Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Krist kao središte svijeta

I demon je Božji stvor. Ne može se govoriti o demo­nu i egzorcizmu, a da se prethodno barem shematski ne razmotri nekoliko osnovnih crta u Božjem planu stvara­nja svijeta. To nisu nove spoznaje, ali će možda ponekom čitatelju otvoriti nove perspektive.

Tijek sama čina postanka svijeta prečesto se pogrešno prikazuje, to znači da postoje pogrešne predodžbe o re­doslijedu događaja. Misli se daje Bog jednog lijepog da­na stvorio anđele i podvrgnuo ih ispitu o kome ništa ne znamo i da su iz toga nastali s jedne strane anđeli, a s druge demoni. Anđeli su po tome bili nagrađeni rajem, a demoni kažnjeni paklom. Jednog drugog lijepog dana stvorio je Bog -kako to neki tumače- svemir, minerale, biljke, životinje i naposlijetku čovjeka. A Adam i Eva su navodno zgriješili u zemaljskom raju time što su slušali sotonu, a ne Boga. Tada je Bog odlučio poslati svoga Si­na, kako bi spasio ljudski rod.

Ali to ne odgovara nauku Biblije, a ni nauku otaca. Takvo shvaćanje svijeta anđela i Božje tvorevine nije pri­mjereno Kristovoj tajni. Pročitajmo samo proslov Ivano­va evanđelja i oba kristološka hvalospijeva kojima poči­nju poslanice Efežanima i Kološanima. Krist je prvorođenac svih stvorova; sve je stvoreno po njemu i za njega -sve na nebu i na zemlji. Sve teološke rasprave pri kojima se radi o pitanju da li bi Krist došao da nije bilo Adamo­va grijeha, prilično su besmislene. Krist je središte Božje tvorevine; u njemu se jednako zrcale svi stvorovi: nebe­ski (anđeli) i zemaljski (ljudi). S druge je strane točno da je Krist zbog krivnje praroditelja preuzeo posve osobitu ulogu: On je Spasitelj. Središnja je točka te uloge uskrsna tajna. Krist je svojom krvlju prolivenom na križu pomi­rio sve stvorove s Bogom: nebeske (anđele) i zemaljske (ljude).

Taj kristocentrični preduvjet uvjetuje ulogu svakog stvorenja. A u vezi s tim ne smijemo zaboraviti ni Djevi­cu Mariju; jer ako je prvorođenac utjelovljena Riječ, tada je Bog prije svih stvorova mislio na tu osobu u kojoj se trebalo dogoditi to počovječenje. Otuda potječe njezin je­dinstveni odnos prema presvetom Trojstvu. Mariju su već u drugom stoljeću nazvali "četvrtim elementom božanske trojstvenosti"

Drugo se razmišljanje tiče Kristova utjecaja na anđele i demone. Neki teolozi misle da su anđeli samo snagom tajne križa bili pripušteni Božjem pogledu koji donosi blaženstvo. Mnogi su crkveni oci bili zaokupljeni zanim­ljivim mislima. Iako je na primjer sveti Anastazije pisao kako i anđeli zahvaljuju svoje spasenje Kristovoj krvi. U evanđelju se mnogo upozorava na zle duhove. Krist je svojim križem pobijedio kraljevstvo sotone i uspostavio Božje kraljevstvo. Tako povikaše na primjer opsjednuti iz Gadare: "Što hoćeš od nas, Sine Božji? Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" (Mt 8,29). To je ja­sno priznanje vlasti sotone koju Krist sve više guši. A ona će potrajati toliko dugo dok ne bude nastupilo spa­senje, dok ne bude "zbačen tužitelj naše braće" (Otk 12, 10).

U svjetlu Kristove središnjosti prepoznaje se Božji plan stvaranja svijeta, naime da je on sve stvari dobro stvorio "po njemu i za njega". A vidi se i djelo đavla, neprijatelja, napasnika, tužitelja, pod čijim je utjecajem došlo u svijet zlo, bol, grijeh, smrt. Krist je svojom krvlju obnovio božanski plan.

Posve je jasna i moć đavla. Isus ga naziva "knezom ovoga svijeta" (Iv 14,30), sveti Pavao ga označava kao "Boga ovoga svijeta" (2 Kor 4,4), a Ivan naglašava daje "sav svijet u vlasti Zloga" (1 Iv 5,19), pri čemu riječju svijet misli sve ono stoje upravljeno protiv Boga. Sotona je bio najdivniji među anđelima, postao najgorim među zlim duhovima i njihovim vodom. Jer i zli su duhovi me­đusobno povezani strogom hijerarhijom i čuvaju položaj što su ga imali kad su još bili anđeli: kneževi, prijestolja, moći... To je hijerarhija ropstva, ne ljubavi kao među anđelima, čiji je vođa Mihael.

Krist je srušio vlast sotone i obnovio Božju vlast. Ra­di toga su od osobite važnosti oni događaji kada Isus oslobađa opsjednute. Kad je Petar u Kornelijevoj kući opisivao Isusovo djelovanje, nije izvješćivao o čudesima, već kako je On ozdravljavao "sve koje đavao bijaše tla­čio" (Dj 10,38). Sada razumijemo zašto je Isus kao prvo ovlastio apostole da izgone đavla (Mt 10,1). A isto vrijedi za vjernike: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjero­vali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove..." (Mk 16,17). Tako Isus ponovno uspostavlja božanski plan koji je bio razoren pobunom jednog dijela anđela i istočnim grijehom praroditelja.

Stoga bih ovdije želio jasno reći da zlo -bol, smrt, pa­kao (dakle vječno prokletstvo u mukama kojima nema kraja)- nije Božje djelo. U vezi s tim želio bih ukratko is­pričati slijedeće: Pater Candido je jednoga dana bio zao­kupljen istjerivanjem đavla. Pri kraju egzorcizma obratio se podrugljivo nečistom duhu i rekao: "Odlazi odavde! Ta Bog ti je pripremio lijep, dobro zagrijan stan!" Zao duh je odgovorio: "Ti baš ništa ne znaš. Nije on (Bog) načinio pakao. Mi smo ga načinili. On nije na to ni pomi­šljao." U jednoj sličnoj situaciji ja sam upitao zla duha je li sudjelovao u stvaranju pakla. On je odgovorio: "Svi smo mi tome pridonijeli."

Središnje mjesto Krista u Božjem planu za svoje stvo­renje i njegovo obnavljanje veoma je važno da bismo razumijeli Božje planove i čovjekovo određenje. Anđeli, kao i ljudi, dobili su inteligentnu i slobodnu narav. Kad slušam kako Bog već zna tko će biti spašen, a tko proklet, te je stoga sve uzalud (pri čemu se božansko predznanje brka s predodređenjem), moram uvijek odgovoriti s četiri sigurne istine koje su sadržane i dogmatski definirane u Bibliji: Bog želi da svi budu spašeni; nitko nije predod­ređen za pakao; Isus je umro za sve; svi primaju milost potrebnu za spasenje. Kristovo nam središnje mjesto u Božjem planu kazuje da možemo biti spašeni samo u nje­govo ime. I samo u njegovo ime možemo svladati sotonu i biti oslobođeni od njega, neprijatelja spasenja.

Pri kraju egzorcizma molim kristološki hvalospjev iz poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-11), prije svega kad se ra­di o osobito teškim slučajevima potpune opsjednutosti đavlom. Kad dođem do riječi "da se Isusovu imenu po­kloni svako koljeno, nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića", tada kleknem, kleknu i nazočni, pa je i opsjed­nuti prisiljen kleknuti. To je veličanstven trenutak. Imam dojam da i čete anđela oko nas kleče pred imenom Isu­sovim.

Đavolska vlast

Granice koje sam iz prakatičnih razloga postavio sebi u ovoj knjizi ne dopuštaju mi da se podrobnije bavim te­ološkim temama, iako bi one bile od najvećeg interesa. Stoga ću nastaviti samo se doticati nekih argumenata, kao što sam činio u prethodnom poglavlju. Naravno daj e eg­zorcist kao stoje pater Candido - koji trideset šest godina razgovara sa zlim duhovima i koji ima dobro i sigurno is­hodište u teologiji i tumačenju teoloških tekstova - zao­kupljen temama o kojima je teologija do sada radije govo­rila "To ne znamo", kao na primjer pri pitanju o grijehu palih anđela. A ipak sve štoje Bog stvorio slijedi jedan jedini plan, po kome svaki dio utječe na sve drugo, a sva­ka sjena pomračuje i sve ostalo. Teologija će uvijek biti nepotpuna, štoviše nerazumljiva dokle god se ne bude is­crpno bavila svijetom anđela. Kristologija koja niječe so­tonu ostaje necjelovitom, rascjepkanom i ne može razu­mjeti značenje spasenja.

Ali posvetimo se opet Kristu, središtu univerzuma. Sve je načinjeno za njega i po njemu: na nebu (anđeli) i na zemlji (vidljiv svijet s čovjekom na čelu). Bilo bi lije­po kad bismo trebali govoriti samo o Kristu, ali to bi bilo protiv njegova nauka i protiv njegova djela. Sveto pismo govori o kraljevstvu Božjem, ali i o kraljevstvu đavlovom; ono govori o moći Boga, jedinog stvoritelja i gos­podara svemira, ali govori i o sili tame; ono govori o Božjoj djeci, ali i o đavolskoj djeci. Nije moguće shvatiti Kristovo djelo spasenja, a da se ne uzme u obzir sotonino razorno djelo.

Sotona je bio najsavršeniji stvor koji je proizašao iz Božjih ruku, opremljen priznatim autoritetom i prednošću pred drugim anđelima. On je međutim vjerovao da je po­stavljen na čelo cjelokupnog Božjeg stvorenja, ali veoma se prevario! Čitav je Božji plan za svijet što gaje stvorio bio upravljen na Krista i do njegova se pojavljivanja na svijetu nije taj plan mogao jasno očitovati. Otuda pobuna sotone koji je želio dalje ostati prvi, središte svijeta. Tako se on počeo vladati protivno planu što ga je Bog želio provesti. Otuda potječe sotonino nastojanje da zavlada svijetom ("Znamo da smo mi od Boga, a da je sav svijet u vlasti Zloga" - 1 Iv 5,19), da se koristi ljudima i namet­ne svoju volju. Budući da mu je to uspjelo u Adama i Eve, računao je s tim da će mu uspjeti i u svih drugih lju­di - uz pomoć «trećeg dijela anđela» koji ga je, prema Otkrivenju, slijedio u pobuni protiv Boga.

Bog se nikada ne odriče svojih stvorova. Stoga su sotona i pali anđeli zadržali i poslije rastanka s Bogom svoju moć i svoj položaj (poglavarstva, vlasti, vrhovlasništva...), iako ih zlorabe. Sveti Augustin ne pretjeruje kad kaže "nitko od nas ne bi bio ostao živ, kad bi Bog dao sotoni odriješene ruke". Ali budući da nas on ne mo­že ubiti, pokušava nas privući na svoju stranu, nagovoriti na pobunu protiv Boga, onako kako se on sam usprotivio Bogu.

Iz svega toga postaje razumljivim djelo Spasitelja. Isus je došao «da uništi đavolska djela» (1 Iv, 3,8), da čo­vjeka oslobodi robovanja sotoni i uspostavi kraljevstvo Božje nakon što uništi đavolsko carstvo. Ali između pr­vog Kristovog dolaska i parusije (drugog, pobjedonosnog dolaska Krista kao suca) pokušava đavao pridobiti za sebe sve više ljudi. To je svakako očajnička borba, jer on zna daje već pobijeđen i jer je «svjestan da ima još samo malo vremena» (Otk 12,12). Radi toga nam sveti Pavao kaže: «Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebes­kim prostorima." (Ef 6,12)

Sveto pismo uvijek govori o nađelima i demonima kao o duhovnim bićima, ali kojima su dani razum, volja, sloboda i neovisnost. Moderni teolozi poistovjećuju soto­nu s apstraktnom predodžbom zla. To je jasno hereza koja je u proturječju s Biblijom, patristikom i naukom Crk­ve. Ali u prošlosti se nikada nije posumnjalo u tu istinu, zbog čega i nije bila osobito dogmatski definirana. IV. lateranski koncil kaže: "Đavao (dakle sotona) i drugi zli duhovi bili su po naravi stvoreni dobri od Boga, ali su svojim grijehom postali zli." Tko trpi sotonu, taj trpi i grijeh i ne razumije više Kristovo djelovanje.

Isto je tako jasno da je Isus pobijedio sotonu svojom žrtvom, ali prije svega svojim naukom: "Ako li ja Božjim prstom izgonim zle duhove, znači da je došlo k vama kra­ljevstvo Božje" (Lk 11,20). Isus je onaj jači koji je soto­nu svezao, oteo mu imovinu, oplijenio mu carstvo koje nije trajno (Mk 3,27). A onima koji su ga izvijestili o He-rodovu planu da ga ubije, ovako je odgovorio: "Idite i recite toj lisici: Evo izgonim zle duhove i ozdravljam da­nas i sutra; treći dan postajem savršen" (Lk 13,32). Isus daje apostolima moć da izgone đavla. Potom proširuje tu moć na 72 učenika, a naposlijetku je daje svima onima koji vjeruju u njega.

Djela apostolska izvješćuju kako su apostoli nakon što se na njih spustio Sveti Duh nastavili izgoniti zle du­hove. A tako su poučavali i drugi crkveni oci, od kojih

ponajprije navodim Tertulijana i Origena. Dovoljno je navesti tu dvojicu autora da bi se posramilo tolike mnoge moderne teologe koji praktično ne vjeruju u đavla i radi toga ne govore o njemu.

Drugi vat. sabor je osobito podsjetio na nepromije­njen nauk Crkve. "Čitava je povijest ljudskog roda prože­ta sanžnom borbom protiv sila tame, borbom koja postoji od početka svijeta" (GS 37). "Čovjek, do početka povije­sti iskušavan od Zloga, zloporabio je svoju slobodu po­stavivši se protiv Boga i želeći ići svojim putem bez Boga. A odbivši priznati Boga kao svoj izvor, poremetio je po Bogu željeni poredak s obzirom na njegov krajnji cilj" (GS 13). "Ali Bog je poslao u svijet svoga Sina, kako bi ljude spasio sila tame i demona". (AG 1, 3). Ka­ko mogu Kristovo djelo razumjeti oni koji poriču posto­janje i tako aktivno djelo đavla? Kako oni mogu razu­mjeti vrijednost Kristove smrti radi spasenja ljudi? Drugi vat.sabor ispostavalja na temelju Svetog pisma: "Krist nas je svojom smrću oslobodio sotone" (SC 6). "Raspet i uskrsnuli Isus pobijedio je sotonu (GS 2).

Sotona se pobijeđen od Krista, bori protiv njegovih nasljednika. Tako se borba protiv "zlih duhova nastavlja i trajat će, kako kaže Gospodin, do posljednjeg dana" (GS 37). U tom će vremenu svaki čovjek biti u stanju borbe, jer zemaljski je život ispit odanosti Bogu. Stoga vjernici moraju nastojati ostati nepokolebivo čvrstima protiv na­pada đavla i svakoga se dana boriti protiv njega... Ali prije nego što budemo vladali s Kristom pobjednikom i okončali jedinstven put svoga zemaljskog života, svi će­mo se pojaviti pred Kristovim sudom, kako bismo polo­žili račun o onom što je svaki pojedinac činio u svom prolaznom životu, dobro ili zlo. A na svršetku svijeta odlučit će se slijedeće: "Tko je činio dobro, primit će us­krsnuće života, ali tko je činio zlo, primit će uskrsnuće prokletstva" (LG 48).

Iako se ta borba protiv đavla tiče svih ljudi svih vre­mena, s druge strane nema sumnje da je đavolska moć bi­la u određenim povijesnim razdobljima snažnije uočljiva nego u drugim, barem na općoj razini i s obzirom na gri­jehe svijeta. Tako su mi na primjer moja proučavanja po­vijesti propasti Rimskoga carstva jasno pokazala moralnu propast tog razdoblja. Svjedočanstvo je za to i Pavlova poslanica Rimljanima. Mi se sami nalazimo u istoj situa­ciji, što se pokazuje u zlouporabi sredstava javnog priop­ćivanja (koja su inače sama po sebi dobra), ali i u mate­rijalizmu i potrošačkom duhu koji su zatrovali zapadni svijet.

Na koji se način zapravo đavao opire Bogu i Spasi­telju? Time što zahtijeva za sebe štovanje koje pripada Gospodinu i oponaša kršćanske institucije. To tada nazi­vamo antikristom i anticrkvom. Protiv utjelovljenja Rije­či koja je spasila čovjeka postavši čovjekom služi se so­tona idolopoklonstvom seksa koje ponižava ljudsko tijelo u oruđe grijeha. Đavao ima u podrugljivom oponašanju božanskog kulta i svoju vlastitu crkvu, svoj vlastiti kult, svoje vlastite svećenike, svoje obožavatelje i pristaše njegovih obećanja. Kao što je Isus dao svojim apostolima i njihovim nasljednicima moć da iscjeljuju duše i tijela, tako je i sotona dao svojim učenicima osobitu moć da kvare duše i nanose štetu tijelima. Na tu ću se moć vratiti u poglavlju o uroku.

Još jedna napomena uz pitanje koje bi zaslužilo teme­ljitiju obradu: kao što je pogrešno poricati postojanje đa­vla, isto je tako pogrešno vjerovati u postojanje drugih sila ili duhovnih bića. Takvo se mišljenje može uvijek iz­nova čuti. Takva se bića ne spominju u Bibliji i izmišljo­tina su spiritista, zastupnika ezoteričnih ili okultnih zna­nosti, pristaša nauka o ponovnom rođenju (reinkarnaciji) ili onih koji vjeruju u takozvane "lutajuće duše". Ne po­stoje dobri duhovi osim anđela i ne postoje zli duhovi osim demona. Duše umrlih odmah dolaze ili u raj ili u pakao ili u čistilište. To su zaključila i dva koncila, naime onaj u Lyonu i onaj u Firenzi. Umrli koji se navodno po­javljuju pri spiritističkim seansama ili duše umrlih koje ulaze u živa tijela da bi ih mučili, nisu ništa drugo nego demoni. Posve rijetke iznimke što ih Bog dopušta jesu iz­nimke koje potvrđuju pravilo. Svakako se treba napome­nuti da na tom području još nije rečena posljednja riječ i da su mnoga pitanja još otvorena. Tu se još mora teme­ljito istraživati i ja kanim dalje raditi na tim pitanjima.

Neki se čude mogućnostima što ih imaju demoni da iskušavaju čovjeka ili zaposjednu tijelo opsjednutošću ili mučenjima (ne dušu, osim ako čovjek dragovoljno prepu­sti demonu svoju dušu). U tom bismo se pitanju trebali prisjetiti riječi iz Otkrivenja: "Uto se zametnu rat u nebu koji je  Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bi­jaše zbačen veliki Zmaj koji se zove đavao - sotona, za­vodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli... Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete... Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedo­čanstvo" (Otk 12, 7- 17).

Iz mnogih govora pape Ivana Pavla II. o sotoni želio bih citirati iz njegova govora što ga je održao 24. svibnja 1987. godine prilikom posjeta rimskoj crkvi Svetog arhanđela Mihaela: "Ta borba protiv demona koju vodi arhanđeo Mihael, aktualna je i danas, jer demon živi i djeluje u svijetu. Uistinu nisu zla na svijetu - nered u društvu, zbunjenost čovjeka, njegova unutarnja rastrganost - samo posljedica istočnog grijeha, već i učinak uz­nemirujućih i mračnih sotoninih djela".

Posljednja se rečnica jasno odnosi na proklinjanje zmije po Bogu, o čemu se izvješćuje u Postanku: "Nepri­jateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu". (Post 3, 15) Je li tada demon već bio u paklu? Kada se vodila borba između anđela i demona? To su pitanja na koja se ne može bez daljnjega odgo­voriti, a da se ne uzmu u obzir barem dva čimbenika: biti u paklu ili ne više je pitanje stanja nego mjesta. Anđeli i demoni su čisti duhovi, za njih ima riječ "mjesto" druk­čiji smisao nego za nas. Isto vrijedi za dimenziju vreme­na: ona je za duhove drukčija nego za nas.

Otkrivenje nam kaže da konačno prokletstvo demona još nije uslijedilo, iako je izbor koji razlikuje anđele od demona neosporiv. Dakle oni još zadržavaju po Bogu da­nu moć, ali samo kratko vrijeme. Radi toga upućuju Isusu pitanje: "Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vreme­na?" (Mt 8, 29) Jedini je sudac Krist. A sveti Pavao je re­kao: "Ne znate li da ćemo suditi anđelima?" (1 Kor 6,3). Radi moći koja je još ostala opsjednutom iz Gerase za­molili su ga zli duhovi koji su ušli u njega "da im ne za­povjedi da idu u pakao..., da im dopusti da uđu u svinje" ( Lk 8, 31 - 32 ). Kad zao duh napusti neku osobu i bude poslan u pakao, to je za njega konačna smrt. Stoga se on bori protiv toga što bolje može. Ali tada mora muke koje je skrivio toj osobi plaćati većom vječnom kaznom. Sveti Pavao veoma jasno piše da se posljednji sud nad demo­nima još nije zbio: "Bog nije poštedio anđele koji su sa­griješili, već ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud". (2 Pt 2, 4) Anđeli će s druge strane biti više čašćeni i štovani za dobro što ga čine. Radi toga je veoma korisno zazivati ih.

Kako sve može đavao utjecati na čovjeka? Nije lako naći pisana djela koja se bave tim pitanjem i ne postoji jedinstven jezik kojim se svi mogu o tome sporazumjeti. Zato moram objasniti pojmove koje upotrebljavam u ovoj knjizi.

Postoji uobičajeno djelovanje koje je upravljeno pro­tiv svih ljudi, naime da se oni navode na zlo. I Isus je u tom pogledu prihvatio svoju ljudsku narav puštajući da ga sotona iskušava. Ali u ovoj se knjizi ne bih želio baviti tim uobičajenim sotoninim djelovanjem, ne zato što je ono nevažno, već zato što bih se ovdje želio usredotočiti na ono neobično djelovanje, dakle nesvakidašnje koje mu Bog dopušta samo u posve određenim slučajevima.

To se neobično djelovanje može podijeliti ne pet ra­zličitih vrsta:

1. Izvanjska uznemiravanja: tu se radi o onim feno­menima o kojima smo mogli čitati u tako brojnim živo­topisima svetaca. Znamo kako su sveti Pavao od križa, župnik Arški, pater Pio i mnogi drugi bili batinani i bičevani od demona. Ali ovdje se ne želim baviti ni tim obli­cima demonskog djelovanja, jer to nisu ni slučajevi unu­tarnjeg utjecaja niti su za to potrebni egzorcisti. Tu po­mažu prije svega molitve upućenih osoba. Ja bih želio obratiti pozornost na četiri druge vrste koje izravno inte­resiraju egzorciste.

2. Opsjednutost đavlom: to je najgori oblik. Pri tome zadobiva đavo pod svoju vlast tijelo (ne dušu) i prisiljava ga da postupa i govori po njegovoj volji, a da se žrtva ne može tome oduprijeti i zbog toga nema ni moralne odgo­vornosti. Taj se oblik najčešće očituje izvanrednim feno­menima, kakvi su bili prikazani i u filmu "Egzorcist" ili kakvi se opisuju obrednicima: govoriti nepoznatim jezi­cima, razviti nadljudske snage, očitovati tajne stvari. Ve­oma je jasan primjer priča o opsjednutom iz Gerase. Ali postoji dakako širok spektar đavolske opsjednutosti; po­stoje velike razlike u težini i simptomima. Bila bi velika zabluda usredotočiti se na jedan jedini model. Među mnogim slučajevima koje sam egzorcirao bile su samo dvije osobe s potpunom opsjednutošću. One su bile tije­kom egzorcizma posve tihe i nepomične. Mogao bih na­vesti mnogo slučajeva s veoma različitim vanjskim obli­cima.

3. Đavolska mučenja: to su više ili manje tjelesna oš­tećenja i bolesti koja ne dosežu međutim stupanj opsjed­nutosti da bi žrtva izgubila svijest ili činila stvari i go­vorila riječi za koje nije odgovorna. Želio bih navesti nekoliko primjera iz Biblije: Job nije bio opsjednut đav­lom, ali teško oštećen u svojoj djeci, u svom imetku i u svom zdravlju. Obogaljena žena i gluhonijem čovjek koje je Isus izliječio nisu bili posve opsjednuti, ali je demono­va nazočnost uzrokovala fizičku smetnju. Sveti Pavao posve sigurno nije bio opsjednut, ali gaje ipak mučilo di­jabolično zlo: "i da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim" (2 Kor 12,7). Dakle nema sum­nje daje uzrok toj bolesti bio demonski.

Slučajevi prave opsjednutosti prilično su rijetki. Ali mi egzorcisti srećemo velik broj osoba u kojih je đavao nanio štetu njihovu zdravlju, imetku, radu, međuljudskim odnosima i drugom. Utvrđivanje jesu li ta zla demonskog porijekla ili ne, te njihovo liječenje, nisu dakako jedno­stavniji od dijagnosticiranja i liječenja prave opsjednu­tosti. Te se dvije vrste možda razlikuju po svojoj težini, ali ne po teškoćama da se razumiju i liječe.

Đavolske prisilne misli: tu se radi o mislima koje se nenadano javljaju, a katkad su i trajne, koje su često ra­cionalno apsurdne, ali kojih se žrtva ne može sama oslo­boditi. Ona se osjeća potišteno, očajno i pomišlja na sa­moubojstvo. Time su gotovo uvijek zahvaćeni i snovi. Neki će čitatelji sada vjerojatno biti mišljenja da su to jasni slučajevi za psihijatra. Tako onda i za sve druge fe­nomene mogu postojati psihijatrijska, parapsihološka ili slična objašnjenja. Ali ima slučajeva koji se ne mogu objasniti sredstvima znanosti i koji jasno pokazuju simp­tome đavolskog porijekla ili đavolske nazočnosti. Razli­kovati to uči se proučavanjem i praksom.

Đavolska hranjenja: ona se odnose na kuće, pred­mete ili životinje. Neću se zadržavati pri tom obliku, jer ću se na njega još vratiti. Sada mi je važno da objasnim pojmove. Oznaku hranjenja ne bih upotrijebio kada se ra­di o ljudima, gdje radije govorim o opsjednutosti, te pri­silnim mislima i predodžbama.

Kako se čovjek može braniti od čitavog tog zla? Odmah ću otvoreno reći: egzorcizmi su po obredniku po­trebni - strogo uzeto - samo pri pravoj đavolskoj opsjed­nutosti. Ali mi egzorcisti prihvaćamo u praksi sve one slučajeve gdje se može prepoznati zao utjecaj. Za druge slučajeve, dovoljna uobičajena sredstva milosti: molitva, sveta otajstva, milostinja, kršćanski način života, oprašta­nje uvreda, neprestana okrenutost Bogu, Mariji, svecima i anđelima. O posljednjoj bih točci želio reći još nekoliko riječi.

Ovo poglavlje o đavlu, Kristovu neprijatelju rado ću završiti govoreći još o anđelima. Oni su naši veliki savez­nici. Njima mnogo toga zahvaljujemo i velika je greška da se o njima tako malo govori. Svatko od nas ima svoga anđela čuvara, odmornog prijatelja za 24 sata dnevno, od začeća do smrti. On neprestano štiti naše tijelo i našu du­šu, a mi najčešće i ne mislimo na njega. Znamo da i naro­di imaju osobitog anđela čuvara, a vjerojatno i svaka za­jednica, pa i vlastita obitelj, iako u to nismo sigurni. Ali znamo da su anđeli veoma brojni i da nam žele činiti do­bro, mnogo više nego što se demoni svim silama naprežu da nam naškode.

Sveto pismo često govori o anđelima koji su nam po Bogu povjereni. Poznato nam je ime vođe anđela: Mihael. I među anđelima postoji hijerarhija koja je utemeljena na ljubavi, a vođena onim božanskim utjecajem "u čijoj je volji naš mir", kako bi rekao Dante. Poznata su nam i imena druge dvojice arhanđela: Gabrijel i Rafael. Jedan apokrif navodi još i četvrto ime: Urijel. Iz Svetog pisma saznajemo o podjeli anđela u devet korova: vlasti, moći, prijestolja, kneževi, sile, anđeli, arhanđeli, kerubini, sera­fini. Vjernik koji živi u nazočnosti Presvetog Trojstva, koji ga štoviše nosi u svojoj nutrini, koji je svjestan ne­prestane pomoći Majke koja je i Majka Božja, koji zna da može uvijek računati s pomoći anđela i svetaca -, kako bi se on mogao osjećati osamljenim, napuštenim i ugnjetavanim od Zloga? Za vjernika postoji prostor za bol, jer ona je put križa koji nas spašava, ali nema mjesta za potištenost i tugu. On je uvijek spreman dati svjedočanstvo svakom tko ga pita o nadi koja ga uvijek drži da ne klone (usp. 1 Pt 3,15). Jasno je međutim da i vjernik mora biti odan Bogu i bojati se grijeha. A to je pomoć na kojoj po­čiva naša snaga, tako da sveti Ivan može reći: "Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne živi u grijehu, nego ga Rođeni od Boga čuva, i Zli ga ne može dohvatiti. Iako katkad radi svoje slabosti doživimo padove u životu, uvi­jek moramo odmah ustati uz pomoć sredstava što nam ih je dalo božansko milosrđe, a to su: pokajanje i ispovijed.