Znano je da se Viktor Frnakl, utemeljitelj Logoterapije i egzistencijalne analize, poznate kao Treća bečka škola psihoterapije, oduvijek bavio „smislom života“ pa je i na kliničku razinu prenosio odgojni naboj, svjestan da se svaka osoba neprestano sučeljava s izvanrednim situacijama i zahtjevnim upitima, na koje se ne može dati lakomislen ili već ukalupljeni odgovor, nego ima biti izvoran i neponovljiv, kao što je izvoran i neponovljiv život svakog ljudskog bića.

A u kontekst Franklova promišljanja, koje je 1980. godine podijelio i kardinal J. Ratzinger u intervjuu objavljenom u svesku Es liegt an uns. Gespräche auf der Suche nach Sinn, uklapa se i perspektiva vjere. Čitateljima je Frnklovih knjiga poznato da se on često poziva na Alberta Einsteina, koji smatra da „raspitivati se o smislu života znači biti religiozan“, i na Paula Tillicha, koji tvrdi da „biti religiozan znači strastveno se propitivati o smislu ljudskoga života“ – istaknuo je salezijanac i profesor na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu Eugenio Fizzotti, pišući za agenciju Zenit.

A to je – nastavlja Fizzoti – oprečno Freudovoj tvrdnji da je „čovjek bolestan kad se propituje o smislu i vrijednosti života... a da je opasnost da se pretjeranu nervozu poistovjeti s vjerskom formacijom, i da se nervozu shvati kao individualnu religiju a religiju kao naglašenu zajedničku nervozu. Ipak, premda je Freud ustvrdio da je čovjek često nemoralniji nego je uvjeren, i moralniji više nego li misli, moglo bi se dodati: on katkada može biti religiozniji više no je spreman to priznati – istaknuo je Fizzotti.

Stoga ne iznenađuje ako Frankl govori o „Bogu kojega nismo svjesni“, u smislu da „postoji nesvjesna duhovnost, moralnost i vjera“. A nesvjesna religioznost ne pripada (...) nagonskoj nesvijesti nego nesvjesnoj duhovnosti. Spontano ne naginjem prema Bogu, nego se uvijek imam odlučivati za ili protiv Boga. Ne postoji vjerski nagon, bar u smislu agresivnoga nagona, kao što u nesvjesnoj duhovnosti ne postoji moralni nagon, u smislu spolnog nagona, a o nesvjesnoj vjeri ne treba ni govoriti. Moja me savjest ne primorava, nego se pred njom uvijek imam odrediti.

U obzoru ljudskog života ocrtava se višeznačna zbilja koja čovjeka potiče na djelovanje, na avanturu. U pozadini čovječjeg Super Ega nema nekog super Čovjeka, nego je Božje Ti. Nikada, ama baš nikad, savjest nije urođena sila, nego je glas nadnaravnoga Ti. U tome Frnakl vidi razliku između vjernika i nevjernika: prvi se promatra u odnosu na transcendentalno, svoj život shvaća kao poziv i dar, i osjeća da ima odgovoriti na poziv koji ne proizlazi iz njega.

Nevjernik, naprotiv je onaj tko se (...) premda je svjestan svoje psihološke datosti, gotovo se paralizira pred tom čisto urođenom pojavom, zaustavlja prije vremena. Mogli bismo reći da savjest smatra posljednjom instancijom pred kojom ima biti odgovoran. On je tako reći stigao na vrh malo niži od najvišeg vrha. Zašto ne ide naprijed? Jednostavno stoga jer ne želi izgubiti ispod nogu čvrsto uporište. Posljednji vrh, onaj najviši, izmiče njegovu pogledu, obavijen je maglom, a u tu maglu, u tu se nesigurnost ne se želi upustiti. Jedino je vjernik sposoban za tu opasnost, i pretvara je u radikalno pouzdanje u smisao i nad smisao, bez obzira na konfesionalna sitničarenja i vjerska zasljepljenja koja u Bogu gledaju mamca i nakupca duša.

Jednom je neka dopisnica američkog časopisa Time upitala Frnkla ne odvlači li sadašnja težnja daleko od religije. On je odgovorio negativno: idemo prema osobnoj religiji više negoli prema općoj, prema izrazito osobnoj religiji, u kojoj će svatko moći otkriti intimnije, osobnije i izvornije riječi da se obrati Bogu – ustvrdio je Frankl i dodao:
To uopće ne znači da će nestati obredi i zajednički simboli. Uostalom, postoji beskonačnost izražavanja, a abeceda je svima zajednička osnova. Na jedan ili drugi način, posebne religije, u svojoj različitosti, zahtijevaju različite izražaje; nitko se neće usuditi tvrditi da je njegov govor uzvišenije od drugih. Čovjek u svakom jeziku može dosegnuti istinu, jedinu istinu, isto kao što u svakom jeziku čovjek može pogriješiti, također i lagati. Tako čovjek po vjerskom posredniku bilo koje religije može dospjeti do Boga, sve do jedinoga Boga. Bog je dakle izvor u kojem se čovjek ostvaruje u svojem osobnom životu.