Kao i u „preddemokratsko“ doba tako se i u sadašnjosti možemo podičiti najboljim zakonima koji svakomu „jamče“ njegova prava i slobode. Prema istima, svi ljudi su jednaki pred zakonom i nitko ne smije biti ni u kojem obliku diskriminiran. Budući da su u Bosni i Hercegovini i mnoge najjednostavnije stvari komplicirane, prvi indikator toga jest poštivanje religiozne i – s njom usko povezane – nacionalne odrednice. Zbog toga se zakonodavac potrudio da sve važne međunarodne sporazume, konvencije, deklaracije i upute uvrsti i u domaće zakonodavstvo. Tomu je dobar primjer Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u BiH, usvojen u siječnju 2004. Njime se poštuju „vlastita naslijeđa i tradicionalne vrijednosti tolerancije i suživota prisutnih u viševjerskom karakteru Bosne i Hercegovine, a u namjeri da se doprinese unapređivanju međusobnog razumijevanja i poštivanja prava na slobodu savjesti i vjere“ (čl.1).

Ipak, bez obzira na zakonski okvir, „obični“ čovjek je svjestan da postoji, još uvijek velik, raskorak između onoga što se jamči i onoga što se živi u BiH. Premda će većina ustvrditi da ne postoje ozbiljna kršenja vjerskih sloboda, a i ondje gdje postoje nastoji se da budu sankcionirana, uočljiva je anomalija u ostvarivanju vjerskih prava. Ona se osobito ogledaju u problematici vraćanja oduzete imovine koja je nekoć pripadala vjerskim zajednicama i Crkvama, te nisu ista na cijelom teritoriju države.

No, ono što predstavlja ozbiljniji udarac vjerskim pravima i slobodama u BiH dolazi ponovno od „vjernika“. Da bi dokazali svoju „pravovjernost“ neki su spremni na sve načine pokazati tuđu „krivovjernost“. Iz tog položaja stvara se nepovoljno ozračje koje, povezano s nacionalističkim isključivostima, proizvodi diskriminaciju čak i na osnovu imena. To je vanjska prisila koja bitno utječe na nutarnju slobodu vjerskog izražavanja pojedinca. Primjera za to vjerojatno bi svaki bh. narod moga navesti mnogo. Jedan od tih (istinitih!) govori o sarajevskom dječaku iz mješovitoga braka čija je majka katolkinja, a otac musliman. Živeći i svakodnevno se družeći s vršnjacima ni u čemu se nije razlikovao od njih. Jednom ga je na igralištu neka žena, koju je prethodnu kulturno pozdravio, pitala: „Čiji si?“. Odgovorio je rekavši ime oca. Kad je gospođa upitala za ime majke odgovorio je: „Ne znam.“ Poslije je majci obrazložio da ga je bilo stid reći njezino katoličko ime da ga djeca ne bi, slučajno, drugačije gledala.

Istinska sloboda vjere i uživanje vjerskih prava pretpostavljaju stvaranje ozračja u kojem je to moguće ostvarivati. Tu osobitu ulogu igraju, ne zakoni ili državne službe, nego vjernici. Oni sebe trebaju osloboditi predrasuda te iste prenijeti i na mlađe. O takvoj slobodi svaki normalan čovjek sanja „ponajljepši san“, kako reče S. S. Kranjčević, „i moja žedna duša tim sankom joj se klanja i pozdravlja joj dan” (Moj dom).

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik