U tom hodu kroz vrijeme prva postaja je pojava jezika čije je interpretativno sredstvo govor. Vrijeme kada se to točno dogodilo nitko sa sigurnošću ne može navesti. Ipak, znanstvenici se slažu da je to moglo biti oko 50.000 godina prije Krista. To je trenutak kada se čovjek odvaja od animalnoga svijeta i daje „dokaz“ posjedovanja razuma. Ovo razdoblje sve do pojave pisma (prije oko 6.000) neki – kao američki etnolog i sociolog Lewis Henry Morgan – nazivaju predcivilizacija. Iako se većina neće složiti s takvim nominiranjem, iskustvo nam pokazuje da ga i mi tako označavamo – svjesno ili nesvjesno – kada za različita plemena koja u današnjici žive usmenu kulturu (primjerice u Oceaniji ili Africi) kažemo da su „divljaci“ ili „primitivni narodi“.

Pojava jezika kao novog načina komunikacije doprinijela je razvoju čovječanstva i pokrenula proces formiranje većih zajednica. Iščitavajući znakove oslikane u kamenu ili tumačeći različita oruđa i oružja moguće je donekle dosegnuti misao čovjeka u miljeu društva usmene predaje. Budući da pismo još nije bilo poznato, središnja oznaka „predcivilizacije“ bilo je pamćenje, učenje napamet, odnosno prenošenje „s koljena na koljeno“. Taj proces ukazuje na duhovni kontinuitet zajednice, uspijevajući „konzervirati prošlost“ i preoblikovati ju prema zahtjevima novih generacija. Zbog toga je pripovijedanje i slušanje njegova središnja odlika koja se nije ostvarivala putem posrednika nego izravno „s usta na usta“. 

Iako povijesno i prostorno nama danas daleka, društva usmene kulture upozoravaju nas na elemente koje je čovječanstvo u svom ovozemnom hodu izgubilo. Jedan od najznačajnijih suvremenih medijskih teoretičara Marshall McLuhan ukazujući na ovu činjenicu navodi da „seoski Afrikanci“ kao paradigma čovjeka usmene kulture „žive uglavnom u svijetu zvuka – svijetu punom neposrednog osobnog značenja za slušatelja – dok Europljanin znatno više živi u vizualnom svijetu, prema kojemu je, ukupno uzevši, ravnodušan.“ Zbog toga zaključuje: „Pošto je svijet uha vreo hiperestetički svijet, a svijet oka srezmjerno hladan, neutralan svijet, Zapadnjak ljudima iz kulture zasnovane na uhu stvarno izgleda kao pravo mrtvo puhalo.“ Posluživši se njegovom mišlju možemo reći da je čovjek, razvivši „produžetke“ za praktički sve ono što je nekoć obavljao svojim tijelom, iščupao svoje korijenje iz prirode postavši svjestan samo onoga što prima „odozgor“, preko posrednika, od Velikog brata. Zbog toga se čovjek udaljio od čovjeka. Treba li, onda, još što dodati da bismo konstatirali da se udaljio i od Boga?...

Razmišljanje o impulsima predcivilizacije nije samo predmet prošlosti nego i zahtjev sadašnjosti ako želimo opovrgnuti tvrdnju da je povijest učiteljica ljudi od koje čovjek nije naučio ništa. Tehnički napredak ne možemo zaustaviti, ne možemo se „istrgnuti“ iz ovoga svijeta i zakonitosti suvremene kulture. Međutim, možemo nastojati učiti iz povijesti uvažavajući svu „primitivnost“ društava usmene predaje.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik