Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Pepeljuga obrednika

Od svršetka II. Vatikanskog koncila prošlo je do danas već mnogo godina i različiti su dijelovi Obrednika bili po odluci koncila prerađeni. Jedini dio koji je još nepromijenjen i koji nosi natpis "U obradi" je dio koji se tiče egzorcizma. Već sam na drugom mjestu citirao iz odluka koncila i neću sada citirati tri govora pape Pavla VI. i četrnaest govora Ivana Pavla II. o toj temi, samo bih želio citirati jednu rečenicu Pavla VI., koja je sadržana u njegovu govoru od 15. studenog 1972. godine: "Tlo biblijskog i crkvenog nauka napušta onaj koji se protivi priznati njihovo postojanje (zlih duhova) ili koji načini od toga počelo, što nije u redu, budući da i oni - kao svaki stvor - imaju svoje porijeklo u Bogu; ili onaj koji ih proglasi pseudostvarnostima, umišljenom ili fantastičnom personifikacijom nepoznatih uzroka naših bolesti". A zatim još dodaje: "Đavao i njegov utjecaj na pojedinog čovjeka, na zajednicu, na čitavo društvo ili i na događaje, važno je poglavlje katoličkog nauka kojemu bi se trebala poklanjati veća pozornost, ali danas se to gotovo uopće ne čini".

U praksi se za mnoge današnje crkvene ljude sve riječi Biblije, predaje i crkvenog učenja o toj temi tako reći govore u vjetar. Bilo mi je rečeno da sam se u mnogim svojim člancima polemički očitovao o nekim "teolozima, nekim biskupima i nekim egzorcistima. Ali ne radi se pri tome o polemici, već jednostavno o tome da se iznese na vidjelo istina. Jer taj problem nije samo problem nauka, već prije svega pastorala. Dakle, on se tiče izravno biskupa koji ne postavljaju egzorciste i svećenika koji više ne vjeruju. Ne bih želio uopćavati, ali danas je đavao osobito aktivan, kako bi mučio ljude. A kad oni potraže egzorcista, naiđu na zatvorena vrata s natpisom: "U obradi".

Počet ću s teolozima. Luigi Sartori, jedan od najpoznatijih, piše: "Vjerojatno je da su se neka izliječenja do kojih je došlo po Isusu odnosila na živčano bolesne osobe, više nego na prave opsjednute". Takvo je mišljenje i loše i pogrešno. Evanđelje uvijek veoma točno razlikuje između izliječenja bolesnika i oslobođenja od đavla, između moći koju daje Isus, kako bi se izgonio đavao i moći, kako bi se liječili bolesni. Evanđelisti ne mogu označiti bolesti modernim stručnim izrazima, ali mogu veoma dobro razlikovati bolest od đavolske opsjednutosti. Onaj koji to ne može razlikovati je Luigi Sartori, ne evanđelisti. A vidjeli smo kakvo temeljno značenje u Kristovu djelovanju ima istjerivanje đavla. Kad su sedamdesetorica učenika željela izvjestiti o svojim iskustvima nakon što ih je Isus po dvojicu poslao da idu propovijedati, rekli su samo puni radosti: "Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime". A Isus je rekao: "Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba" (Lk 10,17-18). Tako ne čudi kad Sartori završava svoj članak tvrdnjom: "Čudotvorac Isus želio je prije svega izraziti moć ljubavi, želio je uspostaviti veze uzajamne simpatije, naklonosti; radi toga je činio čuda, a ne zato što je raspolagao svetim i tajnim moćima, kao magičar". (Famiglia Cristina 19/1989.) Ne, dragi teologu, Isus nije tražio simpatiju i nije imao tajne moći magičara. On je imao Božju svemoć i svojim je djelima pokazao da je Bog. Ali to su sitnice pri kojima se neki moderni teolozi ne zadržavaju.

Jedan drugi teolog, Luigi Lorenzetti, priznaje doduše da "vjernik ne može posve isključiti đavolski karakter nekih događaja", ali zatim brzo dodaje kako je "teško, ako ne i nemoguće u konkretnom slučaju potvrditi đavolsku nazočnost". Ako je to nemoguće, tada se ne može vjerovati ni u oslobođenja po Kristu, ni u ona koja su postigli apostoli božanskom moći koju im je prenio Krist; tada nije bilo potrebno da Krist daruje svojoj Crkvi moć izgonjenja zlih duhova; tada su nepotrebni i crkveni propisi o egzorcizmu, pa i sami egzorcisti. Ne, dragi teologu, tebi i teolozima poput tebe nije moguće u konkretnim slučajevima razlikovati postoji li đavolska nazočnost ili ne, jer na tom području nemate iskustva. Zato vama posve odgovara na kraju reći: "U većini slučajeva ne griješimo ako magično-demonsku prosudbu činjenica nadomjestimo prirodnoznanstvenim". (Famiglia Cristiana 39/1988.) To je kao da bi se reklo: "Teoretski vjerujem u đavla, kako me ne bi smatrali heretikom, ali u praksi ne vjerujem, jer u praksi vjerujem samo u prirodne znanosti.

Ako tako misle ugledni teolozi, što trebaju misliti obični svećenici? Svakodnevno doživljavam da oni ne vjeruju u đavolski utjecaj na ljude. Katkad se ljudi krivnjom takvih svećenika predaju obmanama onih koji vjerujući u lakovjernost naroda žele brzo i lako zaraditi. Navodim primjer župnika iz Palerma, don Salvatorea Caionea, o kome je izvjestila "Famiglia Cristiana" 6/1989. On je pod motom "Fetiši ne postoje" smatrao sve smutnjom i stavljao na isti rang fetišiste, vračare iz karata i egzorciste (pa i one koje je u tu službu postavio biskup po crkvenim propisima). Nema sumnje da se mnogi ljudi daju prevariti. Ali sigurno nije pogrešno poučavati istinu. To su fine pojedinosti koje su zanemarili župnik Caione i oni koji šire te ideje, a da nisu svjesni osnovnih zabluda koje one sadrže.

Budući da se zabluda miješa sa istinom i da postoji toliko malo egzorcista, obraćaju se ljudi jasno magičarima, fetišistima i vračarama iz karata kojih ima sve više. A vjernike i svećenike nitko u tom pogledu ne poučava. Egzorcirao sam redovnicu koja je radi demonske opsjednutosti dospjela u veoma loše stanje koje se tijekom 10 godina sve više pogoršavalo. Pozvao sam k sebi njezinu predstojnicu i rekao joj da se liječnik ne poziva kad pacijent već umire, nego pri prvim znacima bolesti. Ta mi je glavarica odgovorila: "Vi ste u pravu, ali kod nas nije nikada o tim stvarima govorio neki svećenik". A zatim mi je ispričala od koliko je već svećenika (da se i ne spominju liječnici) ta sestra tražila savjet, ali nikom nije palo na um što bi mogo biti pravi uzrok bolesti koja nije reagirala ni na kakvo liječenje.

U svojim sam se člancima uistinu upustio u prepirku s nekim egzorcistima. Rekao sam kako nema pravog poučavanja egzorcista, kako u biskupijama više nema pravog nasljedovanja, tako da službujući egzorcist više ne može poučavati i uvoditi u tu službu novog egzorcista, svoga nasljednika. Stoga je razumljivo što ima egzorcista koji ne poznaju ni najosnovnije stvari. Monsinjor Giuseppe Ruata, kanonik u Torinu i koordinator egzorcista svoje biskupije, rekao je u jednom intervjuu za časopis Famiglia Cristiana (12/1988.) da je "demonska opsjednutost vremenski ograničena i traje samo nekoliko sati ili dana". On time pokazuje da mu manjka svako iskustvo na tom području. Izjavio je osim toga kako ni u jedne osobe od onih koje su mu se obratile, nije mogao ustanoviti znakove radi kojih bi se trebao provesti egzorcizam". Ja sam u četiri godine strahovito napornog rada (tako da sam sada prisiljen ponešto usporiti ritam rada) egzorcirao preko 8000 osoba. Od toga je šezdeset jedna osoba bila doista opsjednuta i sve su one već desetljećima bile u tom stanju. Sve sam ih poimenično ubilježio. Ima osoba koje već deset, petnaest i više godina dobivaju blagoslove i još nisu oslobođene.

Kritizirao sam i monsinjora Giuseppea Vigninija, penitencijara u stolnoj crkvi Firenze i egzorcista, radi četiri članka u časopisu u Toscona oggi (listopad i studeni 1988., siječanj 1989.). Ako neki egzorcist piše da su magija, crne mise, fetiši itd. "bezazleni postupci i plodovi sugestivnih fantazija"; ako on ostaje pri tome da egzorcizam nije sakrament, već obično zazivanje i time poriče da je on sakramental; i ako naposljetku izjavi kako se egzorcizam praktično više ne bi trebao provoditi, tada mu se uza sve poštovanje može reći: "Dragi moj sine, ili se informiraj ili potraži sebi drugo zanimanje".

Poznajem egzorciste koji čak nemaju ni Obrednik. Oni ne znaju ni propise za egzorcizam ni odgovarajuće molitve koje se moraju izgovarati. Imaju samo loš i nepotpun prijevod egzorcizma pape Lava XIII. i ograničavaju se na to da ga pročitaju. U svjetskom je tisku pobudio veliku pozornost slučaj Anneliese Michel iz Klingenberga na Majni (Bavarska), dvadesetčetverogodišnje djevojke koja je ljeti 1976. godine umrla poslije dugog niza egzorcizama. Ta je vijest izazvala zaprepaštenje i zbog toga što su dvojica svećenika koji su provodili egzorcizme bili prijavljeni i podvrgnuti kaznenom postupku. Informacije koje su se dobivale iz novina dale su naslutiti da su dvojica svećenika shvatila suviše lakovjerno da pred sobom imaju prave đavolske opsjednutosti. Isto se tako činilo da su se egzorcisti previše oslanjali na iskaze djevojke, iako su uvijek radili u nazočnosti roditelja i uz njihovo odobrenje.

Tada je izašla knjiga Kaspara Bullingera (Anneliese Michel, Altotting 1983.) koja se veoma temeljito bavi činjenicama u vezi s tim slučajem. U njoj se obojica potpuno opravdavaju i objašnjava se kako su svi ozbiljno shvatili taj zadatak, kako biskup koji je odobrio egzorcizme, tako i dvojica svećenika. U knjizi se točno opisuju i razlozi za smrt te djevojke, naime da je ona umrla neovisno o danim joj sakramentalima. Taj je sudski proces u svakom slučaju pridonio tome da su se svećenici bojali preuzimati svoj zadatak kao egzorcista. (Najnovija knjiga o slučaju Michel potječe od Amerikanke prof. dr. Felicitas Goodman sa sveučilišta Ohio: Anneliese Michel i njezini demoni (Stein am Rhein 1992., 2. izdanje. Autorica dolazi poslije analize tonskih zapisa do zaključka da je tu postojala prava opsjednutost.)

I na kraju dolazimo do biskupa. Da, istina je da sam se i s biskupima upustio u prepirku, jer ih volim i želim spas njihovih duša. Kanonsko pravo ne uzima u obzir krivnju propusta u službi. Ali pri Posljednjem sudu predbacuje nam se nepopravljiv grijeh propusta, kao što piše u Evanđelju po Mateju (Mt 25, 41-45).

Još se dobro sjećam televizijskog intervju jednog poznatog nadbiskupa od 25. studenog 1988. On je ostavio dojam kao da se hvalio kako još nikada nije provodio egzorcizme i još nikada postavljo egzorciste. Tada je srećom neki stručnjak razložio kršćansko stajalište.

Ja sam sastavio zbirku odgovora što su ih biskupi dali ljudima kojima sam savjetovao da se obrate svom biskupu prije nego što s njima utanačim termin. Ne želeći uopćavati, moram reći da ti odgovori ne služe na čast talijanskom episkopu. Evo nekoliko najčešćih odgovora: "Ja načelno ne postavljam egzorciste". "Ali zar vi još vjerujete u te stvari"? "Nisam našao nijednog svećenika koji bi bio spreman preuzeti taj zadatak. Potražite drugdje". "Ja ne postavljam egzorciste i ne provodim egzorcizme, jer se bojim. Što bih učinio kad bi se đavao postavio protiv mene"? "Volio bih znati tko vam je utuvio u glavu takvu besmislicu". - I tako bih mogao nastaviti. Posljedica je svakog od tih odgovora velika duševna bol onih koji mole za savjet. Ne znam osjeća li takvu bol i biskup koji tako odgovara. U većini se slučajeva radilo o osobama koje su biskupu priopćile da ih je već egzorcirao pater Candido koji ih je upozorio na to da bi im trebalo još egzorcizama. Dakle, dijagnozu je praktično već postavio veoma mjerodavan i poznat egzorcist.

Nikako ne bih želio uopćavati. To što sam ja egzorcist zahvaljujem razumijevanju i poticaju kardinala Polettija. Vjerujem da svaki egzorcist može iskazati takvo priznanje svom biskupu. Ali nedostatak egzorcista posve jasno pokazuje premali interes na tom području.

Promatram li i druge europske zemlje, moram reći da tamo vlada još gore stanje nego u Italiji. Egzorcirao sam osobe koje su došle iz Njemačke, Austrjie, Francuske, Švicarske, Engleske, Španjolske. Sve je njih privukao dobar glas što ga je uživao pater Candido da dođu baš u Rim i tada su bili upućeni njegovim učenicima. Ali svi su potvrdili da u svojoj zemlji nisu mogli naći egzorcista. Neki mi je Švicarac jamčio da je telefonirao svim katoličkim biskupima, ali je posvuda dobio negativne odgovore. Ne želim tvrditi da u tim zemljama uopće nema egzorcista, ali ih je bez sumnje teško pronaći. S druge strane nije baš zabavno samo radi egzorcizama doći izdaleka u Rim.

Ostajem pri slijedećem: u inozemstvu je stanje još gore nego u Italiji. Evo tipičnog primjera: moja su subraća u Sjedinjenim Američkim Državama željela prevesti knjigu Il diavolo monsinjora Balduccija. Ali da bi dobili dozvolu za tisak bili su od biskupijskog revizora primorani da iz teksta ispuste slučajeve u kojima je riječ o đavolskoj opsjednutosti. Vidljiva je proturječnost takvih naloga: osim dokaznih povijesnih činjenica radi se o praktičnoj primjeni načela prikazanih u knjizi. Ovakvo je uobičajeno držanje: općenito se priznaje postojanje zlih duhova, ali se ono u svakom konkretnom slučaju odbacuje.

U nekih evangelističkih Crkava stoje stvari drukčije. U Rimu isto tako postoje i takvi koji taj problem uzimaju veoma ozbiljno, koji veoma brižljivo ispituju slučajeve i ukoliko dođu do spoznaje da postoji đavolska nazočnost, tada egzorciraju s vidljivim uspjehom. Jasno je da svi koji vjeruju u Krista, a ne samo katolici- imaju moć izgoniti zle duhove u njegovo ime. Ne smijemo biti ljubomorni, već se moramo držati Evanđelja. Isus je ukorio apostole kad mu je Ivan rekao: "Učitelju, vidjesmo jednoga gdje izgoni zle duhove u tvoje ime, jednoga koji nas ne slijedi, i htjedosmo mu zabraniti, jer nas nije slijedio" (Mk 9,38).

Članovi pokreta obnove "Rinnovamento" upozorili su posebno na tu činjenicu i poticali molitve oslobođenja. To su molitve koje su formulirane po posve određenim kriterijima, ali su veoma učinkovite. Kardinal Leo Suenens napisao je knjigu upravo s nakanom širenja tih molitava: Erneuerung und Machte der Finsternis (Salzburg 1983.), s predgovorom kardinala Josepha Ratzingera. Suenenes piše: "Na početku su mnogi katolici koji su pripadali Rinnovamentu otkrivali praksu oslobođenja u kršćana druge tradicije, prije svega iz okruga slobodnih Crkava ili pentekostalaca, a knjige koje su oni čitali ili još čitaju dolaze velikim dijelom iz tih krugova. Samo što u toj literaturi vrvi od đavala i njihovih pristaša, od njihove strategije i sredstava djelovanja. U katoličkoj je Crkvi to polje neobrađeno, a naš pastoral nema za to smjernice koje su prilagođene našem dobu".

O tome ću govoriti u slijedećem poglavlju. Ali pravilno je učiti od onih koji se više drže Evanđelja. Mi smo katolici i na tom području -kao i u poznavanju i širenju Biblije- zapali u veoma nepovoljan položaj u usporedbi s nekim evangelističkim Crkvama. Neću se umoriti ponavljati: racionalizam i materijalizam su iskvarili jedan dio teologa, što ima velik utjecaj na biskupe i svećenike. A za to plaća Božji narod. U Italiji poznajem samo jednog biskupa koji je egzorcist. I znam za najmanje dva egzorcizma što ih je proveo sadašnji papa. Veoma bih se radovao kad bih saznao za još takvih slučajeva. Naposljetku bih želio reći da bih ovom knjigom volio između ostalog pridonijeti tome da se u katoličkoj Crkvi opet uspostavi egzorcistički pastoral. To je izričita zapovijed Gospodinova i neoprostiv je propust ako se ona ne posluša. To će biti tema slijedećeg poglavlja.

Nauk svetog Ireneja

Znanju modernih teologa dodajem nauk jednog od najstarijih teologa, svetog Ireneja. Citirat ću iz članka objavljenog u mjesečniku "Il segno del soprannaturale " od rujna 1989. koji je potpisan s ALPE, iza čega se krije velik znanstvenik.

Irenej, rođen oko 140. godine u Maloj Aziji, biskup Lyona, utemeljio Crkvu u Galiji (Francuska); umro je oko 202. godine, vjerojatno kao mučenik. Njegovo je glavno djelo knjiga Adversus haereses (Protiv heretika), u kojoj odbacuje čitavu teoriju gnostičkih heretika koji su željeli vjerovati da je svijet stvorio đavolski stvoritelj. Pravi je Stvoritelj logos, dakle riječ dobrog Boga. Anđeli su dio svemira što ga je stvorio Bog: a đavao je bio poput drugih anđela stvoren kao dobar anđeo, vezan s Bogom i njemu vječno podređen; ali on je "počinio apostaziju", te gaje nebo srušilo s njegova položaja. Stoga je sotona odmetnik slobodnom voljom i prevarant svemira koji pokušava obmanuti naš razum, pomračiti naša srca i uvjeriti nas da štujemo i slavimo njega umjesto pravog Boga".

Ali njegova je moć nama ograničena, jer je on samo otimač autoriteta koji zakonito pripada Bogu; a "on ne može natjerati na grijeh"!

Irenij zaključuje da je đavao izgubio milost kao anđeo, jer je bio ljubomoran na Boga i želio "biti slavljen poput njega. On je bio ljubomoran i na čovjeka, Božju sliku i priliku. Njegova se ljubomora odnosi prije svega na nas. Radi toga je silom ušao u raj, srca iskrvarenog željom da naše praroditelje odvede u propast. Irenej je prvi kršćanski teolog koji je obradio i razvio teoriju istočnog grijeha: Bog je stvorio Adama i Evu i stavio ih u raj, kako bi živjeli sretno i usko povezani s njim. Ali đavao koji je znao njihove slabosti, silom je ušao u vrt i iskušavao ih u obličju zmije.

Đavolska je opakost mogla ostati bez uspjeha da Bog nije ljudskom rodu dao slobodu da bira između dobra i zla. Đavao nije prvog muškarca i prvu ženu prisilio da sagriješe; "oni su svojom voljom izabrali, jer ih je Bog stvorio s najvećim darom slobodnog odlučivanja. Đavao je samo napasnik, ali uistinu nepopustljiv napasnik, jer je ljubomoran na prvobitno stanje praroditelja".

Tako imaju sva ljudska bića udjela u grijehu Adama i Eve. Otada smo postali robovima đavla i -što je još gore-nesposobnima da ga se slobodnom odlukom riješimo. Time što smo podložni đavlu, uništili smo svoju sličnost s Bogom i tako sebe osudili na smrt. Rajska je sreća razbijena. Budući da smo se vlastitom voljom udaljili od Boga, predali smo se u ruke đavla. Stoga je točno da nas je đavao držao u svojoj vlasti dok nismo bili izbavljeni. "S gledišta pravednosti mogao nas je Bog zauvijek ostaviti u rukama đavla; ali On je iz milosrđa poslao svoga Sina da nas izbavi".

Kristovo djelo izbavljenja počinje kušnjom drugog Adama po đavlu, što je tako reći "opetovanje" kušnje prvog Adama. Ali ovaj put đavao podliježe svom neprijatelju Kristu koji ga neopozivo pobjeđuje. Kršćanska tradicija poznaje uglavnom tri tumačenja izbaviteljskog djela Kristovih muka:

a) Krist je svojim utjelovljenjem oplemenio, preobrazio i spasio ljudsku narav.

b) Krist je sama sebe prenio Bogu kao žrtvu, kako bi ga pomirio s ljudima.

c) Teorija otkupljenja čiji je prvi snažan zastupnik bio Irenej: "Budući da je đavao držao ljudski rod u zarobljeništvu, Bog se ponudio da sam otkupi našu slobodu; cijenu je mogao platiti jedino on sam; jer slobodna odluka ne bi bila moguća nikom drugom, budući da nam je istočni grijeh svima oduzeo našu slobodu. Bog Otac ovlastio je Sina Isusa da izbavi nas, taoce đavla. Kristove su muke oslabile đavla i spasile nas smrti i prokletstva".

Teorije žrtve, najvažnija teorija u Irenejevo doba, kaže da je Krist, čovjek i istodobno Bog, uzeo na sebe sve grijehe ljudi i svojom vlastitom dragovoljnom smrću ponudio Bogu primjerenu zadovoljštinu. Teorija otkupljenja, iako katkad pojednostavljeno formulirana, ponovno prikazuje nauk apostolskih otaca o kozmičkoj borbi između Krista i đavla i odgovara umjerenim dualističkim nazorima prakršćanstva. Za Ireneja je Krist drugi Adam koji je rastrgao lance smrti što su nam bili stavljeni zbog slabosti prvog Adama. Misao rekapitulacije (Krist, drugi čovjek, uklanja štetu koju je uzrokovao prvi čovjek) bila je u središtu Irenejeve kristologije.

"Krist je pobjedio đavla, ali đavao zbog toga ne prestaje čitavom svojom snagom priječiti spasenje. On potiče poganstvo, idolopoklonstvo, vradžbine, bezboštvo, a prije svega pogrešne nauke i odmetanje od vjere. Heretici i šizmatici koji se ne povode za pravom Kristovom Crkvom, članovi su đavolske borbene čete, njegovi zastupnici u kozmičkoj borbi protiv Krista".

Irenej upućuje na to da je Krist obrambeno oružje kršćana protiv đavla. Đavao bježi kad se izgovaraju kršćanske molitve i kad se izgovori Kristovo ime. Borba još nije završena, jer zli duhovi nastavljaju iskušavati krštenike i to sa Stvoriteljevim dopuštenjem, "bilo da on to čini da bi ih kaznio za njihove grijehe ili da bi ih odgajao u duhu ljubavi prema bližnjemu, uzajamne pomoći u duhovnim potrebama, ali prije svega radi toga da bi ih održao uvijek opreznima i snažnima u vjeri".

Vatikanski dokument o demonlogiji

Ja nisam međutim jedini kojemu je upala u oči "lukavost" nekih teologa. Očito su mnogi od njih uzdigli Rudolfa Bultmanna u novog crkvenog oca koji je u svom članku Neues Testament und Mythologie (1941. god., pretisak 1988. god.) između ostaloga napisao: "Ne možemo se služiti električnim svjetlom i radiom, ili se u slučaju bolesti koristiti modernim medicinskim i kliničkim postignućima, a istodobno vjerovati u svijet duhova i čudesa Novoga zavjeta". Navoditi tehnički napredak kao nepobitan dokaz da je Božja riječ zastarjela, dokazuje jedino autorovu nerazboritost. Ali mnogi teolozi i egzegeti misle da nisu "u tijeku" ako se ne pridruže tom nauku. Po jednoj statistici dvije trećine teolog teoretski prihvaća tradicionalni nauk o demonima, ali ga odbacuje kad se radi o pitanjima praktičnog pastorala. Oni se dakle ne žele formalno postaviti protiv Crkve, ali u praksi ne prihvaćaju njezine poučke. Statističari su isto tako utvrdili da katolički teolozi posjeduju tek veoma površno znanje o đavolskoj opsjednutosti i egzorcizmima. Ja to mogu potvrditi.

Posljedica je toga stanja slijedeća: papinska je kongregacija za vjerski nauk povjerila stručnjaku da preispita tu temu i sastavila dokument koji je bio objavljen 26. lipnja 1975. godine u časopisu Osservatore Romano pod naslovom Kršćanska vjera i demonlogija. Taj je rad bio tada uvršten među službene dokumente Svete stolice (En-chiridion Vaticanum). Ovdje mogu nešto reći samo o nekoliko odlomaka. Glavna je svrha tog dokumenta da pouči vjernike, a ponajprije pogrešno vođene teologe koji u svojim radovima i u svom nauku ne govore o postojanju đavla, iako se Krist pojavio da bi uništio đavolska djela (1 Iv 3,8). Poričemo li postojanje đavla, uništavamo djelo izbavljenja; tko ne vjeruje u đavla, taj ne vjeruje u Evanđelje.

Crkva je tijekom stoljeća uvijek osuđivala razne oblike praznovjerja, pa i panični strah od đavla i zlih duhova, te različite oblike kulta i bolesno umišljene napade tih duhova. Stoga bi bilo nepravedno tvrditi da je kršćanstvo zaboravilo sveopću vlast Krista i umjesto njega učinilo đavla najvažnijom temom svog nauka; da je radosnu vijest uskrsnulog Gospodina pretvorilo u zastrašujuću vijest. Ali u stvarnosti bi bila tužna zabluda ponašati se kao da je povijest već dovršena, kao da više ne bi bilo potrebno dokazivati se u borbi o kojoj govore Novi zavjet i učitelji duhovnog života.

U svakom slučaju veoma se često ne vjeruje ili sumnja u postojanje đavla. Neki kritičari koji misle da mogu odrediti pravo stajalište Krista, tvrde kako nijedna od njegovih riječi ne dokazuje zbilju đavolskog svijeta. Oni smatraju kako upućivanja na njegovo postojanje mnogo više dolaze iz idejnog svijeta židovskih pisanih djela, dakle potječu od starozavjetnih predaja, a ne od samog Krista. Budući da to misaono blago nije dakle dio središnje poruke Evanđelja -kako oni misle-, danas više ne obvezuje našu vjeru, te smo slobodni odbiti ga odnosno ne prihvatiti.

Drugi koji su objektivniji i radikalniji priznaju tumačenja Svetog pisma o zlim duhovima u punom smislu, ali odmah dodaju kako oni u današnjem svijetu nisu za kršćane prihvatljiva. Dakle, ni oni ne prihvaćaju postojanje demona. Za druge opet nema više ideja o đavlu nikakvu važnost i ako je se ipak čvrsto držimo i opravdavamo je, tada naš nauk nije vjerodostojan i škodi našem razgovoru s Bogom koji jedini zaslužuje naše zanimanje.

Kako za jedne tako i za druge nije đavao ništa drugo nego mistična i funkcionalna personifikacija koja nema drugi smisao nego da na dramatičan način naglasi utjecaj zla i grijeha na ljudski rod. Oni sve drugo smatraju pustim pričama i vjeruju da bi naše doba moralo naći neki drugi način da kršćanima protumači obvezu borbe protiv zla u svijetu.

Iako se ta mišljenja stalno ponavljaju i šire u časopisima i nekim teološkim priručnicima, ona ne mogu uznemiriti duhove. Vjernici koji uzimaju ozbiljno upozorenja Krista i apostolskih pisanih djela, imaju dojam da takve rasprave trebaju utjecati na obrat javnog mnijenja. A oni koji se razumiju u biblijske i vjerske znanosti, pitaju se kamo će odvesti proces demitiziranja u ime novog tumačenja Svetog pisma.

Krist je učinio prva izliječenja u onim trenucima koji su bili važni za pokazivanje njegovih zadataka. Njegovi su egzorcizmi protumačili njegovu misiju i njegovu osobu, kao što dovoljno dokazuju reakcije koje su oni izazvali. Isus govori o đavlu samo u očito odlučujućim trenucima, ne stavljajući ga nikada u središte svoje radosne vijesti.

Svoje je javno djelovanje počelo prije svega time što se u pustinji dao iskušavati od đavla; izvješće evanđelista Marka koji je poznat po svojoj suzdržanosti, isto je onako sigurno i odlučno kao Matejevo ili Lukino. Krist je kao oružje protiv svog potivnika đavla dao propovijed na gori i molitvu kojoj je poučavao svoje bližnje, naime Očenaš, kao što danas priznaju mnogi egzegeti.

Apokalipsa je prije svega veličajna slika na kojoj je zabliještila moć uskrsnulog Krista u svjedočanstvima njegova evanđelja; ono navješćuje trijumf žrtvovanog Janjeta. Ali prevarili bismo se u vezi s prirodom te pobjede kad ne bismo u njoj vidjeli svršetak duge borbe u koju su se đavao i njegovi anđeli -koji su njegovi povijesni pomagači- upustili pomoću ljudskih moći koje su se suportstavile Gospodinu Isusu. Uistinu je apokalipsa ta koja rješava zagonetku različitih imena i simbola sotone u Svetom pismu i konačno raskrinkava njegov identitet. Đavao je aktivan u svim stoljećima ljudske povijesti.

Većina crkvenih otaca ne prihvaća tjelesni grijeh palih anđela. Oni su vidjeli početak njihove propasti u njihovoj oholosti, u isticanju vlastite nezavisnosti, u želji da se izdignu iznad svog položaja, da budu poput Boga. Ali uz njihovu oholost naglašavaju mnogi njihovu opakost prema čovjeku. Po mišljenju svetog Ireneja počelo je odmetništvo đavla kad je postao ljubomoran na stvaranje čovjeka i pokušao ga okrenuti protiv njegova Stvoritelja. Po Tertulijanu je đavao, da bi osujetio Božji plan, oponašao u tajnim poganskim obredima sakramente koje je utemeljio Krist. Crkveni oci tumače dakle nauk Novog zavjeta vjerno njegovom pravom smislu.