Grci i Rimljani prvog stoljeća
štovali su pokojnike treći dan od ukopa, zatim sedmi, četrdeseti i na
godišnjicu smrti. Pritom su naglašavali žalost nad pokojnima. Prvi
kršćani preuzeli su od njih te građanske običaje, ali su odbacili
obredno naricanje i gozbe na grobovima, a umjesto toga uvodili molitve
za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih Kristu raspetom i
uskrslom. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za
okupljanje kršćana, jer je državni zakon dopuštao sabiranje na
grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na dan 2.
studenoga u samostanima klinijevske reforme od početka 11. stoljeća i
brzo se proširio po cijeloj Crkvi. Od 15. stoljeća nastao je običaj u
Španjolskoj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za
pokojne, a Benedikt XV. proširio je taj običaj 1915. na sve prezbitere
Crkve. Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio preradu sprovodnih
obreda da "jasnije izraze vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje
odgovore prilikama i običajima pojedinih krajeva" (br. 81). Misal sadrži
tri misna formulara današnjeg spomena. Molitve tih misa izražavaju
vjeru u uskrsnuće mrtvih zato što su krštenjem i vjerom bili pridruženi
Kristu Gospodinu. Ovaj je spomen tako važan da se uzima misa vjernih
mrtvih ako 2. studenoga padne nedjeljom.
Obnovljeni misal kaže: "Crkva prikazuje za pokojnike euharistijsku žrtvu
Kristova vazma da bi, zbog uzajamna zajedništva svih Kristovih udova,
ono što jednima isprosi duhovnu pomoć drugima donijelo utjehu nade"
(OURM 335). Saborska reforma donijela je 4 nova predslovlja za pokojne s
temama: II - jedan umrije za sve; III - Krist je spasenje i život; IV -
čovjek u Božjoj ruci; V - novi život kao Božji dar, a tema dosadašnjeg,
koji ostaje broj I je: tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a
ne oduzima. Kristocentričnost kršćanskoga gledanja na smrt lijepo je
zgusnuta u pokojničkom predslovlju II: "On jedini smrt prihvati da nas
zakona smrti oslobodi; jedini je htio umrijeti da mi zauvijek tebi
živimo."
Za čitanja smo upućeni na ona u Redu sprovoda, gdje je ponuđeno 7
odlomaka iz SZ, 18 odlomaka iz poslanica, Dj i Otk te 17 odlomaka iz
evanđelja. Ovdje predlažem tri o kojima donosim kratak komentar. Nalaze
se u Redu sprovoda, str. 41, 49 i 78.
Probudit će se jedni za vječni život, drugi za sramotu (Dan 12, 1-3)
Knjiga Danielova pisana je na vrhuncu
progona Židova od strane sirijskog vladara poganina Antioha IV. Epifana
(175-164 pr. Kr.), vjerojatno 165. pr. Kr. Taj je vladar tražio da svi
državljani prihvaćaju njegovu vjeru, zabranio je Židovima obdržavanje
obreda te im naređivao da prihvate poganske običaje. Nadahnuti pisac u
ovoj knjizi bodri svoje sunarodnjake da ustraju, makar morali i umirati
za vjeru.
U ovom odlomku imamo najstariji starozavjetni tekst u kojem se prvi put
izričito spominje vjera u uskrsnuće tijela. Do tada su Židovi vjerovali
da pokojnici idu u podzemlje (šeol), gdje nema puno razlike između
dobrih i zlih. Pod utjecajem pretrpljenih nevolja iskristalizirala se
vjera u osobno uskrsnuće - dobrih na život vječni, zlih na muke vječne.
"Mihael, knez veliki" (r. 1) jest anđeo čuvar židovskog naroda (usp. Dan
10, 21, gdje se on prvi put spominje). Ovaj sveti pisac pretpostavlja
da i drugi narodi imaju svoga anđela čuvara (10, 13.20; usp. Pnz 32, 8).
"Sinovi tvoga naroda" -odnosi se i na žene u narodu, ali su ponajprije
muškarci bili silom dovođeni na sudove i osuđivani na smrt, ako nisu
htjeli žrtvovati poganskim bogovima. "Zapisani u Knjizi" - ta se knjiga
spominje i drugdje u SP (usp. Ez 2, 9-10; 3, 1-3; Ps 41 ,8; Ps 139, 16).
Bog u njoj vodi popis svih koji postoje na zemlji. Ovim je istaknuto
uvjerenje da su svi ljudi odgovorni Bogu kao vrhovnom gospodaru, makar i
ne priznavali njegovo postojanje.
"Probudit će se mnogi koji snivaju" (r. 2). To je eufemizam za smrt. U
njemu se krije i uvjerenje da umrli nekako postoje i dalje, iako nije
jasno kako. Iz hebrejskog teksta proizlazi da je ovaj sveti pisac prije
svega vjerovao u uskrsnuće pravednika, a tek u Novom zavjetu - osobito u
Isusovoj prispodobi o sudnjem danu u Mt 25,31-46, prema kojoj će Sin
Čovječji suditi ljude po tome što su činili za oskudne -iskristalizirana
je vjera u tjelesno uskrsnuće svih ljudi o svršetku svijeta.
"Umnici" i "oni koji su mnoge učili pravednosti" vođe su vjerničkog
naroda u vremenu krize. Ovaj starozavjetni pisac pod "sinovima tvoga
naroda" mislio je samo na progonjene Židove svoga vremena. Mi u svojoj
liturgiji mislimo pod tim na sve pokojnike koji su umrli u krsnoj vjeri,
ali i na sve ljude u svijetu.
Živimo li ili umiremo - Gospodinovi smo (Rim 14, 7-9.10b-12)
U poglavljima 14. i 15. Poslanice
Rimljanima Pavao potiče na međusobnu ljubav u napetostima između tzv.
"jakih" i "slabih" unutar iste zajednice kršćana. Glavna uočljiva
razlika jest stav prema starozavjetnim propisima o tzv. obrednoj čistoći
koji je dolazio do izražaja u pitanju trošenja mesa žrtvovana idolima.
"Slabi" su osuđivali "jake" za moralnu razuzdanost, a "jaki" "slabe" za
skrupuloznost i konzervativnost. Jednima i drugima Pavao na početku
poglavlja dovikuje: "Ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko
si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada" (Rim
14,3-4). Traži da se svatko drži onoga što mu naređuje vlastita savjest
(r. 5), ali da vodi računa o dobru bližnjega.
Zato: "Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire" (r. 7)! Krist je
oslobodio novozavjetne vjernike od zakona grijeha i smrti (usp. Rim 8,
2), ali ta sloboda mora služiti dobru bližnjih: "Svaki od nas neka ugađa
bližnjemu na dobro, na izgrađivanje" (Rim 15, 2). Ovaj odlomak uzima se
u liturgiji za pokojne zbog središnje misli: "Živimo li dakle ili
umiremo - Gospodinovi smo... Svi ćemo stati pred sudište Božje... Svaki
će od nas za sebe dati Bogu račun" (r. 8, l0b i 12). Biti Gospodinov u
času smrti znači ne prijeći u ništavilo. Tko je u Gospodina kršten, nosi
u sebi sjeme uskrsnuća na život vječni. Naši suvremenici ne vole misao o
polaganju računa Bogu za sebe. Međutim, ona je utješna: ljudi nas mogu
krivo razumjeti, osuđivati, zgaziti. Bog jedini očinski primjećuje sve
pretrpljene nevolje i kvalitetno nagrađuje. Sve što ljudi mogu ponuditi
premalo je za čovjeka pozvana na transcendenciju.
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23, 44-49;24,1-6a)
Ovo je završni dio prizora Isusova
umiranja na križu i otkrića praznog groba na uskrsno jutro. Središnju
misao možemo gledati u Isusovoj molitvi pred izdahnuće (r. 46) ili u
pouci anđela da ne treba tražiti Živoga (ton zonta - jedincato Živi!)
među mrtvima (r. 6).
Luka je u prikazu muke Isusove namjerno istaknuo Isusovu strpljivost na
putu križa i na križu. Tama u Jeruzalemu od podne do Isusova izdahnuća
znak je da priroda žali za nevinim pravednikom koji biva okrutno
pogubljen. Jedini Luka donosi završni molitveni usklik: "Oče, u ruke
tvoje ; predajem duh svoj." To je zapravo citat iz Ps 31, 6 uz dopunu
"Oče...". Bila je to večernja molitva pobožnog Izraelca. San je slika
smrti, pa je Izraelac pred počinak predavao životni duh Bogu zahvalan
što je u proteklom danu doživio Božju dobrotu. Isus je tim psalmom na
kraju svoje povijesne misije predao duh Ocu. To znači da je umro
svjestan kako je ispunio svoju zadaću, iako je protestirao zbog nepravde
koja mu se nanosi (usp. Lk 23, 31). Prihvatio je nasilnu smrt kao
posljedicu svoje vjernosti Ocu tijekom vršenja mesijanskog poslanja. Ta
ga je vjernost dovela u sukob s vjerskim i političkim poglavarima
naroda. K. Rahner u svom članku o teologiji smrti kaže da je Isus tim
usklikom s križa obuhvatio umiranje svih ljudi - onih koji umiru siti
godina i onih koji umiru prerano, bilo posječeni bolešću bilo zgaženi
ljudskim nepravdama. On je time osmislio ljudsku smrt pokazavši da
čovjek može ostati otvoren Bogu i na križu.
Anđelova pouka da ne trebamo tražiti Živoga među mrtvima navještaj je
dogme o uskrsnuću mrtvih. Kao što je Isus uskrišen snagom Očeva Duha,
tako će biti uskrišeni i naši pokojnici. Ta utješna pouka upućena je
ženama koje su hrabro stajale pod križem a preko njih svima koji žale za
svojim pokojnicima.
Duhovnost 
