Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Za obnovljeni pastoral

"Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove..." To obećanje o kome čitamo na kraju Evanđelja po Marku (Mk 16, 17) bilo je dovoljno za potpuni pastoral oslobođenja u prvim kršćanskim stoljećima. Svaki je kršćanin bio egzorcist, jer je tu sposobnost imao po svojoj vjeri i po snazi imena Isusova. O tome imamo svjedočanstva Justinijana, Tertulijana i Origena. Kasnije su se formule za egzorcizam, pa i zbirke takvih formula proširivale. A Crkva je počela ozbiljnije sređivati egzorcizam povjeravajući teške slučajeve osobama koje su bile za to osposobljene, a istodobno je za manje teške slučajeve umnožila sakramentale koji su bile svima na raspolaganju.

Do prije ne tako dugog vremena postojao je u svakoj biskupiji odgovarajući broj egzorcista, jer najteži su egzorcizmi bili povjerovani biskupima i svećenicima koje su oni ovlastili za tu službu (kao što je još i danas propisano). Tada još nije bilo ni današnje krize, naime da se -barem u praksi- ne vjeruje u postojanje đavla. Stoga se danas ni biskupi ne posvećuju tom pastoralnom problemu (koji bi trebao biti dio "normalnog" pastorala svake biskupije), niti su svećenici spremni i u stanju preuzeti taj zadatak. Kanonsko pravo obvezuje prije svega župnike da pomažu obiteljima i samcima, ponajprije u njihovim nevoljama i patnjama. Oni trebaju pomagati siromašnima, bolesnima, ožalošćenima i svima koji se nalaze u bilo kakvim teškoćama (can. 529). i nema sumnje da tim slučajevima nevolja i patnja pripada i zao utjecaj đavla na živote nekih ljudi. Ali tko u to vjeruje?

I tako se dakle pojačava navala na magičare, vračare iz karata i fetišiste. Ljudi se tek u malo slučajeva obrate egzorcistu prije nego što dožive razočaranje postupkom neke od tih navedenih osoba. Obistinjuje se ono što nam Sveto pismo kaže o kralju Ahaziji iz Samarije. Kad se on ozlijedio, poslao je glasnika da pita Baal Zebuba (kneza zlih duhova), "boga ekronskog", o njegovoj budućnosti. Ali Ilija je na poziv anđela pošao u susret glasniku i rekao: "Zar nema Boga u Izraelu, te se idete savjetovati s Baal Zebubom, kraljem ekranskim?" (2 & 1, 3) Danas je katolička Crvka tako reći odustala od tog svog osobitog zadatka i tako se ljudi više ne obraćaju Bogu, već đavlu.

Papa Pavao VI. rekao je u svom govoru od 15. studenog 1972. godine: "Koje su danas najveće potrebe Crkve?" Ne čudi li vas kako jednostavno ili praznovjerno i nestvarno zvuči naš odgovor: jedna je od najvećih potreba obrana od zla koje zovemo đavlom". Papa tim riječima zacijelo misli više od uskog polja egzorcizama, ali je isto tako sigurno da je uključeno i to područje.

Komislija koja radi na reviziji Obrednika ima pred sobom velik skup zadataka. Naime, ne radi se samo o tome da se revidiraju uvodni propisi i molitve egzorcizma, već se mora razjasniti čitav pastoral na tom području.

Obrednik se u svojoj sadašnjoj verziji osvrće samo na slučaj đavolske opsjednutosti, dakle na najteži i ujedno najrjeđi slučaj. Ali mi se egzorcisti bavimo u svojoj praksi svim slučajevima pri kojima smo otkrili đavolski utjecaj: slučajevima đavolskog uznemiravanja, đavolskih mučenja, pogubnog đavolskog djelovanja na kuće i drugim slučajevima pri kojima su se naše molitve pokazale učinkovitima. I na tom području vrijedi naime načelo

"Natura non facit saltus" (Priroda ne čini skokove, već se evolucijski polako dalje razvija). Tako se na primjer đavolska opsjednutost i đavolska mučenja teško mogu jasno međusobno razgraničiti. A tako nisu jasne ni granice između mučenja i druge vrste zla. Pritom se može raditi o fizičkim bolestima koje je uzrokovao đavao, ali i o moralnim (trajno stanje u grijehu, prije svega u teškom grijehu), u kojima je sigurno imao udjela đavao. Stoga je katkad preporučivo osim uobičajene molitve za bolesne provesti kratak egzorcizam u osoba gdje postoji određena sumnja u đavolsko porijeklo njihove bolesti. Isto je tako preporučivo provesti kratak egzorcizam pri ispovijedi ljudi koji se ne mogu osloboditi nekih tvrdokornih grijeha, kao što je slučaj u homoseksualaca. Sveti Alfons Marija Liguori- koji je bio uzvišen u crkvenog oca-savjetuje ispovjednicima u svojoj Moralnoj teologiji da uvijek mole tih egzorcizam kad su suočeni sa slučajem pri kome bi se moglo raditi o đavolskom utjecaju.

Ovdje bih želio napomenuti da je egzorcist po važećim propisima nadležan-strogo uzevši- samo za slučajeve đavolske opsjednutosti. Svi se drugi slučajevi mogu liječiti drugim sredstvima: molitvom, sakramentima, sakramentalima, molitvama za oslobođenje koje se mole u skupinama itd. Ali ta su pitanja prekomplicirana da bi se prepustila slobodnoj inicijativi bez točno određena načina pomoći. U vezi s ovim poglavljem spomenut ću pismo kongregacije za nauk vjere od 29. rujna 1985., upućeno svim rezidencijalnim biskupima, u kome se uglavnom podsjeća na važeće propise, a da se ne rješava težak problem koji čeka nadležnu komisiju. Ne znam jesu li se biskupi otada potrudili dati toj komisiji prikladne prijedloge. Veoma sumnjam u to s obzirom na opću nemarnost na tom području.

Jedan je od najotvorenijih biskupa za tu temu bez sumnje kardinal Suenens koji stalno živi s molitvama za oslobođenje, onako kako se one obavljaju u skupinama "Rinnovamenta". On piše u jednom kratkom poglavlju već navedene knjige: "Praksa oslobođenja od đavla koja se provodi bez naloga, izravnim egzorcizmima, obuhvaća granične slučajeve koji se trebaju pojedinačno ocjenjivati. Stanje se na prvi pogled čini jasnim: u slučaju pretpostavljene đavolske opsjednutosti trebaju egzorcizme provoditi biskupi ili po njima ovlašteni svećenici. Svi ostali slučajevi - osim prave đavolske opsjednutosti -pripadaju slobodnom području gdje ne postoje odredbe i koje je stoga pristupačno".

Ali kardinal veoma dobro zna da postoji tek malo slučajeva prave opsjednutosti i da je potrebno veoma točno i stručno ispitivanje da bi se oni prepoznali. Stoga on dodaje: "Sve što je izvan prave opsjednutosti, jest poput loše omeđenog područja gdje vladaju nesigurnost i dvojba. Ni različiti pojmovi ne pridonose raščišćavanju stvari. Danas ne postoji opće priznato nazivlje i iza iste se etikete nalaze različiti sadržaji".

Da bi pružio pomoć praksi, piše kardinal Suenens: "Potrebno je osim toga razjasniti nazivlje, kako bi se točno znala razlika između molitve za oslobođenje i egzorcizma za oslobođenje pri kome se egzorcist izravno obraća đavlu. Egzorcizam za oslobođenje je u nadležnosti biskupa za slučaj opsjednutosti. Ali nedostaje jasna granica za oblike egzorcizma izvan prave opsjednutosti".

Meni je ta granica dosta jasna, barem što se tiče pojmova: pravi i stvarni egzorcizam što ga provodi biskup ili njegov ovlaštenik je sakramental i tu je potrebno posredovanje Crkve, dok su svi drugi oblici neslužbene, osobne molitve, pa i onda ako se obavljaju u skupinama. Ne znam zašto kardinal Suenens nikada ne govori o egzorcizmu kao sakramentalu i da samo on zaslužuje naziv egzorcizam, iako posvećuje posebno poglavlje sakramentalima i tako navodi neke, ali ne egzorcizam. Mislim da bi već to pridonijelo raščišćavanju stvari na tom području.

On dalje piše u vezi s egzorcističkom službom: "Predlažem da se biskupi ne bave samo slučajevima đavolske opsjednutosti, kako to predviđa dosada važeće pravo, već i svima onima u kojih se makar i samo naslućuje osobit đavolski utjecaj, kao što je to bilo nekada. Iako danas više ne postoji egzorcistička služba u tom smislu, nema zapreke da biskupska konferencija u Rimu zamoli da se ona ponovno uvede". Kardinal daje poticaj da se služba egzorcista za manje teške slučajeve povjerava i za to osposobljenim laicima.

Drugi su prijedlozi sadržani u već navedenoj odličnoj knjizi patra La Grua. Nakon što je on ponovio poticaje kardinala Suenensa, iznosi daljnje prijedloge koji bi se u očekivanju odluka odozgo mogli odmah ostvariti - To su praktični prijedlozi koji bi mogli biti od pomoći pri donošenju odkuka i komisiji koja je bila imenovana radi revizije tog dijela Obrednika. "U svakoj bi biskupiji trebao biskup staviti egzorcistu na raspolaganje gremij savjetnika koji bi se sastojao od tri ili četiri osobe, među kojima bi bio i liječnik, te psiholog. Taj bi se gremij trebao upoznati sa svakim sumnjivim slučajem i tada bi pacijenta, poslije temeljitog ispitivanja, uputio ili liječniku ili egzorcistu ili nekoj molitvenoj skupini.

Molitvena skupina -ili molitvene skupine, ako ima mnogo slučajeva- trebala bi se sastojati od iskusnih i obučenih osoba i baviti se samo lakšim slučajevima, dok bi teže slučajeve prepustila egzorcistu. U molitvenoj bi skupini trebao međutim uvijek biti nazočan svećenik.

Tako bi se oslobađanje vratilo u normalno bolesničko dušobrižništvo. Dobra bi terapija trebala uključivati: evangelizaciju, pratnju do sakramenta pokore i do euharistije, asketske vježbe, sudjelovanje u molitvenim skupinama. Suvišno je reći da se u lakšim slučajevima ne trebaju provoditi zaklinjanja, već se mogu samo izgovarati molitve, barem ako nije nazočan ovlašteni svećenik".

Ne radi se dakle samo o tome da se poveća broj egzorcista i pruži im se odgovarajuća izobrazba, kako bi mogli pravilno obavljati službu. Moraju se riješiti još i drugi otvoreni problemi, da ne bi to područje ostalo hrpa zatvorenih spisa s natpisom "U obradi". Đavao nikada ne posustaje u svojoj aktivnosti, dok sluge Gospodnji spavaju, kao što nas poučava prispodoba o ljulju u pšenici (Mt 13, 24-30). Ali prvi korak, osnovni korak, sastoji se u tome da se svećenicima vrati osjećaj za problem i to na temelju zdravog učenja koje su nam dali Sveto pismo, predaja i crkveni nauk, a isto tako i II. Vatikanski koncil, te očitovanja posljednjih papa.

Da bih tome pridonio, odlučio sam napisati ovu knjigu. I samo ako sam objektivno postigao taj cilj, smatrat ću da je svrha ispunjena, ne dajući se zaslijepiti pohvalama kritičara i brzim širenjem moje knjige.

Dokument kongregacije za nauk vjere

Tu se radi o dopisu svim rezidencijalnim biskupima u kojem se podsjeća na važeće propise s obzirom na egzorcizme. Doista ne znam zašto su tada neke novine pisale o "novim ograničavajućim propisima", jer zapravo nema nekih novosti. Važno je upozorenje na kraju. Novost bi se ipak mogla naći u točci 2 gdje se ponavlja zabrana primjene egzorcizma Lava XIII. od strane vjernika. Ali ne kaže se da svećenici koji ga primjenjuju trebaju dopuštenje biskupa. Smatram da je i točka 3 nejasno formulirana. Dopis datira od 29. rujna 1985. godine. Slijedeći je tekst vlastiti prijevod.

Vaša preuzvišenost, posljednjih se godina u određenim crkvenim krugovima povećava broj molitvenih skupina sa svrhom da se postigne oslobođenje od đavolskog utjecaja, pri čemu se ne radi o pravima egzorcizma. Ta se okupljanja događaju pod vodstvom laika, ali često u nazočnosti svećenika. Budući da je pri kongregaciji za nauk vjere bilo postavljeno pitanje što se treba misliti o toj činjenici, dobiven je odgovor kako se smatra potrebnim da se svi ordinarij obavijeste o slijedećim odgovorima:

1. Kanon 1172. Kanonskog prava (CIC) određuje da nitko ne smije provoditi egzorcizme nad opsjednutima ako nema punomoć nadležnog biskupa i određuje da nadležni biskup smije dati punomoć samo svećeniku koji raspolaže istinskom pobožnošću, znanjem, mudrošću i koji vodi neporočan život. Stoga se od biskupa traži da se strogo drže tih propisa.

2. Posljedica je tih propisa da vjernici ne smiju primjenjivati egzorcizam protiv đavla i pobunjenih anđela koji je bio izveden od egzorcizma koji je odlukom pape Lava XIII. postao javnim pravom; a još se manje smiju služiti cjelokupnim tekstom tog egzorcizma. Biskupi trebaju u slučaju potrebe obavijestiti vjernike o tom propisu.

3. Biskupi su radi istih razloga zamoljeni da budno paze, kako ne bi nitko bez odgovarajućeg ovlaštenja vodio skupove pri kojima se koriste molitve za oslobođenje u čijem se tijeku izravno obraća zlim duhovima i nastoje saznati njihova imena - ni u slučajevima pri kojima se radi o pravoj đavolskoj opsjednutosti, ali ipak postoji sumnja u đavolski utjecaj.

Iako se podsjeća na te propise, vjernici se nikako ne smiju odvraćati od molitve, kako bi se oslobodili zla kao što nas je učio Isus (Mt 6,13). Visoki svećenici mogu osim toga iskoristiti priliku koja im se nudi da podsjete na pouke Crkve s obzirom na prave funkcije sakramenata, na zagovor Presvete Djevice Marije, anđela i svetaca, ali i na duhovnu borbu kršćana protiv zlih duhova.

(Dopis su potpisali prefekt kardinal Ratzinger i tajnik monsinjor Bovone).

Za neovlaštene je opasno izazvati đavla

Prethodno navedeno pismo odvraća od toga da se itko bez odgovarajućeg ovlaštenja izravno obraća đavlu i želi saznati njegovo ime. Taj je propis bio izdan i radi zaštite osoba koje žele činiti ono na što nemaju pravo. O tome se izvješćuje u jednoj epizodi Djela apostolskih (19,11-20):

"Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.

Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda". To činjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskog velikog svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće. Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa.

Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazli su ispovijedati i očitovati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrenjaka.

Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala". Obratimo pozornost na to kako se narod -bez obzira na zle sudbine sedmero braće- obratio, napustivši magiju (štovanje đavla), da bi se okrenuo riječi Gospodnjoj (štovanju Boga).

Posve je drukčije bilo patru Candidu koga je Crkva ovlastila za tu službu. Jednog je dana egzorcirao ženu koja je trpjela od napadaja bjesnila, mahnitosti. Bio je nazočan i psihijatar. Žena je odjednom ustala sa stoca i okrenula se oko same sebe, kao što čine bacači diska, kako bi postigli jači zamah. Ona je udarcem pesnice pogodila egzorcista u sljepoočnicu. Zvuk udarca odjeknuo je čitavom sakristijom, tako da je liječnik odmah zabrinut pritrčao. Ali pater Candido je, ne zbunivši se, nastavio svoj egzorcizam i pritom se smiješio kao obično. Na kraju je rekao da je osjetio nešto kao da mu je baršunasta rukavica dotakla sljepoočnicu. Očito ga je nebo štitilo i to na posve neobičan način, što se ne bojim ustvrditi.

Svršetak

Sada, na kraju knjige, čini mi se da sam rekao mnogo manje nego što sam mogao reći. Ali želio sam iz svog praktičnog iskustva izvijestiti za praksu, što još nisam našao ni u jednoj drugoj knjizi. Nadam se da sam time učinio uslugu svima onima koji bi trebali imati minimum znanja, da bi u konkretnom slučaju mogli prosuditi treba li se neka osoba uputiti egzorcistu, ako ima znakova koji daju naslutiti đavolsku nazočnost ili takav postupak nije potreban. To sam već rekao, ali ovdje ponavljam, jer to smatram veoma važnim.

Za to svoje osobno iskustvo moram zahvaliti kardinalu Polettiju koji mije neočekivano povjerio taj zadatak koji sam spremno prihvatio. Sada u toj djelatnosti koja mi je dopala bez vlastite zasluge vidim nadopunu svom svećeničkom pozivu: kao što čitam svetu misu, propovijedam, slušam ispovijedi, tako od slučaja do slučaja obavljam egzorcizme. I tako imam mogućnost pomoći tolikim mnogim osobama u nevolji, za što je često dovoljna jedna riječ razumijevanja. Činio bih se sebi kao pola svećenika kad ne bih imao tu mogućnost koja je dio uobičajenog crkvenog dušobrižništva, iako se ona u usporedbi s drugim oblicima svećeničke službe koristi samo u posebnim slučajevima. Barem bi tako trebalo biti.

Moram međutim isto tako reći da sam iz tog zadatka izvukao korist u duhovnom pogledu; korist za vjeru, jer sam stupio u izravnu vezu s nevidljivim svijetom; i za poniznost, jer sam stalno svjestan da smo mi sami po sebi -dakle bez Božje pomoći- posve nemoćni prema tom zlu. Koliko god mi molili s vjerom i predanošću, ipak smo

"beskorisni sluge" i kad ne bi Gospodin sve imao u svojim rukama, tada bi rezultat svih naših napora i naše sposobnosti stečene iskustvom bili jednaki ništici. Time nikako ne pretjerujem, jer sveti Pavao je rekao: "Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali je Bog činio da raste". (1 Kor 3, 6)

Želio bih se usprotiviti pretpostavci koja se iz neshvatljivih razloga ukorijenila u velikog dijela svećeništva, naime mišljenju da se đavao osvećuje onima koji egzorciraju. Moj učitelj, pater Candido Amantini, koji već 36 godina neprekidno egzorcira, ima doduše razne zdravstvene tegobe, ali one se mogu više pripisati starosti nego đavlu. A zdravlje patra Pellegrina Ernettija, benediktinca u Veneciji, koji egzorcira 33 godine, nije se zbog njegove egzorcističke službe ni poboljšalo ni pogoršalo. Ponavljam i molim da mi vjerujete: đavao čini svakom od nas svakojako zlo. Pogrešno je misliti: budem li ga pustio na miru, tada će i on mene pustiti na miru. To nije samo pogrešno, već je i izdaja našeg svećeničkog zadatka, naime da vodimo duše Bogu i, ako je potrebno, otimamo ih vlasti đavla i to evangelizacijom koja je na prvom mjestu, zatim sakramentima i naposljetku sakramentalima kojima pripada i egzorcizam. Svećenik koji se boji đavolskih mučenja, poput pastira je koji se boji vuka. Ali to je neosnovan strah.

Bilo je nerazumno precjenjivati đavolska osvetnička djela, da bi se egzorcisti obeshrabrili. To su rijetki slučajevi i izvijestit ću o jednom od njih. Jednog je dana neki svećenik pomagao patru Candidu dok je egzorcirao mladića u nevolji. U određenom trenutku počela je gorijeti mladićeva odjeća, ali je vatra ostavila samo laku opeklinu na njegovu ramenu. Majka je poslije rekla da je i potkošulja nagorjela, a da to mladiću nije naškodilo. Tijekom te vatre širio se oštar vonj sumpora i đavao se obratio svećeniku koji je pomagao, obećavaši mu da će za to morati skupo platiti.

Nekoliko dana kasnije vraćao se taj svećenik navečer autom iz Napulja u Rim. Odjednom je sa strane ugledao neki tračak svjetlosti, ne mogavši sebi objasniti taj fenomen. Stoga se odlučio zaustaviti pri benzinskoj postaji. Ali tek što je stigao do nje, počeo je auto gorjeti. Svećenik je još uspio stati, izvaditi ključ i pobjeći. Tada je pridošlo još nekoliko vozača koji su povikali: "Tu je još netko unutra! Još se nekoga vidi!" Svećenik ih je uzalud uvjeravao da je bio sam u autu. Odjednom se iz gorućeg auta začulo paljenje motora i kola su se počela polako, poput plamene kugle, približavati benzinskim crpkama. Istodobno se osjetio jak smrad sumpora. Tada se svećenik sjetio istog vonja tijekom egzorcizma i počeo moliti. Auto je smjesta stao, ali je posve izgorio. Taj sam slučaj prikazao iz razloga potpunosti, ali bilo bi pogrešno taj događaj uopćavati. Radi se o iznimnom slučaju. Svi svećenici, pa i oni koji nisu egzorcisti, znaju da je svećenička služba vezana uz rizike i neugodnosti. Sveti Petar je rekao: "Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti u čas kad se objavi njegova slava" (1 Pt 4, 13). Dobrobit duša zaslužuje svaku žrtvu.

Svećenik mora vjerovati u svoje svećeništvo koje mu je dao Gospodin; on mora slijediti primjer apostola i svetih svećenika. Papa Ivan XXIII. je na početku svoga pontifikata predstavio svima lik župnika Arškog. Taj je svetac uistinu spašavao duše od đavla i morao zbog đavla mnogo trpjeti -iako nije bio egzorcist i nije provodio egzorcizme. Gospodin upravlja svime i on nas nikada ne stavlja na kušnje, a da nam istodobno ne daje snagu da ih izdržimo. Teško nama ako iz kukavičluka uzmaknemo i ne ispunjavamo svoje obveze.

Mi imamo dar duha, euharistiju, riječ Božju, snagu Isusova imena, zaštitu Djevice Marije, zagovor anđela i svetaca itd. Nije li nerazumno bojati se pobijeđenog?

Molim Blaženu Djevicu, neprijateljicu đavla da sve prosvijetli, zaštiti i podupire u zemaljskoj borbi do postignuća vječne plaće. Osobito molim za sve katoličke svećenike koji su obvezni brinuti se za one koji moraju trpjeti krivnjom đavla, kako bi postupali po propisima i tradiciji Crkve.

Maria Immaculata! Lijepo je na kraju ove knjige misliti na nju koja u sebi nosi po samom Bogu željeno neprijateljstvo prema đavlu: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene... (Post 3, 15) Ona je Immaculata, jer nije imala ni istočni grijeh ni drugih grijeha, to znači da nije nikada popustila đavlu. I ona je za sva vremena Djevica, jer zauvijek pripada Bogu, pa i svojim tijelom iz kojega je riječ poprimila svoje vlastito tijelo.Pogledajmo kakvo je značenje postanka Riječi čovjekom s gledišta đavla: on koji nema tijela, jer je čisti duh, i koji je želio postati središtem svih stvorova, mora shvatiti kako je Krist središte Božje tvorevine, pravi Bog i pravi čovjek, a isto tako mora shvatiti da njegovim utjelovljenjem počinje borba protiv njega. Zbog toga pokušava svim sredstvima učiniti čovjekovo tijelo objektom grijeha. Na utjelovljenje riječi koja nas je svojim za nas žrtvovanim tijelom izbavila, odgovara đavao gnjevnom reakcijom, nastojeći ljudsko tijelo poniziti i uprljati. Otuda se može shvatiti važnost dogmi o bezgrešnom začeću, o Mariji, "vječitoj djevici" koja se bori protiv đavla i koja je oruđe za Božje planove.

Marija je sebe nazivala služavkom Gospodinovom, a postala Majkom Božjom. Tako je ušla u posve jedinstvenu vezu s Presvetim Trojstvom. Sjetimo se kako je protivno tome postupio đavao koji je napustio Boga i time mu postao najudaljenijim stvorom. Marija primljena na nebo znači veličanstveno ostvarenje Božjeg plana, plana Boga koji nas je stvorio, da bismo se vječno s njim radovali, a znači i potpun neuspjeh đavla koga je nebeska radost bacila u vječne muke.

Nazivanje Marije našom majkom, majkom Crkve, sveopćom posrednicom milosti pokazuje nam djela Djevice koju je Krist u posvećenju duša povezao sa sobom. I to nam nazivanje pokazuje njezino jasno protivljenje čitavom djelu đavla koji svim snagama nastoji osujetiti Božje planove za ljude. Stoga nas progoni, iskušava na svakojake načine i ne zadovoljava se time da bude uzrok zla, grijeha, boli i smrti, već nas želi odvući u vječno prokletstvo.