Ulazeći u novu liturgijsku godinu
podsjetimo se najprije što nam liturgija pruža tokom crkvene godine.
Sabor govori o "svetom spominjanju - sacra recordatio" spasenjskih
događaja iz Kristova života tokom jedne godine. Na liniji SZ ovo
"spominjanje" je zahvalno novo prihvaćanje spasenja koje Bog nudi. Ono
što je nekoć u Kristu dogođeno, tiče se i nas danas; postaje nam
posadašnjeno u liturgiji Crkve. Tako svake nedjelje slavimo spomen
Kristova uskrsnuća, a "tijekom godine Crkva razvija čitavo Kristovo
otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i
očekivanja nade i dolaska Gospodnjeg (SC 102).
Od sredine šestog stoljeća Crkva Zapada slavi četiri nedjelje pred Božić
kao pripravu za utjelovljenje Sina Božjeg, na rođenje i tjelesno
očitovanje Isusa Krista. Učovječenje Božje je događaj važan za vjerničku
zajednicu i cijelu ljudsku obitelj. Događaj koji ostaje trajno prisutan
po plodovima što ih donosi među ljude i za ljude. Došašće je i obnova
vjere u Isusov novi dolazak na koncu povijesti. U "Općim napomenama o
liturgijskoj godini i kalendaru" obnovljeni Misal kaže: "Vrijeme došašća
je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojem se
slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se
preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova
dolaska na svršetku vremena. Iz dva ova razloga predstavlja se vrijeme
došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja" (br. 39).
Vrijeme predanog i radosnog iščekivanja - to je došašće kao
četverotjedno razdoblje na početku liturgijske godine. Boja misnog ruha
je pokornička, ljubičasta. Molitve i čitanja govorit će i o pokori. Ali
taj post i pokora imaju obilježje radosne priprave. Pod predanim
vremenom iščekivanja misli se radno, puno duhovnih plodova. Ne
iščekivanje praznih ruku.
Za evanđelje imamo Markov završetak eshatološkog govora. Isus se
uspoređuje s domaćinom koji je pred polazak povjerio slugama "svakomu
svoj posao, a vrataru zapovjedio da bdije". "Bdjeti" u tom kontekstu
znači za svakog pojedinca i svu zajednicu Isusovih učenika obavljati
kršćansku zadaću u svijetu, prožimati svijet kristovskim vrijednostima.
"Spavati" bi značilo propustiti povjerenu zadaću, ne kristijanizirati
svijet. To je razlog zašto naše čekanje u došašću treba biti "predano".
Pitajmo se, znademo li čekati? Znademo li radno, uposleno čekati
Gospodina?
Mi smo glina a ti naš lončar (Iz 63, 16b-17. 19b; 64, 3b-8)
Ovo je dio propovijedi proroka-pjesnika
koji je djelovao u Jeruzalemu među povratnicima iz sužanjstva oko god.
500. pr. Kr. Prorok je svjestan svoje grešnosti i grešnosti vjerničke
zajednice kojoj pripada. Naziva Boga Ocem, priznaje da narod Božji ne
može svojom duhovnom snagom vršiti volju Božju i želi da svi vjernici
budu poslušna glina u rukama božanskog lončara. "Ti si Otac naš" (r.
16b) je ispovijest vjere u Boga kao vjernog saveznika. Prorok u dijelu
teksta koji je radi kratkoće izostavljen u našoj liturgiji kaže da
praotac Abraham može odbaciti pojedince, isto mogu učiniti brojni
Izraelci, ali Bog ostaje Otac i Otkupitelj svoga naroda. Otkupitelj
(hebrejski goen je srodnik koji je u ono doba bio dužan dati novac za
otkup zarobljenog rođaka. Bog je sabrao svoj narod iz tuđine
udobrovoljivši perzijskog vladara Kira da ih pusti i time je postao
Otkupitelj, kao i kod prvog izlaska iz egipatskog ropstva.
Prorok u nastavku ponizno priznaje da je srce vjernika otvrdnulo i "ne
boji se Boga" (17). Otvrdnuće srca je usmjerenost na nešto drugo što
nije Bog saveznik i izbavitelj. "Ne boji se" - nije pobožno, ne obdržava
Božje zapovijedi. Prorok u sebi i sunarodnjacima vidi iskonsku grešnost
koje se ne može osloboditi vlastitim zalaganjem, a grijeh doživljava
kao narušavanje odnosa s Bogom.
"O da razdereš nebesa i sideš, pred tobom brda bi se potresla" (r. 19b).
Ovo je podsjećanje na sinajsku objavu kad se sveto brdo treslo. Prorok
moli Boga da ponovno side u svoj narod, jer je taj narod nesposoban
izliječiti se od svoje grešnosti. Iza izraza "razderati nebesa" krije se
zastarjelo gledanje nebeskog svoda kao čvrstog omotača iznad kojega je
Božje prijestolje. U tom izrazu prisutna je i vjera u Božju
transcendentalnost, onostranost.
"Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose" (r. 5).
Ovo je ponizno priznanje otpada u grešnom narodu Božjem, a prorok ne
izuzima m sebe. "Lice svoje od nas si sakrio i prestrašio nas krivicama
našim" (r. 6). Bog je prepustio svoj narod svijesti njihove krivice
pokazao im je uvid u njihovo grešno stanje, a oni ne vide izlaza
osloncem na svoje zalaganje. Prorok u ime zajednice s pouzdanjem
ispovijeda vjeru: "Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac; mi smo glina, a
ti naš lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih!" Zovući Boga Ocem prorok
podsjeća na Isusa koji će 500 godina kasnije sam Boga doživljavati kao
Oca u toku javnog djelovanja ali i na križu te naučiti ljude
veličanstvenu molitvu "Oče naš". Prorok živi u kulturi glinene
civilizacije, kad su se upotrebljavale posude napravljene od gline i
ispečene na vatri. Puno puta morao je gledati kako lončar od istog blata
pravi različite posude i osjetiti kao vjernik da su svi ljudi glina u
Božjim rukama. Ova ispovijest vjere ujedno je izručenje Bogu. Prorok
želi biti poslušna glina u Božjim rukama i na takvu poslušnost zove i
nas sudionike današnje liturgije.
Ne oskudijevate čekajući objavljenje Krista (1 Kor 1, 3-9)
Ovo je zahvala Pavla za vjeru krštenika
na početku poslanice. Drugi pisci onog vremena, osobito poganski,
običavali su zahvaljivati božanstvu na dobru zdravlju te naslovniku
molili dobro zdravlje. Pavao se služi književnim oblikom pisma, ali na
mjesto uobičajene zahvale za
svoje zdravlje zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika i time ih potiče da u toj vjeri ustraju.
"Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!" Ovo je
molitva i svećenički blagoslov. Kao poglavar zajednice on moli da Bog
udijeli svoju milost i mir krštenicima. Zatim zahvaljuje za duhovne
darove ili karizme kojima su se Korinćani obogatili u Kristu Isusu. Te
karizme sastoje se od bogatstva "u svakoj riječi i sva kom spoznanju"
(r. 5). Djelovanjem Duha Svetoga vjernici su dobili duboku vjersku
spoznaju ili uvid u Božja otajstva. U isto vrijeme oni su sposobni
riječju izraziti što im Duh Sveti napominje - prorokuju, imaju dar
jezika, uvjeravanja, naviještanja evanđelja.
Karizme služe da bi se "svjedočanstvo u Kristu utvrdilo" u vjernicima te
da svi "čekaju objavljenje Isusa Krista" (r. 6). Ovo je znak da je
Pavao prilikom evangelizacije Korinćana kao jednu od istina vjere iznio i
nauk o Isusovu ponovnom dolasku. Taj dolazak on ovdje zove objavljenjem
Gospodina. Ovo je izraz za Isusov drugi dolazak kojim će bih očitovano
ono što je sada skriveno na djelu u svijetu i u kršteničkoj zajednici.
Svijet neće biti uništen nego preobražen. Bog nas je "pozvao u
zajedništvo Sina svoga Isusa Krista!" (r. 9). Krštenost na Isusa donosi i
krštenost u Crkvu. Iz toga izlazi povezanost s Kristom te preko Krista
sa svima krštenicima. Ona je Božji dar ali i zadatak koji treba uvijek
iznova prihvaćati. Ovo znači da vjerničko čekanje Gospodinova očitovanja
treba biti predano, radosno i zajedničarsko.
Upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao (Mk 13, 33-37)
Ovo je završetak Isusova eshatološkog
govora koji kod Mateja, Marka i Luke stoji izme8u svršetka mesijanskog
djelovanja i početka muke. Kod Marka je naglašenija neizračunjljivost
Isusova drugog dolaska i poziv na sadržajnu budnost. Tri puta u ovom
kratkom odlomku potiče Isus svoje povijesne slušatelje i nas danas:
"Bdijte!" (r. 33, 35 i 37).
Čovjek koji polazi na put a upravu povjerava slugama, "svakome svoj
posao" slika je Isusa koji iza uskrsnuća nije vidljivo prisutan u Crkvi,
ali djeluje po svojim svjedocima. Ova parabola je Markova verzija
parabole o talentima (Mt 25, 13-15), odnosno minama (Lk 19, 12-13).
Marku je vlastito: "…a vrataru zapovjedi da bdi" (r. 34). Očito da se u
Markovo vrijeme očekivala veća duhovna plodnost a time i veća vjernička
budnost od nosilaca starješinske službe u Crkvi. Starješine bi trebale
davati primjer vjerničke budnosti svjedočkim življenjem i pastoralnim
zalaganjem. R. 35 sadrži rimsku podjelu noćnog vremena: večer, ponoć,
prvi pijetlovi, jutro. Židovska je podjela bila na tri dijela. Ovo znači
da Marko piše za vjernike u Rimu prilagođujući se njihovoj kulturi.
Zaključnim retkom priopćena je dužnost aktivne budnosti: "Sto vama
kažem, svima kažem: bdijte!" (r. 37). Uskrsli Krist traži aktivno i
plodno čekanje od svih svojih sljedbenika, ne samo od apostola i
njihovih nasljednika u starješinskoj službi.
Iz ovog odlomka valja nam učiti da se sada odlučuje naša budućnost, jer
od sadašnjeg vjerničkog ponašanja u svijetu ovisi eshatonski susret s
Uskrslim koji dolazi.
Nadalje, iz ovog odlomka učimo da je ljudska budućnost iznad svakog
ljudskog planiranja i očekivanja. Kao što ne možemo proračunati trenutak
dolaska, ne možemo sasvim naslutiti ni sadržaj Božje vladavine. Sada je
potrebno i dovoljno biti otvoren za Boga koji dolazi, gledati dalje od
onoga što s drugim ljudima možemo uplanirati i postići u toku zemaljskog
života. To je divno izraženo u popričesnoj molitvi današnje mise u
kojoj prosimo da "već sada dok hodimo kroz prolazno" naučimo "ljubiti i
prihvaćati vrednote neba koje vazda ostaju".
Ulazeći u došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja, pazimo da
ostanemo gladni za duhovnim vrijednostima. Mi smo više od onoga što
jedemo, proizvodimo, oblačimo i posjedujemo!
Duhovnost 
Vrijeme predanog i radosnog iščekivanja
