Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Dijabolična vizija pape Lava XIII.

Mnogi se od nas još sjećaju da su prije liturgijske re­forme Drugog vat. sabora svećenik i vjernici na kraju svete mise kleknuli, kako bi izgovorili molitvu Majci Božjoj i molitvu arhanđelu Mihaelu. Ovdje bih želio pre­dočiti tekst ove druge molitve, jer je to lijepa molitva ko­ja se može moliti s dobitkom:

"Sveti arhanđelu Mihaele, čuvaj nas u borbi; budi naš zaštitnik protiv đavolskih pakosti i zamki. 'Bože, naloži mu to', molimo usrdno. A ti, kneže nebeskih četa, otjeraj Božjom snagom u pakao sotonu i druge zle duhove koji lutaju svijetom da bi iskvarili duše. Amen."

Pater Domenico Pachenino piše o nastanku te molitve u časopisu Ephemerides Liturgicae (1955. god.): "Ne sje­ćam se više točno godine. Jednog je jutra veliki papa Lav XIII. slavio svetu misu, a zatim sudjelovao u misi zahval­nici. Odjednom je vidio kako je glava celebranta bila snažno povučena uvis, a zatim otkrio nešto iznad njegove  glave. Pažljivo je gledao onamo ne trepnuvši okom, ali s osjećajem straha i čuđenja. Pritom se promijenila boja njegova lica i njegov izgled. U njegovoj se nutrini događalo nešto neobično, nešto veliko.

Njegovi su ga službenici zabrinuti žurno slijedili. Ponizno su ga upitali: "Vašoj Svetosti nije dobro?" On je pola sata kasnije dao pozvati tajnika papinske upravne vlasti i predao mu list papira s nalogom da se to tiska i pošalje svim ordinarijatima svijeta. Što je bilo napisano na tom papiru? Molitva koju na kraju mise molimo s pukom, dakle molitva molbe Mariji i usrdni poziv knezu nebeskih četa da zamoli Boga da može otjerati sotonu u  pakao."

U pismu koje je 1886. bilo poslano svim ordinarijatima, naložio je papa i to da se ta molitva izgovara klečeći. Kao potvrdu toga što piše pater Pachenino želio bih citirati iz pastirskog pisma tadašnjeg biskupa Bologne, karyci            dinala Nasallija Rocce, što ga je napisao u vrijeme posta 1946. godine: "Tu je molitvu napisao sam Lav XIII. Riječi: 'koji lutaju svijetom da bi iskvarili duše' imaju povijesno objašnjenje koje nam je često priopćavao njegov osobni tajnik, monsinjor Rinaldo Angeli. Lav je zaista imao viđenje paklenih duhova koji su se okupili nad Vječnim gradom (Rimom). Iz toga je doživljaja nastala molitva koju je želio poslati u čitav svijet koju sam molio svojim snažnim glasom. Često smo je slušali u vatikanskoj bazilici. On je osim toga vlastoručno napisao poseban egzorcizam koji je sadržan u Rimskom obredniku. Biskupima i svećenicima je preporučio da u svojim biskupijama i župarna često mole te egzorcizme. On ih je sam molio često tijekom dana."

Zanimljiva je i jedna druga činjenica koja je još po­većala vrijednost molitava koje su se molile poslije svake svete mise. Papa Pio XI. zahtijevao je u alokuciji od 30. lipnja 1930. da se te molitve mole s posebnom namjenom za Rusiju. Podsjetio je na vjerske progone u Rusiji i po­zvao vjernike da se obrate svetom Josipu, te završio rije­čima:

"O da bi svi mogli bez muke i poteškoća nastaviti taj sveti križarski rat, određujemo da te molitve koje je nalo­žio naš preteča blažene misli, Lav XIII., mole svećenici i vjernici poslije mise, s tom posebnom nakanom, dakle za Rusiju. Radi toga trebaju biskupi, te svjetovni i redovni­čki kler uvijek iznova podsjećati narod i nazočne pri sve­toj misnoj žrtvi na ovo gore rečeno." (iz: Civiltà Catolica, 1930., Vol. III)

Pape su, kao što se vidi, jasno ustanovili zastrašujuću nazočnost sotone. Pridodana molitvena nakana Pija XI. odnosila se na središte krivog nauka našeg stoljeća koji nije utjecao samo na život naroda, već i na samu teologi­ju. Ako se nalozi Pija XI. nisu slijedili, tada su za to bili krivi oni kojima su oni bili povjereni. Oni su u svakom slučaju u skladu s karizmatičnim priopćenjem što ih je Bog prenio ljudskom rodu ukazanjima iz Fatime, iako su ona bila dakako neovisna o tome- Fatima je tada još bila nepoznata u svijetu!

Sotonini darovi

I sotona daje svojim pristašama neke sposobnosti. Budući da je on pravi lažljivac, ne razumiju odmah pri­matelji porijeklo tih moći ili ga ne žele razumijeti, jer se veoma raduju besplatnim darovima. Tako se može dogo­diti da poneka osoba ima dar vidovitosti; drugi spontano pišu poruke na više stranica ako im se stave u ruku bijeli papir i nalivpero; drugi opet imaju dojam da se podvostručuju i da jedan dio njih može ulaziti i u veoma uda­ljene kuće i krajeve;'a veoma je raširen fenomen da netko čuje "glas" koji mu kazuje ili da moli ili da čini druge stvari.

Mogao bih nastaviti nabrajati. Odakle potječu te oso­bite sposobnosti? Jesu li one darovi Sv. Duha? Jesu li to darovi đavolskog porijekla? Ili se posve jednostavno radi o metafizičkim fenomenima? Da bi se utvrdila istina, po­trebno je podrobno ispitivanje ili prosudba od strane mje­rodavne osobe. Kad je sveti Pavao bio u Tijatiri, slijedila ga je neka ropkinja koja je znala vračati i tim svojim darom pribavljala veliku zaradu svojim gospodarima. Ali to je bio dar đavolskog porijekla kojega je nestalo odmah nakon što je sveti Pavao izagnao zla duha (usp. Dj 16, 16-18).

Kao primjer bih želio citirati svjedočanstvo potpisano s "Erasmo di Bari" i objavljeno u Rinovamento dello Spi-rito Santo (rujan 1987. god. - u zagradama su moje napo­mene).

"Prije nekoliko sam godina upoznao 'igru časa', ali nisam znao da se radilo o vrsti spiritizma. Poruka je bila formulirana na jeziku mira i bratstva (ali iza maske dobra krije se đavao). Nešto sam kasnije imao u Lurdu, gdje sam obavljao službu, neobične sposobnosti (vrijedno je spomena i to da se đavao pojavljuje i na tako svetim mje­stima).

Imao sam sposobnosti koje se u parapsihologiji ozna­čavaju kao izvanćutilne, dakle vidovitost, čitanje misli, klinička dijagnoza, uvid u srca i u život živih i umrlih osoba i druge sposobnosti. Nekoliko mjeseci kasnije bila je tome pridodana još jedna, naime sposobnost da se po­laganjem ruku oduzima fizička bol i time ublažava ili okončava stanje trpljenja. Je li to bila takozvana prano-terapija?

Sa svim tim sposobnostima nije mi bilo teško uspos­tavljati vezu s ljudima; ali oni su poslije susreta bili za­prepašteni onim što sam im rekao i osjećali su duboku uznemirenost, jer sam ih jasno upozorio na grijehe koje sam vidio u njihovim dušama. Kad sam čitao riječ Božju, shvatio sam da se moj život nije promijenio. I dalje sam bio lako razdražljiv, zlopamtilo, nepopustiv i osjetljiv na uvrede. Bojao sam se nositi svoj križ, plašio se nepoznate budućnosti i smrti.

Poslije duga lutanja i strašnih nezgoda priveo me na­posljetku Isus obnoviteljskom pokretu 'Rinnovamento'. Tamo sam sreo nekoliko braće koja su molila nada mnom i pokazalo se da ono što mi se događalo nije bilo božan­skog porijekla, već je dolazilo od đavla. Mogu dakle po­svjedočiti da sam upoznao moć imena Isusova. Uvidio sam svoje grijehe prošlosti i ispovijedio ih. Pokajao sam se i odrekao svih okultnih djela. Izvanćutilne su sposob­nosti nestale i Bog mi je oprostio. Na tome mu zahva­ljujem."

Ne zaboravimo da i Biblija izvješćuje o slučajevima takvih neobičnih sposobnosti koje su s jedne strane po­tjecale od Boga, ali s druge i od đavla. Neka čudesa što ih je Mojsije činio po Božjem nalogu pred faraonom, činili su i magičari dvora. Stoga nije dovoljna činjenica uzeta izdvojeno da bi se navelo porijeklo te moći kad se radi o

fenomenima te vrste.

Želio bih još dodati da u ljudi koje su zadesili takvi zli utjecaji, postoji osobita osjetljivost. Oni odmah osjete ima li neka osoba negativno zračenje, unaprijed vide bu- duće događaje i osjećaju se prisiljenima polagati ruku na psihički slabe ljude. Tada imaju i dojam da mogu utjecati na živote drugih ljudi, čineći im zlo pakošću koju osje­ćaju u sebi. Da bismo se domogli spasenja, moramo se oduprijeti svim tim nastojanjima!

Egzorcizmi

"Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: po­moću mog imena izgonit će zle duhove;..." (Mk 16,17). "Taj prijenos osobite sposobnosti po Isusu svim vjerni­cima potpuno zadržava svoju valjanost. To je opća spo­sobnost koja se temelji na vjeri i na molitvi. Njome se može koristiti pojedinac ili zajednica- i to u svako doba, jer nije potrebno posebno ovlaštenje. Ali, da objasnim pojmove, tada se radi o molitvama oslobađanja, ne o pra­vim egzorcizmima.

Crkva je, da bi tu po Kristu prenijetu moć učinila učinkovitijom i da bi vjernike zaštitila od prjevara i vradžbina, uvela egzorcizam kojega mogu vršiti isključivo bi­skupi i izričito ovlašteni svećenici (dakle ne laici). Tako je utvrđeno u Kanonskom pravu (kan. 1172) koje točno propisuje kako se mora davati sakrament kao čvrst sa­stavni dio Crkve - za razliku od privatne molitve (can. 1166) - uz točno poštivanje obreda i formula koje je odo­brila Crkva (kan. 1167).

Stoga se kao egzorcist može označiti samo ovlašteni svećenik, kao i biskup koji se bavi egzorcizmom (samo kad bi ih bilo!)

To je danas omalovažavana služba, jer mnogi sveće­nici nazivaju sebe egzorcistima, a da to nisu. I mnogi ka­žu da vrše egzorcizam, a zapravo samo govore molitve oslobođenja, ako se čak izravno ne bave magijom. Egzor­cizam je samo onaj sveti obred što ga je odredila Crkva. Sve druge oznake smatram sumnjivima: na primjer govo­riti o svečanim i običnim egzorcizmima, kako bi se razli­kovao pravi egzorcizam od drugih oblika molitve. Smatram da je pogrešno označavati molitvu koja nije egzor­cizam kao privatni ili obični egzorcizam, jer se ne radi o sakramentu, već o molitvi oslobođenja, te se tako egzor­cist mora držati molitava Obrednika. Ipak postoji jedna razlika u usporedbi sa sakramentima. Egzorcizam može naime trajati nekoliko minuta, ali može potrajati i satima. Stoga nije potrebno govoriti sve molitve Obrednika, a mogu se dodati mnoge druge, kao što savjetuje sam Ob­rednik.

Egzorcizam ima zapravo dvojako značenje. S jedne bi se strane željelo dakako izbaviti opsjednute; taj se vid na­glašava u svim pisanim djelima o toj temi, ali s druge strane ima egzorcizam dijagnostičku svrhu za koju se međutim često ne mari. Naime, prije nego što egzorcist započne, ispituje samu opsjednutu osobu i njezine bliž­nje, kako bi ustanovio jesu li ispunjeni uvjeti da se izvrši egzorcizam. Točno je međutim da se jedino tijekom sama egzorcizma može sa sigurnošću ustanoviti postoji li u do­tične osobe utjecaj đavla ili ne. Jer svi se vanjski znakovi, koliko god bili neobični, mogu u stvarnosti pojaviti i pri prirodnim pojavama. Ni učestala pojava psihijatrijskih i parapsiholoških fenomena nije dovoljan kriterij za pouz­danu dijagnozu. Samo se provođenjem egzorcizma može sa sigurnošću utvrditi radi li se o đavolskom utjecaju ili ne.

Ovdje bih želio spomenuti nešto što u Obredniku nije na žalost ni natuknuto i što nije poznato ni među autori­ma koji su pisali o toj temi.

Egzorcizam ima dakle i dijagnostičku svrhu, to znači da ustanovi nazočnost đavla ili đavolskog utjecaja u ne­koj osobi. Taj je cilj vremenski gledano prvi koji se po­stiže i za kojim se teži. Po važnosti je međutim cilj eg­zorcizma oslobođenje od podmukle nazočnosti đavla i zlih utjecaja. Taj je logični redosljed veoma važan (prvo dijagnoza, zatim obrada), kako bi se točno procijenili znakovi na koje se egzorcist mora osloniti. To su znakovi koji su od velikog značenja: znakovi prije egzorcizma, znakovi tijekom egzorcizma, znakovi poslije egzorcizma i razvoj znakova pri provođenju raznih egzorcizama.

Čini se da Obrednik vodi nešto računa -iako tek neiz­ravno- o tim okolnostima kad skreće naime pozornost na to da nije lako vjerovati u opsjednutost đavlom. Ali tada upozorava egzorciste i na razne trikove kojima se koristi đavao da bi prikrio nazočnost. Za nas je egzorciste važno ne dopustiti da nas zavaraju psihički, umišljeni bolesnici u kojima nema đavolske nazočnosti, te stoga nije potre­ban ni egzorcizam. Ne smije se međutim zanemariti ni suprotna opasnost koja je danas mnogo češća, te je se sto­ga treba više bojati, naime opasnost da se ne prepozna đavolska nazočnost i tako propusti egzorcizam tamo gdje bi bio potreban. Slažem se sa svim egzorcistima s kojima sam o tome razgovarao da ni egzorcizam koji nije bio potreban ne može dotičnoj osobi učiniti štetu. (Prvi put, te u nesigurnim slučajevima koristimo se samo kratkim egzorcizmima koji se govore tiho, tako da se lako mogu pobrkati s uobičajenim blagoslovima). Radi toga se ni zbog jednog egzorcizma ne trebamo naknadno kajati. Ali razloga za kajanje imamo naprotiv ako se kasnije jasnim znakovima pokaže nazočnost đavla, a mi je nismo prepo­znali i radi toga propustili egzorcizam.

Stoga ponavljam ono što se tiče važnosti i vrijednosti znakova: dovoljno je već malo znakova, pa čak i onih nesligurnih, da bi se mogao provesti egzorcizam. Ako se tijekom egzorcizma promijene znakovi, logično je da se nastavi samo toliko dugo koliko se smatra potrebnim, ia­ko je tada prvi egzorcizam relativno kratak. Moguće je da ie tijekom egzorcizma ne pokaže nikakav znak, ali da pacijent poslije osjeti izvjesno olakšanje (to su općenito ugodne reakcije). U tom se slučaju egzorcizam ponovi i ako se ponove i učinci, tada će se znakovi prije ili kasnije pojaviti i tijekom egzorcizma. Tada je veoma korisno promatrati razvoj znakova tijekom raznih egzorcizama. Katkad se znakovi malo pomalo povlače, što upućuje na uspješnost liječenja. U drugim se slučajevima znakovi posve neočekivano pojačaju, što može značiti da izbija na vidjelo dosada prikriveno unutarnje zlo, tako da se čitav postupak mora ponoviti.

Sada se može razumjeti koliko je nerazumno čekati s egzorcizmom dok se ne pokažu sigurni znakovi opsjed­nutosti. Znak je velike neiskusnosti očekivati prije egzor­cizma one tipične znakove koji se u većini slučajeva po­kažu samo tijekom ili poslije egzorcizma ili kao poslje­dica niza egzorcizma. Imao sam slučajeve pri kojima su bili godinama potrebni egzorcizmi da bi izašlo na vidjelo zlo u čitavoj svojoj težini. Prilično je beskorisno željeti razne oblike pojavljivanja ograničiti na standardne mo­dele. Tko ima mnogo iskustva, zacijelo poznaje različite oblike đavolskog očitovanja. Tako smo ja i svi egzorcisti s kojima sam razgovarao primijetili da se simptomi op­sjednutosti spomenuti u Obredniku: naime govoriti tuđim jezicima, posjedovati nadljudsku snagu, znati tajne stva­ri, uvijek pojavljuju tijekom egzorcizma, nikada prije! Bilo bi posve nerazumno misliti da će se znakovi pojaviti već prije, da bi se potom mogao provesti egzorcizam.

Ne može se uvijek postaviti točna dijagnoza. Ima slu­čajeva kojima se jednostavno možemo samo čuditi. Kat­kad imamo pred sobom ljude koji su istodobno fizički bolesni i pod utjecajem đavla. U takvim je slučajevima preporučivo uključiti i liječenje psihijatra. Ali uvijek se iznova moram nasmiješiti kad mudri moderni teolozi objave veliku "novost" da se neke duševne bolesti mogu zamijeniti s đavolskom opsjednutošću. A ima i nekih psi­hijatara ili parapsihologa koji misle da su takvi njihovi zaključci veliko otkriće. Ali zapravo su crkveni autoriteti bili ti koji su kao prvi stručnjaci upozorili na tu moguću zabludu. Crkva je već 1583. godine u dekretima sinode u Reimsu upozorila na tu činjenicu i zaključila da neki ob­lici navodne opsjednutosti mogu jednostavno biti dušev­ne bolesti. Ali tada još nije bilo psihijatrije i teolozi su vjerovali u Evanđelje.

Egzorcizam ima osim dijagnoze i iscjeliteljsku svrhu, naime osloboditi pacijenta opsjednutosti. A tu počinje put koji je često težak i dug. Jer potrebno je da opsjednuti su­rađuje, a on je često u tome ometan. On mora mnogo moliti, a ne može, mora često primati sakramente, ali to često ne čini. I na putu k egzorcistu radi primanja sakra­menata postoje često zapreke koje se čine nesavladivima. Zato mu je potrebno mnogo pomoći, a to na žalost u ve­ćini slučajeva nitko ne razumije.

Koliko je vremena potrebno da bi se opsjednut čovjek oslobodio zla duha? To je doista pitanje na koje nitko ne može odgovoriti, jer osloboditi može jedino Gospodin koji djeluje u božanskoj slobodi, pri čemu se posve sigur­no odaziva na molitve, prije svega ako mu se upućuju po­sredovanjem Crkve. Općenito se može reći: potrebno vri­jeme ovisi o početnoj snazi đavolske opsjednutosti, kao i o vremenu koje prođe do početka egzorcizma. Sjećam se slučaja četrnaestogodišnje djevojčice koja je bila opsjed­nuta tek nekoliko dana i vladala se mahnito. Udarala je nogama o pod, grizla i grebala. Bilo je dovoljno samo če­tvrt sata egzorcizma da bi se potpuno oslobodila opsjed­nutosti. Najprije je kao mrtva pala na tlo, tako da je to podsjećalo na onaj prizor iz Evanđelja kada je Isus nekog mladića oslobodio đavla nakon što to nije uspjelo aposto­lima. - Djevojčica je poslije nekoliko minuta oporavka skočila na noge i potrčala dvorištem da bi se igrala sa svojim malim bratom.

Ali takvi su slučajevi veoma rijetki. Oni se javljaju samo ako je loš utjecaj veoma lak. Egzorcist se većinom susreće s teškim stanjima. Tu nije isprva nitko pomišljao na pomoć egzorcista. Navest ću jedan tipičan slučaj: Ne­ko se dijete neobično ponaša. Roditelji ne traže razlog to­me, ne uzimaju to ozbiljno i misle da će se djetetovim odrastanjem sve samo po sebi srediti. Na početku su i simptomi još lagani, ali zatim postaju sve gori i tada rodi­telji traže za svoje dijete pomoć liječnika. Pokušaju s jed­nim, zatim s drugim, ali uvijek bezuspješno. Jednom je kod mene bila sedamnaestogodišnja djevojka koja je već bila pregledana u najboljim klinikama Europe. Naposljet­ku se po savjetu razumna prijatelja javila sumnja da se tu ne može raditi o prirodnom zlu i djevojka se obratila ma­gičaru. Od tog se trenutka početno stanje još pogoršalo. Čest je slučaj da se opsjednuti ljudi tek na kraju obrate egzorcistu i to više slučajno, po nečijem savjetu (gotovo nikada po savjetu svećenika!). U međuvremenu su pro­tekle godine i zlo se duboko ukorijenilo. Prvi egzorcizam govori posve točno o tome da se đavao treba iskorijeniti i nagnati u bijeg. Za to je međutim potrebno mnogo eg­zorcizama i to često tijekom više godina, a ne postiže se uvijek oslobođenje.

Ponavljam: vrijeme pripada Bogu. Vjera egzorcista i vjera onoga nad kim se vrši egzorcizam od velike su po­moći. Svakako pomažu molitve opsjednuta čovjeka, nje­gove obitelji i drugih (redovnica, župnih zajednica, molit­venih skupina, osobito onih koji mole za oslobođenje). Veoma mnogo pomaže i uporaba sakramentala koji služe određenim svrhama, kao pri blagoslovnim molitvama: egzorcirana ili barem posvećena voda, egzorcirano ulje, egzorcirana sol. Da bi se egzorcirali voda, ulje i sol nije potreban egzorcist; dovoljan je bilo koji svećenik. Ali on mora u to vjerovati i znati da se u Obredniku nalaze ti osobiti blagoslovi. Veoma su rijetki svećenici koji to znaju. Većina njih ne zna ništa o tome i smiju se u lice moliteljima. Kasnije ću se još vratiti na sakramentale.

Od osnovne je važnosti često primanje sakramenata i život po Evanđeljima. Tu je veoma važna moć krunice i posve općenito moć molitve Djevici Mariji. Mnogo može pomoći i zazivanje anđela i svetaca. Iznimno su korisna hodočašća u prošteništa koja su često po Bogu odabrana mjesta oslobođenja od opsjednutosti pomoću egzorcizma. Bog nam je namijenio obilna sredstva milosti; na nama je da se njima služimo. Kad Evanđelja izvješćuju o Kristo­vim kušnjama po đavlu, tada čujemo da se Isus borio pro­tiv đavla jednom rečenicom iz Biblije. Riječ Božja ima golem učinak, kao i hvalospjev Bogu, bio on spontan ili iz Biblije: psalmi i pjesme u slavu Boga.

Preduvjet za učinkovitost egzorcizma svakako je uz sve navedeno i velika poniznost egzorcista. Jer on sam ne može ništa, sve je u Božjim rukama, samo on može uisti­nu pomoći. On podvrgava egzorcista, kao i opsjednutu osobu mnogim kušnjama. Osjetni uspjesi često dolaze polako i mučno, ali kao veliki duhovni plodovi. Oni nam pomažu da shvatimo zašto Gospodin dopušta te bolne kušnje. Čovjek korača u tami vjere, ali svjestan da ide u susret istinskom svjetlu.

A sada još nekoliko riječi o važnoj zaštiti pomoću svetih slika i to kako onih koje se nose uza se, tako i onih koje su negdje postavljene: iznad ulaznih vrata, u spava­ćim sobama, u blagovaonici ili sobi za dnevni boravak gdje se obično okuplja obitelj. Svetačka slika nema ništa zajedničko s poganskom idejom donositelja sreće, već podsjeća na prikazanu osobu koja se treba oponašati i čija se zaštita treba zazivati. Danas mi se često događa da do­đem u kuće iznad čijih ulaznih vrata visi lijepo crveno srce, a kad radi blagoslova uđem u pojedine prostorije, vidim malo svetačkih slika. To je velik propust. Sjetimo se primjera svetog Bernarda Sienskog koji je na kraju svojih pučkih misija poticao ljuda da iznad kućnih vrata objese veliku medalju s Isusovim znakom (ISH = Jesus Hominum Salvator = Isus, spasitelj ljudi).

Često sam se mogao uvjeriti u učinkovitost medalja ako se s vjerom nose na tijelu. Ovdje bih želio spomenuti samo Čudesnu medalju koja je, poslije ukazanja Djevice Marije svetoj redovnici Katarini Laboure 1830. godine u Parizu, bila proširena čitavim svijetom u više milijuna primjeraka. Kada bih govorio o milostima koje su zado­bivene tom jednostavnom medaljom, ne bih više mogao prestati.

Jedan od najpoznatijih slučajeva dijabolične opsjed­nutosti - koji je povijesno vjerno dokumentiran u više knjiga - slučaj obojice jednog osobito teškog đavolskog napada bio pozvan egzorcist, bilo je pokušano prevrnuti kočiju u kojoj je sjedio egzorcist u pratnji jednog monsinjora i časne sestre. Đavao nije međutim mogao pro­vesti svoj plan, jer je kočijaš dobio prije polaska za zašti­tu Benediktovu medalju koju je s puno poštovanja stavio u džep.