Knjige Grmljavina pravde
| Grmljavina Pravde |
|
|
|
| Gordana | |
| Subota, 11 Srpanj 2009 | |
|
Stranica 18 od 62 Predaja Katoličko je čašćenje Marije izravno povezano, te proizlazi iz katoličke vjere u Krista. Ako On nije Vječni Sin Božji koji je tijelom postao za naše spasenje, onda Marija ne zaslužuje više časti od majke neke slavne osobe. Sveti je Ljudevit Montfortski napisao da Marija nije vrijedna niti jednog atoma važnosti u usporedbi s Isusom. Pa ipak, brojni nam lijepi napisi o Mariji dolaze upravo od njega. No, ako je Isus sve što Biblija i Crkva kažu da jest, tada je Gospa dostojna časti koja pripada Majci Božjoj. Katolički nauk nikoga ne obvezuje na čašćenje Marije. Katolici Mariju slave više poradi uloge koja joj je data. Marijanske dogme utvrđene na ranim Saborima Crkve uvedene su kako bi se sačuvala istina kristoloških dogmi o kojima se raspravljalo. Majka se ne može odijeliti od Sina. Određeni neizbježni zaključci o Gospi slijede iz onoga što je otkriveno o Kristu. Crkva je kroz čitavu svoju povijest pozorno utvrđivala i vjerno propovijedala te istine. Isključivanje Gospe iz otajstva Boga i našega spasenja ostavlja nam tek osiromašenu verziju kršćanstva, lišenu ukupnosti Kristova otkupiteljskog poslanja. Marija i njena protestantska djeca: kritično objašnjenje Katolička vjera i druge glavne denominacije razilaze se oko brojnih pitanjâ još od Reformacije. Određenje Euharistije kao simboličnoga čina ili pak Stvarnoga Prisustva, pitanje Vjere i Predaje, te Blažena Majka, samo su neka od pitanja koja dijele Katolike i Protestante. Poradi složene naravi ove teme, nemoguće je na odgovarajući način spomenuti sva pitanjâ koja nas dijele, no nadamo se da ćemo uspjeti omogućiti određeni uvid u stanje stvari koji će ponešto osvijetliti, ali, nadamo se, ne i zaoštriti, pitanje katoličke pobožnosti prema Mariji. Pobožnost je Gospi vrijedni dragulj u kruni katoličanstva, no, čini se da je ona ujedno i trn u oku većine protestanata. Velika većina protestanata odbija gotovo sve katoličke marijanske doktrine. Nesretno je to naslijeđe "Reformacije", iako su sami reformatori u svojim mislima i pobožnostima bili puno više katolici od većine svojih duhovnih potomaka. Naizgled beskrajna serija raskolâ koja je započela s Lutherom, odvojila je brojne kršćane od njihove Majke Crkve, kao i od njihove Majke Marije, iako je sâm Martin Luther gajio duboku pobožnost prema Majci Božjoj. Ovdje ćemo kratko razmotriti nekoliko temeljnih zamisli koje većinom odlikuju protestantizam, stvarajući istovremeno prepreku prihvaćanju marijanskih dogmi, kao i drugih istinâ što ih uči Katolička Crkva. Razumije se kako ne možemo mjerodavno govoriti za svaku protestanstsku crkvu ili sektu, niti možemo ulaziti u velike detalje. No, možemo steći određeni uvid u nekoliko zajedničkih vjerovanjâ i načinâ razmišljanja protestanata, koji bespotrebno priječe pristup punini istine Božje objave kao i sredstava kojima se Bog poslužio kako bi nam tu objavu obznanio. Sveta je Predaja jedno od glavnih područjâ prepirke. Načelo "isključivo Sveto Pismo" (Sola Scriptura), kao jedinoga izvora Božje objave, čini glavno obilježje protestantizma. Pa ipak, Sveto Pismo dopušta Predaju (2 Solunjanima 2,15; 2 Timoteju 2,2), te se nigdje u Svetome Pismu ne spominje da je samo Ono cjelina objave. Ako se načelo "Sola Scriptura" ne može naći u Bibliji, kako ga onda mogu podržavati oni koji vjeruju samo u ono što kaže Biblija? Biblija se često poziva na propovijedano Evanđelje, usmenu Predaju koja je prethodila (i ujedno prati) onu pismenu. Ako je Biblija jedini izvor objave, tada prvi naraštaji kršćana nisu imali objave, budući da nisu imali Bibliju, odnosno, točnije, Novi Zavjet. No, istina je da su imali Riječ Božju: naučavali su im je Apostoli i njihovi nasljednici. Postoje doktrine o Gospi koje se izričito ne spominju u Pismima, ali su nam došle po Svetoj Predaji, kao vjerni iskazi vjerovanjâ i praksi Crkve koju je utemeljio Isus Krist. Katolici često govore o Pismima i Predaji kao izvorima objave. No, možda bi bilo točnije govoriti o Pismima u Predaji, budući da je svako vjerodostojno učenje - bilo ono usmeno ili pismeno - koje nam je došlo od Apostolâ po njihovim nasljedovateljima, dijelom Svete Predaje, baštine Gospodina našega Isusa Krista. Učiteljski autoritet Crkve Tko određuje da li neko učenje ispravno izražava apostolsku vjeru? Evo još jedne poteškoće za ne-katolike: autoritet Katoličke Crkve. Isus je obećao da će Svoju Crkvu izgraditi na Petru-Stijeni, te mu je dao "ključeve kraljevstva nebeskoga" da može svezivati i odrješivati, obećavši nadalje da je vrata paklena nikada neće nadvladati (Matej 16,18-19). Obećao je također i da će Duh Sveti biti uz Njegovu Crkvu, te Njegove učenike upućivati u svu istinu (Ivan 16,12-13). Stoga Crkva, budući joj je zajamčeno vodstvo Duha Svetoga, može cijeniti vjerodostojnost bilo kojeg učenja za koje se tvrdi kako izražava apostolsku vjeru. Umnožavanje je broja protestantskih sekti u velikoj mjeri posljedicom pogreške što se oni oslanjaju na osobno tumačenje Pisama (vođeni navodno Duhom Svetim), kao sredstvo razlučivanja istine. Duh Sveti nije taj koji je stvorio diobu i pomutnju koja je posljedicom proturječnih osobnih tumačenjâ. Jasan primjer da je Bog Svojoj Crkvi darovao pomoć Duha Svetoga jest taj što je Crkva bila kadra, među mnoštvom napisa što su ih pripisivali Apostolima, kao i ostalih pisanjâ čitanih kod liturgijskih okupljanja, utvrditi koja su od njih nadahnuta od Boga a koja ne. Kanon Novoga Zavjeta nije bio u potpunosti uspostavljen sve do kraja četvrtoga stoljeća (iako je većina kanonskih knjiga dotad već bila prihvaćena). Ako Crkva može razlučiti koja pismâ čine riječ Božju, tada sigurno može utvrditi i koje predaje i naučavanja predstavljaju Božju objavu. Ekumenski su sabori primjer načina na koji je Crkva razjasnila učenjâ Evanđelja i branila ih od pogrešnoga tumačenja krivovjeraca. Povijest razvoja marijanskih dogmi još je jedan dokaz o načinu na koji Duh Sveti uvodi Crkvu u puninu istine o kršćanskoj vjeri. Isus je rekao da će ostati s nama u sve dane, da će nas Duh voditi, te da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu. Isus, koji je s nama po Svojemu Duhu u Crkvi, jest živa Predaja, koja sa sve većom jasnoćom svakome dobu i svakoj kulturi priopćava Evanđelje spasenja. Zadnji pasus iz Evanđelja Svetoga Ivana (Ivan 21,25) implicitno ukazuje na postojanje Predaje: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." Utjelovljenje U Utjelovljenje Sina Božjega vjeruju svi kršćani. No, katolička teologija u Utjelovljenju s pravom gleda puno više od neophodnog preduvjeta za okajničku smrt Isusovu. Velik se dio protestantske teologije usmjerava isključivo na Križ, čime se ponešto ograničava teološko razmatranje Utjelovljenja. Takvo bi razmatranje prirodno dovelo do svijesti o nezaoibilaznoj ulozi Gospinoj u radu oko našega spasenja, kao i o njenoj uzvišenoj časti u očima Božjim. Brojni Crkveni Oci, a napose Patristi, shvaćali su Utjelovljenje kao već po sebi otkupiteljski čin, iako ne i dovršenje otkupljenja. Začudna stvarnost prema kojoj Bog postaje čovjekom i Svoju nestvorenu narav neodvojivo vezao uz onu ljudsku, stvorenu, dovoljna je za posvećenje svega stvorenja i njegovo dovođenje u jedan posve novi odnos sa Sobom. U skladu s mudrošću Božjom, Marijina je uloga u božanskome Utjelovljenju suštinska: ona je svojim osobnim pristankom Bogu podarila krv i meso. Otac je odvijeka gledao na Mariju kao na Ženu milosti punu koja će jedina Njegova Sina podariti svijetu kao Bogočovjeka, Spasitelja našega. No, kada bi Marija bila samo pobožna Židovka na koju je, eto, pao odabir da rodi Mesiju (ali i drugu djecu, kao što brojni pogrešno tvrde), te potom potonula u zaborav, neizrecivo bi otajstvo Utjelovljenja bilo lišeno svojega bogatstva. Nezamislivo je da jedina žena odabrana da rodi Boga u tijelu ne bi za taj uzvišeni poziv bila obdarena posebnim milostima, ili da Bog ne bi htio na poseban način uzveličati nekoga u tolikoj mjeri obdarenog milostima. Pa ipak, veliki strah od poklanjanja i najmanje pozornosti ili časti Majci Isusovoj, mnoge priječi pri uvažavanju punine i dubine mudrosti i ljubavi Boga koji "odasla (...) Sina svoga: od žene bi rođen..." (Galaćanima 4,4). Utjelovljenje također pruža i logički temelj za cjelokupni sustav sakramenata, kao i za uporabu svetih slikâ, dok protestantizam upravo sve to odbacuje. Otvorenost Duhu Svetomu Marijina je uloga uvijek "veličanje Gospodina." U prvom poglavlju Lukina Evanđelja, nalazimo jedan od najljepših odlomaka Svetoga Pisma. Zaharija, Veliki svećenik, bio je oženjen Elizabetom, te su oboje već bili poodmakli u godinama. Elizabeta je neplodna i nema djece, te trpi poradi takve svoje ponižavajuće situacije. Zakarija nastoji na sve načine ugoditi Bogu i u svom svakodnevnom životu biti pravedan. Dok se nalazio u svetištu, Anđeo Gabriel pohodi Zakariju kod žrtvenika, te mu kaže, "(...) žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. (...) Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. (...) Ići će (...) u (...) sili Ilijinoj..." (Luka 1,11-17). Zakarija, Veliki svećenik, Božji čovjek, posumnja u anđelove riječi, te kaže, "Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi je poodmakle dobi." Poradi njegove sumnje, Anđeo ga smjesta onijemi sve do Ivanova rođenja. Gabriel to učini "budući da /ti, Zaharija/ nisi povjerovao mojim riječima (Luka 1,20). Elizabeta začne. Budući da je sada trudna, ona više ne trpi poniženje. Gabriel potom pohodi Mariju (Luka 1,26), i kaže joj: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" Poput Zaharije, i ona se na početku plaši, te joj Anđeo reče, "Ne boj se, Marijo! (...) Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega." Marija, budući da je djevica, ne razumije kako bi mogla zanijeti. Gabriel joj na to odgovara: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti" (Luka 1,35). "Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji." Marijin je odgovor sušta suprotnost onome Velikosvećenika Zakarije: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! I anđeo otiđe od nje" (Luka 1,38). Marija je svim srcem povjerovala u Anđelove riječi; samo što ih nije razumjela. Gabriel joj je objasnio da će joj Gospodin na čudesan način učiniti da začne. Ona je sve to prihvatila, iako nije sve u potpunosti shvaćala. Ona s vjerom uzima njegove Riječi kao istinite. Marija pohodi svoju rođakinju Elizabetu, te su obje svjesne da u sebi nosi Sina Božjega. Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, kaže, "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" Elizabeta porodi sina, i nadjene mu ime Ivan, kao što joj je bio naložio Anđeo. Marijin odgovor Marijin je odgovor primjer svim kršćanima. Ona je povjerovala u ono što je Nebo odredilo. Nije posumnjala, već se u svojoj malenosti pouzdala. Ništa nije nelogičnije od toga da bi Duh Sveti sišao na djevicu, te da bi djevica potom začela i na svijet donijela Sina Božjega. Budući da je Marija od samog početka odabrana za vrlo posebnu i uzvišenu ulogu, ne pristoji li da Marijina uloga raste, ukoliko Nebo tako odredi? Za razliku od Eve, Ona je tu ulogu prihvatila slobodno i dragovoljno, te tako dopustila da se Božji čin otkupljenja izvrši po njoj. I Ona je, poput Eve, mogla to odbaciti, ali je, kao Nova Eva, preuzela namijenjenu joj ulogu. Marija se odvojila od čitavog čovječanstva i u svom životu prihvatila Volju Očevu. Postala je odabrana posuda po kojoj će Nebo darovati Otkupitelja svega svijeta. Skromnu je ženu iz Nazareta Bog Otac stvorio da bi rodila Isusa. Bog je odabrao put dolaska na svijet koji se nadilazi svaki ljudski razum, očitujući tako neuobičajeno rođenje koje je dovelo do isto tako neuobičajene smrti: Otkupitelja, što ga je u štali rodila siromašna i skromna žena. Marijino je putovanje od Nazareta do Cenakula u vremenu trajalo trideset i tri godine, ali je, u smislu njezina razumijevanja uloge kršćanina, trajalo još puno više. Bilo je to iznimno zahtjevno putovanje: čas nevjerojatno, čas radosno, čas teško, čas zbunjujuće. Bilo je to putovanje s puno obratâ, ali je ona na svakom zavoju bila otvorena Božjoj Riječi, pohranjivala je u svome Srcu, te prebirala njena značenja i implikacije. I vjerovala. Slušati Božju riječ, razmatrati je, prihvatiti je, i to ne samo umom, već i srcem i voljom, te biti izvorom njena utjelovljenja - eto što nam Marija kazuje o tome što znači biti kršćanin. Magnifikat (Veliča) Tada Marija reče, "Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka" (Luka 1,46-55). Evo dara Blažene Majke svijetu, kao i primjera što ga čitav svijet treba naslijedovati. Blažena je Majka veličala Božju slavu. Marijina je volja bila Božja volja, te je bila otvorena Njegovim darovima. Marijina je uloga ona primjera i posrednika pred prijestoljem Božjim u ime čitavoga čovječanstva, kao što kažu riječi ove prekrasne crkvene pjesme: Tota pulchra es Maria, Sva si lijepa, o Marijo, Et Macula Originalis i ljage grijeha istočnog Non, non, est in te. nema u tebi. Tu gloria Jerusalem, Ti si slava Jeruzalema, Tu laetitia Israel, ti radost Izraela, Tu honorificentia ti dika Populi Nostri. puka svog; Intercede pro nobis Moli za nas Ad Dominum Jesum Christum – kod Gospodina Isusa Krista. |
|
| Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Siječanj 2011 ) |
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Gostiju online: 86
