U nedjelju iza Bogojavljenja
slavimo Gospodinovo krštenje. To je događaj koji bilježe evanđelisti
Matej, Marko i Luka, a Ivan ne prikazuje samo krštenje nego Krstiteljev
usklik: "Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!" Događaj je
tako važan da ga spominje Petar u govoru Korneliju i njegovim ukućanima
koji su zaželjeli uključiti se u zajednicu krštenih uz uvjet da im se ne
nameće židovski vjerski običaj obrezanja.
U evanđeljima događaj krštenja ima dva aspekta: Isus je tom zgodom bio
predstavljen kao Sin Očev, Jganjac obećani Mesija. Tako događaj
Gospodinova krštenja prikazuje Matej i Ivan. Drugi aspekt zabilježili su
Luka i Marko, jer prema njima glas iz neba govori Isusu: "Ti si sin
moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Ovo znači da je Isus došao na
Jordan da podrži Krstiteljev pokret te da se solidarizira sa svima
spremnim na obraćenje. Tom zgodom se pitao, da li je vrijeme da započne
mesijansku djelatnost te ako jest, kakav Mesija treba biti: politički i
čudotvorni kako želi narod ili skroviti i ponizni poput Izaijina Sluge
Patnika? Dobio je odgovor da je vrijeme za mesijanski nastup, ali da
treba biti Mesija skroviti.
Naša liturgija ovaj događaj Isusova života veže s našim krštenjem. U
zbornoj molitvi spominjemo događaj Isusova krštenja u Jordanu te prosimo
da bismo sveudilj živjeli u Božjoj ljubavi svi mi koji smo Božja
posinjena djeca, rođena iz vode i Duha Svetoga. U popričesnoj prosimo da
s vjerom slušamo Božjeg Jedinorodenca i tako zaista budemo Božji sinovi
i kćeri. Ovaj blagdan ima vlastito predslovlje koje sažima događaj i
poruku otajstva što ga slavimo:
Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje
i glasom s neba objavio;
ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama;
da siromasima donese blagovijest.
Naše je krštenje životni udio na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim. Kao
što je Isus snagom Duha postao i ostao skroviti Mesija, tako i mi
trebamo slušati poticaje Duha koji govori kroz riječ Božju u našoj
liturgiji, zatim kroz našu savjest i događaje života. Ovakvom
poslušnošću Ocu u Sinu snagom Duha sve više postajemo sinovi i kćeri
Božje.
Skroviti Sluga (Iz 42, 1-4. 6-7)
Ovaj odlomak uvršten je u današnju
liturgiju zato što sadrži riječi "Evo Sluge mojeg" koje se mogu prevesti
i s "Ti si sin moj" ili "Ovo je sin moj". Tim riječima predstavio je
kod krštenja glas iz neba prisutnom mnoštvu Isusa.
U kontekstu Izaijine knjige ovo je prva od četiriju pjesama o sluzi
Patniku. Sluga je skroviti prorok kojega Bog šalje Izraelcima i
poganskim narodima. On u svom djelovanju nailazi na osporavanje te na
kraju biva nasilno ubijen, ali ljudi kasnije uviđaju da su njegovim
masnicama oni izliječeni te da je on svoj život dao za sve.
Reci 1-4 su Božji govor kojim je predstavljen Sluga. Sluga je Božji
miljenik i izabranik zato što poslušno naviješta riječ Božju Izraelcima i
poganskim narodima. Ovim Bog uvodi Slugu u javnu službu u zajednici
vjernika. Kaže da je na njega Duha svoga izlio. To je pomazanje kakvim
su u ono doba uvođeni u javnu službu proroci, kraljevi i veliki
svećenici. Materijalno pomazanje znak je duhovne snage kojom Bog krijepi
proroka u njegovu pozivu, i to za stalno. Duh je na Slugu izliven i
stalno ostaje na njemu. Svojstveno je ovom Sluzi da "vikat neće, trske
napuknute neće slomiti, stijenja što tek tinja neće ugasiti" (r. 2-3).
Upravo ovim Sluga će biti tip Isusa Mesije: ne ide za vanjskim uspjesima
i ovacijama, ne odbacuje moralno posrnule i moralno napukle. Ostajući
otvoren za grešnike, on uprisutnjuje Božju dobrotu prema svima ljudima.
"Otoci žude za naukom njegovim" (r. 4) odnosilo se povijesno na Izraelce
raspršene među poganskim narodima. Oni su spremni na obraćenje,
prepoznaju u Sluzi pravog Božjeg poslanika. Posljednja dva retka su
Božji govor Sluzi, dok je dosada Bog predstavljao Slugu narodu. "U
pravdi te pozvah" (r. 6) - u svom planu spasenja za sve ljude. "Pravda"
je ovdje Božje svojstvo i spremnost da stupi u savez s ljudima, da im
bude naklonjen. Sluga je znak saveza "s narodom" i znak "svjetlosti
pucima" - to jest saveza s Izraelom kao narodom Božjim i svjetla za
poganske narode kojima se Bog po njemu želi objaviti. Time je ovaj Sluga
tip Isusa univerzalnog Spasitelja.
Sluga će otvarati oči slijepima, izvoditi sužnje iz zatvora, iz tamnice
one što žive u tami. Ovo je povijesni prorok iz vremena sužanjstva u
Babiloniji koji je trebao vjerovati u oslobođenje te iz međunarodne
političke situacije najavljivati nastup Kira koji će sužnjima dati
dopuštenje za povratak u domovinu. Međutim, ovaj prorok naviješta i
duhovno otvaranje očiju te duhovno oslobođenje. Pomaže ljudima da uvide
kako su slijepi i kako im je potreban izlazak na svjetlo. On je i time
slika Isusa koji će se predstaviti kao svjetlo svijeta.
Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom (Dj 10, 34-38)
Ovo je dio Petrova govora u kući
Kornelija, rimskog oficira koji je iz Cezareje poslao u Jopu svoje sluge
da mu dovedu Petra kao pročelnika Isusovih sljedbenika. Kornelije je
već vjerovao u Boga objave, čitao Stari zavjet na grčkom te je čuo za
Isusa. Spadao je među tzv. "bogobojazne", tj. Grke i Rimljane koji su
povjerovali u Boga jedinoga, ali nisu mogli prihvatiti obrezanje i zato
nisu bili potpuno primljeni u monoteističku zajednicu vjernika. Vijest o
širenju Isusova pokreta dobro mu je došla da ispita, prima li Crkva
zainteresirane strance, a da im ne nameće obrezanje. Petrov usklik: "Sad
shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu njemu je mio onaj
koji ga se boji i čini pravdu" odnosi se na povijesnu odluku da se u
Crkvu primaju zainteresirani pogani bez nametanja židovskih
disciplinskih propisa. Bog želi spasenje svih i poštuje razlike u
kulturi naroda. Tako mora postupati i Crkva Kristova.
Petar proglašava u Kornelijevoj kući uskrslog Isusa gospodarom svih. Iz
svog uskrslog stanja on može spašavati sve ljude, pripadnike različitih
naroda i kultura. Pred Kornelijem Petar razvija glavne događaje Isusova
života i djelovanja. Sve je počelo od Krstitelja. Isus je iz Galileje
došao na Jordan Krstitelju te se podvrgao pokorničkom krstu i tom zgodom
bio pomazan Duhom i snagom. Zatim je "prošao zemljom čineći dobro i
ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao". U daljnjem toku govora
Petar iznosi kako je Bog Isusa uskrisio i odredio da se u Isusovo ime
propovijeda oproštenje grijeha svim narodima. Ova propovijed je sažetak
misionarskih nastupa.
Bitni događaj, koji su trebali tumačiti svi propovjednici, je krštenje
Isusovo kao pomazanje Duhom i snagom. To je uvođenje u mesijansku
službu. Iz ovoga izlazi da vjernici krštenjem dobivaju pomazanje Duhom i
tako bivaju uvedeni u svoje kršćansko zvanje. Zato je Crkva zajednica
krštenih koji imaju udio na Isusovu pomazanju Duhom.
Ti si Sin moj ljubljeni (Mk 1, 7-11)
Posvećujemo punu pažnju Markovoj verziji
ovog događaja. Izrazom "u one dane" (r. 9) Marko veže Isusovo krštenje
uz djelovanje Krstitelja. Krstiteljev nastup bio je tako poznat da o
njemu piše i Josip Flavije, židovski povjesničar. To je dakle sigurno
povijesni događaj koji je za prvu Crkvu bio važan, ne samo simbolski.
Marku je - prema grčkom izvorniku - vlastito "bi kršten u Jordan", ne "u
Jordanu". Time ovaj događaj više povezuje s vjerničkim krštenjem, jer
bivamo uronjeni u krsnu vodu. Marko naglašava da je Isus pri izlasku iz
rijeke vidio otvorena nebesa i Duha gdje silazi na njega. Za "otvorena"
stoji u grčkom izvorniku "razderana", isti izraz koji je upotrijebljen
za razderani hramski zastor prilikom Isusova izdahnuća (usp. Mk 15, 38).
Isusov mesijanski nastup omogućuje ponovnu vezu između neba i zemlje.
Još više će to omogućiti njegova smrt i uskrsnuće.
Najznačajnija vlastitost Markova prikaza jest što glas iz neba govori
Isusu da je on ljubljeni Sin Očev. Riječi ovog glasa skovane su iz dvaju
starozavjetnih tekstova. Prvi je iz Pjesme o Sluzi Patniku koju smo
imali za prvo čitanje. Drugi je iz Ps 2, 7: "Ti si sin moj, ja te danas
rodih!" U prvom tekstu Bog zove svojim slugom ili sinom proroka u času
kad počinje proročko djelovanje, spreman na skromnost i na osporavanje
koje će doći. U drugom svećenik dovikuje kralju iz davidovske loze na
dan preuzimanja službe da je sin Božji zato što preuzima službu vladara u
narodu Božjem. Kad su izumrli kraljevi iz loze Davidove, pobožni Židovi
i dalje su molili ovaj psalam vjerujući u idealnog vladara kojega će
Bog poslati. Kad glas iz neba govori Isusu da je ljubljeni Sin koji je
Ocu omilio, hoće reći samom Isusu da je došlo vrijeme za mesijanski
nastup. On treba ostaviti zanatsku radnju u Nazaretu i početi
propovijedati nastup kraljevstva Božjega. To treba činiti skrovito,
poput Sluge Patnika. Treba također biti spreman na osporavanje od strane
sunarodnjaka.
S Isusom koji želi vršiti svoj poziv prema volji Očevoj nastojmo i mi u
današnjoj misi tražiti od Boga svjetlo za svoje svagdanje dužnosti. Neka
nam pri tome ne bude kriterij, što nam je ugodno ili što nam donosi
priznanja i pohvale, nego što je zaista Božja volja.