Za evanđelje imamo Isusov odgovor
farizejima i herodovcima o građanskoj dužnosti plaćanja poreza državi:
"Podajte caru carevo, a Bogu Božje!" U Rimskom Carstvu Isusova vremena
građani su plaćali dvostruki porez. Prvi je bio "porez na njivu"
(tributum soli), a drugi "porez na osobu" (tributum capitis). Isusova
domovina postala je sastavni dio rimske države još dok je Isus bio
dječak, skidanjem Arhelaja, Herodova sina, koji je vladao Judejom od 4.
pr. Kr. do 6. p. Kr. Tada je Judeja pretvorena u rimsku provinciju i na
nju se protegnuo zakon o dvostrukom porezu. Isusov razgovor s
protivnicima događa se u Jeruzalemu, na području Hrama, a u hramsku
blagajnu slivao se novac s natpisom vladajućeg cara: "Car Tiberije, sin
uzvišenog Augusta, uzvišeni vrhovni svećenik". Na denaru, koji je bio
kovani novac i upotrebljavao se na području cijelog Tiberijeva carstva,
bio je carev lik i natpis vladajućeg cara.
Da bismo Isusov odgovor bolje razumjeli, valja imati na umu stav
ondašnjih političkih grupacija prema rimskoj vlasti u Palestini. Zeloti
su je nasilno odbacivali te držali lošim rodoljubom svakog Židova koji
plaća porez i time priznaje okupacijsku vlast u svojoj domovini.
Farizeji nisu voljeli rimsku vlast, ali su plaćali porez radi građanskog
mira i osobne sigurnosti za život i imanje. Herodovci su bili
prijatelji Herodovih potomaka koji su u Isusovo doba vladali Galilejom
te nastojali svoju vlast proširiti i u Judeji, vidjeli su u rimskom caru
svoga zaštitnika i zato kod Židova Palestine širili mišljenje da im
može biti dobro samo u Rimskom Carstvu. Isus se svojim odgovorom morao
zamjeriti zelotima i zato biti izvrgnut kritici da je loš Židov i
rodoljub. Herodovci su na njega vrebali ne bi li ga optužili pred
Rimljanima kao buntovnika.
Isus svojim odgovorom priznaje postojanje države koja jamči mir i pravdu
za građane, ali ističe Božje vrhovništvo. Dok vrše svoje obveze prema
zemaljskoj domovini i državi, ljudi ne smiju zaboraviti Boga, gospodara
svih.
Bog se služi poganskim vladarom Kirom u svom planu spasenja za Izrael (Iz 45,1.4-6)
Ovo je dio propovijedi proroka u
babilonskom sužanjstvu očajnim sunarodnjacima koji su mislili da ih Bog
neće ili ne može vratiti ispod poganskog jarma u zemlju slobode.
I Kir je bio perzijski kralj (555-530. pr. Kr.). Godine 549. pokorio je
Mediju, a zatim počeo osvajati dijelove Male Azije. Prosvijetljen Božjim
nadahnućem, prorok sužanjstva vidio je da će Kir jednog dana pokoriti i
Babiloniju te i Židovima dopustiti da se vrate u domovinu iz koje su
silom odvedeni.
Iako je Kir poganski vladar, prorok ga naziva Božjim ' pomazanikom zato
što ruši tiranske vladare i sprema pad Babilonije. Njime će se Bog
poslužiti da svoj narod ponovno izbavi iz ropstva. Za židovske sužnje u
Babiloniji i moralo je zvučati sablažnjivo što njihov prorok, Božji
čovjek, jednog poganskog vladara zove Božjim pomazanikom. To je bilo
proročanstvo i iskaz povjerenja u Boga kao gospodara povijesti.
Izraz "primih ga za desnicu" podsjeća na ceremoniju ustoličenja
babilonskih vladara onog vremena: novi vladar prilikom krunidbe
dodirivao je ruku glavnog boga Bel-Marduka i time su podanici trebali
uočiti da vladar stoji pod posebnom zaštitom božanstva. Kasnija povijest
pokazuje da se Kir prilikom preuzimanja kraljevske službe u Babiloniji
stvarno uhvatio za istu ruku kipa Bel-Mardukova, a za proroka je to
slika Božjega gospodstva nad poganskim vladarima koji će 539. izdati
pismeno dopuštenje za povratak Izraelaca u Palestinu.
"Po imenu te pozvah, imenovah te premda me znao nisi" - Bog namjenjuje
poganskom vladaru ulogu izbavitelja svoga savezničkog naroda. Zato mu
daje ime, a time određuje službu, dariva sposobnosti za službu i
osposobljava ga za njegovu kraljevsku zadaću. "Od istoka do zapada izvan
mene sve je ništavilo: ja sam Gospodin i nema drugoga" (r. 6). To je
utješna vjerska istina porobljenim i obespravljenim narodima. Kako god
pojedine države bile neuništive, posljednju riječ u povijesti ima Bog.
Iz ovog čitanja izlazi da je za vjernike život unutar države povijesna
zbilja od koje Bog ne izuzima nikoga. Ipak bi u uključenosti u državu
vjernici trebali vidjeti Božje vrhovništvo nad vladarima i podložnicima,
bez obzira da li za vladarsku "klasu" neko biva predodređen time što je
rođen u vladarskoj obitelji ili biva izabran voljom građana koji ga na
sljedećim izborima mogu opozvati. Bog je jamac pravde i mira pa bi
državljani trebali u skladu s vrhovništvom Božjim postavljati i skidati
svoje odgovorne.
Djelotvorna vjera, zauzeta ljubav, postojana nada (1 Sol 1,1-Sa)
Ovaj odlomak početak je Prve Solunjanima u kojem Pavao zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika.
Pavao je bio u Solunu svega nekoliko tjedana godine 50. -prilikom svoga
drugog apostolskog putovanja, kada je iz Male Azije prešao u Evropu da
propovijeda evanđelje. Prema izvještaju u Djelima apostolskim (17,1-9) u
Solunu se na propovijedanje Pavla, Timoteja i Silvana obratilo "mnoštvo
bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena". Židovi su ih tužili gradskim
vlastima kako propovijedaju "da postoji drugi kralj - Isus". Zato su
misionari morali brzo napustiti grad te mladu crkvenu zajednicu ostaviti
nedovoljno poučenu i učvršćenu u vjeri. Iz Korinta je Pavao poslao
Timoteja u Solun pa je, dobivši povoljan izvještaj, napisao Prvu
Solunjanima u kojoj kroz tri poglavlja zahvaljuje Bogu za ustrajnost
tamošnjih vjernika.
Krštenike u Solunu Pavao zove "Crkvom Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu
Isusu Kristu". Oni su crkva zato što su kršteni u Oca, Sina i Duha, što
ih je krštenje otvorilo za milost Božju i što se redovno sastaju na
liturgiju kojom Boga kvalificirano slave. Apostol im želi "milost i
mir". To je kombinacija grčkog pozdrava "Zdrav bio" na početku pisma i
židovskog pozdrava: "Mir ti Bog udijelio!" On Židov piše obraćenim
Grcima pa u poslanici poštuje kulturu iz koje su izrasli, ali pokazuje
da je kršćanstvo niklo iz židovstva. Dok su poganski pisci u pismima
nakon pozdrava zahvaljivali bogovima za dobro zdravlje, Pavao zahvaljuje
Bogu za vjernike što su ustrajali u vjeri i najavljuje da i iz daljine
za njih posreduje kod Boga svojim molitvama.
Vjera, ljubav i nada tri su kršćanske temeljne kreposti iz kojih teku
ispravni odnosi prema Bogu i ljudima. Tko vjeruje Bogu, uzvraća mu
ljubavlju i nadom. Tko vjeruje u Boga, s ljubavlju i vjerničkom nadom
prihvaća ljudsku braću i sestre. Pavao za Solunjane kaže da im je vjera
djelotvorna, ljubav zauzeta, nada postojana. To znači da zadire u
zbiljski život, nije puka teorija. Sve tri vjerničke temeljne vrline
ukorijenjene su "u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem
našim".
Krštenici su "braća od Boga ljubljena". Vezani na Krista i zato povezani
u Crkvu kao braća i sestre. Braća koju Bog ljubi. Ovo je dogma vjere:
Bog nas uistinu ljubi. K njima je došlo evanđelje "u riječi i u snazi, u
Duhu Svetomu i mnogostrukoj punini". Pavlu je ustrajnost krštenika
dokaz Božjeg djelovanja u Crkvi. Duh ih Sveti okuplja, oživljava i jača.
Caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,15-21)
U evanđelju nemamo puno podataka o
Isusovu stavu prema državi uopće, a onda prema državnosti vlastitog
naroda koji je bio silom uključen u veliko Rimsko Carstvo. Ipak, znamo
da je bio neposredni podanik Heroda Antipe, koji je vladao Galilejom, da
se prilikom dolazaka u Jeruzalem uključivao na područje kojim je
izravno vladao rimski upravitelj, da su ga židovske vlasti osudile a da
su Rimljani potvrdili židovsku osudu na smrt. Kako je glavna tema
Isusova propovijedanja kraljevstvo Božje i njegov pokret, bitno
religijski pokret, ne začuduje što nije posvećivao više pažnje državi.
Zgoda iz današnjeg evanđelja jedan je od rijetkih trenutaka kad je Isus
pokazivao svijest da je građanin zemaljske države. Zgoda počinje
Matejevom napomenom: "Farizeji održaše vijeće kako da Isusa uhvate u
riječi." Pritom se povezuju s herodovcima koji su javno iskazivali
naklonjenost prema rimskoj vlasti. Zgoda je građena po sljedećoj
književnoj shemi:
- oslovljavanje časnim nazivom "učitelju" (r. 16);
- pohvala Isusu kao nepristranom učitelju i vršitelju riječi Božje (r. 16b);
- teoretsko i praktično pitanje o porezu (r. 17);
- Isusovo protupitanje, puno prijekora, sa zahtjevom da pokažu kovani novac (r. 18 20);
- protivnici odgovaraju (r. 21 a);
- zaključni poziv Isusov na ispunjavanje obveza prema državi, ali i na poštivanje Božjeg vrhovništva (r.21b 22).
Farizeji priznaju Isusu da je nepristran učitelj, a to znači da se ne da
zastrašiti ljudskim prijetnjama niti potkupiti povlasticama u tumačenju
volje Božje temeljene na objavi. Nepristranost je osnova pravde u
državi. Bog je nepristran i zato štiti siromahe. Isus svojim vladanjem
očituje Božju nepristranost. Farizejima je pitanje poreza moglo biti
pitanje savjesti: kao iskreni vjernici mogli su imati problema s
plaćanjem poreza kojim osobno i izravno prihvaćaju pogansku vlast. Ovdje
se naime vjerojatno radilo o porezu na osobe koji su morali plaćati svi
državljani u znak priznavanja vlasti. Muškarci su toj dužnosti
podlijegali od navršene 12. godine, žene od 14. godine. Plaćali su do
navršene 65. , godine života.
Isus se nalazio u Jeruzalemu, na području Hrama. Farizeji su primali
novac s carevim likom u hramsku blagajnu ' i upotrebljavali ga za
troškove održavanja Hrama i vjerskih službenika. Zato je Isusov zahtjev
da pokažu novac s carevom slikom i natpisom bio posebno upozorenje na
nedosljednost: sami se služe novcem na kojem je lik cara (a od poganskih
se državljana očekivalo da cara štuju kao božanstvo) te u isto vrijeme
glume da im je problem savjesti plaćati caru porez.
Zahtijevajući da ljudi daju caru carevo, a Bogu Božje, Isus priznaje
činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim
građanima. U njegovo doba državni se poglavari nisu birali, nego ih je
postavljala vojska ili im je ta služba pripadala zato što su rođeni u
kraljevskim obiteljima. Danas kad možemo birati - slobodno i demokratski
- svoje predstavnike u mjestu, općini i republici, još smo odgovorniji
za državu. Međutim, obveze prema državi vršimo kao vjernici, svjesni
svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi
država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno
uređenje.
Duhovnost 
