Isus me upozorava da postoji samo jedan put da se sjedinim s Bogom: da priznam svoje grijehe, da dopustim Njegovoj Ljubavi da me vrati u Očev zagrljaj.

Tragedija farizeja i moja: ne vidimo svoju grešnost, za nju se ne kajemo, mislimo doći Bogu putem pravde, a ne milosrdne ljubavlju. Bog želi da mu se vratim, kao raskajani krivac; da moj odnos prema Njemu bude odnos ljubavi, a ne pravde; da povijest mog hoda prema Njemu bude povijest ljubavi, a ne trgovina.

Živim svoju svakodnevicu, brinem se za sutrašnjicu... Želim si osigurati lijep, ugodan, radostan život. Dopuštam li svojim mislima da idu do kraja? Ili zatvaram oči pred najvažnijom činjenicom prema kojoj ide moj život?
Prelazim preko crvenog svjetla svoje savjesti. Opterećujem dušu nemirom, grizodušjem, prazninom. Znam: trebam se promijeniti, popraviti. Ali mislim: imam vremena. Koliko imam vremena? U svakom slučaju, ono mi je do u sekunde odmjereno. Isus veli: "Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!" (Mk 13,33-37).
Pjesnik Izidor Poljak kaže: Tiho idu zlatne zore, ginu dani sunčani. Iz daljine viču: "Ave!" mrki grobni čempresi..

P. Luka Rađa

Izvor: Stranice župe Sv. Ivana Krstitelja - Delnice