Preporučujemo
Otvoreno srce |
Emisije Zajednice Krvi Kristove |
100% - + 5Show options |
Najave
Duhovna obnova vlč. Radigovića |
Duhovni seminar oca Jamesa |
100% - + 10Show options |
Intervju Don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo
| Don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo |
|
|
|
| molitve/KTA | |
| Ponedjeljak, 13 Veljača 2012 | |
 Ono što sam dobio besplatno imam potrebu i besplatno dati
Da su nerijetko čudni putevi Božji, i sami se ponekad možemo uvjeriti. „Slučaj“ koji potvrđuje tu izreku jest život don Ivana Filipovića, sadašnjeg duhovnika Zajednice Cenacolo, a nekadašnjeg ovisnika o drogi. Kako je došlo do tolike promjene u njegovom životu, ali i na različita druga pitanja, strpljivo nam je odgovarao.
Don Ivan Filipović rođen je u
Tomislavgradu. U Đakovu je završio osnovnu i srednju školu te se upisao
na Informatički fakultet u Varaždinu, koji nije završio. Studij je
prekinuo u 19. godini, napustio domovinu i otišao u svijet u potrazi za
istinskom slobodom, autonomnošću, ljudskom afirmacijom... U svojim
traženjima upoznao je i svijet droge. U 26. godini odlazi u Zajednicu Cenacolo.
Nakon četiri godine liječenja započinje studij na Institutu za
religiozne znanosti u Pizi. Poslije dvije godine studija seli se na
sjever Italije, u Saluzzo, gdje s još nekolicinom mladih iz Zajednice
završava teološki fakultet u Fossanu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja
2004. za biskupiju Saluzzo (koja se nalazi na sjeverozapadu Italije), a
uz dopuštenje biskupa radi i djeluje u Zajednici Cenacolo kojoj je posvetio život i u kojoj i danas živi.
Poštovani vlč. Ivane, prije nego što
ste se odlučili za studij teologije, iskusili ste svijet droge. Možete
li nam reći nešto više o toj fazi svog života i kako je zapravo sve
počelo?
Početkom rata na ove naše prostore
ratni vihor je donio mnogo zla, a jedan od tih zala je bila i droga.
Tako je mnogo mladih tih godina palo u tu pošast, najvjerojatnije svi mi
koji smo imali neke preduvjete od onih genetskih, obiteljskih
situacije, općeg stanja u društvu i trendova u životu mladih. U mojoj
ovisnosti o heroinu mislim da ne treba trošiti puno riječi. To je ona
klasična priča jednog ovisnika začinjena sa svim svojim promašajima.
Što je presudilo prilikom odluke da odete na liječenje?
Život jednog ovisnika je patnički. Bio
sam više umoran od samog sebe, svojih laži, petljanja, skrivanja,
pogaženog dostojanstva. Praznina, besmislenost i tuga koju sam nosio u
sebi bila je toliko jaka da je ni nova doza droge nije mogla nadvladati.
Jednostavno sam ispucao sve filmove i trebala mi je promjena u koju je
bilo teško povjerovati, na koje se nije bilo lako odlučiti jer su se
uvijek javljale neke lažne nade. Jednog dana se u meni nešto prelomilo i
uz pomoć obitelji sam uspio ući u Zajednicu Cenacolo.
Kako je tekao sam proces odvikavanja i što Vam je u tomu najviše pomoglo?
Danas, kad razmišljam o tom mom putu u
Zajednici, mislim da su mi neke prve znake nade za bolje sutra podarili
momci koji su me prihvatili, koji su mi uistinu iskazali prijateljstvo i
razumijevanje. Bilo je tu pregršt iskaza ljubavi, oprosta,
razumijevanja, istine..., koji su me ponukali da, prije svega,
povjerujem u njih, u čovjeka pored sebe koji mi želi dobro i to mi
iskazuje na tako konkretan način. Oni su bili ovisnici kao i ja, a sad
su tako dobri, mislio sam. Počeo sam vjerovati da se mogu promijeniti i
ja. Ubrzo sam uvidio da svi oni koji mole srcem i vjeruju molitvi imaju
"brzinu više" i počeo sam moliti i ja. Tu su se tek dogodila prava
iznenađenja, prelijepa iskustva susreta sa Kristom i sve se počelo
mijenjati.
Prvo je došla odluka za studij teologije, a zatim i za svećeništvo. Možete li nam reći nešto više o tome?
Rekao bih da je provo došla odluka da
ostanem živjeti u Zajednici cijeli život i služiti drugima koji dolaze
kucati na njezina vrata iz istih potreba kao što sam došao i ja. Jer,
ono što sam dobio besplatno, imao sam potrebu i besplatno dati. Vrednote
koje proizlaze iz evanđelja i samog Isusovog života, a koje sam
iskustveno proživljavao svaki dan u Zajednici, ispunjavale su me
zadovoljstvom i davale spoznaju da je to pravi i istinski život. Poslije
ove odluke došla je i potreba da bolje spoznam Sveto pismo i Zajednica
mi je omogućila studije pri jednom institutu za religiozne znanosti u
Pizi (Italija). U međuvremenu je sazrio u mom srcu i svećenički poziv.
Kakve su bile reakcije Vaše obitelji i prijatelja kada su, nakon svega što ste prošli, čuli Vašu želju da postanete svećenik?
Prijatelji koji su mi bili blizu na
putu u Zajednici nisu se nimalo iznenadili. Naprotiv, nekolicina njih mi
je rekla da su to osjećali i da su u meni vidjeli svećenika čak možda i
prije negoli sam i sam naslućivao svećenički poziv. A najvjerojatnije
su oni koji nisam godinama sretao i koji su me poznavali u "starom
izdanju" ostali, pretpostavljam, iznenađeni. Bogu ništa nije nemoguće.
Otkako ste zaređeni, odlučili ste cijeli život posvetiti ovisnicima smještenim u zajednicama Cenacolo diljem Europe. Možete li nam reći nešto više o tom Vašem radu s mladima?
Uistinu se osjećam kao dijete Zajednice
po kojoj mi je Gospodin ponovo podario već izgubljeni život. Ni u
jednom trenutku nisam dvoumio o mom svećeničkom pozivu i mojoj službi u
Zajednici. Uvjeren sam da mi je po Gospodinovoj volji mjesto ovdje. Na
sebi sam dobro proučio posljedice ovisnosti i kako se s njima nositi te
kako izići iz problema. Ono što sam ja naučio od majke Elvire (osnivateljica Zajednice Cenacolo)
i ono što je meni pomoglo nastojim predložiti i prenijeti drugima. Uz
skoro dvadesetogodišnje iskustvo života u Zajednici, neizmjerno je
bogatstvo da mogu i kao svećenik udjeljivati sakramente i na taj način
biti od pomoći mladima u potrebi.
Svojim životom dajete im živi
primjer. Je li Vam poznato da se netko od mladih koji su bili na
odvikavanju odlučio za duhovni poziv?
Rad naše Zajednice je temeljen
isključivo na volonterstvu. Znači, nitko ne radi za plaću. Noseći
stupovi Zajednice su upravo mladi koji su ostali da bi pomogli onima
koji dolaze nakon njih. Među njima je i onih koji osjećaju poseban poziv
da posvete svoj život do kraja ovom Božjem djelu - Zajednici Cenacolo.
Stoga u Zajednici ima i mladića i djevojaka koji se odazivaju tom
Božjem pozivu i postaju redovnici, redovnice, misionari, svećenici…
Prilika je i da napomenem da Zajednica Cenacolo ima i misijske kuće u južnoj Americi u koje prihvaćamo napuštenu i potrebitu djecu.
Radite dosta s mladima. Prema Vašem
mišljenju, koje su danas opasnosti koje najviše vrebaju mlade i kako bi
im se trebali oduprijeti?
Današnja mladež odrasta u ovom vremenu
velike svjetske krize kojoj smo svjedoci. Znamo da ta kriza nije samo
financijska, nego i egzistencijalna, moralna... U korijenu svega stoji
udaljavanje čovjeka od Boga, gubljenje vjere i sekularizacija, po tko
zna koji put u povijesti. Mogli bismo nabrojati i kategorizirati mnoge
opasnosti ovog postmodernog vremena koje prijete uvijek slabašnom
čovjeku. Čovjek je samo u zajedništvu s Bogom u punini čovjek. Kada
dopustimo Bogu da se nastani u našoj slabosti, postajemo dovoljno jaki i
mudri da se nosimo sa svim izazovima vremena.
Što tu može učiniti Crkva, a što roditelji?
Ako imamo Boga u srcu, možemo Ga i
moramo posvjedočiti. Ako je naša molitva istinski susret s Kristom, to
mora biti vidljivo jer znamo: ljubiti, oprostiti, razumjeti,
savjetovati, zahtijevati…, biti prijatelji mladima. To očitovanje Krista
u našim životima u odnosu sa mladima je istinsko svjedočanstvo, izričaj
koji oni zaista dobro razumiju, koji budi vjeru u njima u tog istog
Boga. Nama starijima je to dužnost, upriličiti mladima da, promatrajući
nas, vide kakav je to čovjek koji živi u zajedništvu sa Kristom. Mislim
da je to najviše što možemo dati njima i nama samima.
Ako usporedite svoj život sada i ranije, kakav bi zaključak bio?
Zaista mi je žao što se droga dogodila u
mom životu, žao mi je svih ljudi koji su mi bili uvijek blizu, koji su
tu drogu ispatili zajedno sa mnom. Da se mogu vratiti vrijeme u nazad,
siguran sam da se nikad ne bih drogirao. Bogu sam zahvalan na daru
Zajednice, na Njegovoj neizmjernoj dobroti i oprostu, na Ljubavi koja je
mnogim mladima poput mene podarila ponovni život.
Na kraju, što za Vas danas znači biti svećenik?
Svećeništvo je moj životni poziv kojem
se želim, uz Božju pomoć, posvetiti svim srcem. Poziv koji me ispunjava i
daje duboki smisao životu. To je jednostavno moj život koji nosi i
svoje poteškoće, patnje i brige kao i život svakog čovjeka. Da nisam
svećenik i da nisam u Zajednici stvarno ne znam što bih radio, gdje bih
našao ovakvo ispunjenje i zadovoljstvo. Uistinu nema ničeg ljepšeg i
nema ljubavi veće od ove - dati život za prijatelje.
Razgovarala: Bojana Đukić
|
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
Meditacije
Prijateljske stranice
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Prijava
Gostiju online: 28