Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Ljudi opsjednuti đavlom

Ljudi me često pitaju ima li mnogo osoba opsjednutih đavlom. Vjerujem da se još uvijek može navoditi mišlje­nje francuskog isusovačkog patra Tonquedeca: "Postoji velik broj onih nesretnika koji bez znakova đavolske op­sjednutosti koriste pomoć egzorcista, kako bi bili oslobo­đeni svojih nevolja, kao što su teške bolesti, teška dušev­na stanja i nesreće svake vrste. Oni doista opsjednuti veo­ma su rijetki, ali takvi su nesretnici legija."

Ta je tvrdnja još uvijek važeća ako se uzme u obzir velika razlika između pravih opsjednutih i onih koji u egzorcista traže riječi pročišćenja, kako bi se riješili svo­jih tegoba. Ali danas se mora uzeti u obzir toliko mnogo novih čimbenika koje ja točno poznajem i gdje imam izravno iskustvo-, a koji u doba patra Tonquedeca još nisu postojali-, da sam mišljenja kako se broj opsjednutih jako povećao.

Prvi je čimbenik naše zapadno potrošačko društvo u kome se zbog materijalistički i hedonistički orijentiranog života izgubila vjera. Uvjeren sam da su za to ponajprije krivi komunizam i socijalizam- prije svega u Italiji koji su svojom marksističkom doktorinom vladali tih godina kulturom, odgojem i kazalištem. Računa se da u Rimu posjećuje nedjeljunu misu oko 8% stanovnika. A tamo gdje slabi vjera, jača praznovjerje. Tako se širi - osobito među mladeži- bavljenje spiritizmom, magijom, okulitizmom, a uz to jogom, zenom i transcendentalnom medita­cijom. Sve su to praktike koje se baziraju na reinkaranciji i naucima koji za kršćanina nisu prihvatljivi. Danas više ne treba putovati u Indiju da bi se pohađala škola gurua; on se može naći tako reći pred kućnim vratima. Nje­govim se metodama, koje se isprva čine bezazlenima, često postiže stanje halucinacija i shizofrenije. Mnoge od sekti, koje se šire poput mrlje od ulja, imaju izravno so­tonski karakter.

Magija i spiritizam poučavaju se na raznim televizij­skim kanalima. Knjige se mogu nabaviti na kioscima ili narudžbom putem pošte. A u različitim časopisima, pa i filmovima, glavna su tema seks, nasilje i đavolska bestid­nost. I posve određena glazba za mase tjera slušatelje u stanje opsjednutosti. Tu mislim prije svega sotonsku rock-glazbu. U mnogim višim školama, kamo sam bio pozvan da držim predavanja, mogao sam se uvjeriti koli­ko je snažno mladež pod utjecajem tih đavolskih medija. Nevjerojatno koliko su u višim, pa i nižim školama raši­rene razne varijante spiritizma i magije. To je već posve opće zlo, ne samo u velikim gradovima.

Ne mogu prešutjeti koliko je mnogo crkvenih ljudi potpuno nezainteresirano za taj problem i oni ostavljaju vjernike posve bez zaštite. Isto tako smatram pogreškom da su se egzorcizmi gotovo potpuno uzimali iz krsnog obreda (a čini se da je za to bio čak i papa Pavao VI.). Isto je tako bilo pogrešno izostaviti bez zamjene molitvu svetom arhanđelu Mihaelu koja se molila na kraju svake mise. Smatram neoprostivom nemarnošću, za koju okriv­ljujem biskupe, da je čitav pastoral egzorcizma jedno­stavno uklonjen. Svaka bi biskupija morala imati barem jednog egzorcista, a moralo bi ih biti i u najposjećenijim crkvama i prošteništima. Danas je egzorcist rijetko biće, najčešće se teško može pronaći. A njegova djelatnost ima međutim veliku pastoralnu vrijednost koja podupire one koji propovijedaju, ispovijedaju i djele drugima sakra­mente.

Katolička bi hijerarhija morala glasno izgovarati mea culpa. Poznajem mnoge biskupe, ali ne poznajem nijed­noga koji je vršio egzorcizam, pomagao pri egzorciz­mima ili je primjereno svjestan problema. Uvijek iznova ponavljam: ne ispuni li neki biskup ozbiljnu molbu (ne molbu duševno poremećene osobe) osobno ili pomoću ovlaštenog svećenika, tada je počinio težak propust. Tako se nalazimo u opasnoj situaciji da bi se mogao prekinuti lanac poučavanja: nekoć je iskusni egzorcist upućivao početnike u tu vještinu. Ali na to ću se još vratiti.

Interes za tu temu pobudilo je u novije vrijeme kino. Radio Vatikan je 2. veljače 1975. godine inervjuirao re­datelja filma "Egzorcist", Williama Friedkina i njegova savjetnika, isusovaca Thomasa Bemingana, pri čemu je redatelj objasnio kako je u filmu želio obraditi činjenice i stoga se poslužio romanom koji se temelji na stvarnom događaju iz 1949. godine. Na pitanje da li se tu radilo o pravoj opsjednutosti, nije se redatelj želio očitovati i re­kao kako je to problem za teologe, ali ne za njega.

Isusovački se pater na pitanje je li taj film jedan od uobičajenih filmova strave i užasa, odlučno protivio tome i objasnio kako film - bez obzira na neke spektakularne pojedinosti - veoma ozbiljno obrađuje problem zla. On je osim toga opet pobudio interes za gotovo zaboravljene egzorcizme.

Kako se može postati žrtvom đavla, pri čemu tu uključujem općenita uznemiravanja, dakle iskušenja? Čo­vjek je, ovisno o pojedinom slučaju, napadan od đavla kriv ili nedužan. Uzroke možemo svrstati u četiri glavne skupine: Božjom voljom; urokom; tvrdokornim ustra­javanjem u stanju grijeha; doticajem s lošim mjestima i osobama.

1. Božjom voljom. Prije svega je posve jasno da se ne događa ništa što Bog ne dopušta. A isto je tako jasno da Bog nikada ne želi zlo ako mi to ne želimo (jer nas je stvorio kao slobodne) i on može još i iz zla načiniti do­bro. Pri ovoj prvoj točci ne postoji nikakva ljudska kriv­nja, već isključivo đavolski utjecaj. Onako kao što Bog dopušta uobičajeno djelovanje đavla (iskušenja) i pokla­nja sve milosti, kako bismo mu se mogli oduprijeti ako smo jaki, tako ponekad dopušta i neobičnu đavolsku ak­tivnost (opsjednutost ili zla uznemiravanja), kako bi čo­vjek uvježbavao poniznost, strpljivost i neosjetljivost na đavolske napade.

Postoje dva slučaja što sam ih već spomenuo: vanjsko djelovanje đavla koje izaziva fizičke muke (poput batinjanja i bičevanja što su ih morali podnijeti župnik Arški ili pater Pio) i prava pustošenja, kao u Joba i svetog Pavla.

Mnogi životopisi svetaca izvješćuju o primjerima te vrste. Od svetaca našega doba želio bih spomenuti dvoje koje je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima. To su don Calabria i sestra Marija od raspetog Isusa (prva Arapkinja koja je bila proglašena blaženom). U oba ta slučaja nije bilo ljudskog utjecaja (ni krivnjom samih do­tičnih osoba ni urokom od strane drugih) i u oba je slu­čaja bilo razdoblja prave opsjednutosti u kojoj su oboje blaženih govorili i činili stvari koje su se protivile njiho­voj svetoj službi i za koje nisu snosili odgovornost, jer je đavao bio taj koji se služio njihovim tijelima.

2. Urokom. Ni u tim slučajevima ne snose krivnju žrt­ve, ali postoji ljudski utjecaj, naime ljudska krivnja ono­ga koji je izgovorio kletvu ili je pustio da to učini magičar. Tome je posvećeno posebno poglavlje. Tu bih sa­mo želio reći što je urok: nanositi štetu drugima utje­cajem đavla. To se može činiti na mnogo različitih nači­na: fetiš, zao pogled, kletve itd. Ali najčešće je korišten način urok u pravom smislu. Urok je bio najčešći uzrok slučajeva opsjednutosti ili teških poremećaja kojima sam se ja bavio. Ne znam kako mogu sebe opravdati oni crk­veni ljudi koji kažu da ne vjeruju u uroke. A isto tako ne mogu sebi objasniti kao oni pomažu svojim vjernicima koje zadesti takvo zlo.

Neki se čude kako može Bog dopuštati takve stvari. Ali Bog nas je stvorio kao slobodne i On se nikada ne od­riče svojih stvorova, pa ni onih koji su se udaljili od njega. On će na svršetku načiniti obračun i svakom dati stoje zaslužio, jer svakom će se suditi po njegovim djeli­ma. Svoju slobodu možemo korisno iskoristiti i steći za­sluge; ali možemo je i loše iskoristiti i navući na sebe krivnju. Možemo drugima pomagati, ali možemo im na najrazličitije načine i štetiti. Tako mogu - to je osobito drastičan primjer - platiti ubojici da nekoga ubije. Bog nije obvezan spriječiti to. Isto tako mogu platiti magičaru da urekne neku osobu. Ni u tom slučaju nije Bog obvezan spriječiti to, iako to uistinu često spriječi. Tko živi u mi­losti Božjoj i mnogo moli, bolje je zaštićen od onoga tko ne moli i živi u grijehu.

Tu bih želio spomenuti nešto što ću na drugom mjestu detaljnije razložiti. Izricanje uroka i slični postupci omi­ljeno su područje rada varalica. Pravi slučajevi čine siću­šan postotak u odnosu na one lažne slučajeve s toga pod­ručja. Na tom području nije lako samo varalicama; ima i osobito mnogo slučajeva umišljenosti i priviđenja dušev­no bolesnih osoba. Stoga mora egzorcist biti veoma opre­zan, ali pripaziti moraju i sve osobe dobre volje.

3. Toj točci pripadaju dva uzroka koji se u naše doba na žalost sve više šire, zbog čega raste i broj napadnutih od đavla. Prvi je i osnovni uzrok uvijek pomanjkanje vje­re. Što više manjka vjera, to se više širi praznovjerje. To je tako reći matematička formula. Drugi je uzrok tvrdo­korno ustrajavanje u stanju grijeha. Evanđelje nudi zorni primjer za to u liku Jude. On je bio lopov, ali koliko se Isus trudio ukoriti ga i popraviti-, a doživio je samo odbi­janje i tvrdokornost. A tada je došlo do vrhunca: „Što će­te mi dati, pa da vam ga izdam?" Oni mu polože trideset srebrenika." (Mk 26,15) i tako čitamo strašnu rečenicu u vezi s Posljednjom večerom: "Poslije zalogaja odmah uđe u ovoga sotona". (Iv 13,27) Nema sumnje da se radi­lo o pravoj demonskoj opsjednutosti.

Pri današnjem sam stanju narušenih obitelji imao slu­čajeve u kojima su osobe napadnute od đavla živjele u nesređenim bračnim prilikama ili bile zapletene u neku drugu krivnju. Sjećam se žena koje su opetovano počinile zlodjelo pobačaja i druge prijestupe. Bilo je i slučajeva osoba koje su prakticirale seksualne nastranosti i bile po­činitelji silovanja. Drugi su bili homoseksualci ovisni o drogama. U svim tim slučajevima počinje put liječenja jedino iskrenim obraćenjem.

4. Doticaj s lošim mjestima ili osobama. Pri tome mi­slim na spiritističke seanse, na magiju, na sotonske kulto­ve ili sastanke sotonskih sekti (koji dosežu svoj vrhunac u crnim misama), na okultne radnje itd., posjećivanje magičara i određenih gatara iz karata. Čovjek se u svim tim prigodama izlaže opasnosti od uroka. Prije svega ako se svjesno upusti u vezu s đavlom: postoji između ostaloga posveta sotoni, krvni pakt s njim, pohađanje sotonskih škola i imenovanje za sotonskog svećenika. Ti se oblici predanosti đavlu veoma naglo šire posljednjih petnaest godina.

Što se tiče odlazaka magičarima i njima sličnima, že­lio bih iznijeti jedan posve općenit primjer. Tako netko pati od bolesti koja ne reagira ni na kakvo liječenje i bezuspješno je sve što se poduzme protiv nje. Tada bolesniku padne na um da je možda ureknut i ode vračari ili magičara koji mu kaže:"Imate urok". Dotle su troškovi mali i šteta neznatna. Ali tada se nastavlja dalje, jer ma­gičar zahtijeva za postupak oslobađanja od uroka mnogo novca, katkad pravi mali imetak. Ako se prijedlog pri­hvati, zamoli magičar nešto osobno, fotografiju, komad rublja, uvojak kose, komadić kože ili nokta. Sada tek po­činje pravo zlo. Što čini magičar s predmetima koje je tražio od bolesnika. Ta to je jasno; on čini s njima crnu magiju.

Ovdje bih želio nešto razjasniti. Mnogi se daju za­varati, jer znaju da neke žene "idu uvijek u crkvu", ili jer vide da su prostorije magičara obložene križevima, Bogorodicama i svetačkim slikama. Oni osim toga kažu: "Učinit ću samo bijelu magiju. Kad biste zahtijevali crnu magiju, morao bih odbiti". Pod bijelom se magijom shva­ća oslobađanje od uroka, a crna magija naprotiv znači či­niti uroke. Ali u stvarnosti ne postoje bijela i crna magija, već samo crna magija. Jer svaka se vrsta magije obraća đavlu. Tako se nesretnik koji je prije osjećao samo malu uznemirenost, vraća kući s pravim urokom. Često se tada mi egzorcisti moramo mnogo više naprezati kako bismo dotičnu osobu oslobodili podla djela magičara, nego što stoji truda odstraniti početne tegobe.

Ovdje još jednom ponavljam da se đavolska opsjed­nutost može često pobrkati s psihičkom bolešću. Veoma cijenim one psihijatre koji se profesionalno drže svog djelokruga rada i poznaju granice svoje znanosti, te po­šteno priznaju ako pacijent pokazuje simptome koji se ne mogu svrstati u znanstveno priznate bolesti. Psihijatar prof. Simone Morabito iz Bergama napisao je u časopisu Gente (br. 5, 1990., str. 106 - 122) kako su mnogi od nje­govih pacijenata koji su važili kao psihički bolesni, bili zapravo opsjednuti i kako mu je uspjelo izliječiti ih uz pomoć egzorcista. Ja znam za mnoge takve slučajeve od kojih sam jedan odabrao za ovu prigodu.

Papa Ivan Pavao II. poglasio je 24. travnja 1988. god. blaženim španjolskog karmelićanskog patra Franceska Palaua koji je za nas osobito zanimljiv radi toga što se u posljednjim godinama svoga života skrbio za opsjednute. Osnovao je hospicij u koji je primao duševne bolesnike. I tamo je sve egzorcirao: oni koji su bili opsjednuti, ozdra­vili su, a oni koji su bili bolesni,ostali su bolesni. Radi to­ga je bio žestoko kritiziran, prije svega dakako od klera. Tako se dvaput uputio u Rim: 1866. godine, kako bi s Pijom IX. razgovarao o tim stvarima, a zatim 1870. god., kako bi pri Prvom vatikanskom saboru postigao ponovno uvođenje stalne službe egzorcista. Sabor nije bio, kao što se zna, predviđen kraju, ali uvođenje te pastoralne službe ostaje aktualnim kao i do sada.

Činjenica je da je katkad teško razlikovati opsjednuta čovjeka od psihičkog bolesnika. Ali to iskusan egzorcist zna bolje od psihijatra, jer egzorcist poznaje različite oblike opsjednutosti a osobito pazi na vanjske znakova, dok psihijatar većinom ne vjeruje u đavolsku opsjednu­tost, te je stoga ne smatra mogućom. Pater Candido je prije nekoliko godina egzorcirao mladića koji je po mi­šljenju psihijatra bolovao od epilepsije. Pater Candido je pozvao liječnika da bude nezočan pri jednom egzorci­zmu. Kad je tada položio ruku na mladićevu glavu, on se srušio na pod i počeli su grčevi. "Vidite, pater, uistinu se radi o epilepsiji", požurio se reći liječnik. Pater Candido se međutim prignuo i opet položio ruku na mladićevu glavu. On je smjesta skočio na noge i ostao uspravno sta­jati ne mičući se. "Ponašaju li se tako epileptičari?" upi­tao je pater Candido. "Ne, nikada", odgovorio je psihija­tar očito zapanjen tim ponašanjem.

Egzorcizmi su bili dakako nastavljeni do potpuna izliječenja mladića koji je godinama bio mučen lijekovima i raznim pokušajima liječenja koji su mu samo naškodili. I upravo je to osjetljiva tema: teški slučajevi zahtijevaju interdisciplinarnu suradnju, o čemu ću još posebno govo­riti na kraju knjige. Jer troškove zabluda moraju snositi bolesnici koji su u ne baš malo slučajeva bili upropašteni pogrešnim medicinskim liječenjem.

Ja veoma cijenim znanstvenike koji poznaju granice svoje znanosti, iako nisu vjernici. Međunarodno poznat psihijatar, psihoanalitičar i parapsiholog prof. Emilio Servadio objasnio je 2. veljače 1975. godine na Radio Vatikanu: "Znanost se mora povući pred onim što njezine metode ne mogu objasniti. Ali te se granice ne mogu to­čno odrediti, jer se ne radi o fizičkim fenomenima. Ja vjerujem međutim da svaki svjestan znanstvenik zna ka­ko njegove metode sežu samo do izvjesne točke i ne dalje od nje.

Sto se tiče demonske opsjednutosti, mogu govoriti sa­mo za svoju osobu, ali ne u ime znanosti. Čini mi se da su u nekim slučajevima zloća i razorni karakter fenomena takvi da se oni zapravo više ne mogu brkati s fenome­nima što ih stručnjaci, kao na primjer parapsiholozi ili psihijatri uvrštavaju u kategoriju 'poltergeista' i sličnih. To bi bilo kao da bi se neotesan dječak želio usporediti s kriminalnim sadistom. Tu postoje razlike koje se ne mo­gu doduše mjeriti mjernim štapom, ali trebao bi čovjek znanosti priznati da su tu na djelu sile koje više ne potpa­daju pod znanost i za koje ona nije ni nadležna".

Strah od đavla? Odgovor svete Terezije Avilske

Protiv neopravdana straha od đavla navest ću iz živo­topisa sv. Terezije Avilske (poglavlje 25,19-22). To je ohrabrujuće mjesto - dokle god mi sami ne otvorimo vra­ta đavlu:

"Ako je Bog tako moćan kao što znam i vidim, ako demoni nisu ništa drugo nego robovi, u što mi vjera za­branjuje sumnjati, što mi oni tada mogu učiniti kad sam služavka Kralja i Gospodina? Možda zato što se ne osje­ćam dovoljno snažnom da se suprotstavim čitavom pa­klu? Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima i dovikivati im: "Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti što mi možete učiniti!"

I činilo se kao da su me se oni uistinu bojali, jer sam mogla ostati mirna. Otada me nije više mučio nemir, ni­sam se više bojala demona i ako su mi se prikazali, nisam ih se više plašila, već mi se činilo da su se oni plašili me­ne. Najviši gospodar svih stvari dao mi je takvu moć nad njima da ih se danas ne bojim više nego muhe. Oni su za­pravo kukavice i odmah gube hrabrost ako vide da ih se prezire. Oni ne napadaju, osim one ljude za koje smatraju da ih mogu lako pridobiti za sebe ili ako to dopusti (Gospodin, da bi njihovi napadi i progoni postali od veće koristi njegovim slugama.

Bog želi da se mi bojimo samo onoga čega se treba bojati i da se uvjerimo u to da jedan jedini grijeh može nanijeti veću štetu nego čitav pakao. I upravo je tako.

Znate li kada nam zli duhovi utjeraju strah? Kada se brinemo za časti, radosti i bogatstva ovoga svijeta. Ako dakle volimo i slijedimo ono što bismo trebali izbjegavati, predajemo im oružje kojim bismo se mogli braniti i pozivamo ih da se bore protiv nas pomoću naše goleme predrasude. Bolno je misliti na to, jer bi već bilo dovolj­no obujmiti križ i prezirati sve drugo iz ljubavi prema Bogu, jer zao duh bježi od takve ljubavi i vjere više nego mi od kuge. Đavao koji je prijatelj laži i koji je sam laž, ne može se nikada složiti s onim koji je na putu istine. No, ako vidi da je um pomračen, tada ga nastoji posve oslijepiti. A ukoliko opazi da je netko posve slijep i nalazi zadovoljstvo u stvarima ovoga svijeta koje su beskorisne i prolazne poput dječijih igračaka, vjeruje da ima po­sla s djetetom, te postupa s njim u skladu s tim. Tada se đavao zabavlja time da takva čovjeka uvijek iznova na­pada.

Sviđa li se Bogu da ne pripadam takvima, već njego­vom milošću smatram mirom ono što jest mir, čašću ono što jest čast, radošću ono što jest radost, a ne suprotno, tada se mogu suprotstaviti svim zlim duhovima i oni će prestrašeni pobjeći. Ne razumijem strahove onih koji vi­ču: "Đavao! Đavao!", dok bi mogli zvati: "Bože! Bože!" i tako ispuniti pakao strahom. Ne znamo li možda da se zli duhovi ne bi mogli ni pomaknuti bez Božjeg pri­stanka? Čemu dakle ti besmisleni strahovi? Ja se osobno više bojim onih koji se panično plaše đavla nego sama đavla, jer on mi ne može naškoditi, dok oni unose nemir u duše, osobito ako su ispovjednici. Radi njih sam morala toliko mnogo godina provesti u tako velikim teškoćama da se još i danas pitam kako mi je uspjelo svladati ih. Hvaljen budi Gospodine koji si mi pružio svoju golemu pomoć."