Za evanđelje imamo Isusov odgovor o
najvećoj zapovijedi. Za Matejev prikaz događaja važno je izjednačavanje
ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Dok Marko prenosi: "Druga je: Ljubi
bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih" (Mk
12,31), Matej potpuno izjednačuje ljubav prema Bogu i bližnjemu te ih
čini temeljem vjernikova ćudorednog postupanja: "Druga, ovoj slična:
Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi
sav Zakon i Proroci" (Mt 22,39-40). Za "slična" stoji u grčkom pridjev
homoia koji znači "istovrsna, slična, podobna". Dakako da je za Mateja
ljubav prema čovjeku ispravna ako se hrani ljubavlju prema Bogu. Tada
čovjek ne može postati sredstvo podjarmljivanja, nego Božje slobodno
stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju kao i ja.
Za ovakvu, Matejevu verziju Isusova odgovora o najvećoj zapovijedi
odabran je kao prvo čitanje odlomak iz Izlaska o socijalnim obvezama u
zajednici savezničkog naroda Božjega. Glumljena je pobožnost iskazivati
Bogu štovanje u liturgiji, a zatim tlačiti pridošlice, cviliti udovice i
sirote, nepravedno zarađivati na siromasima.
Za svetopisamsko ozračje zapovijedi ljubavi važno je imati na umu da to
nije teoretska naklonost ili filantropija stoičkih filozofa. To je stav
uma i srca koji prelazi u konkretne čine pomaganja i služenja. Isus,
prema Mateju, prihvaća da smo njemu učinili ono što činimo gladnima,
bolesnima, zatvorenicima, putnicima (usp. Mt 25,31-46). Prispodobu o
sudnjem danu donosi jedini Matej. U svjetlu tog Isusova poistovjećivanja
s nemoćnima i oskudnima ljubav je stvar volje i akcije, a ne stvar
razuma i osjećaja. Ljubiti "svim srcem svojim, svim umom svojim"
dvostruki je izraz za hebrejski izraz leb, a srce je kod starih Semita
središte čovjekova razmišljanja i odlučivanja. "Svom svojom dušom" znači
-životom, praksom!
Je li naš vjernički moral ukorijenjen u ljubavi? Prelazi li naša ljubav dovoljno u čine među konkretnom braćom i sestrama?
Siromasi i nemoćni u savezničkom narodu Božjem (Izl 22, 20-26)
Knjiga izlaska prikazuje izbavljenje
izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i sklapanje Saveza s Bogom pod
svetom gorom Sinajem. Naš današnji odlomak dio je šireg izvještaja o
sklapanju Saveza s Bogom kojom je prilikom Bog dao Deset zapovijedi kao
svojevrsni "dokument Saveza". Da bismo pravo razumjeli današnji odlomak o
zaštiti siromaha i nemoćnih, važno je imati na umu da iz Saveza s Bogom
i izlazi i savez s vjerničkom zajednicom. Tko pristaje uz Boga kao
jedinoga gospodara, pristaje i uz ljude koji su njegova slika.
Za pridošlice stoji izraz gerim, koji znači stranac što živi na području
i u državi tuđeg naroda. Na području između Eufrata i Nila -gdje su se
odvijali događaji Svetog pisma uvijek je bilo putnika i pridošlica.
Štitili su ih međunarodni zakoni, štiti ih i Biblija u ime Božje. U
vremenu kad nije bilo policije, mirovine i socijalnog osiguranja, ti
pridošlice mogli su biti izrabljivani i podjarmljivani. Izrael biva
podsjećan da je sam bio pridošlica u zemlji egipatskoj. Doživjevši
milost oslobođenja, treba u znak zahvalnosti Bogu biti pravedan prema
svim pridošlicama u svojoj zemlji. S pridošlicama se u zakonodavnim i
proročkim tekstovima SZ često povezuju udovice i siročad (usp. Pnz 24,
19 22; Jr 7, 6; Ez 22, 7). Te dvije grupe socijalno ranjivih jednako su
bile izložene mogućim zlostavljanjima kao pridošlice. Tko se nije mogao
pozvati na roditelje, muža, rodbinu pri traženju svoga zgaženog prava,
slabo je prolazio. Država u ono doba još nije bila dovoljno socijalna.
Pozajmice se u ono doba nisu dizale radi kupovanja robe ili gradnje
kuće. Banke s kreditima još nisu postojale. Pozajmljivali su siromasi da
prehrane sebe i svoju obitelj. U takvim povijesnim prilikama Bog
zabranjuje lihvarsko traženje veće sume nego što je dana u zajam.
"Ogrtač" je vanjski odjevni predmet koji su siromasi po noći
upotrebljavali kao pokrivač. Prorok Amos kritizira samarijske bogataše
što "na haljinama u zalog uzetim leže kraj svakoga žrtvenika; i piju
vino oglobljenih u domu Boga svojega" (Am 2,8). To znači da nema prave
pobožnosti uz previđanje braće i sestara u nevolji. Nema ljubavi prema
Bogu bez konkretne pomoći bližnjemu.
Obratiste se k Bogu (1 Sol 1, 5c-10)
Nastavljajući zahvalu Bogu za djelotvornu
vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu solunskih krštenika, Pavao u
ovom odlomku izriče zadovoljstvo što su se obratili Bogu i žive u skladu
sa svojim životnim obraćenjem.
"Znate kakvi smo poradi vas među vama bili." Time Apostol podsjeća na
vladanje svoje i svojih suradnika Timoteja i Silvana. Izlagali su vjeru
Crkve i trudili se živjeti u skladu s naviještenom vjerom. Misionari su
propovjednici i živi svjedoci riječi Božje. Pavao nadalje hvali vjernike
što su postali nasljedovatelji misionara i samoga Gospodina Isusa.
Nasljedovatelji u podnošenju poruga i čak progonstva zbog vjere.
Prigrlili su riječ Božju "s radošću Duha Svetoga" -Duh im daje vjerničku
radost unatoč nevoljama koje proživljavaju u svom kršćanskom zvanju.
"Vjernici u Makedoniji" jesu u Filipima i Bereji, gdje je Pavao
propovijedao. "Vjernici u Ahaji" jesu u Ateni i Korintu, odakle je Pavao
uputio Prvu Solunjanima. Iz toga vidimo da je od prvih vremena
postojalo crkveno zajedništvo: vjernici jednoga grada putovali su k
vjernicima u drugom gradu, izmjenjivali su propovjednike, vijesti,
materijalne darove.
"Od idola se obratite k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu"
(r. 9). Pogani Pavlova vremena bili su mnogobošci - klanjali su se
idolima ili kipovima brojnih poganskih bogova. Misionari su im trebali
najprije dokazati da postoji jedan Bog, stvoritelj svih ljudi, zatim im
navijestiti evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom. Za Pavla je
obraćenje pogana bila Božja potvrda njegova misionarskog djelovanja, jer
je znao da čisto ljudskim uvjeravanjem i šarmom u tome ne bi uspio.
Krštenici "iščekuju s nebesa Sina Božjega, Isusa koji nas izbavlja od
gnjeva što dolazi" (r. 10). Iščekivati Isusov ponovni dolazak svojstveno
je kršćanima svih generacija i svih crkvenih zajednica. To je naš
pristup smislu ljudske povijesti.
Druga je ovoj slična (Mt 22, 34-40)
U grčkom tekstu ovog odlomka pitanje
doslovno glasi: "Koja je zapovijed velika?" Kod Marka pitanje glasi:
"Koja je zapovijed prva od svih?" Matejeva formulacija više odražava
teološke rasprave rabina Isusova vremena. Postojalo je 248 odredaba što
vjernik mora činiti i 365 što ne smije činiti, svega 613. Raspravljalo
se koje od tih odredaba spadaju u grupu velikih ili važnih. Isusa upravo
to pitaju s namjerom da ga još jednom iskušaju.
Isus odgovara citatom iz Pnz 6, 5. Hebrejski tekst doslovno znači:
"Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom
snagom svojom." Sva tri sinoptika prevela su dvostruko izraz leb: srcem i
umom. Srce je u hebrejskom središte čovjekova razmišljanja, planiranja,
htijenja. Za ljubav prema bližnjemu Isus citira Lev 19, 18. Isus samo
proglašava ono što piše u Zakonu i Prorocima, ne donosi novu zapovijed.
Novost je što ljubav prema Bogu i ljudima proglašava prvom i
najvažnijom. Sve druge o njima ovise: "Ljubav prema Bogu i bližnjemu
nadmašuje sve ostale zapovijedi, ukoliko je ona kriterij prema kojemu se
druge mjere. Kome je to premalo, neka doda misao da sve ćudoredno
djelovanje ne smije protusloviti ljubavi, nego se njome treba hraniti, i
to ljubavlju u dvostrukom smislu, usmjerenom na Boga i bližnjega.
Cijeli Zakon i Proroci vise na njoj kao vrata na šarkama" (J. GNILKA:
Das Matthäusevangelium 2, 261).
Sabor uči da je ljubav prema Bogu i ljudima osnovno sredstvo stjecanja
svetosti, samo što ga svatko koristi i očituje u svom životnom zanimanju
i među osobama s kojima živi (usp. LG 40).
Bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe. U proročkom kontekstu to znači
ne uskraćivati mu prava, usluge, duhovna i materijalna dobra koja mi
sebi želimo. Kao što ljubav prema sebi prelazi na duhovnu i materijalnu
brigu za sebe, tako treba i ljubav prema bližnjemu ići dalje od
teoretske filantropije.
Matej kaže da je ljubav prema bližnjemu jednaka prvoj zapovijedi.
Pretpostavlja prihvaćanje ovisnosti o Bogu, ukorijenjena je u
priznavanju Boga. Ona je jednako hitna kao ljubav prema Bogu: "Tko ima
dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori vrata pred
njim - kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i
jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,18-19). Kao što ljubiti Boga
znači saveznički ispunjavati njegovu volju izraženu u njegovoj riječi,
tako i ljubiti bližnjega znači bratski mu pomagati.
Dok su drugi teolozi Isusova vremena učili da svijet ovisi o Tori, Isus
kaže da sama Tora ili Zakon ovisi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To
je utješan ali i zahtjevan nauk. Ne moramo svi biti veliki teolozi da
razumijemo uzvišene tajne vjere. Ljubav razumijemo svi. I to ljubav
kojom Bog nas ljubi pa zauzvrat traži podaničku ljubav koja nas
osposobljava za bratski život s ljudima. To u ovoj misi iznova
prihvaćamo, za to molimo.
Duhovnost 
