Za evanđelje nedjelje imamo Isusov
nastup u kafarnaumskoj sinagogi prilikom kojega on naučava kao "onaj
koji ima vlast" te u znak potvrde da je kraljevstvo Božje zaista blizu
oslobađa opsjednutog bolesnika od nečistog duha. Povijesni slušatelji i
gledatelji upućuju mu kompliment: "Nova li i snažna nauka" (r. 27)! Ovo
Isus govori i čini neposredno nakon prve propovijedi u kojoj je sve
pozvao na obraćenje radi blizine kraljevstva Božjega a zatim izabrao
prve učenike kao suradnike u zasađivanju kraljevstva Božjega. Čudo je
ovdje potvrda onoga što Isus govori.
Ljudi Isusova vremena svaku su bolest smatrali poremećajem koje u
čovjeka unosi sotona. Tako sam Isus govori da je zgrbljenu ženu sotona
"svezao" pred 18 godina (Lk 13, 16). Posebne bolesti smatrane su
opsjednućem zlog duha, kao padavice ili živčana oboljenja. Ljudi su,
međutim, vjerovali da postoji ne samo zlo u čovjeku, nego zlo u sebi,
zli duh. Zli duh može zbiljski opsjesti čovjeka, što postaje očit znak
čovjekove nesposobnosti da se iščupa iz svoga zla.
U doba Isusovo kao i u naše dane postoje u svijetu "strukture zla", kao
što su nepravde, ugnjetavanja, slabo plaćanje radnika itd. Te strukture
su odraz čovjekove unutarnje podjele i borbe, zla u samom čovjeku kao
pojedincu i kao zajednici. Tog unutarnjeg poriva na opakost čovjek se ne
može sam osloboditi. Otvori li se Bogu, on ga oslobađa po Kristu snagom
Duha. Ostane li zatvoren Bogu, daje se zarobiti od zlih sila. To Isus
uči i svjedoči izgonjenjem zlog duha iz bolesnika. Kako je Isusov govor i
postupak bio sasvim ukorijenjen u duhovnom stanju i potrebama ljudi,
slušaoci su njegov nauk proglasili novim i snažnim. Isus je sav stajao
iza onoga što govori i drugima predlaže.
Po nama sudionicima današnje liturgije Isus želi da i u naše dane, u
našoj sredini njegov nauk bude nov i snažan. Za to je potrebno "prereći"
Isusova djela i riječi na valnu dužinu današnjih ljudi. Po nama ih Isus
želi susretati ondje gdje su slabi i pokazivati im da postoji izlaz iz
njihove situacije.
Stavljat ću svoje riječi u njegova usta (Pnz 18, 15-20)
Ovaj odlomak stavljen je u današnju
liturgiju kao starozavjetna priprava za ono što slušatelji govore o
Isusu u kafarnaumskoj sinagogi: "Učio ih je kao onaj koji ima vlast, a
ne kao pismoznanci". Govori o službi proroka u savezničkom narodu
Božjem.
Prvi i vrhunski prorok je Mojsije jer je Božjom snagom izveo Izraelce iz
ropstva u slobodu te na svetoj gori dobio Deset riječi kao sažetak
moralnih uputa za organiziran i sretan život savezničkog i vjerničkog
naroda Božjeg. Knjiga ponovljenog zakona prilagođuje starinske židovske
propise novoj, promijenjenoj situaciji. Jedan od propisa je i proročka
služba u Izraelu. Proroci sa zvanjem razlikovali su se od "proročkih
sinova" po svetištima koji su bili često savjetnici na kraljevskim
dvorovima i živjeli od služenja svetištu. Ovdje se radi o prorocima sa
zvanjem koje je Bog zvao neplanski, iz različitih obitelji i plemena, u
kriznim vremenima i u doba relativnog blagostanja. Proroci su savjest
naroda Božjega koji sunarodnjake - kraljeve i obične ljude - trebaju
podsjećati na Zakon Božji. U kriznim vremenima proroci su tješitelji
koji sunarodnjacima podržavaju vjeru i nadu te najavljuju izbavljenje
koje Bog sprema.
Naš tekst kaže, stavljajući Mojsiju u usta, da će Bog podizati proroka
"iz tvoje sredine" - iz zajednice vjernika i za zajednicu vjernika. Već
pod Horebom Izraelci su molili da im Bog ne govori izravno nego preko
posrednika, Mojsija. Prorok će biti posrednik koji narodu iznosi Božji
nauk i svoje sunarodnjake molitvom zastupa pred Bogom. Bog obećava da će
"riječi svoje stavljati u prorokova usta", Tako je bilo s Mojsijem (Izl
4, 12.15-16), s Jeremijom (1, 9) i drugim pozvanim prorocima. Pod time
se razumijeva ne samo nova objava, nego i čitanje sadašnjosti. Prorok
ima dublji uvid u znakove vremena i potiče sunarodnjake na odabiranje
konkretnih poduhvata koji su znak volje Božje. Tako je Izaija nagovarao
kralja Ahaza da ne traži političku i vojnu pomoć od poganskih Asiraca,
Jeremija je predlagao da se kralj i narod ne suprotstavljaju
Babiloncima, jer će to samo pogoršati situaciju cijelog naroda.
Bila je uvijek opasnost da prorok tako "prorokuje" kako bi se svidio
moćnicima ili da svoje želje proglasi voljom Božjom. Zato Bog preko
Mojsija prijeti lažnim prorocima smrtnom kaznom.
U Isusovo doba ljudi su očekivali novog proroka poput Mojsija, jer već
nekoliko stoljeća nije bilo značajnih proroka u Izraelu. Zato su
slušatelji Isusa često nazivali prorokom, i to velikim prorokom (usp. Iv
6,14 i dr.).
Da dolično i nesmetano budete privrženi Gospodinu (1 Kor 7, 32-35)
Na početku sedmog poglavlja Prve
Korinćanima Pavao odgovara na pitanja vjernika o braku i bezbračnosti.
Glede braka, proglašava Isusovu odredbu da je brak vjernika doživotna
obveza i milost. Glede celibata ili djevičanstva kaže da svako ima svoj
dar. Za sebe govori da prihvaća celibat koji mu omogućuje da svu svoju
snagu posveti propovijedanju i vo8enju crkvenih zajednica. Vjernicima
koji razmišljaju, bi li prihvatili celibat, preporuča tu karizmu na
korist crkvene zajednice.
Današnji odlomak je teološko obrazloženje Bogu posvećene bezbračnosti.
Kad kaže da bi želio da krštenici Korinta i kasnijih zajednica budu
"bezbrižni", misli na zemaljske obveze koje proizlaze iz braka te odnosa
roditelja prema djeci. Tko je u braku, svoju vjernost Bogu dokazuje
brigom za partnera i djecu. Najprije je dužan posvetiti se svojoj
obitelji, a onda eventualnom širenju evanđelja i izravnom bavljenju
duhovnim stvarima. Osoba nevezana brakom brine se za Gospodnje, a osoba u
braku brine se za to da "ugodi" partneru i djeci. I oni koji su u braku
mogu ugađati Bogu, ako svoje bračne i obiteljske dužnosti obavljaju
prema Božjim zapovijedima. Oni, međutim, odanost Bogu pokazuju odanošću i
vjernošću vlastitoj obitelji. Tko nije vezan na vlastitu obitelj, može
služiti većem broju ljudi i tako očitovati Božju brigu za sve, sviđati
se Bogu služeći mnogima.
Pavao kaže da ovo govori vjernicima na korist, ne da postavi zamku. Ovo
najprije znači da je Pavao zadovoljan svojim celibatom te da ne
podcjenjuje brak i obitelj. Traži da vjernici promisle, jesu li sposobni
prihvatiti Bogu posvećenu bezbračnost na korist crkvene zajednice. On
želi da i oženjeni i neoženjeni budu "dolično i nesmetano privrženi
Gospodinu". Celibat preporuča kao bolju mogućnost služenja Bogu i
ljudima, ali ne zapovijeda da ljudi na brzinu prihvate celibat.
Pavao je u tome na liniji Isusa koji je rekao da ima osoba što ne
sklapaju braka radi kraljevstva nebeskog (usp. Mt 19, 12). Isus je bio
celibatarac koji je cijenio brak i obitelj, ali se braka odrekao da se
sav posveti Božjem kraljevstvu. Ova Pavlova pouka pokazuje da je već
dvadesetak godina nakon Kristova uskrsnuća u Crkvi, sastavljenoj od
krštenih Židova i pogana, bilo muškaraca i žena koji iz vjerskih razloga
nisu sklapali brak, ali su živjeli kreposno i marljivo djelovali u
kršćanskim zajednicama. Od njih će se tokom povijesti razviti mnoštvo
muških i ženskih redovničkih družba.
Učio ih je kao onaj koji ima vlast (Mk 1, 21-28)
Nakon krštenja na Jordanu i nastupne
propovijedi u Galileji, Isus se nastanio u Kafarnaumu, trgovačkom
gradiću na genezaretskom jezeru, koji je kao i ostala mjesta Galileje
bio zanemarivan od strane jeruzalemskih teoloških krugova.
Kao pobožni Židov Isus je u Nazaretu išao u sinagogu na bogoslužje
riječi. Tako čini i u Kafarnaumu. Kao odrasli muškarac imao je pravo
zatražiti od nadstojnika sinagoge svitak za čitanje Pisma, pročitati
predviđeni odlomak i tumačiti ga. Slušaoci su zaneseni, jer je Isus učio
"kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci". Morao je nastaviti
svoju temu o nastupu Božjeg kraljevstva, pri čemu je pokazivao svijest o
svom jedincatom odnosu s Bogom. Zato je mogao autoritativno tumačiti
Pismo, drugačije od pismoznanaca.
Na Isusovu propovijed o blizini kraljevstva negativno reagira nečisti
duh iz opsjednutog bolesnika. Zove Isusa Svecem i predbacuje mu kako je
došao da uništi nečiste duhove. Time sotona pravi Isusu reklamu, a Isus
odbija naziv "Svetac Božji" iz usta opsjednutog. Za Marka koji piše
nakon uskrsnuća ovaj razgovor je kritika apsolutizacije čuda. Važnija je
Isusova nauka nego čudesa. Kraljevstvo Božje zbiljski nastupa po Isusu i
sotona to sluti: gdje Bog vlada, Zli mora uzmaknuti. Isus je
opunomoćenik koji mjesto Boga nastupa protiv zlih sila. Isus zapovijeda
zloduhu da ušuti, a kasnije će tako zapovjediti i uzburkanom jezeru
(usp. Mk 4, 39). Time se očituje Isusova moć, oslonjena na Boga.
Naredba: "Izidi" je akcija kojom Isus oslobađa bolesnika od zlih sila.
On to može zato što po njemu nastupa vladavina Božja me8u ljudima.
Zli duh potresa bolesnika, viče na sav glas i izlazi iz njega. Isusova
nauka o bliskom kraljevstvu time biva potvrđena. Spasenje Božje dolazi
ljudima u Isusovoj riječi. Povijesni gledaoci i slušaoci to potvrđuju
usklikom o novu i snažnu nauku kojemu se pokoravaju i zli dusi. Za Marka
Isus nije čarobnjak nego opunomoćeni uprisutnitelj Božjeg kraljevstva
čiju nauku Bog potvrđuje čudesima.
Isusov nauk i u naše dane treba biti nov i snažan. To pak biva, ako
propovjednici i svjedoci evanđelja preriču ono što Isus ljudima govori i
za njih čini na valnu dužinu današnjih ljudi. Ako ih traže ondje gdje
jesu i onakve kakvi jesu te im pomažu prihvatiti ono što Isus nudi. Da
bi propovijed o blizini Božjeg kraljevstva zvučala autentično i
znakovito, kršćani sabrani u Crkvu trebaju pokazivati da su sretni što
se podlažu Bogu te da Isusova djela i riječi ozbiljno žive. To molimo u
ovoj misi sudionicima svetog slavlja u našoj župi i sveopćoj Crkvi.
Duhovnost 
Nov i snažan nauk
