Molitve, Molitva, Portal o molitvama

Za evanđelje imamo Ivanov izvještaj o pozivu prvih trojice učenika. Jedan je bezimen, što bi mogao biti ljubljeni učenik koji stoji iza grade unošene u četvrto evanđelje a drugi su braća Andrija i Petar. Krstitelj stoji s dvojicom svojih učenika, vidi Isusa kako prolazi i ponovno ga predstavlja: "Evo Jaganjca Božjega!" (r. 36, usp. r. 29). Dva učenika odlaze za Isusom na učiteljevo velikodušno predstavljanje Isusa kao većega. Ostaju kod Isusa cijeli dan, a u četvrtom evanđelju "ostati kod" znači pristupiti među nečije učenike, postati njegov sljedbenik. Andrija pronalazi svoga brata Šimuna, oduševljeno ga dovodi Isusu a on mu mijenja ime u Petar nagoviještajući time njegovu ulogu u zajednici učenika.
Starozavjetna podloga ovom evanđeoskom odlomku je poziv dječaka Samuela kojemu stari svećenik Eli pomaže raspoznati Božji govor. Samuelova majka Ana nije dugo mogla dobiti dijete. U hramu se uz suze zavjetovala da će dijete pokloniti Bogu na službu, ako joj ga Bog daruje. Ostavila ga još nejaka uz Elija s nadom da će dječak zavoljeti dom Božji i prihvatiti sveti poziv. Bog se u današnjoj zgodi prvi puta objavljuje dječaku Samuelu. Eli mu pomaže prepoznati Božji govor i dječak prihvaća poziv. Samuela su na proročko zvanje potaknuli roditelji i svećenik Eli koji je imao iskustvo "poznavanja Boga" u biblijskom smislu riječi. Mogao je Samuelu prenijeti to iskustvo objaviteljskog susretanja s Bogom i ohrabriti ga na prvim koracima. Dva Krstiteljeva učenika čula su po drugi puta gdje njihov učitelj predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjeg, što je u ondašnjem aramejskom značilo također Slugu Božjega koji liječi izvornu grešnost svijeta. Prešli su stoga među Isusove učenike, zahvalni Krstitelju što ih je upozorio na Isusa. Andrija je radost otkrića Mesije podijelio sa svojim bratom Šimunom. Šimun ga je brzo pretekao u zboru učenika, ali Andrija je bio "muževan" - to upravo znači grčko ime Andreas - pa nije zavidio bratu.
Tako nas današnja čitanja potiču da ohrabrujemo one koje Bog zove. To posebno mogu katolički roditelji i rođaci obzirom na pripadnike vlastite obitelji, ali i stariji u župi, redovnice, svećenici. Da bi takvi poticaji bili autentični, potrebno je vjernički živjeti. Oni koje potičemo doživljavaju nas po našim postupcima, ne prvenstveno po riječima. Oni bi morali znati da "poznajemo Boga" u biblijskom smislu, da je Božji govor za nas nešto vrijedno i važno.

Eli razumije da Gospodin zove dječaka (1 Sam 3, 3b-10.19)

Prva Samuelova je povijesna knjiga o Šaulu i Davidu kao prvim kraljevima izraelskog naroda, ali i o prorocima u Božjem narodu, posebno o Samuelu kojega su poštivali svi Izraelci.
U ovom odlomku sveti pisac prikazuje dječaka Samuela koji raste u blizini svetišta u Silu. Prva tri poglavlja Prve Samuelove govore o prihvaćanju Samuela kao proroka u cijelom narodu. U prvom je prikazano Samuelovo rođenje od majke Ane i oca Elkane. Prilikom hodočašća u Šilo Ana je u suzama grčevito molila tako da joj je svećenik Eli predbacio, zašto je pijana, a ona je odgovorila da je tako molila "od preteške tuge i žalosti". Svećenik joj je odgovorio: "Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila" (1 Sam 1, 15-18). Čim je dječaka odbila od prsiju, Ana ga je dovela u svetište i predala Eliju na odgajanje s nadom da će prihvatiti proročki poziv u Izraelu.
Današnji odlomak je doživljaj dječaka Samuela koji slobodno prihvaća želju svojih roditelja. "Spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji" (r. 3b) - odnosi se na stražarsko čuvanje svjetiljke koja je gorjela po noći pred Kovčegom saveza. Do ovog doživljaja Samuel je stražar, jedan od službenika svetišta. Ovim dobiva poziv za proroka.
Izrazom "Evo me - hineni!" odazvao se i Izaija na proročko zvanje (usp. Iz 6, 8). Tim izrazom mladi Samuel izriče svoju spremnost da pod vodstvom Elija nastavi svoju službu u hramu. Poziv Nepoznatoga ponavlja se tri puta. To znači da se radi o objektivnom doživljaju, ne o dječakovu snu ili zamišljaju. Nakon trećeg poziva Eli shvaća da Bog zove dječaka te traži od njega spremnost da primi objavu i proročki djeluje. Samuel tada "još nije poznavao Gospodina" znači da nije imao iskustvo o Božjem govoru proroku. Eli je to iskustvo imao i zato je razumio da Bog zove dječaka. Poučio ga je da treba odgovoriti: "Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!" (r. 9). To je vjernička spremnost na prihvaćanje i svjedočenje Božje poruke. Poučen od Elija, Samuel je Božji poziv čuo i hrabro odgovorio da prihvaća poziv. U tom odgovoru bila je uključena spremnost na osporavanja koja će mu sunarodnjaci upućivati, jer Božji poziv ne uključuje obećanje o uspjehu u duhovnom zvanju.
Naš odlomak zaključuje da je Gospodin bio sa Samuelom koji je rastao. Tako je bio s Mojsijem i sa svojim narodom u toku hoda kroz pustinju. Gospodin ga je štitio i ulijevao mu vjerničko zadovoljstvo u odabranom pozivu. Bog nije "pustio da ijedna od prorokovih riječi padne na zemlju". Ovo znači da su prorokove riječi nailazile na odjek u narodu te da je radi proroka Šilo postalo zbiljsko mjesto Božje prisutnosti u savezničkom narodu Božjem.

Tijelo Gospodinu i Gospodin tijelu (1 Kor 6, 13c-15a. 17-20)

Prva Korinćanima povijesno je upućena krštenicima u grčkom lučkom gradu u kojem je cvala prostitucija. Kršteni Korinćani nisu mogli preko noći izmijeniti poganske navike, od kojih je jedna odlazak muškaraca prostitutkama kao upuštanje u predbračne ili vanbračne tjelesne odnose.
Ovaj odsjek Pavao počinje parolom koju su Korinćani često ponavljali: "Sve mi je dopušteno!" (r. 12) - Pavao je u dijelu odlomka koji prethodi a za naše čitanje nije uzet, odgovorio da sve ne koristi i da nije razborito dati se zarobiti od bilo čega, pogotovu ne od seksualnih strasti. Za razliku od Grka koji pod utjecajem stoičke filozofije smatraju da je tijelo zla materija pa da je moguće držati dušu čistom unatoč tjelesnoj ogrezlosti u strastima, Pavao kaže: "Ne tijelo bludnosti nego Gospodinu, i Gospodin tijelu!" To je biblijsko učenje o tijelu i duhu u čovjeku kao jednoj cjelini koja od Boga potječe i od Boga ovisi. I tijelo je Božji stvor i Božji dar čovjeku. Zato krštenici trebaju postupati s tijelom svojim i tijelom bližnjih po Božjem zakonu. Razlog poštivanja ljudske seksualnosti i tjelesnosti jest uskrsnuće od mrtvih: "Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom" (r. 14). Isus je tjelesno oživljen, kršćani vjeruju u tjelesno oživljavanje mrtvih o sudnjem danu, jer prema učenju Biblije čovjek nije potpuno sretan ako i njegovo tijelo ne uživa Božju prisutnost u vječnosti.
U nastavku iz krsnog nauka izvodi da su svi kršteni ucijepljeni u Krista, postali jedno tijelo pod Kristom kao glavom. Tko je tjelesno posvećen Kristu, ne smije svojim tijelom raspolagati na području seksualnosti kao da ne postoje Kristove odredbe o tome. "Učiniti ih udovima bludničinim" (r. 15) je izvod iz svetopisamske nauke o braku i seksualnosti. Seksualnost je Božji dar kojim supružnici zapečaćuju svoju ljubav i otvaraju se mogućnosti ra8anja djece. Oni bračnim činom postaju "jedno tijelo". Tko se združuje tjelesno s bludnicom, izokreće Božju nakanu s ljudskom seksualnošću i bračnom ljubavlju. "Bježite od bludnosti" (r. 18) je poticaj na izbjegavanje predbračnih i vanbračnih tjelesnih odnosa, jer oni nisu u skladu s Božjim planom o ljudskoj seksualnosti.
"Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji" (r. 19). Krsnom vodom vjernici su očišćeni od osobnih grijeha i postali su "prebivalište Božje u Duhu" (Ef 2, 22) te u tom smislu hram Duha Svetoga. Zato vjernici ne mogu raspolagati svojim tijelom kao da ne pripadaju Bogu.
Ovo nas čitanje zove na vjerničko vrednovanje vlastite seksualnosti i tjelesnosti, ali i na poštivanje seksualnosti i tjelesnosti bližnjih.

Čuvši Ivana pošli za Isusom (Iv 1, 35-42)

Četvrto evanđelje ne prikazuje sam događaj krštenja Isusova nego Krstiteljevo zanosno predstavljanje Isusa prilikom tog događaja. U kratkom razmaku stoji da je Krstitelj dvaput rekao: "Evo Jaganjca Božjega" (r. 36), s time da je prvi puta još dodao: "... koji oduzima grijehe svijeta" (r. 29). U ovom predstavljanju imamo povezane dvije tradicije prve Crkve:
a) Isus je Sluga patnik, poput Sluge u Izaijinoj knjizi koji biva voden na klanje kao janje (Iz 53, 7) i "nosi" grijehe ljudi (Iz 53, 4);
b) Prilikom Isusove smrti nisu mu prebijene kosti kao dvojici raspetih s njime (Iv 19, 36; 1 Kor 5, 7), čime je ispunjena odredba o pashalnom jaganjcu koji nije smio biti defektan pa je tako Isus postao Jaganjac Božji.
Isus kao Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta za kršćane je obećani Spasitelj po kojem Bog oslobađa svijet od izvorne grešnosti. Sama formula sadrži elemente objave: "...ugleda ... reče: 'Evo...'" Takvom formulom u SZ najavljuje se nešto novo o nekome, što je rezultat dubljeg uvida u njegovu intimnu nutrinu i misiju. Učenici su vrlo dobro razumjeli Krstitelja i zato su pošli za Isusom, pošli učenički, spremni da mu se pridruže. Naziv "Rabbi" Ivan je precizno preveo s "Učitelju moj", što odaje palestinsko porijeklo događaja i grade o njemu. "Doći, vidjeti, ostati" su izrazi stupnjevitog pristajanja uz Isusa, početka vjere u Isusa.
"Bila je deseta ura". Dan se brojio od 6 ujutro kao prva ura pa je ovo četiri sata popodne. Bio je petak uvečer. Učenici nisu smjeli pješačiti iza "dvanaeste ure", jer je počinjao subotnji počinak. Ostali su kod Isusa cijelu noć i sutradan do prestanka propisa o subotnjem počinku. Bila je to noć dubokog razgovora. U njoj je pala odluka da potpuno ostanu s Isusom.
U četvrtom evan8elju poziv učenika odvija se tako da jedan od onih koji je pozvan sutradan zove slijedećega. Ovdje to, u današnjem odlomku, čini Andrija koji zove Petra a sutradan će Filip naći Natanaela (usp. Iv 1, 45). Šimun biva doveden od svoga brata i dobiva od Isusa novo ime Petar, odnosno aramejski Kefa (usp. Gal 1, 18). Tradiciju o promjeni imena zabilježio je Matej u prizoru kod Cezareje Filipove, kad Isus obećava Šimunu-Petru ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 16-18). Ovo je trag Petrove službe u Crkvi nakon Isusova uskrsnuća. Prihvaćen je kao pročelnik apostolskog zbora i crkvene su zajednice to prihvaćanje povezivale s Isusovom odredbom. Promjena imena je najava nove uloge koju će Petar imati.
Današnja nas liturgija zove da ohrabrujemo na duhovno zvanje mladiće i djevojke koji se pitaju, da li je to njihov životni put. Da bi naše ohrabrivanje bilo uvjerljivo, trebamo imati iskustvo "poznavanja Boga", iskustvo vjerničkog oslanjanja na Boga.