane ljubavi izvire socijalni nauk Crkve. On je »ljubav u istini u društvenim pitanjima« (caritas in veritate in re sociali): navještaj Kristove istine ljubavi u društvu. Taj je nauk služenje ljubavi, ali u istini. Istina čuva i izražava osloboditeljsku snagu ljubavi u vazda novim povijesnim zbivanjima. To je istodobno istina i vjere i razuma u odjelitosti, ali i slitosti njihovih područja spoznaje. I razvoj, i društveno blagostanje, i traganje za primjerenim rješenjem ozbiljnih društveno-ekonomskih problema koji pogađaju čovječanstvo potrebiti su istine. No još je potrebnije da ta istina bude ljubljena i svjedočena. Naime, bez istine, pouzdanja i ljubavi za istinito ne postoje ni savjest ni društvena odgovornost, a društveno djelovanje postaje sluganom samovoljnih pojedinačnih interesa i logike moći, što pak dovodi do društvenoga raslojavanja, pri čemu su osobito pogođena izrazitije globalizirana društva koja se nalaze u teškim časovima kao što je ovaj naš.

6. »Caritas in veritate« načelo je oko kojega se okreće socijalni nauk Crkve, načelo koje zadobiva operativan oblik u kriterijima kojima se vodi moralno djelovanje. Među njima bih osobito želio navesti dva, koji su od posebne važnosti za zalaganje oko razvoja društva koje se sve više globalizira, a to su pravednost i zajedničko dobro.

Pravednost iznad svega. Gdje je društvo, ondje je i pravo (ubi societas, ibi ius): svako društvo razrađuje svoj vlastiti pravni sustav. Ljubav nadilazi pravednost, jer ljubiti znači darivati, drugomu ponuditi ono što je »moje«; međutim, to nije ostvarivo bez pravednosti, koja zahtijeva da se drugomu dade ono što je »njegovo«, ono što mu pripada na temelju same činjenice njegova bivovanja i djelovanja. Ne mogu drugome »darovati« ono što je moje ako mu prije toga nisam dao ono što mu pripada prema pravednosti. Onaj tko ljubi druge prije svega je pravedan prema njima. Ne samo da pravednost nije ljubavi nepoznata, odnosno da je tek alternativan ili pak usporedan put s ljubavlju: pravednost je »neodvojiva od ljubavi«, pripada joj po samoj svojoj biti. Pravednost je prvenstveni put ljubavi ili, kako je običavao reći Pavao VI., njezina »najmanja mjera«, sastavni dio one ljubavi koja se ozbiljuje "djelom i istinom« (1 Iv 3, 18), a na koju potiče apostol Ivan. Ljubav, s jedne strane, zahtijeva pravednost: priznavanje i poštivanje legitimnih prava pojedinaca i naroda. Ona se trsi oko podizanja »zemaljskoga grada«, utemeljenoga na pravu i pravednosti. No, s druge strane, ljubav nadvisuje pravednost, dopunjujući je u logici dara i praštanja. »Zemaljski grad« ne promiču samo odnosi prava i dužnosti, nego, još više i još preče, odnosi velikodušne besplatnosti, milosrđa i zajedništva. Sebedarna ljubav, čak i u ljudskim odnosima, uvijek očituje Božju ljubav, dajući teologalnu i spasenjsku vrijednost svakom zauzimanju oko pravednosti u svijetu.

7. Nadalje, potrebno je ozbiljno uzeti u razmatranje i zajedničko dobro. Ljubiti nekoga znači htjeti njegovo dobro te se i sam oko toga djelatno založiti. Osim pojedinačnoga dobra postoji i dobro vezano uz društveni život osoba — a to je zajedničko dobro. Riječ je o dobru koje pripada »svima nama«, a tvore ga pojedinci, obitelji i manje skupine koje se ujedinjuju u društvenu zajednicu.

To nije dobro koje pojedinac ište za sebe samoga, već poradi onih koji pripadaju društvenoj zajednici i koji samo u njoj mogu stvarno i što je moguće učinkovitije postići svoje dobro. Htjeti zajedničko dobro i za nj se založiti nalažu i pravednost i ljubav. Zauzeti se oko zajedničkoga dobra znači, s jedne strane, skrbiti za institucije koje pravno, civilno, politički i kulturalno strukturiraju društveni život kako bi on na taj način poprimio oblik »grada« (polis); s druge pak strane, to znači slobodno se njima služiti. Bližnjega ljubimo utoliko djelotvornije ukoliko se više zauzimamo za zajedničko dobro koje odgovara njegovim stvarnim potrebama. Svaki je kršćanin pozvan na odjelotvorenje te ljubavi, već prema svojemu zvanju i razmjerno svojim mogućnostima utjecaja u polisu. To je institucionalni, a mogli bismo reći i politički put ljubavi, ne manje izvrstan i manje učinkovit od puta ljubavi koji bližnjemu pristupa izravno, mimo institucionalnih posredništava polisa. Ako ga prodahnjuje ljubav, zauzimanje za zajedničko dobro ima veću vrijednost nego ako je riječ o čisto svjetovnom i političkom zalaganju. Zbog toga se ono, kao uostalom i svako nastojanje oko pravednosti, upisuje u svjedočanstvo ljubavi koje, premda djelatno u vremenu, pripravlja put vječnosti. Djelovanje čovjeka na zemlji, kada je nadahnuto i poduprto ljubavlju, pridonosi naziđivanju onoga univerzalnog nebeskoga grada prema kojemu napreduje povijest ljudske obitelji. U društvu koje se svakim danom sve više globalizira, zajedničko dobro i zauzimanje za njega nužno mora poprimiti dimenzije svekolike ljudske obitelji, to jest zajednice naroda i nacija', gradeći tako jedinstvo i mir zemaljskoga grada i čineći ga u nekoj mjeri anticipacijom, odnosno pralikom nebeskoga grada koji ne poznaje granica.

8. Objavivši 1967. godine encikliku Populorum progressio, moj je časni prethodnik Pavao VI. veliku temu razvoja naroda obasjao sjajem istine i blagim svjetlom Kristove ljubavi. U njoj je potvrdio da je Kristov navještaj prvi i glavni čimbenik razvoja, ostavivši nam u zadatak da hodimo putem razvoja svim svojim srcem i svim umom svojim, to jest žarom ljubavi i mudrošću istine. To je iskonska istina Božje ljubavi, milost koja nam je darovana i koja otvara naš život daru te nam omogućuje nadati se razvoju »svega čovjeka i svih ljudi«, u prijelazu »od manje ljudskih u ljudskije uvjete«, a koji ćemo postići pobijedivši teškoće što ih neizbježno susrećemo na putu.

Budući da je od njezina objavljivanja prošlo više od četrdeset godina, poželio sam iskazati joj poštovanje i počastiti uspomenu velikoga Pavla VI., iznova dozivajući u pamet njegov nauk o cjelovitome ljudskom razvoju i postavljajući se na put koji je on zacrtao, kako bih ga u sadašnjem času iznova aktualizirao. Taj je proces aktualizacije započeo enciklikom Sollicitudo rei socialis, kojom je sluga Božji Ivan Pavao II. htio obilježiti dvadesetu godišnjicu objavljivanja enciklike Populorum progressio. Inače, do današnjega je dana slično obilježavanje obljetnica objavljivanja neke enciklike ostalo pridržano samo za Rerum novarum. Budući da je otada proteklo daljnjih dvadeset godina, izražavam uvjerenje da enciklika Populorum progressio zaslužuje biti nazvana »Rerum novarum novoga doba« jer osvjetljuje hod čovječanstva prema jedinstvu.

9. Ljubav u istini (caritas in veritate) velik je izazov za Crkvu u svijetu koji se sve više i sve snažnije globalizira. Neusklađenost stvarne međuovisnosti ljudi i naroda s etičkom interakcijom savjesti i umova, odakle bi mogao proizaći istinski ljudski razvoj, jedna je od velikih opasnosti našega doba. Jedino je ljubav, prosvijetljena svjetlom razuma i vjere, kadra ići za ciljevima razvoja koji posjeduju čovječniju i očovječujuću vrijednost. Dijeljenje dobara i sredstava, iz kojega i proizlazi autentični razvoj, nije osigurano samo tehničkim napretkom i odnosima utemeljenima na računici, nego potencijalom ljubavi koja dobrim svladava zlo (usp. Rim 12, 21) i utire put prema uzajamnosti savjesti i sloboda.

Crkva nema tehničkih rješenja koja bi mogla ponuditi i ne »traži za sebe ma i najmanje pravo miješanja u politiku država«". Ipak, ona mora ispuniti poslanje istine, u svakom vremenu i svim okolnostima, poradi izgradnje društva po mjeri čovjeka, njegova dostojanstva i poziva. Bez istine upada se u empirističku i skepticističku viziju života, koja nije sposobna pretočiti se u praksu, jer je ne zanima dohvaćanje vrijednosti, a kadšto upravo ni značenja, pomoću kojih bi prosuđivala i usmjeravala. Vjernost čovjeku nalaže vjernost istini koja je, jedina, jamstvo slobode (usp. Iv 8, 32) i mogućnosti cjelovitoga ljudskog razvoja. Zbog toga Crkva za istinom traga, neumorno je naviješta i prepoznaje je gdje god se objavljuje. Toga se poslanja istine Crkva ne može odreći. Njezin je socijalni nauk osobit moment toga navještaja, služenje Istini koja oslobađa. Otvoren istini, ma iz kojega znanja ona proizlazila, socijalni je nauk Crkve prigrljuje, djeliće u kojima je nerijetko nalazi slaže u cjelinu i posreduje je u stalno nove životne prilike u kojima se nalazi društvo naroda i nacija.