Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Više o magiji

Magija je široka tema koja je bila obrađena u mnogim knjigama kojima bi se mogle napuniti knjižnice. Bavljenje magijom nalazimo u čitavoj povijesti ljudskog roda i u svih naroda. I danas ima mnogo ljudi koji padnu u zamku magije. Čak i mnogi svećenici podcjenjuju njezine opasnosti. Oni vjeruju -s pravom- u izbavljujuću moć Krista koji se žrtvovao, kako bi nas spasio iz đavolskih okova i ne razmišljamo o tome da Gospodin nije nikada rekao da podcjenjujemo moć đavla, da nije nikada rekao da mu vjerujemo ili da se borimo protiv njega. Gospodin je naprotiv dao moć da se on izgoni i govorio o neprestanoj borbi s onim koji nas vodi u bezdan i jasno nam rekao da se ne može služiti dvojici gospodara.

Biblija začudo često govori protiv magije i magičara, kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Stoga moramo biti oprezni; jer jedna je od najviše korištenih đavolskih metoda da čovjeka veže uza se i pridobije pod svoju vlast upravo magija, praznovjerje, sve ono što sotoni priskrbljuje izravni ili neizravni kult. Oni koji se bave magijom vjeruju da mogu utjecati na više sile, kojima u zbilji moraju međutim služiti.

Magičari smatraju sebe gospodarima dobra i zla. Spiritisti i njihovi mediji nastoje prizivati više duhove ili duhove mrtvih; oni su u stvarnosti prepustili svoje tijelo i svoju dušu demonskim silama, a da im nije jasno kako se one uvijek koriste za neki rušilački cilj, iako taj cilj nije uvijek odmah prepoznatljiv. Čovjek koji je odijeljen od Boga, jadan je i nesretan; njemu ne uspijeva shvatiti smisao života, a još manje smisao teškoća, boli i smrti. On čezne za srećom, moći, ljubavi, užitkom divljenjem drugih itd. Kao da mu je đavao rekao: "Dat ću ti svu vlast nad njima (kraljevstvima) i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je kome hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš" (Lk 4, 6 - 7).

I zbog toga su mladi i stari, žene, radnici, stručnjaci, političari, umjetnici, radoznalci, u traganju za "istinom" o svojoj budućnosti. Nasuprot tom mnoštvu nalazi se drugo mnoštvo: magičari, vračare, astrolozi, pranoterapeuti, senzitivne osobe ili vidovnjaci. Prvo mnoštvo susreće slučajno ovo drugo, ili nadajući se pomoći, iz očajanja, iz radoznalosti. Neki ostaju u tom susretu opsjednuti, drugi ureknuti, a neki opet ulaze u zatvoreni krug neke sekte.

Ali što se krije iza toga? Oni neupućeni pretpostavljaju: samo praznovjerje, radoznalost ili prijevara (jer je s tim doista povezan velik dio takvih sumnjivih poslova). Zbilja je u većini slučajeva posve drukčija. Magija nije prazna tlapnja, nešto bez osnove. Ona se služi demonskim silama, kako bi utjacala na tijek događaja i manipulirala drugima u vlastitu korist. Taj izopačen oblik vjere bio je isprva tipičan u primitivnih naroda, ali se s vremenom raširio i danas živi s raznim religijama u svim zemljama. Iako su oblici različiti, rezultat je uvijek isti: udaljiti čovjeka od Boga i odvesti ga u grijeh, u duševnu smrt.

Magija postoji u dva oblika: oponašajuća i zarazna magija. Oponašajuća magija temelji se na sličnosti oblika i postupka i na načelu da za svaki oblik postoji njegova vjerna slika. Tako lutka predstavlja osobu kojoj se želi naškoditi i poslije odgovarajućih obrednih "molitava" ubadaju se igle u tijelo lutke i time pogađa osoba koju lutka predstavlja. Osoba tada počinje osjećati boli ili dobiva bolesti na mjestima tijela koja su na lutki probodena iglama. Zarazna magija temelji se na načelu tjelesnog dodira ili zaraze. Da bi magičar mogao vršiti utjecaj na neku osobu, treba mu neki predmet koji joj pripada: vlasi, nokti, koža, odjeća; prikladna je i fotografija, po mogućnosti čitave osobe, pri čemu lice mora biti nepokriveno. Dio vrijedi za cjelinu; to znači, ono što se čini na jednom dijelu, utječe na čitavog čovjeka. Magičar provodi svoju djelatnost odgovarajućim formulama ili obredima, u određena doba godine i dana, pod utjecajem duhova koje je prizivao, kako bi njegovo djelo učinili učinkovitim. O tome sam već govorio u odlomku o fetišu, ali magija obuhvaća mnogo veće područje od fetiša i mnogo veće od uroka.

Poslije jednog od uvodnih obreda crne magije, kakve koriste magičari otoka Capo Verde ispred zapadne obale Afrike, mora se izabrana osoba u određenom trenutku postaviti pred zrcalo u kome joj se treba prikazati đavao, kako bi joj dao "sposobnosti", kao i oružje kojim se treba služiti. Oružje kršćanina protiv "ričućeg lava" jesu istina, pravednost, vjera i mač Božje riječi. Magičar se treba naprotiv latiti pravog mača da bi pogodio ljude; on mora imati sposobnost uništenja, uroka, vidovnjaštva, pretkazanja, bilokacije, liječenja i još neke druge, već prema zlu što ga može činiti, prema tome koliko mu uspijeva pomutiti Božje planove i prema tome što može ponuditi đavlu: predati mu sama sebe, svoju djecu ili druge osobe (više ili manje neupućene). Žrtva najčešće počinje osjećati strašnu odbojnost prema svemu svetom, kao što su molitve, crkve, slike svetaca itd., k čemu mogu doći još mnoga druga zla.

Sve se to može dogoditi i čovjeku koji je posredovao pri "poslu" magičara, koji mu je prinio "žrtvu" u obliku svog priloga, pa bio on i posve malen, predao tražene stvari, a možda još i provodio određene obrede kao što su: posjećivati sedam crkava, platiti svijeće na određen način, posipati prah, nositi na tijelu određene stvari ili ih stavljati drugima na tijelo i slično. Na taj se način uspostavlja s đavlom više ili manje čvrsta veza s lošim posljedicama za dušu i tijelo. Veoma su često dolazile k meni majke koje su prethodno bile sa svojom djecom kod magičara i pustile da oni stavljaju na njihova tijela stvari koje su se neiskusnima mogle činiti bezazlenim glupostima, ali koje su se kasnije po svojim teškim posljedicama jasno pokazale kao pravi uroci. Uputi li se netko na teritorij neprijatelja, dospjet će pod njegovu vlast, iako je postupao u "dobroj vjeri". I samo moćna Božja ruka može osloboditi od takvih veza.

Postupci takozvane visoke magije najčešće se dijele na posvećenja, pretvorbe, blagoslove, razvlašćenja, ekskomunikacije, prokletstva. Time se trebaju predmeti ili osobe pretvoriti u "svete simbole" (svete đavlu!), Magični se materijal u posve određena vremena "magnetizira", a ta vremena određuje magična astrologija. Svi magičari nose na sebi - a isto pripremaju i za druge - "penta-coli" ili "pantacoli" (od grčkog panta klea). To su mali medaljoni koji su "katalizatori energije". Oni imaju, kako magičari kažu, osobitu nebesku snagu. Druga su stvar amajlije koje se odnose na osobine onoga koga trebaju štititi.

Amajlije su jedna od najvećih želja sirotih molitelja koji se osjećaju pogođeni raznim nevoljama, ljubomorom, nerazumijevanjem, nedostatkom ljubavi, siromaštvom. I oni su spremni platiti cijenu - katkad mnogo visoku - tog donositelja sreće koji ih treba osloboditi svih nevolja. Ali zapravo nose na svom tijelu negativan teret koji može naškoditi ne samo njima, već i njihovim obiteljima. Za izradu tih predmeta, kao i za mnoge od magičnih radnji, obilno se upotrebljava tamjan koji je međutim posve oprečan tamjanu koji se koristi u liturgijskoj službi.

Drugi su oblici magije pripremanje filtriranih iscrpaka ili mješavina koji mogu pripomoći đavolskom utjecaju ili opsjednutosti u onima koji jedu ili piju jela ili pića što su ih pripremili takvi magičari. Tako nesretnik nema u svom tijelu samo nešto neukusno, već i zle duhove koji se prizivaju prilikom pripreme tih čarobnih napitaka. Poznat je takozvani ljubavni napitak koji može uzrokovati strašnu opsjednutost đavolskim silama.

U Bibliji se đavao prvi put pojavljuje kad u obličju zmije iskušava praroditelje. Zmija u mitologiji uvijek simbolizira spoznaju. U Starom Egiptu je Izida poznavala tajne kamenja, biljaka i životinja. Ona je međutim poznavala i bolesti i lijekove kojima se one liječe, zahvaljujući čemu je mogla vratiti u život mrtvog Ozirisa, da bi od njega primila horus. Kao simbol vječnog života prikazivala se sklupčana zmija s vrhom repa u vlastitim ustima. Sjetimo se tu i carske zmije Inka, te božanske zmije Indijanaca.

U vodu-kultu nadahnjuje dvospolna zmija "Danbhalah i Aida Vedo" svoje sljedbenike s takvom točnošću i preciznošću da oni u svako doba dana i noći postižu začudne učinke. Ta zmija tvrdi za sebe da poznaje sve tajne Stvoriteljeve riječi zahvaljujući "magičnom jeziku" koji je bio začaran svetom glazbom. Radi se o haićanskoj magiji afričkog porijekla koja skupa s izvornom afričkom magijom i magijom uvezenom u Južnu Ameriku (koja se prije svega prakticira u Brazilu) pod imenm "makumba", ima golemu demonsku moć. Već sam spomenuo da su najgori, najteži uroci koje sam egzorcirao potjecali iz Brazila i Afrike.

Moderna je civilizacija izmiješala određene običaje, ali ih nije primijenila, tako da se znanost i magija, vjera i starinski obredi podnose. I danas ima, osobito na selu, veoma pobožnih ljudi koji se obraćaju takozvanim "svecima" (kako muškarcima tako i ženama), kako bi našli pomoć za sebe: zbog bolesti, zla pogleda, radi traženja bračnog partnera ili traženja radnog mjesta. Te su "svete" osobe one o kojima se govori da "uvijek idu u crkvu". Još i danas ima majki koje u dobroj vjeri uče svoju djecu postupcima i obredima kako se u svetoj noći može odagnati zao pogled. Ili stavljaju svojoj djeci oko vrata lančiće s križićima i medaljicama. Ali i s dlakom jazavca ili vučjim zubima. To su predmeti koji, ako i nisu magičnim obredima dobili negativan naboj, vezuju dotičnu osobu s đavlom grijehom praznovjerja.

S magijom je uvijek povezano vračanje, naime želja da se sumnjivim, opasnim putevima sazna budućnost. Tu mislim na veoma raširen običaj gatanja iz karata, dakle da se budućnost proriče pomoću karata koje su ozbiljeno sredstvo magičara i vračara. Čini se da je taj običaj nastao u 13. stoljeću, a proizašao iz izgre Cigana koji su tako razvili svoju sposobnost proricanja budućnosti. On se temelji na ezoteričnom nauku o sporazumijevanju između ljudi i božanskog svijeta. Ne bih se želio na tome zadržavati, već bih samo htio reći kako čovjek koji je već zbunjen točnošću očitovanja o njegovoj prošlosti, sada počinje osjećati strah i nepovjerenje, često povezane i sa sumnjičanjima upravljenim protiv rođaka i prijatelja i on se osjeća prije svega ovisnim o onom koji mu je gatao iz karata i boji se da će dalje ostati ovisan. Sve to može izazvati strah, srdžbu i nesigurnost, tako da se u dotičnoj osobi može javiti želja da se okrene magičnim prakti-kama i da sebi pribavi amajlije, kako bi neutralizirala unutarnjeg neprijatelja koga je sama prizvala i koji je uzrok bolesti, nesreće itd.

Najgora magija afričkog porijekla počiva na vradžbinama (witchcraft) kojima bi se željelo učiniti nekom zlo, kao i na spiritizmu kojim se želi stupiti u vezu s duhom umrlih ili s višim duhovima. Spiritizam je poznat u svim kulturama i u svim narodima. Medij posreduje između duhova i ljudi dajući svoju energiju (glas, pokrete, rukopis itd.) duhu koji želi sebe učiniti primjetljivim. Može se dogoditi da prizvani duhovi u kojih se uvijek radi o demonima, prisvoji nekoga od nazočnih. Stoga je Crkva uvijek osuđivala spiritističke seanse i sudjelovanje u njima. Ispitivanjem đavla ne saznaje se ništa korisno.

Ali je li doista moguće prizvati duhove? Da li se pri medijalnim seansama uvijek pojavljuju samo i jedino zli duhovi? Ta pitanja vjernika potječu dakako od jedne jedine iznimke. Biblija izvješćuje o jednom jedinstvenom slučaju kad se Šaul obratio mediju i naložio mu: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi onoga koga ti reknem". (1 Sam, 28, 15) Mrtvi se moraju poštovati i ne smiju se uznemirivati. Budući da je to jedini takav primjer u Bibliji, navodim ga kao iznimku. Slažem se s Kennethom McAllom, psihijatrom i protestantskim egzorcistom kad on piše: "Čista je sebičnost i okrutnost ako se pokušavamo čvrsto držati svojih umrlih ili ih želimo prizvati natrag k sebi. Ono što trebamo je vječno spasenje, a ne da budemo opet zapleteni u stvari i ljude ovoga svijeta".

Mnogi se daju prevariti, jer im manjka vjere, ali i zbog vlastite gluposti. Korištenje određenih plesova, pjesama, posebne odjeće, svijeća, životinja koji su potrebni za razne obrede vodu-kulta ili makumbe, može se činiti zanimljivim s entnološkog ili folklornog gledišta. Četiri svijeće na četiri ugla raskrižja ili triang triju svijeća od kojih jedna pokazuje vrhom prema dolje, mogu biti nalik na nedužno praznovjerje. Ali krajnje je vrijeme da otvorimo oči. Prije svega pozivam svećenike da razmisle o sljedećem: zazivanje zlih duhova mogu uznemiriti ovoga ili onoga, ali uvijek je njihov krajnji cilj odijeliti čovjeka od Boga, natjerati ga u grijeh, u strah, u otuđivanje i u očajanje.

Ljudi su me često pitali može li se magijom utjecati i na skupine osoba, na zajednice. U to sam uvjeren, ali ta bi tema zahtijevala vlastito razmatranje. U ovoj se knjizi moram -kao i već pri drugim temama- zadovoljiti time da samo natuknem nešto o tome. Mogućeje da se đavao koristi jednom osobom da bi utjecao na čitave skupine, pa i na one veoma brojne, koje tada mogu uzeti u svoje ruke vlast u državi i čak imati utjecaj na više država. Vjerujem da je to u naše doba bio slučaj u osoba kao što su Karl Marks, Hitler ili Staljin. Okrutnost nacista, strahote komunizma ili poznati Staljinovi postupci pokazivali su pravu đavolsku opakost i postigli vjerolomstvo. Izvan političkog područja smatram određenu vrstu glazbe i određene glazbenike oruđima đavla koji na dupkom punim mjestima dovode slušatelje u ekstaze i mogu dovesti do ekstremnog nasilja ili želje za uništenjem.

Postoje međutim i drugi slučajevi koji se mogu lakše nadzirati, pa i lakše liječiti (iako se kolektivna opsjednutost uvijek teško liječi), pri kojima dospiju pod đavolski utjecaj učenici i skupine različitih vrsta, kao i vjerske zajednice. Nevjerojatno je kako može đavao obmanuti čitave skupine. Neki su čak mišljenja da je jednostavnije obmanuti mnoštvo nego jednu jedinu osobu. U svakom slučaju sigurno da đavao može pridobiti pod svoju vlast skupine, pa i one brojne, pri čemu u takvim slučajevima gotovo uvijek postoji pristanak samog čovjeka, ljudska krivnja slobodnog odobrenja đavolskog djela, i to iz interesa, zbog pokvarenosti, radi težnje za dopadanjem ili drugih mogućih motiva.

Problem kolektivnog đavolskog utjecaja jedan je od najvećih i najopasnijih problema. Stoga su upravo posljednji pape osobito upozoravali na njega. Tu prije svega mislim na govor Pavla VI. što gaje održao 15. studenog 1972. i onaj što gaje 20. kolovoza 1986. održao Ivan Pavao II.

Tko može izgoniti zle duhove?

Posve je jasno da je Isus dao moć istjerivanja đavla svima onima koji vjeruju u njega i djeluju u snazi njegova imena. U takvim se slučajevima radi o osobnim, neslužbenim molitvama koje možemo označiti kao "molitve za oslobođenje". Nasuprot tome dana je egzorcistima osobita sposobnost, dakle onim svećenicima koje je njihov biskup ovlastio za tu službu. Upotrebljavajući odgovarajuće formule Obrednika oni dijele sakramental koji, za razliku od osobne, neslužbene molitve, uključuje posredovanje Crkve.

Ali uvijek je potrebna snažna vjera, mnogo molitve i post, kako od strane onih koji mole, tako i od strane onih za koje se moli. Bilo bi najbolje kad bi se istodobno s eg­zorcizmom okupljala skupina ljudi na molitvu. Želim još dodati da svaki svećenik, pa i onaj koji nije egzorcist, ima posebne punomoći i to po svojoj svećeničkoj službi koja nije osobna čast, već služba za duhovne potrebe vjernika. A tim potrebama sigurno pripada i oslobođenje od đavolskog utjecaja, bilo molitvama ili egzorcizmima. Pri tome mogu biti od pomoći posvećena sredstva. Tako se može na primjer na glavu opsjednute odnosno ureknute osobe položiti križ, krunica ili neka relikvija. Osobito je učinkovit križ, jer Isus je križem pobijedio carstvo so­tone. Ali učinkovite su i relikvije svetaca kojih se osobito štuju. Veoma se često koriste i jednostavne posvećene slike svetaca, poput slike arhanđela Mihaela koga se zli duhovi osobito boje.

Mislim da bih iznevjerio očekivanja čitatelja kad ne bih spomenuo sve veće mnoštvo karizmatičara, vidovnja­ka, pranoterapeuta, iscjelitelja, pa i Cigana. Njihov je broj sve veći što više biskupi i svećenstvo napuštaju to pastoralno područje za koje su nadležni, s lakuomnošću se proteže od tromosti do pravog bezvjerja. Stoga bih se želio malo više posvetiti tom problemu i reći nešto o na­vedenim skupinama osoba.

Prije svega bih želio napomenuti da se tu radi o oso­bama koje utječu (ili tvrde da to mogu) na oslobođenje od đavla, ali još češće rade na čistom liječenju. Veoma je teško jasno razlikovati. Đavao je u korijenu svih proble­ma bolesti, boli i smrti koji su posljedica grijeha. Zatim postoje i bolesti koje izravno uzrokuje đavo. Evanđenje nam opisuje samo neke slučajeve: ženu koja je 18 godina bogalj (uzetost?) i gluhonijemog čovjeka. Zlo je u oba slučaja bilo izazvano nazočnošću đavla, tako daje Krist istjeravši đavla postigao izliječenje. Općenito vrijedi pra­vilo koje sam već spomenuo: ako je bolest uzrokovao đa­vao, tada lijekovi ne djeluju, dok su molitve oslobođenja i egzorcizmi učinkoviti. Dugotrajnija đavolska nazočnost može izazvati psihičke poremećaje radi kojih je dotičnoj osobi poslije uspješnog oslobođenja potrebno medicinsko liječenje. Time dotičem područje koje zahtijeva posebno znanje, a njega egzorcist ne može imati. Ali egzorcist mora toliko poznavati duševne bolesti da može prepoz­nati je li potrebno pozvati psihijatra. Stoga bi on morao posjedovati znanje o parapsihologiji i paranormalnim si­lama, ali nije moguće da on ima toliko znanja kao struč­njak. Njegovo područje ostaje ono nadnaravno i na njemu on točno poznaje fenomene i metode liječenja s nadna­ravnim karakterom. Ta je napomena bila potrebna, jer ću nadalje pokušati ukratko obraditi ono nadnaravno, paranormalno i dijabolično.

Karizmatičari. Sveti Duh raspodjeljuje svoje darove božanskom slobodom kome i kako on želi, jer oni se ne daju u čast i korist dotičnoj osobi, već za službu braći. Među tim je darovima i dar oslobađanja od zlih duhova i iscjeljivanja. Tu se radi o darovima koji se daju pojedin­cima, ali i zajednicama. Oni ne ovise o osobnoj svetosti, već o slobodnoj Božjoj odluci. Iskustvo govori međutim da Bog obično daje te darove čestitim osobama, onima koje revno mole i vode uzoran život u poniznosti (što ne isključuje pogreške!). Danas ima toliko mnogo karizmatičara kojima dolaze gomile nevoljnika. Kako se mogu razlikovati pravi od lažnih? To je razlikovanje zapravo pravo crkvenog autoriteta koji se u tu svrhu može služiti svim pomoćnim sredstvima koja smatra potrebnima.

Ja doista znam za neke slučajeve pri kojima se uključio crkveni autoritet, kako bi upozorio na varalice i lažne karizmatike. Ali ne znam ni za jedan slučaj službeno pri­znatih karizmatičara. To je složen i uopće ne lak pro­blem. Karizme mogu i prestati i moguće je da se izabrana osoba pokaže nedostojnom iskazanog joj povjerenja. Mo­gu se postaviti četiri orijentacijske norme: 1.) da pojedi­nac ili zajednica živi posve po Evanđelju; 2.) da on nema osobitih interesa u toj stvari (ne smiju se primati nikakvi dobrovoljni prilozi; tako bi se moglo postati i milijuna­šem!); 3.) da se on služi sredstvima koja Crkva općenito dopušta, bez čarolija ili praznovjerja (dakle molitvama, a ne magičnim formulama; znakovima križa, polaganjima ruke; posvećenom vodom, tamjanom, relikvijama i ničim što je tuđe crkvenoj uporabi; da molitve izgovara u Kris­tovo ime; 4.) da rod bude dobar. To je biblijsko pravilo ("Po rodu se drvo poznaje ". Mt 12,33) uvijek iznad svih drugih .

Postoje još i drugi znakovi koji su tipični za liječenja karizmatičnim putem: oni se odnose na sve bolesti, pa i one koje je uzrokovao đavo; oni se ne temelje na sposob­nostima ili ljudskim snagama, već na vjerničkoj molitvi, na snazi Isusova imena, na zagovoru Presvete Djevice Marije i svetaca; karizmatičar ne gubi energiju koju bi taj morao opet prikupiti odmorom (kao na primjer iscjelite­lji, magičari i njima slični); on ne pokazuje ni fizičke re­akcije, već je jednostavno aktivan posrednik milosti. Karizmatična liječenja ne služe tome da karizmatičar javno pokazuje sebe, već da bi se slavio Bog, jačala vjera i poti­cala molitva.

Želio bih još dodati nekoliko riječi, jer tu se radi o području o kome je govorio II. Vatikanski koncil, ali čije odluke nisu provedene u praksi. Prevladao je naime ra­cionalizam i naturalizam. Neobični događaji, nazočnost svetaca, prikazanja itd. ne primaju se naime sa zahval­nošću, već s nepovjerenjem i odbacuju se bez provjere. Ljudi su prije šokirani. Danas se više ni u jednoj crkvi ne moli molitva prvih kršćana: "A sada, Gospodine,... slu­gama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isu­sa događaju ozdravljenja i čudesni znaci"! (Dj 4, 29-30) Danas se ti darovi shvaćaju, kako se čini, samo kao uznemiravanja, kao opterećenja.

II. Vatikanski koncil potvrdio je da Sveti Duh "po vjernicima svakog položaja dijeli osobite milosti... Te karizme, bile one veoma osobite ili jednostavne, opće, moraju se prihvatiti sa zahvalnošću i štovanjem". Isprava dalje podsjeća na to da se ti neobični darovi ne stječu vla­stitom mudrošću. Što se tiče prosudbe o njihovu porijeklu i njihovoj pravilnoj uporabi, "to je stvar crkvenog auto­riteta koji mora prije svega paziti na to da se ne ugasi duh; ali on mora sve provjeriti i smatrati dobrim sve što je dobro". (LG 12) Poznato je da se pri promjeni tih smjernica mnogo toga čini pogrešno. Stoga je uzaludno kad koncil kaže: Tko od Svetog Duha primi karizme, bio on i laik, ima pravo i obvezu da se njima služi (Dekret o laičkom apostolatu "Apostolicam actuositatem"/AA3), pod vodstvom i uz prosudbu biskupa. S radošću gledam nastanak organizacija koje stavljaju sebe na raspolaganje biskupima za taj rad, kao na primjer Karizmatični pokret iz Assisija. Na tom se području treba još mnogo učiniti. Vidovnjaci i senzitivci. Tu obuhvaćam obje skupine, jer one imaju zapravo iste osobine, samo što ovi prvi vide, a drugi osjećaju. Pripadnici obaju tih skupina izražavaju ono što su vidjeli ili osjetili u doticaju s predmetima ili osobama. Kako ne bih previše proširio tu temu, ograničit ću se na prilike na svom vlastitom području, naime na đavolske utjecaje na osobe, predmete ili kuće. Veoma sam često dolazio u vezu s tim osobama; katkad sam ih izravno ispitivao ili pozvao da budu nazočni pri mojim egzorcizmima, da bih potom saznao što su vidjeli ili osjetili. I primijetio sam da su odgovori ovisili o duhu istine.

Neki odmah osjete nešto neobično, čim ugledaju opsjednutu ili ureknutu osobu ili borave u njezinoj blizini. Katkad se osjećaju bolesno kad su blizu takvih osoba, ponekad vide negativnost i opišu je. Najčešće je već dovoljno staviti im u ruku fotografiju, pismo ili neki predmet koji pripada sumnjivoj osobi, da bi dobili odgovor: da li joj možda nije što, je li ona žrtva bolesti đavolskog porijekla ili je sama opasna, jer je đavolski opaka prema drugima. Može biti dovoljno već i čuti glas. Sumnja li netko na primjer da je na bilo koji način dospio pod đavolski utjecaj, nazove jednu od tih senzitivnih osoba i tada čuje odgovor. Pozovu li se te osobe u kuće za koje se zbog neobičnih stvari koje se događaju pretpostavlja da su ureknute, one ustanove postoji li urok ili ne; ako postoji, tada ukazuju na ureknute predmete koji se moraju spaliti; osim toga preporuče da se otvore jastuci i madraci u kojima se nađu oni neobični predmeti o kojima sam već govorio. Moguće je dakako da se oni zabune. Stoga se njihovi osjeti moraju uvijek nadzirati. Ali oni katkad ispituju život neke osobe i začudo točno ustanove u kojoj je dobi bila ureknuta, kako je to i s kojim ciljem bilo učinjeno i koje je smetnje ona imala. Ponekad otkriju i pro-uzročitelja. Jednog sam dana upravo uveo u sobu za primanje čovjeka koji me zamolio da ga egzorciram, a tada sam se sjetio da točno u to vrijeme trebam nazvati jednog senzitivca. Požurio sam dakle k telefonu i čuo slijedeće: "Vi ste upravo nakanili egzorcirati pedesetogodišnjeg muškarca. On je sa 16 godina bio ureknut od nekog tko je mrzio njegova oca. Dobio je da pije ureknuto vino, a na dnu zdenca bio je skriven fetiš. Mladić se otada osjećao bolesnim; bilo mu je sve gore i sva su liječenja bila uzaludna. Poslije nekoliko godina umro mu je otac i mladić je osjetio iznenađujuće poboljšanje. Ali ostao mu je moždani poremećaj, tako da nije mogao obavljati nikakav posao. Pokušajte ga egzorcirati, ali zlo je predugo ukorijenjeno. Ne vjerujem da ćete nešto postići". I bilo je upravo tako kao što mi je bilo opisano. U drugim je slučajevima bio nazočan senzitivac dok sam nekoga egzorcirao i točno mi je naznačio koje mjesto na tijelu trebam blagosloviti štolom ili pomazati uljem, jer je osobito pogođeno đavolskim utjecajem. Pacijent je na kraju potvrdio da je upravo to mjesto gdje je bol bila najjača.

Bilo bi još mnogo primjera za takve fenomene. U svakom slučaju mogu reći da su osobe koje sam izabrao (među mnogim koje su mi bile predstavljene kao senzitivci) mnogo molile, da nisu bile zainteresirane za materijalna dobra i da su bile pune dobrote i ljubavi prema bližnjemu. A prije svega su bile ponizne; da nisam otkrio njihove darove slučajno ili po nečijim obavijestima, oni mi to sigurno ne bi rekli. O čemu se pri tome radi? Je li to karizma? Ili možda paranormalna sposobnost? Ja sam više sklon vjerovati da se radi o paranormalnom daru kojim se osoba služi da bi činila dobro. Ali ne isključujem da se ta sposobnost može združiti s karizmom. U tih osoba nisam nikada primijetio znakove umora kao da su pretrpjeli gubitak energije. Uvjerio sam se naprotiv u neprestan rast njihovih sposobnosti tijekom njihova korištenja. A to daje naslutiti da se radi o paranormalnoj sposobnosti. Želio bih još reći da su mi te osobe često bile od pomoći pri postavljanju dijagnoze, ali ne baš i za izliječenje, osim dakako svojom molitvom i dobrim savjetima koje su dali mojim pacijentima.

Iscjelitelji. Tu se radi o onim liječenjima koja se obavljaju prijenosom osobite energije, ponajprije polaganjem ruke. Tu se nalazimo na paranormalnom području za koje ja nisam nadležan. Želio bih samo reći da iscjelitelji nemaju utjecaja na bolesti đavolskog porijekla, kao što na te bolesti nemaju utjecaja ni medicina i druge humane znanosti.

Pranoterapeuti. I ta se skupina, baš kao iscjelitelji, posljednjih godina brojčano nevjerojatno povećala. Ovdje se ne bih želio zadržavati pri teoriji prane i bio-plazme. To je područje na kome se istražuje, ali koje još nije priznato kao znanost. Želio bih se ograničiti na to da citiram zaključke koje je pater Matteo La Grua iznio u svojoj knjizi La preghiera di liberazione (Palermo 1985.) : "Ako se liječenja obavljaju energijom koju iscjelitelj prenosi na bolesnika ili psihičkim nabojem ili poticanjem energetskih zaliha, tada je doista tako da ta liječenja nemaju veze s karizmatičnim liječenjima. Ipak postoji opasnost nekog spiritiskičkog elemeta. Stoga je potreban oprez".

Upoznao sam pranoterapeute koji su doista nesebični i pravi vjernici i koji svoju sposobnost stavljaju u službu za bližnjega u duhu istinske ljubavi prema bližnjemu. Ali to su bijele vrane (dvoje od tisuću, kako mi je rekao venecijanski egzorcist don Pellefrino Ernetti). To svakako ne umanjuje nevjericu što je mi vjernici gajimo prema pranoterapiji. Moguće je da netko ima đavolske sposobnosti, iako toga nije svjestan.

Magičari. O njima sam već dovoljno govorio. Želio bih još samo jednom upozoriti na to da se liječenja mogu obavljati djelovanjem đavla, možda pod imenom izvanzemaljskih bića ili duhovnih vođa. Na to nas upozorava i sam Isus: "...jer će se pojaviti lažni mesije i lažni proroci, te će činiti tolike čudesne zankove da bi zaveli kad bi bilo moguće, i same izabranike". (Mt 24, 24) Jedan je posve drukčiji aspekt magične moći mnoštvo lažnih ma-gičara, jednostavno zvanih šarlatanima ili varalicama, koji varaju ljude dajući im amajlije, vrpce ili vrećice. Ja sam sam spalio list papira na kome su bile napisane nerazumljive riječi i koji je bio omotan vrpcom, a stajao mali imetak! Kod mene je bio i čovjek koji je platio dvostruko za malu vrećicu s drangulijama koja ga je trebala osloboditi vreće nedaća.

Cigani. Vjerujem da je korisno reći nešto i o njima, jer se s njima uvijek iznova susrećemo. Ali ne bih želio trpati u isti lonac s vračarama iz karata i varalicama. Tu me sada zanima posve drugi aspekt, pri čemu bih se želio strogo družati činjenica. Jednom sam egzorcirao neku ženu opsjednutu đavlom. Ona je već dugo trpjela od raznih tegoba, ali nije pomišljala na to da bi one mogle biti đavolskog porijekla. Jednom je darivala neku Ciganku koja joj je tada rekla: "Gospođo, Vi ste bolesni, jer Vam je učinjem fetiš. Donesite mi svježe jaje". Žena ga je donijela i Ciganka joj gaje stavila na grudi, k tome izgovarala kratku molitvu na nepoznatom jeziku (romskom?) i zatim ga otvorila. Iz njega je izašla mala zmija. Nekoliko je mjeseci kasnije žena učinila neko dobro drugoj Ciganki koja je bila drukčijeg porijekla od one prve. I ta je Ciganka rekla gotovo iste riječi: "Gospođo, Vi toliko mnogo godina tako teško trpite, jer Vam je učinjen fetiš. Morate ga dati ukloniti. Donesite mi svježe jaje".Žena se ovaj put vratila u pratnji supruga. Ciganka je položila jaje ženi na grudi, izgovorila nekoliko riječi koje su zvučale slično molitvi, a zatim otvorila jaje i pojavio se čuperak dlaka.

Rimskom liječniku s kojim sam bio sprijateljen prišla je pri napuštanju bazilike St. Giovannija u Lateranu neka Ciganka koje je prosila milostinju. Na tom se mjestu mogu uvijek zateći Cigani. On je uzeo u ruku lisnicu i želio dati 1000 lira, ali je primijetio da ima samo novčanice od 10000 lira. Tako joj je dao jednu od tih novčanica. Ona ga je pogledala i rekla: "Veoma ste velikodušni prema meni, i ja želim Vama učiniti nešto dobro". Zatim mu je odmah rekla njegove bolesti, te da ih mora liječiti. (Liječnik je sigurno poznavao svoje vlastite tegobe, ali je kao liječnik zanemario sebe u tom pogledu). Ciganka mu je osim toga još rekla da je planirana prijevara na njegovu štetu, protiv koje mora nešto poduzeti. To je istinita priča.

Kako se mogu objasniti te činjenice? To nije lako. Čini se da neki Cigani imaju paranormalne moći koje su nasljeđivali od starih vremena iz narašataja u naraštaj. Ali to su ipak posebni slučajevi. Među Ciganima su veoma rašireni magija i svaki oblik praznovjerja. To im je stoljećima u krvi i to nasljeđuju s majke na kćer (time se uvijek bave žene).

Na kraju ovog poglavalja želio bih dati još jednu malu napomenu, naime da uvijek vreba neko iskušenje: za karizmetičare, za senzitivce, pa i za egzorciste (a koliko tek više za sve druge!) Iskušenje se sastoji u tome da se iskušavaju najbrži putevi liječenja, time se odstupa od uobičajenih svetih sredstava i tako zapravo više ili manje nedragovoljno pada pod vlast magije. Najprije se primijećuje - da navedem samo jedan primjer - da se dobivaju odgovori ako se na mali tanjurić s vodom nakapa ulje i pritom izgovara ime. To je tada početak lanca magičnih postupaka. Vidio sam karizmatičare koji su se okrenuli magičnim postupcima, a zatim se opet vratili natrag. Ali to svima ne uspije. Vidio sam i svećenike koji su uspješno primjenjivali izvjesne metode,a da nisu bili svjesni kako se bave pravom magijom. Đavao je lukav i u svako doba spreman obećati sva kraljevstva ovoga svijeta ako se pred njim bacimo na koljena i obožavamo ga!