Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Polazna točka

Jednog me dana nazvao izvjesni biskup, kako bi me zamolio da egzorciram određenu osobu. Najprije sam mu rekao neka sam imenuje nekog egzorcista, na što mi je on odvratio da ne može naći nijednog svećenika koji bi želio preuzeti taj zadatak. Taj je problem veoma raširen. Čak ni svećenici ne vjeruju u tu stvar; predloži li im njihov biskup da preuzmu službu egzorcista, tada osjećaju kao da su na njih krenule tisuće đavala i odbijaju taj pri­jedlog.

Uvijek iznova ponavljam da se đavla može više raz­bjesniti ispovijedanjem, kada mu se otimaju duše, nego egzorcizmom, pri čemu se njega istjeruje iz tijela. A još se više može đavla razbjesniti propovijedima, jer vjera raste iz riječi Božje. Ima li dakle neki svećenik hrabrosti propovijedati i ispovijedati, tada se uopće ne bi trebao bojati egzorcirati.

Leon Blovje napisao jasne riječi o onim svećenicima koji se ustežu provoditi egzorcizam. Citirat ću ga iz knji­ge Il diavolo, monsinjora Carrada Balduccija (1988. god., str. 233): "Svećenici gotovo nikada ne koriste svoju moć kao egzorcista, jer im manjka vjere i radi sebe se boje da će razljutiti đavla." To je tako. Mnogi se boje neprilika i zaboravljaju da nam đavao ionako čini svako zlo što ga dopusti Bog, jer s njim nema primirja! Zatim autor na­stavlja: "Ako su svećenici izgubili vjeru, da naime više ne vjeruju u svoju sposobnost kao egzorcista, te se njome više ne služe, tada je to strašna nesreća, užasan propust. Posljedica je toga da se navodni histerici -kojima su pre­trpane klinike- nepovratno prepuštaju svojim najgorim neprijateljima." To su grube riječi, ali one su istinite. To je prva izdaja Kristove zapovijedi. Time se vraćam na te­lefonski razgovor s onim biskupom. Otvoreno sam mu rekao da je obvezan sam preuzeti službu egzorcista ne bude li našao nekog svećenika koji će se prihvatiti tog za­datka. On mi je na to odgovorio naivnom nedužnošću: "Ja? Ja ne bih znao gdje bih trebao početi." Tada sam mu rekao ono što je meni rekao pater Candido kad sam tre­bao započeti tu službu: "Najprije pročitajte objašnjenja Obrednika, a zatim izgovarajte molitve nad onim koji se želi osloboditi đavolskog utjecaja. "

To je polazna točka. Obrednik egzorcizama počinje s 21 pravilom. Egzorcist ih mora sve poštivati. Pritom ne igra ulogu što ta pravila potječu iz 1614. godine; to su veoma mudra uputstva koja bi se još mogla dopuniti, ali koja imaju svoju valjanost jednako kao i do sada. Zatim se egzorcist upozorava da ne smije lakoumno uzeti na­zočnost đavla u dotičnoj osobi. Potom dobiva niz uputstava kako može prepoznati slučaj prave opsjednutosti i kako se mora vladati kao egzorcist.

Ali biskupova je nesigurnost ("ne znam gdje bih tre­bao početi") opravdana. Kao egzorcist se ne smije impro­vizirati. Prenijeti taj zadatak običnom svećeniku bilo bi kao da bi se nekom dalo priručnik o kirurgiji i tada očeki­valo da obavlja operacije. Mnoge stvari, štoviše većina njih, ne uče se iz knjiga već samo praksom. Unatoč tome odlučio sam zabilježiti svoja iskustva, iako znam da mi to neće u potpunosti uspjeti, jer jedna je stvar čitati o neče­mu u knjizi, a nešto posve drugo sam to vidjeti. Ali ba­rem pišem stvari koje se ne mogu naći ni u jednoj drugoj knjizi.

U stvarnosti je polazna točka druga. Kad se netko predstavi ili ga predstave rođaci ili prijatelji, kako bi bio egzorciran, tada se započne s ispitivanjem, da bi se usta­novilo postoje li opravdani motivi za provođenje egzor­cizma po kojima se može postaviti dijagnoza ili takvi motivi ne postoje. Tek se potom počnu promatrati simp­tomi koje navodi sama osoba ili njezini bližnji, da bi se zatim promislilo o mogućim uzrocima.

Počinje se s tjelesnim tegobama. Dva najviše pogo­đena mjesta u slučaju đavolskog utjecaja jesu glava i že­ludac. Osim jakih glavobolja koje ne reagiraju na lijeko­ve, može doći i do slabosti ili gubitka pamćenja, tako da mladi koji nisu u školi imali nikakvih teškoća, odjednom više ne mogu učiti i čak moraju prekinuti svoj studij. Obrednik navodi kao sumnjive znakove slijedeće vanjske pojave: tečno govoriti nepoznate jezike ili ih razumjeti ako ih drugi govore; biti upućen u daleke i skrivene stvari; pokazivati nadljudsku mišićnu snagu. Takve sam znakove, kao što sam već rekao, opažao samo tijekom blagoslova (tako mi nazivamo egzorcizme), nikada prije. Često se spominje neobično i nasilno ponašanje. Tipičan je znak odbijanja svega svetog; dotične osobe prestanu moliti, iako su to prije činile; ti ljudi više ne idu u crkvu, u najboljem slučaju preko volje; oni proklinju i uništava­ju svete slike. Gotovo uvijek dolazi do asocijalnog i agre­sivnog vladanja prema bližnjima ili okolini u kojoj oni žive. Susreću se poremećaji svake vrste.

Prije odlaska egzorcistu bili su gotovo uvijek obavlje­ni svi mogući liječnički pregledi. Odstupanja od toga pra­vila su veoma rijetka. Tako može egzorcist bez teškoća o provedenom liječenju i rezultatima.

Drugo je najviše pogođeno mjesto grlić želuca, od­mah ispod prsne kosti. I tu mogu nastupiti probadajuće boli koje ne reagiraju na liječenje. Tipično je za đavolski utjecaj premještanje znakova bolesti: jednom je njima po­gođen želudac, zatim crijevo, potom bubrezi ili jajnici, dok liječnici ne mogu otkriti uzrok, a ni lijekovi ne po­mažu.

Jedan je od kriterija za utvrđivanje đavolske opsjed­nutosti neučinkovitost lijekova -gdje egzorcizmi veoma dobro djeluju! Egzorcirao sam dječaka po imenu Marko koji je bio opterećen teškom opsjednutošću. Bio je dugo vrijeme liječen u bolnici psihijatrijskim metodama, prije svega mučen elektrošokovima, a da nije pokazao ni naj­manju reakciju. Kad mu je bila propisana kura spavanja, dobivao je tjedan dana sredstva za spavanje koja bi uspavala i slona; ali Marko nije nikada spavao, ni danju ni noću. Umjesto toga hodao je klinikom razrogačenih očiju i poput pijanca. Naposljetku je bio odveden egzor­cistu- i odmah pozitivno reagirao.

I neobična tjelesna snaga može biti znak demonske opsjednutosti. Pomahnitali duševni bolesnik može se obuzdati luđačkom košuljom, ali opsjednut čovjek ne. On sve rastrga, raskida i lance, kao što Evanđelje izvješćuje o opsjednutom iz Gerase. Pater Candido mi je ispričao slučaj mršave i očito slabašne djevojke. Tijekom egzor­cizma jedva su je mogla držati četvorica muškaraca. Ras­trgala je sve lance, pa i široke kožne remene kojima su je pokušali vezati. Jednom je bila debelim užetima prive­zana za željezni krevet, ali je iskrivila šipke i slomila že­ljezo.

Pacijent (ili i drugi ako je pod đavolskim utjecajem cijela obitelj) često čuje neobične zvukove, korake u hod­niku, vrata koja se otvaruju i opet zatvaraju, predmete koji nestaju, a tada se opet pajavljuju na najnevjerojatnijim mjestima, kucanje na zidovima i namještaju. Da bih otkrio uzrok, pitam uvijek od kada postoje smetnje, jesu li povezane s konkretnim događajima, je li opsjed­nuti posjećivao spiritističke seanse, vračare iz karata ili magičare i -u pozitivnom slučaju- kako su protekli ti po­sjeti.

Već se događalo da je po savjetu nekog znanca bio otvoren jastuk ili mardac i tamo nađeni najneobičniji predmeti: konci raznih boja, pramenovi kose, strugotine drva ili željeza, vjenčići ili ispletene vrpce, male lutke, životinjske figurice, sušena krv, kamenje itd. To su sigur­ni znakovi za urok.

Javi li se na temelju ispitivanja sumnja da postoji utjecaj zla duha, počinje se s egzorcizmom.

Sada ću iznijeti nekoliko slučajeva pri kojima sam da­kako promijenio imena i neke pojedinosti po kojima bi se možda mogle prepoznati osobe o kojima se radi. Neka žena imenom Marta došla je nekoliko puta k meni u prat­nji svog supruga, kako bi primila "blagoslove". Dolazila je izdaleka, što ju je stajalo ponešto truda, vremena i nov­ca.

Martu je mnogo godina liječio neurolog, ali bez ika­kva uspjeha. Poslije nekoliko njezinih dolazaka primije­tio sam da mogu nastaviti egzorcizam, iako su nju već egzorcirali drugi, ali bezuspješno. Na početku je pala na pod i činilo se da je bez svijesti. Kad sam nastavio s uvodnim molitvama, ona se uvijek iznova žalila: "Želim pravi egzorcizam, ne takve stvari." Odmah pri prvom eg­zorcizmu koji počinje riječima "Exorcizóte", bila je za­dovoljna i umirila se. Te su joj riječi bile poznate još od

prijašnjih egzorcizama. Zatim se žalila na boli u očima, što se zapravo ne događa u opsjednutih. Kad je došla slje­deći put, nije mogla jasno reći da li joj je moj egzorcizam pomogao ili nije. Prije nego što sam je želio definitivno otpustiti, otišao sam s njom - kako bi bio siguran- i patru Candidu koji je na nju položio ruku i odmah rekao kako u nju nije ušao davao, stoga je to slučaj za psihijatra, a ne za egzorcista.

Pierluigi, star 14 godina, bio je za svoju dob visok i debeo. Nije mogao učiti, a učitelji i suučenici su bili očaj­ni, jer se nije ni s kim mogao družiti, a da ne bude nasi­lan. Jedna je od njegovih osobitosti bila sjesti na pod prekriženih nogu (kada je govorio da glumi "Indijanca"). Tada ga nitko nije mogao podići, jer se činio teškim po­put olova. Poput mnogih bezuspješnih liječenja bio je do­veden patru Candidu koji je ustanovio pravu opsjednu­tost. Neobično je bilo i to da nije doduše bio svadljiv, ali su ljudi u njegovoj okolini postajali nervozni, vikali i gu­bili živce. Jednoga je dana tako prekriženih nogu sjedio ispred svoga stana na trećem katu kuće, tako da drugi sta­nari gotovo nisu mogli proći mimo njega. Gurali su ga, ali on se nije micao. Odjednom su se svi stanari okupili na stubištu, vikali na njega i ljutito ga grdili. Netko je po­zvao policiju, dok su Pierluigijevi roditelji pozvali patra Candida koji je stigao gotovo istodobno s policijom i po­kušavao dječaka nagovoriti da uđe u stan. Ali policajci (trojica snažnih muškaraca) su mu rekli: "Nestanite, vele­časni, ovo je nešto za nas". No kada su pokušali pokre­nuti dječaka, nisu ga uspjeli pomaknuti ni milimetar. Za­čuđeni i oznojeni nisu više znali što činiti. Tada im je pater Candido rekao: "Pobrinite se da svi odu u svoje stano­ve". I odmah je postalo posve tiho i mirno. On je zatim nastavio: "Vi ćete sada sići jedan podest niže i tamo sta­jati radi sigurnosti". Policajci su ga poslušali, a pater Candido je tada rekao Pierluigiju: "Bio si odličan! Ništa nisi rekao, a sve si ih držao u šahu. A sada uđi sa mnom u stan". Primio ga je za ruku i dječak je posve mirno i za­dovoljno pustio da ga odvede roditeljima koji su ga čeka­li. Egzorcizmi su Pierluigiju donijeli znatno poboljšanje, iako još ne potpuno oslobođenje od opsjednutosti.

Jedan je od najtežih slučajeva kojih se sjećam slučaj dosta poznata muškarca u ono vrijeme koga je godinama egzorcirao pater Candido. I ja sam odlazio u njegovu ku­ću koju nije mogao napustiti, kako bih ga blagoslivljao. Kad sam obavljao egzorcizam, on nije ništa govorio (imao je nijema demona) i nije pokazivao ni najmanju reakciju. Snažna se reakcija javila tek kad bih otišao. Tako je bilo svaki put. On je već bio prilično star i taman još pravodobno oslobođen da posljednje tjedne svoga života provede u miru.

Jedna je majka bila posve slomljena zbog neobična vladanja svoga sina. On je povremeno počeo bjesnjeti i pritom vikao i psovao kao lud, a zatim, nakon što se umi­rio, nije se više sjećao svoga ponašanja. Mladić nije mo­lio i nikada ne bi dopustio da ga svećenik blagoslivlje. Jednoga dana kad je kao obično išao na posao u svom mehaničarskom radnom odijelu, dala je majka drugo odi­jelo blagosloviti odgovarajućim molitvama obrednika. Kad se on vratio kući, svukao je prljavo odijelo i obukao ono drugo, ništa ne sluteći. Ali već poslije nekoliko se­kundi bjesno je svukao tu odjeću, formalno je strgnuo s tijela i bez riječi opet obukao radno odijelo. Ništa ga nije moglo ponukati da ponovno obuče blagoslovljenu odjeću koju je po svoj prilici mogao razlikovati od svojih osta­lih, ne baš brojnih, odjevnih predmeta koji nisu bili bla­goslovljeni. Ta je činjenica jasno dokazala potrebitost eg­zorcizma u toga mladića.

Dvojica mlade braće željela su da ih blagoslivljam, jer se zdravstveno nisu dobro osjećali, a osim toga su čuli u kući neobične šumove koji su ih povremeno uznemiravali tijekom noći. Ja sam ih egzorcirao protiv tih lakih smetnji i savjetovao im da redovito primaju sakramente, da upotrebljabaju egzorciranu vodu, ulje i sol i da usrdno mole. Naposljetku sam ih pozvao da opet dođu. Ispitiva­nje je pokazalo da su smetnje počele kad su roditelji po­zvali u kuću djeda koji je dotada živio sam. On je bio čovjek koji je neprestano psovao, sve i svakoga grdio i proklinjao. Katkad je dovoljna u kući jedna osoba koja psuje da bi đavolskom nazočnošću naškodila cijeloj obi­telji. Taj je slučaj bio dokaz za to.

Isti zao duh može biti nazočan u više osoba. Tako smo jednom imali slučaj djevojke Pine. Zao duh je dao na znanje da će slijedeće noći otići. Pater Candido je za­molio za pomoć više egzorcista, pa i jednog liječnika, jer je znao da zli duhovi u takvim slučajevima gotovo uvijek lažu. Opsjednutu su djevojku položili na dugi stol, s koga je ona uvijek iznova padala na pod kad se micala, ali či­nilo se da je pri padu drži neka nevidljiva ruka, jer se nikada nije povrijedila. Nakon što su je egzorcisti izmu­čili čitavu večer i pola noći, odlučili su odustati. Slijede­ćeg je jutra pater Candido egzorcirao dječaka od 6-7 go­dina, Zao duh u tom djetetu rugao se patru: "Ove ste noći mnogo radili, ali niste ništa postigli. To je naša zasluga; i ja sam u tome sudjelovao". Kad je pater Candido jednom egzorcirao neku djevojčicu, pitao je zla duha za njegovo ime. Odgovor je bio: "Zabulon". Na kraju egzorcizma poslao je djevojčicu da moli pred tabernakulom. Tada je došla na red druga djevojčica, a pater je i opet pitao zlog duha kako mu je ime. Odgovor je opet glasio: "Zabulon". Pater Candido je zatim rekao: "Jesi li ti isti onaj koji je bio u drugoj djevojčici? Zahtijevam neki znak. Zapovije­dam ti u ime Božje da se vratiš onoj koja je prije bila tu". Dijete je plakalo i urlikalo, a tada je odjednom zašutjelo i umirilo se. Umjesto toga čuli su nazočni kako plače i ur­liče dijete pred tabernakulom. Potom je pater Candido naložio: "Vrati se ovamo!". Tada je nazočna djevojčica opet počela s urlanjem, dok je ona druga opet molila. Takvi događaji jasno dokazuju opsjednutost.

Opsjednutost se dakle dokazuje i posve određenim odgovorima, prije svega ako oni dolaze od djece. Pater Candido je želio nekom jedanaestogodišnjem dječaku po­staviti teška pitanja kad je prepoznao nazočnost đavla u njemu. Pitao ga je: "Na zemlji postoje veliki znanstve­nici, najviše inteligencije, koji poriču postojanje Boga, kao i vaše postojanje. Što kažeš na to?" Dijete je odmah odgovorilo: Što to znači najviša inteligencija? To je naj­veća glupost!" A pater Candido je aludirajući na zle du­hove dodao: "Drugi svjesno poriču Boga čitavom svojom voljom. Tko su oni?" Opsjednuti je dječak ljutito posko­čio: "Pazi! Misli na to da smo mi željeli dobiti natrag svoju slobodu, pa i od njega. Stoga smo mu zauvijek re­kli ne". Tada je egzorcist nastavio: "Objasni mi kada ima smisla osloboditi se Boga kad bez njega nisi ništa. To je kao kad bi se ništica u broju 10 željela odvojiti od jedi­nice. Kakav bi bio učinak toga? Kakva bi bila korist od toga? Zapovijedam ti u ime Boga: Kaži mi što si pozi­tivno postigao? Hajde, govori!" Dječak se tada sav iskri­vio pun mržnje i straha, počeo pljuvati, strašno urlati ­nezamislivo za dijete od jedanaest godina! - i rekao: "Ne ispituj me toliko! Ne ispituj me toliko!"

Mnogi se pitaju može li se biti siguran da tu govori đavao. U opisanom slučaju bez sumnje. A evo još jednog slučaja.

Pater Candido je jednoga dana egzorcirao sedamna­estogodišnju seosku djevojku koja je bila naviknuta go­voriti narječjem i stoga loše poznavala književni jezik. Bila su nazočna još dvojica svećenika koji su neumorno postavljali pitanja kad su opazili nazočnost đavla. Dok je pater Candido nastavio izgovarati latinske formule, izme­đu toga je na grčkom govorio: "Šuti, prestani!" Djevojka ga je odmah upitala: "Zašto mi zapovjedaš da šutim? Re­ci to radije onoj djevojci koja me neprestano ispituje!"

Pater Candido je često preslušavao đavla u osobama svake dobi. Ali on rado izvješćuje o ispitivanjima djece, jer kad ona daju odgovore koji očito ne odgovara njiho­voj dobi, tada je jasno da je u njima đavao. Jednoga je dana pitao trinaestogodišnju djevojčicu: "Dvojica nepri­jatelja koji su se za života nepomirljivo mrzili, ponovno se sretnu u paklu. Kako se oni slažu, jer sada moraju ci­jelu vječnost biti zajedno?" odgovor je glasio: "Kako si ti glup! Tamo dolje živi svaki prignut nad samim sobom i mučen grizodušjem. Ne postoje međusobne veze. Svatko se nalazi u potpunoj samoći, kako bi žalio zbog zla što ga je počinio. Tamo je kao na groblju".

Prvi "blagoslovi"

U pacijenata kojima se bavimo mi egzorcisti iznimno je korisno upotrebljavati uljepšavajući govor. Tako ja eg­zorcizme uvijek zovem blagoslovima, a utvrđenu nazo­čnost đavla negativnošću Zloga. A dobro je i to što su molitve na latinskom, prije svega zato što se ne smiju upotrebljavati izrazi koji bi mogli pacijenta prestrašiti i tako negativno djelovati na egzorcizam, jer ih pacijent može pogrešno shvatiti odnosno sebi protumačiti. Ima ljudi koji misle da su opsjednuti đavlom, iako to u mnogo slučajeva zapravo nisu. Za njih je u njihovu stanju zbu­njenosti činjenica da dobivaju egzorcizam zapravo dokaz njihove opsjednutosti. Tada ih više nitko ne može uvjeriti da nije tako. Stoga dokle god ne poznajem dobro neku osobu, dajem samo blagoslove, iako sam došao provesti egzorcizam. Često dajem jednostavno bolesnički blago­slov iz Obrednika. Potpun se sakrament sastoji od više uvodnih molitava nakon kojih slijede tri stvarna i prava egzorcizma. Oni su različiti i logično vode k oslobođe­nju. To što su oni već stari - potječu naime s početka 17. stoljeća-, ne igra nikakvu ulogu. Oni su rezultat duga iskustva. Njihovi su ih autori iskušali i točno prosudili kakav bi otpor mogle riječi izazvati u opsjednutih. Po­stoje dakako manje nepotpunosti koje smo međutim pater Candido i ja u međuvremenu dopunili. Tako su na pri­mjer nedostajala zazivanja Majke Božje. Mi smo ih doda­li u sva tri egzorcizma, pri čemu smo se poslužili riječima koje su bile korištene u egzorcizmu pape Lava XIII. A tu nema nekih bitnih pogrešaka.

Već sam rekao da egzorcizam može trajati nekoliko minuta, ali i sati. Kad se neka osoba prvi put egzorcira preporučivo je biti kratak, čak i ako je od početka jasna nazočnost đavla. Tada je dovoljno samo nekoliko uvod­nih molitava i jedan od tri egzorcizma. Ja obično uzimam prvi koji daje i priliku za pomazanje. Obrednik ne kaže ništa o tome - kao ni o mnogim drugim stvarima o koji­ma tu govorimo-, ali po iskustvu je uporaba katekumenskog ulja skupa s formulom "Sit nominis tui signo fa­mulus tuus munitus" veoma učinkovita. Demon se poku­šava sakriti, kako ne bi bio otkriven i istjeran. Stoga se može dogoditi da na početku ne daje ili slabo daje naslu­titi svoju nazočnost. Ali tada ga snaga egzorcizma prisili da izađe iz skrovišta. A postoje razne metode da bi se on namamio; njima pripada i pomazanje.

Obrednik ne propisuje točno kako se treba držati eg­zorcist. Neki ostanu stajati, drugi sjede, neki desno od opsjednutog, drugi lijevo ili iza njega. Propisano je samo to da se pri riječima "Ecce crucem Domini" jedan kraj štole položi na pacijentov zatiljak, a jedna svećenikova ruka na njegovu glavu. Primijetili smo da je đavao veoma osjetljiv što se tiče pet osjetila, a to se osobito odnosi na oči. Stoga pater Candido i njegovi učenici običavaju la­gano staviti dva prsta na pacijentove oči i podizati mu kapke na određenim mjestima molitava.Oči su u slučaju opsjednutosti gotovo uvijek posve bijele, tako da se jedva mogu vidjeti zjenice. A često se egzorcist mora poslužiti drugom rukom da bi ustanovio jesu li se zjenice pomaknule prema gore ili prema dolje.

Jer položaj zjenica je naime važan, kako bi se utvrdila vrsta zla duha i način njegova utjecaja.

U veoma se mnogo slučajeva može primijetiti da su zli duhovi uvijek podijeljeni u dvije kategorije. Ako su zjenice gore, radi se o škorpionima, ako su dolje o zmija­ma. Vođa škorpiona je Lucifer (ime nije biblijsko, ali ukorijenjeno u tradiciji), a zmija sotona koji ima moć i nad Luciferom (s kojim može biti i istovjetan), te drugim demonima. Treba napomenuti da je pojam "đavao" u Bib­liji zapravo druga oznaka za sotonu dok je demon različit od toga. Još jedno ime za sotonu je Belzebul. Mnogi smatraju da je i Lucifer oznaka za sotonu. Ja ne bih želio pobliže ulaziti u to; to su po mome iskustvu dva različita demona.

Demoni su veoma škrti na riječima. Oni se moraju prisiliti da govore i čine to samo u najtežim slučajevima prave opsjednutosti. Ali katkad su spontano veoma brb­ljavi. To je tada trik da bi zbunili egzorcista ili ga odvra­tili od važnih pitanja. Pri ispitvanju je veoma važno dr­žati se Obrednika: ne postavljati samo radoznala i ne­korisna pitanja, već pitati za ime, koliko je demona na­zočno, kada je i kako demon ušao u tijelo i kada će ga na­pustiti. Ako se nazočnost demona može pripisati uroku, mora se pitati kako je došlo do tog uroka; ali ako se može pripisati skrivenom fetišu, mora se saznati gdje se on na­lazi, kako bi se s nužnim oprezom spalio.

U slučaju nazočnosti demona ona se očituje s malo znakova - ili u iznimnim slučajevima uslijedi neočeki­vana eksplozija. Egzorcist upoznaje malo pomalo snagu i težinu zla: da li se radi opsjednutosti, uznemiravanju ili opsesiji, da li je zlo tek površno ili već duboko ukorije­njeno. O tim pitanjima postoji na žalost malo literature. Ja imam slijedeće kriterije: ako neka osoba tijekom eg­zorcizma (to je trenutak kada je demon snagom egzor­cizma najviše prisiljen napustiti svoje skrovište; on može dakako napadati osobu i u drugim trenucima, ali to nije tada tako ozbiljno) zapade u stanje potpuna transa i pri­tom govori i udara oko sebe, to znači da demon govori kroz njezina usta i služi se njezinim udovima, a ta se osoba na kraju egzorcizma više ničega ne sjeća, tada se radi o opsjednutosti đavlom. Drugim riječima, ta osoba ima u sebi demona koji se tu i tamo koristi njezinim udo­vima. Ali ukoliko osoba koja tijekom egzorcizma poka­zuje znakove demonskog utjecaja, ne izgubi posve svijet i na kraju se još jasno sjeća onoga što je osjećala i činila, tada se radi o đavolskom uznemiravanju, to znači da đa­vao nije stalno u tijelu te osobe, već je napada s vremena na vrijeme i uzrokuje tjelesne i duševne poremećaje. Po­stoje dakako iznimke koje odstupaju od pravila.

Ovdje ne bih želio opširnije govoriti o trećem obliku, osim opsjednutosti i uznemiravanja, naime o đavolskoj opsesiji koja može dotičnog čovjeka mučiti prije svega noću, ali i neprekidno. Važno je da je liječenje u svim tim slučajevima jednako: molitva, primanje sakramenata, post, kršćanski način života, ljubav prema bližnjemu, eg­zorcizmi.

Radije ću reći nešto više o općim poremećajima koji mogu uputiti na demonsko porijeklo, iako se ne radi uvi­jek o takvom zlu. Oni nisu dovoljni za dijagnozu, ali mo­gu pomoći da se ona lakše postavi.

Demoni su skloni tome da čovjeka napadaju na pet područja: zdravlje, osjećaji, poslovi, životna radost, želja za smrću.

Zdravlje: đavao može uzrokovati tjelesne i duševne bolesti. Već sam prije upozorio na dva od onih najčešće napadanih mjesta: glavu i želudac. Te su smetnje i bolesti stalni. Drugi su prolazni, a katkad nastupaju i samo tije­kom egzorcizma. Najčešće se radi o oteklinama, ranama, gnojnim čirevima itd. Obrednik preporučuje da se nad njima načini znak križa i ta mjesta poškrope posvećenom vodom. Često sam vidio učinke već samo ako se na njih položi štola, a iznad njih stavi ruke. K meni su već dola­zile i žene koje su bile očajne, jer su zbog boli i medicin­skog nalaza trebale biti podvrgnute operaciji ciste na jaj­niku. Poslije blagoslova su boli nestale, a ponovnim se pregledom nije više moglo ustanoviti postojanje ciste, tako da je operacija bila otkazana. Pater Candido ima dug popis bolesti koje su poslije njegovih blagoslova bile izliječene, među njima i tumori na mozgu, u koje liječnici uopće nisu sumnjali. Takve se stvari mogu dakako dogo­diti samo osobama u kojih su bile ustanovljene negativnosti i u kojih postoji sumnja da bolest ovisi o đavlu.

Osjećaji: đavao može izazivati nepodnosiva gnušanja, čak i od veoma voljenih osoba. Tako se slamaju brakovi, raskidaju zaruke i zbog nevažnih razloga nastaju žestoke svađe u obiteljima gdje se u stvarnosti svi vole. Razbijaju se prijateljstva, a osjećajno poremećena osoba dobiva dojam da više nije poželjna ni u jednoj sredini i da se mo­ra od svih odijeliti. Sve više jačaju osjećaji nerazumije­vanja, neljubaznosti; takav čovjek pati od potpunog po­manjkanja osjećaja, a posljedica je toga nesposobnost za ženidbu. A nije rijetka ni sljedeća situacija: tek što je prijeteljska veza prerasla u ljubav koja je možda već bila i javno priznata, sve se bez razloga raspline poput dima.

Poslovi: tu se utjecaj đavla očituje na primjer u nemo­gućnosti da se nađe posao. Iako je radno mjesto već goto­vo sigurno, iz neshvatljivih razloga ne bude ništa od toga. Ili su takve osobe našle posao, ali ga iz nerazumnih raz­loga napuste. S mukom nađu drugi posao, ali tada ili ne odu na razgovor, kako bi se predstavile ili i taj posao na­puste s lakomislenošću koja se njihovim bližnjima čini nesavjesnom i nemoralnom. Ja sam poznavao veoma imućne obitelji koje je iz ljudski neobjašnjivih razloga snašla najgora nesreća. Ponekad se radilo o velikim tvorničarima u kojih je iz neobjašnjivih razloga sve propalo. U drugim su slučajevima veliki poduzetnici učinili glupe pogreške i tako zapali u goleme dugove. Ili trgovci koji su vodili dobro posjećivane trgovine, morali su odjed­nom ustanoviti da im više nitko ne dolazi u trgovinu. Tu se dakle radi zapravo ili o nemogućnosti da se nađe neki posao ili o srozavanju iz normalnog ekonomskog stanja u siromaštvo, iz intenzivnog rada u nezaposlenost. A uvijek bez pojmljivih razloga.

Životna radost: tjelesne muke, osamljenje i ekonom­sko propadanje čine čovjeka pesimističnim, tako da život gleda još samo negativno. Takva osoba izgubi svaki opti­mizam i svaku nadu; život joj se čini mračnim, bezizla­znim, nepodnosivim.

Želja za smrću: to je cilj što ga je sebi postavio đavao: natjerati čovjeka u očaj i samoubojstvo. Ali tu bih želio nešto razjasniti: onaj koji sebe stavi pod zaštitu Crkve, pa bilo to i samo jednim jedinim blagoslovom, ne dolazi vi­še u obzir za ovu petu točku. Čovjek ima osjećaj kao da je živnuo kad Gospodin kaže sotoni s obzirom na Joba: "Nek ti bude! U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!" (Job 2,6) Mogao bih ispričati čitav niz priča u kojima je Gospodin na čudesan način očuvao čovjeka od samo­ubojstva.

U tih se pet točaka mnogi slažu sa mnom, iako s ma­lim razlikama. Ponavljam da ti fenomeni mogu biti po­sljedica đavolskog utjecaja, ali mogu imati i druge uzroke.Samo oni nisu dovoljni da bi se utvrdilo je li neka osoba opsjednuta đavlom ili je pod njegovim utjecajem.

U vezi s petom točkom, željom za smrću i pokušajima samoubojstva, dakle najozbiljnijom točkom, želio bih na­vesti barem dva primjera. Sjećam se slučaja medicinske sestre koja je u teškoj krizi željela u afektu počiniti ne­promišljeno djelo. Kad je trebala obaviti transfuziju krvi, naumila je ubrizgati pogrešnu krvnu grupu, tako da bi bolesnik umro, a ona bila uhićena. Na taj bi način našla zaštitu u zatvoru. Učinila je što je naumila i bila čvrsto uvjerena daje za transfuziju upotrijebila krivu krvnu gru­pu. Povukla se u svoju malu sobu i čekala na uhićenje, ali sati su prolazili, a da se ništa nije dogodilo. Transfuzija je naime veoma dobro uspjela (nitko ne zna što se zapravo dogodilo) i medicinska se sestra pokajala zbog svoje glu­posti.

Giancarlo, stasit mladić od 25 godina, izgledao je pun zdravlja i životne radosti. On je imo međutim "podsta­nara" koji ga je mučio na najgori način. Egzorcizmi su mu donijeli nešto olakšanja, ali premalo. Jedne je večeri odlučio okončati svoj život, kao već nekoliko puta prije. Hodao je duž prometne željezničke pruge i najednom ši­rokom zavoju legao na tračnice jednog od dvaju kolo­sijeka. Četiri do pet sati ostao je u tom neudobnom polo­žaju, zaštićen samo vrećom za spavanje. Prošlo je više vlakova u oba pravca, ali svi na drugom kolosijeku i nije ga primijetio ni jedan vlakovođa ili željezničar. To su či­njenice; ja ne mogu za to dati prirodno objašnjenje.

Pitao sam patra Candida je li tijekom dugogodišnjeg obavljanja svoje službe imao slučajeve samoubojstva u osoba koje je upravo egzorcirao. Imao je samo jedan je­dini takav slučaj: neka je djevojka iz Rima došla k njemu radi egzorcizma, jer ju je zadesila teška opsjednutost đav­lom. On je zaista uspio u nje postići poboljšanje, iako je borba protiv misli o samoubojstvu bila veoma mučna. I majka koja je mislila da kći samo glumi opsjednutost i zbog toga je grdila, došla je patru Candidu. Pred njim se pokazala kao da ju je uvjerio u ono što joj je rekao, ali zapravo nije bilo tako. Jednog dana povjerila je djevojka majci kako stalno dolazi u iskušenje da se ubije. Majka je tada napravila uobičajenu scenu: "Ti si fiksirana, ništa ne valjaš, uopće se ni ne možeš ubiti. Hajde, pokušaj!" Uz te je riječi širom otvorila prozor - i djevojka je skočila i bila na mjestu mrtva. To je jedini slučaj samoubojstva neke osobe koju je pater Candido upravo egzorcirao. Ali tu je bila kriva majka koja je već prije griješila prema svojoj kćeri.

Već sam govorio o trajanju egzorcizma i o nepredvidivosti vremena koje je potrebno do konačnog osloba­đanja od opsjednutosti. Aktivna je suradnja pacijenta ve­oma važna, ali ipak se katkad postigne samo poboljšanje, a ne izliječenje. Pater Candido je jednoga dana egzorci­rao visokog, debelog mladića, što egzorcista uvijek stoji mnogo znoja, jer je za to potrebna i veća fizička snaga. Tako nešto nalikuje pravom rvanju. Mladić je odmah na početku rekao patru: "Ne znam je li dobro da me danas egzorcirate. Imam osjećaj da ću Vam nanijeti bol." I uis­tinu je to bio pravi dvoboj s neizvjesnim ishodom. Od­jednom je mladić pao na pod, a pater Candido na njega. On mi je kasnije smiješeći se rekao: "Da je u tom trenut­ku netko ušao, ne bi mogao prepoznati tko je egzorcist, a tko opsjednuti." Pater se zatim oporavio i egzorcizam pri­veo kraju. Poslije nekoliko mu je dana pater Pio, mističar bogato obdaren milostima poručio: "Ne gubi vrijeme i snagu s tim mladićem. Sve je to uzaludan trud." Pater Pio je svojim darom viđenja duše shvatio da se u tom slučaju ne može ništa postići. I činjenice su to potvrdile.

Ovdje bih još želio dodati jedno zapažanje: Đavolska opsjednutost nije zarazna bolest, ni za rodbinu ni za oko­linu, pa ni za mjesta gdje se provode egzorcizmi. Važno je jasno reći tu činjenicu, jer mi egzorcisti katkad naila­zimo na velike teškoće pri traženju mjesta gdje možemo davati taj sakramental. Često smo odbijani, jer se ljudi boje da bi se dotično mjesto moglo "zaraziti". Barem bi svećenici trebali znati da nazočnost opsjednutih i egzor­cizmi koji se provode nad njima nemaju nikakvih djelo­vanja na mjesto i osobe koje tamo stanuju. Moramo se međutim kloniti grijeha; okorijeli grešnik, čovjek koji stalno nekoga psuje i proklinje, može naškoditi svojoj obitelji, radnim mjestima i mjestima koja posjećuje.

Sada ću prikazati nekoliko slučajeva; to nisu najgori slučajevi što sam ih doživio, već prije tipični, oni koji se često događaju. Anna Maria, šesnaestogodišnja djevojka, bila je uznemirena, jer je već neko vrijeme imala teškoća s učenjem (što nije bio slučaj nikad dotada), a osim toga čula u kući neobične šumove. Došla je k meni s rodite­ljima i sestrom. Blagoslovio sam je i pritom opazio male znakove negativnog opterećenja. Tada sam blagoslovio majku koja se žalila na neke poteškoće. Kad sam joj po­ložio ruke na glavu, vrisnula je i kliznula sa stoca na pod. Vidjevši to, poslao sam obje kćeri van iz prostorije i nastavio s egzorcizmom uz sudjelovanje supruga. Majka je bila mnogo više opterećena đavolskim utjecajem nego kći. Za Anna-Mariju bila su dovoljna tri blagoslova. To je uistinu bio lagan slučaj koji je bio brzo izliječen. Za majku sam trebao nekoliko mjeseci tijekom kojih sam je jednom tjedno egzorcirao sve dok nije bila posve izliječe­na. Naposljetku je sve to trajalo znatno kraće nego što se pretpostavljalo na temelju reakcija na prvi blagoslov.

Johannu, tridesetogodišnju ženu, majku triju djece, poslao je k meni njezin ispovjednik. Ona se žalila na gla­vobolje, želučane boli i napadaje nesvjestice, iako su joj liječnici pismeno potvrdili dobro zdravstveno stanje. Po­sve je polako izišlo na vidjelo zlo, dakle nazočnost triju zlih duhova koji su ušli u nju s tri različita uroka. Najjači je urok bio onaj neke djevojke koja se prije Johannina vjenčanja silno nadala da će se udati za njezina zaručni­ka. U obitelji se mnogo molilo, što je olakšalo egzorciz­me. Dvojica su demona izašla veoma brzo, dok je treći bio uporniji. Gotovo tri godine trajali su tjedni blago­slovi.

Marcella, plavokosa devetanestogodišnja djevojka ohola i drska držanja, došla je po dogovoru k meni i ža­lila se na probadajuće želučane boli i svoje ponašanje kojim nije mogla vladati ni kod kuće ni na radnom mje­stu. Davala je naime agresivne i oštre odgovore ne mogavši se svladati. Liječnici nisu ustanovili nikakvu bolest. Kad sam joj na početku blagoslova položio ruke na vjeđe, bile su joj oči posve bijele, zjenice spuštene prema dolje i gotovo se više nisu vidjele. Ona se osim toga po­čela ironično smijati. Nisam imao vremena razmisliti je li to bio sotona, a već sam čuo riječi: "Ja sam sotona." 1 opet se nasmijala. A tada je posve polako jačala svoj mo­litveni život, redovito primala pričest, svakodnevno mo­lila krunicu i svaki se tjedan ispovijedila. (Ispovijed je mnogo jača od jednog egzorcizma!) Njezino se stanje sve više poboljšavalo; samo ako je usporila ritam molitve, doživjela je recidiv. Tako je nakon samo dvije godine bila izliječena.

Josip, 28 godina, došao je k meni u pratnji svoje maj­ke i svojih sestara. Odmah sam vidio da je došao samo da bi ugodio svojim bližnjima. Smrdio je po dimu, uzimao droge, trgovao drogama i stalno psovao. Tu je bilo bes­misleno govoriti o molitvi i sakramentima. Pokušao sam ga okrenuti dobru, kako bi dragovoljno prihvaćao moje blagoslove. Ali to je kratko trajalo. Sotona se odmah ja­vio veoma agresivno i okončao seansu. Kad sam Josipu rekao što mu je, odgovorio mi je: "To sam već znao i ve­oma sam zadovoljan radi toga. Sa sotonom mi je dobro." Tog mladića nisam više nikada vidio.

Sestra Angela je već bila u veoma jadnom stanju kad je došla k meni. Iako je još bila veoma mlada, više goto­vo nije mogla govoriti, a još manje moliti. Cijelo je nje­zino tijelo teško trpjelo i na njemu više nije bilo mjesta koje nije boljelo. Stalno su joj bile u glavi kletve, a i dru­ge su sestre čule neobične šumove. Početak čitavog zla bilo je prokletstvo što gaje nad njom izrekao neki nečas­ni svećenik. Sestra Anđela je žrtvovala sve svoje muke za dobro svoje kongregacije. Poslije mnogih egzorcizama koji su joj donijeli izvjesno olakšanje, bila je premještena u drugi grad. Nadam se daje našla nekog drugog egzor­cista, da bi se nastavilo oslobađanje od opsjednutosti.

Želio bih prikazati jedan od najgorih slučajeva pro­kletstva čitave jedne obitelji. Otac, uspješni trgovac, od­jednom -iz neobjašnjivih razloga- nije više imao narud­žbi. Njegovo je skladište bilo puno robe, ali k njemu nije više dolazio nijedan kupac. Kad mu je jednom napokon uspjelo prodati određenu količinu, teretno je vozilo stalno imalo kvarove i roba se pokvarila još prije nego što je stigla na odredište, tako daje kupoprodajni ugovor po­stao nevažećim. Drugi put je taj trgovac s mnogo muke sklopio novi posao, ali kad je došlo teretno vozilo, nije nitko mogao otključati bravu na vratima skladišta; tako je i taj posao propao. U isto je vrijeme njegovu udanu kćer napustio suprug, a zaručenu kćer zaručnik, iako je uskoro predstojalo vjenčanje i bio potpuno namješten novi stan. Tada je bilo dakako još i slučajeva bolesti u kući, kao što se događa gotovo uvijek u takvim situacijama. Svi su bili bespomoćni. U tom sam slučaju isto tako preporučio mo­litvu, redovito primanje sakramenata i kršćanski način ži­vota, ali sam sve članove obitelji i blagoslovio. Potom sam egzorcirao kuću i očevu radionicu u kojoj sam i čitao misu. Poslije godinu dana pokazali su se prvi rezultati i polako je dolazilo do poboljšanja. To su doista grube kušnje vjere i ustrajnosti!

Antonia, djevojka dvadesetih godina, došla je k meni u pratnji oca, slastičara. Djevojka je tada vjerovala daje vidovnjakinja; čula je nepoznate glasove i nije više mo­gla spavati ni raditi. Oca su mučile želučane boli kojih ga nisu mogli osloboditi ni liječnici ni lijekovi. Kad sam kćer blagoslovio, opazio sam u nje laku opterećenost utjecaja zla duha. Rekao sam joj daje toga mogu riješiti sa samo nekoliko blagoslova, pod uvjetom da ne bude nepredviđenih iznenađenja. Ali kad sam blagoslovio oca, on je zapao u stanje transa, u kome je međutim ostao ni­jem i nepomičan. Kad je opet došao k sebi, vidio sam da se ničega ne može sjetiti. Kćeri sam savjetovao da ne ka­že ocu što se dogodilo, kako se ne bi prestrašio, ali neka oboje opet dođu. Kćerka se nije kod kuće mogla svladati i sve je ispričala ocu. On se prestrašio zbog toga što je pao u trans i otišao magičaru! Od osobe čijim su posredo­vanjem njih dvoje došli k meni saznao sam da su loše, ali k meni nisu više nikada došli. Čuo sam i o drugim lju­dima koji su bili razočarani dugim procesom liječenja i radi toga se obratili magičaru - s lošim posljedicama. Bog nas je stvorio slobodnima, pa smo tako slobodni i da sebe upropastimo.