Uočimo da se današnji blagdan zove
Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip
prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se
tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani
Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su
ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem
obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i
procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za
susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji
dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su
svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su
zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo
svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj
u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici
Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv
"Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u
uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče:
"Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu.
Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni
dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na
slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne
prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom".
Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu
čišćenju te susretu sa Simunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima
možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko
susretanje između mladih i starih.
Pročistit će ih kao zlato i srebro (Mal 3, 1-4.)
Malahija je anonimni prorok (riječ Malki
znači "Moj glasnik") koji je djelovao u Jeruzalemu između god. 450. i
430. pr. Kr. Po Božjoj odredbi kritizirao je zloporabe u hramskom
bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave
raligioznosti.
Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i
služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svoga glasnika, zatim dolazi
sam. Božji pohod bit će "kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva", to
znači da će pročišćavati uz patnju onih kojima je potrebno duhovno
čišćenje. "Sinovi Levijevi" su hramski službenici koji su krivi za
degeneraciju bogoslužja i vjerski nemar u narodu. "Kao u drevne dane i
kao prvih godina" je poticaj na religioznu revnost iz vremena izlaska iz
Egipta i prolaska kroz pustinju. U ovom prorokovu tekstu mi kršćani
gledamo najavu obnovljenog bogoslužja u kojem će Krist Gospodin biti
žrtva i žrtvovatelj. Prilikom prikazanja u hramu on je počeo obnavljati
bogoslužje svoga naroda i svih ljudi na svijetu.
Psalam 24 je pjesma za liturgiju ulaska, kad se kovčeg saveza svečano
unosio u hram. Sudionici stoje pred hramskim vratima i pjesmom traže da
se ona otvore. S njima i mi preuzimamo ovu pjesmu prateći Isusov ulazak u
hram.
U svemu braći sličan (Heb 2, 14-18)
Pisac poslanice Hebrejima u širem
odsjeku, iz kojeg je uzeto ovo čitanje, govori o utjelovljenju Sina
Božjeg koji je "ovjenčan slavom i čašću zbog pretrpljene smrti" (2, 9).
Kao pravi čovjek "ne stidi se zvati ljude braćom", što zapravo znači:
ponosi se da je postao jedan od ljudi. Naš današnji odlomak ističe
solidarnost utjelovljenog Sina Božjeg sa svim ljudima jer ima s njima
"zajedničku krv i meso". "Krv i tijelo" je čovjek ukoliko je slab,
podložan grijehu i smrti. Iz svog proslavljenog stanja "zauzima se za
potomstvo Abrahamovo", tj. za ljude koji su mu krštenjem pridruženi i
kroče kroz zemaljski život poput Abrahama vjernika.
Utjelovljeni Sin u svemu je sličan ljudskoj subraći, jer je bio u toku
svog zemaljskog života iskušavan i pretrpio smrt. On je zato veliki
svećenik koji je milosrdan i ovjerovljen. Milosrdan, jer ima sućuti
prema ljudskoj subraći. Ovjerovljen, jer njegovo posredništvo prihvaća
Otac nebeski i ljudi koje se ne stidi zvati svojom braćom.
Prvim dolaskom u hram i susretom sa Šimunom i Anom Isus počinje velikosvećeničku službu solidarnosti s ljudskom subraćom.
Starac Šimun proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda (Lk 2,22-40)
Današnje evanđelje govori o susretu Isusa
te Šimuna i Ane. Šimun je bio "pravedan, bogobojazan, iščekivaše utjehu
Izarelovu". Pravednost je predanje u volju Božju, bogobojaznost je
svjesno obavljanje molitava i liturgijskih čina. Iščekivanje Izraelove
utjehe je spremanje na Mesijin dolazak. Duh Sveti potaknuo je Šimuna da
dođe u hram onog dana kad su Marija i Josip donijeli dječaka Isusa da
izvrše i više nego je Zakon propisivao. Zakon je tražio da roditelji
prinesu žrtvu za prvo dijete u znak zahvalnosti što se Bog poslužio
njihovom ljubavlju i prvi put im darovao dijete.
Nisu trebali donositi dijete u hram. Zakon je također tražio da majka
kroz 40 dana nakon rođenja muškog djeteta ne ide na subotnje bogoslužje i
ne pojavljuje se u javnosti. Rađanjem je dobila udio na Božjoj
stvarateljskoj sposobnosti pa se kroz vrijeme oporavka nakon poroda nije
smjela miješati s "profanim", svagdanjim stvarima. Ni majkama Zakon
nije naređivao da dođu u hram.
Šimun na poticaj Duha prepoznaje Dječaka te blagoslivlja Boga i majku
Dječaka. "Blagoslivljati" ovdje znači zahvaljivati za iskazanu milost,
odnosno "blagoslovi ih i reče Mariji" (r. 33) znači ukazati na veličinu
dara koji im je Bog dao u Dječaku.
Šimunov "blagoslov Bogu" je pjesma kojom molitelji Časoslova završavaju
dan. Prepoznavši Dječaka kao utjehu Izraelovu Šimun pristaje da svakog
trenutka završi zemaljski život. Dočekao je vrijeme ispunjenja, svojim
očima gleda spasenje Božje - Dječaka koji je slava Izraela i svjetlost
poganskih naroda. Time Šimun najavljuje Isusa kao univerzalnog
Spasitelja, kao što su ga predstavili anđeli u noći rođenja. Šimunova
pjesma na usnama molitelja Časoslova znači zahvalnost Bogu za još jedan
dan, u kojem smo doživjeli njegovo spasenje i svjetlo, te spremnost da u
snu koji je slika smrti prekinemo svjesno stanje. Iz sna bismo mogli i
ne ustati. Zato ovom pjesmom prihvaćamo i smrt, kad Bog htjedne i gdje
On htjedne.
U r. 33 Josip i Marija se dive onome što Šimun govori o Dječaku. Za njih
je razlog divljenja Šimunova pjesma prema kojoj je Isus spasenje Božje
pripravljeno ne samo Izraelu nego i poganskim narodima. Još im nije
jasno kako, ali su spremni na učenje i suradnju s Bogom.
Mariji Šimun govori da će Isus biti osporavani znak Boga medu ljudima.
Navikli smo da se proročanstvo o "maču koji će probosti Marijinu dušu"
odnosi na nasilnu smrt Marijina sina koji će biti odbačen od vjerskih
poglavara svoga naroda. Međutim "duša" o kojoj je ovdje riječ jest
osoba, cijeli Marijin život. Luka je u 8, 19-21 zabilježio kako je
Marija tražila Isusa u toku njegova ministerija, a on nije htio
prekinuti propovijedanje da je "primi" nego odgovorio da su njegova
majka i braća svi "koji riječ Božju slušaju i vrše". U svjetlu tog
događaja Šimunovo proročanstvo valja razumijevati kao novi odnos između
odraslog Isusa i Marije. Mač su Marijine poteškoće u uviđanju da Isusova
poslušnost Ocu i njezina poslušnost dogođenoj riječi Božjoj uključuje
nadilaženje uobičajenih obiteljskih veza između majke i sina.
Za Anu je važno uočiti da predstavlja jednu od triju svetih žena u
Isusovu djetinjstvu. Uz Elizabetu kao majku preteče i Mariju kao majku
Mesije ona je za Luku jedna od žena koje stoje na prijelazu od vremena
obećanja u vrijeme ispunjenja te izbliza sudjeluju u ostvarenju Božjeg
plana spasenja. U času kad prepoznaje Dječaka u hramu ona je udovica u
dobi od 84 godine. Luka kao da podsjeća na Isusovu izreku o bezbračnosti
radi kraljevstva nebeskog (usp. Mt 19, 12; Lk 18, 29). Također podsjeća
na udovice u prvoj Crkvi o kojima stoji u 1 Tim
5, 9-16 da se unose u posebni popis udovica, da svojom gostoljubivošću
omogućuju djelovanje putujućim misionarima te da obdržavaju "prvotnu
vjernost Kristu".
Ana je u današnjem evanđelju i najava žena koje će Isusa pomagati od
svojih materijalnih dobara u toku njegova mesijanskog djelovanja (Lk 8,
1-3). Žene Jeruzalemke iskazat će sućut prema osuđenom Galilejcu i pod
križem će biti svjedoci događaja. Na uskrsno jutro dobit će od anđela
poruku da ne trebaju tražiti Živoga medu mrtvima (usp. Lk 23, 27-31. 49;
24, 5-6).
Budući da su Šimun i Ana starci, potiču nas na razmišljanje o susretanju
i upotpunjavanju generacija. Josipu i Mariji oni najavljuju što će
Dječak biti te donekle pokazuju kako ga trebaju odgajati. Isus se u
njima susreće sa svim starcima i staricama te poručuje da Njemu činimo
što činimo nemoćnim (usp. Mt 25, 31-46).
Ovaj događaj divno tumači i primjenjuje na sudionike liturgija prefacija današnjeg blagdana koja u svom sržnom dijelu glasi:
Danas je Majka Marija
tvoga vječnog Sina prikazala u hramu,
a starac Šimun, nadahnut Svetim Duhom,
proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda.
Stoga danas i mi
radosno hrlimo Spasitelju u susret
i s anđelima te i svetima hvalimo bez prestanka.
Ovaj je blagdan susretanje Boga s ljudima, ljudi s Bogom te ljudi međusobno. Neka nam to susretanje bude radosno i plodno!
Duhovnost 
Radosno hrlimo Spasitelju u susret
