U današnjem evanđelju Isus upućuje
prijekor ondašnjim učiteljima vjere: "Obdržavajte sve što vam kažu, ali
se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine" (Mt 23,
3). To je dio dugačkog Isusova govora protiv farizeja koji Matej donosi u
oštrom tonu. U današnjem odlomku Isus traži od predstojnika u zajednici
svojih učenika da ne hlepe za počasnim naslovima poput farizeja i
nastavlja: "Najveći među vama neka vam bude kao poslužitelj. Tko se god
uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (r.
11-12). Takvu pouku iznio je Isus i dvojici Zebedejevih sinova koji su
tražili povlaštene položaje u Božjem kraljevstvu (usp. Mt 20, 26 27).
Prema Lukinu izvještaju o posljednjoj večeri to je preporučio bolesno
ambicioznim učenicima pred samu smrt (usp. Lk 22, 24-27 i Mk 10, 43-45).
Matej je zapisao ovaj Isusov govor kao pouku crkvenim predstojnicima
svoga vremena i kasnijih vremena, jer su u njegovo doba Židovi već bili
izgubili svoju državu porazom pod Jeruzalemom godine 70. Dapače,
stručnjaci su ustanovili da je prvi židovski rabin koji se dao zvati
"otac" bio Šaul ben Batnith, koji je djelovao između godine 80. i 120.
Pooštrivši Isusov napad na židovske rabine koji hlepe za počasnim
naslovima - govore, a ne čine - Matej je želio pokazati da Crkva kao
zajednica Isusovih učenika treba predstojnike koji je zakonito vode, ali
predstojnike koji će ponizno služiti braći i sestrama, imajući na umu
da je uskrsli Krist vrhovni učitelj vjere, vrhovni biskup i veliki
svećenik.
Kao vjernici svi smo svjesni kakve crkvene starješine trebamo i željeli
bismo da oni sami vrše ono što u Isusovo ime naučavaju. Prije nego
dignemo glas na svećenike i biskupe s kojima smo možda nezadovoljni,
pitajmo se što činimo da naši predstojnici budu onakvi kakve ih trebamo.
Pomažemo li da djeca naših obitelji i članovi naših župa u svetu službu
stupe te u njoj ponizno ustraju?
Vi ste s puta zašli (Mal 1, 14b - 2, 2b.8-10)
Knjiga proroka Malahije, iz koje danas
imamo prvo čitanje, sadrži propovijedi iz vremena obnove nakon povratka
iz babilonskog sužanjstva. Hram je bio ponovno podignut godine 515,
narod se mučno oporavljao od pretrpljenih nevolja izgrađujući zemlju
gospodarski, a svećenici su trebali u Hramu i sinagogama pridonositi
obdržavanju savezničkih obveza prema Bogu i narodu.
Prorok se osjećao poslanim da bude savjest naroda. Zato je smjelo
predbacivao svećenicima njihove nedosljednosti. Iz te kritike ondašnjih
svećenika imamo danas odlomak za našu misu.
Bog se po proroku predstavlja kao Gospodin nad vojskama, veliki kralj
čije je ime "strašno među narodima". On je svemogući Bog svih naroda,
nadilazi granice izraelskog naroda. Pred njim se ništa ne može sakriti,
njemu se pobožnost ne može glumiti. Dužnost je svećenika da predvođenjem
bogoslužja i vjerskim poučavanjem proslavljaju ime Boga nad vojskama.
Oni to u Malahijino doba nisu činili i Bog ih po proroku opominje.
Dapače, predbacuje im što su zašli s vjerničkog puta te "učinili da se
mnogi o Zakon spotiču, raskinuli Savez Levijev". Iz plemena Levijeva
uzimani su svećenici. Oni su trebali bdjeti nad vršenjem Zakona Božjeg u
cijelom narodu, a svojim su postupcima prouzročili da se Zakon još više
krši.
Narod prezire takve vjerske predstojnike, dapače i poganski sugrađani svete zemlje u tome obilno sudjeluju:
"Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi
držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon." Svećenici
su svojim životom i predstojničkim djelovanjem trebali odražavati
nepristranost Božju u zajednici vjernika, a postupali su pristrano.
Prorokova kritika nije konačna osuda, nego poziv na obraćenje. Prorok ne
kaže da se svećenička služba dokida, da nije potrebna. On traži da
svećenici savjesnije obavljaju svoju službu.
Propovijedali evanđelje te radili noću i danju (1 Sol 2, 7b-9. 13)
U ovom odlomku Prve Solunjanima Pavao
zahvaljuje Bogu što su Solunjani prihvatili njegovo misionarsko
djelovanje i njegovih suradnika te podsjeća što su misionari učinili za
nastanak kršćanske zajednice u tom grčkom gradu.
U ovoj i drugim poslanicama Pavao često zove naslovnike braćom. Grčki
izraz adelfoi (braćo) samo se jednim slovom razlikuje od "sestara"
(adelfai). Pavao zato pod "braćom" uvijek misli i sestre, dapače neke od
njih poimence spominje (usp. Fil 4 i Rim 16). Krštenici su Apostolova
braća i sestre zato što zajedno s njime pristaju uz Isusa raspetog i
uskrslog, što su kršteni na Isusa i u Crkvu.
"Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoje dijete"
(r. 7). Solun je bio druga Pavlova postaja na prvom misionarskom putu po
Evropi. Prije toga bio je u Filipima, gdje je naučio duhovno stanje i
kulturno ozračje ljudi koji govore grčki. Trebalo je ne samo
propovijedati na grčkom nego tako prilagođeno navijestiti kršćanska
otajstva da Grci požele priključiti se Kristu i Crkvi. Zato su misionari
morali nastupati nježno, poput majke koja odgaja svoje nejako dijete.
Apostol ne glumi da su misionari bili puni ljubavi prema Solunjanima te
da su im htjeli uz evanđelje predati i same sebe. Ovdje se susrećemo s
pojmom kršćanske predaje. Misionari predaju ono što Crkva vjeruje:
evanđelje, i to cjelovito evanđelje.
Pavao kaže da je za vrijeme misionarskog djelovanja u Solunu radio noću i
danju da ne bi opteretio koga od solunskih vjernika. Bio je po zanatu
šatorar pa je u svakome novom mjestu svoga evangeliziranja potražio
radionicu šatorara, dobio posao i tako zarađivao za sebe i pratitelje.
Šatorsko platno najviše su upotrebljavali vojnici, pa je zato sve što se
proizvelo moglo biti brzo i dobro unovčeno.
Pavao se divi Bogu koji je u svojoj milosti omogućio da Solunjani
propovijedi misionara prihvaćaju kao "riječ poruke Božje, ne kao riječ
ljudsku" (r. 13). To je za Pavla bila Božja potvrda. Razumio je da Bog
traži od njega ne samo nastavak misionarskog djelovanja nego i brigu za
ustanovljene kršćanske zajednice. A kad je predviđao da on osobno neće
više moći dolaziti niti slati poslanice, uspostavljao je starješine
između krštenih pripadnika zajednice (usp. Dj 14,23 ).
Od Pavlovih vremena do danas kršćanske zajednice imaju predstojnike koji
se odabiru iz vjerničkih obitelji da sami čine ono što druge uče. Nema
cjelovite crkvene zajednice koja bi valjano slavila sve Kristove
sakramente i misionarski djelovala -bez crkvenih predstojnika.
Neka vam bude poslužitelj (Mt 23, 1-12)
Komentatori s pravom povezuju govor
farizeja (Mt 23) s govorom na gori (Mt 5 - 7). U govoru na gori Isus je
iznio blaženstva a zatim potaknuo svoje sljedbenike na životno vršenje
volje Božje u konkretnim prilikama svačijeg života. Govor protiv
farizeja, nakon uvoda (r. 1-12), sadrži sedmerostruki proročki usklik
"Jao vama...", koji podsjeća na "Blago siromasima duhom, milosrdnima,
mirotvorcima..." (r. 13-33).
Govor je upravljen mnoštvu i učenicima. To je govor konačnog raskida
između Isusa i vjerskih poglavara naroda. Za razliku od esena i
kumranskih monaha, koji su također osuđivali učenje i postupke farizeja,
ali su se u znak protesta povlačili iz javnog života, Isus se ne
povlači. On želi mnoštvu otvoriti oči, pridobiti ga za kraljevstvo Božje
kako ga on razumije i naviješta. Farizeji i drugi vjerski poglavari
morali su mu to žestoko zamjeriti i pobrinuti se da ga zauvijek
ušutkaju.
Isus kaže da su na "Mojsijevu stolicu zasjeli pismoznanci i farizeji"
(r. 2). Pod Mojsijevom stolicom u ono povijesno doba mislilo se dvoje:
učiteljska služba po uzoru na Mojsija, mojsijevski učiteljski autoritet;
nadalje, u sinagogama prvog stoljeća postojale su ukrašene stolice,
postavljene pred sabranu zajednicu. S tih stolica učitelji vjere
tumačili su pročitani starozavjetni odlomak. U Isusovo doba nisu
farizeji bili jedini pismoznanci i učitelji. Tek nakon godine 70, kad je
propala židovska država, oni su otvorili u Jamniji teološku akademiju, u
njoj školovali rabine te ih slali po Palestini i među Židove dijaspore.
Država je propala, ali je preživio narod zahvaljujući rabinima iz
farizejske sljedbe. To bi mogao biti znak da Matej, prisjećajući se
Isusova govora, ima na umu povezanost krštenih Židova sa sinagogama
farizejskog usmjerenja te ne želi s njima potpun raskid, ali ni
prenošenje farizejskog stila u redove crkvenih predstojnika.
Isus ne osporava zakonitost i potrebu učitelja vjere. Predbacuje
farizejima da ne čine ono što uče. Zato traži od ljudi da obdržavaju
njihovo vjersko učenje ali da ih ne nasljeduju u ponašanju.
"Teška bremena" (r. 4) vjerski su propisi, jer su teolozi onog vremena
običavali govoriti o bremenu Zakona, bremenu Kraljevstva Božjeg. Isus je
isticao da je njegovo breme lako, ponajprije stoga što je sve sveo na
ljubav prema Bogu i bližnjemu, a onda i stoga što je živio primjerno
(usp. Mt 11, 25-30). "Zapisi" koje farizeji vole proširivati jesu citati
iz Pisma, stavljani na lijevu ruku ili na čelo, koje je trebao nositi
muškarac s navršenih 13 godina. Citati su trebali podsjećati na riječ
Božju, a postali su izvanjsko hvalisanje pobožnošću. "Rese" su temeljene
na nekim starozavjetnim tekstovima (npr. Br 15, 37-39) i pravile su se
od vune te stavljale na 4 ugla muškarčeva ogrtača da podsjećaju na Božje
zapovijedi. Osim tih zloupotrijebljenih vanjskih znakova unutarnje
spremnosti na odanost Bogu, farizeji "vole pročelja na gozbama i prva
mjesta u sinagogama". To su bili znakovi socijalne pripadnosti. Isto je s
pozdravima na trgovima i oslovljavanjem s "rabi, otac, voda". Na Istoku
onog vremena, a i danas, prvo uče dijete ispravno oslovljavati i
pozdravljati odrasle muškarce na ulici.
Isus traži da nitko u Crkvi ne zauzima mjesto Oca nebeskog i jedincatog
Učitelja Krista. Pavao se smatrao duhovnim ocem i učiteljem (usp. 1 Kor
4, 15), ali je sebe i druge sijače Božje riječi proglasio Božjim
suradnicima (1 Kor 3, 5-9). Od predstojnika u Crkvi Isus traži da budu
poslužitelji. U grčkom je ovdje izraz diakonos, što ponajprije znači
poslužitelja kod stola, a onda uslužnog podvoritelja obitelji koju je
Bog sabrao i održava u vjeri. Isus je sam postao velik služeći pa to
traži i od predstojnika u Crkvi.
Mi koji smo u starješinskoj službi u Crkvi, pitajmo se da li zaista
služimo braći i sestrama. Ostali sudionici današnje liturgije neka se
danas pitaju kako vjernički slušaju svoje predstojnike i neka za nas
mole.
Duhovnost 
