Sv. Franjo je bio i ostao jedan od velikana Katoličke crkve, a njegov spomendan nedavno je obilježen diljem svijeta. Tom prigodom govori fra Ante Logara, provincijal franjevaca kapucina. Fra Ante Logara rođen je 9. srpnja 1945. u Sovićima, župa Gorica, od oca Joze i majke Anđe rođ. Vulić. Roditelji odselili 1955. iz Hercegovine u Srijem, zatim 1958. doselili u Čepin kod Osijeka. Nakon završene osmogodišnje škole 1960. fra Ante odlazi u kapucinsko sjemenište u Zagreb. Prve zavjete položio je 1963. u Vipavskom Križu (Slovenija), doživotne 1969. u Milanu, gdje je i završio teološki studij. Za svećenika je zaređen 1972. u Milanu. U Provinciji je obnašao razne službe: kapelan, župnik, gvardijan, provincijalni definitor, a 16. lipnja ove godine izabran je za provincijalnog ministra.

Oče provincijale, iza nas je blagdan sv. Franje, utemeljitelja franjevačkog reda. Možete li nam na početku pojasniti razliku između franjevaca kapucina kojima i sami pripadate i „klasičnih“ franjevaca?

Red franjevaca kapucina nastaje oko 1520. kad je franjevac Matej iz Bascia postao svjestan da život kojega provode njegova braća franjevci odudara od načina života kojega je zamislio sv. Franjo. On se želio vratiti na izvorni način života u samoći i pokori, kako je to živio osnivač njegova Reda. Njegovi su poglavari nastojali svim silama spriječiti tu njegovu nakanu pa su se Matej i prvi njegovi sljedbenici morali skrivati od crkvenih vlasti koja ih je željela zatvoriti zbog napuštanja redovničkog života. Uostalom, to bijaše i vrijeme Lutherove reforme i bilo koji pokušaj reforme u Crkvi redovnički poglavari loše su primali.
Godine 1528. Matej uspijeva dobiti odobrenje za svoj način života od pape Klementa VI. s Bulom Religioniszelus i bijaše mu dopušteno živjeti kao pustinjak te ići svuda propovijedati siromasima. Ova dozvola nije dana samo Mateju nego svim njegovim sljedbenicima koji su željeli živjeti što vjernije Pravilo svetog Franje. Tako su nastali kapucini koji su uvijek nastojali živjeti izvorno Pravilo i duh utemeljitelja svetog Franje Asiškog. Tu bi se, možda, moglo govoriti o razlici između „klasičnih“ franjevaca i kapucina. No, ona je danas sve manje vidljiva jer se, više-manje, svi bavimo istim poslovima.

Iz Vašeg iskustva, koliko danas život sv. Franje, sv. Leopolda Bogdana Mandića i ostalih svetaca nadahnjuju mlade?

Mislim da se i danas mnogi mladi nadahnjuju na sv. Franji, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i drugim našim franjevačkim velikanima, samo ovisi o nama fratrima kako ćemo približiti mladim ljudima ove velike svece. Sv. Franjo, sv. Leopold, sv. Pio…, svojom jednostavnošću, malenošću i evanđeoskom svježinom i danas nesumnjivo privlače mlade ljude. Njihova ljubav prema raspetome i siromašnom Gospodinu Isusu Kristu uvijek je novi izazov kojega treba približiti mladom čovjeku. Na nama je odgovornost da pronađemo načina kako to učiniti.

Može li se nedovoljno poznavanje tih svijetlih likova Crkve smatrati jednim od razloga zašto se sve manje mladih odlučuje na duhovni poziv? Kako to promijeniti?

Uz neke druge razloge, mislim da ima nešto i u tome da ljudi slabo poznaju te velikane Crkve, ali sam uvjeren da je mnogo veći problem u nama samima koji ih ne znamo predstaviti i ne svjedočimo dovoljno svojim životom Franjinu genijalnost i druge svijetle likove Crkve. Svi mi franjevci različitih ogranaka i boja moramo se trgnuti i iskoračiti iz uhodanih neplodnih šablona života i djelovanja te predstaviti naše svece onakvima kakvi oni dosita jesu. Kako? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Ipak, valja biti blizu malom čovjeku, svakom čovjeku, valja biti osjetljiv na potrebe današnjih ljudi, bez straha da ćemo pogriješiti, valja biti otvoren Duhu svetom i on će nas, kako bi rekao sv. Franjo, poučiti što nam je činiti!

U razgovoru sa srednjoškolcima, ali i onima koji su već završili fakultet, često se može čuti da redovnički poziv smatraju nečim „preozbiljnim, krutim“ i da ih zapravo na neki način plaši, iako poštuju redovnike i redovnice. Što biste odgovorili na takve stavove?

S pravom nas mladi ponekad doživljavaju „krutima“, „preozbiljnima“, daleko od njih, jer takvima često jesmo. S druge strane, današnjim mladim ljudima teško se opredijeliti za neko zvanje trajno, kad je sve danas tako privremeno, provizorno i nestalno. Unatoč tome, mnogi mladi su spremni prihvatiti izazove i darivati se Bogu. Ovisi o nama kako ćemo im predstaviti ljepotu i bogatstvo našega franjevačkog zvanja. K tome uvijek valja imati na pameti da je zvanje, prije svega, Božji dar, a Bog će dati snagu onome koga zove k sebi, jasno, uz uvjet da taj s Njime surađuje.

Jedno od pitanja koje se također pokatkada može čuti među mladima je: „Kako biti siguran da te Bog zove u redovništvo?“ i mnogi se tu već gube i odustaju te krenu nekim drugim životnim putem. Kako biste to prokomentirali?

Čovjek se uvijek boji i to je normalno. Božja blizina čovjeka plaši i on se nekako želi istrgnuti iz Njegove ruke, pa je najlakše reći da nije siguran da ga Bog zove, ali ako se bacimo u Njegovo naručje, postaje nam jasno da nas On zaista zove i prihvaća sa svim našim nedostacima. Tu bismo se morali i mi stari, kao i mladi, naučiti prihvaćati jedni druge u našoj raznolikosti, kako nas i Bog prihvaća. Ako to sebi stavimo pred oči bit će mnogo lakše vidjeti da nas Bog zove da se potpuno predamo Njemu i bratu čovjeku.

Bog je sv. Franji rekao da popravi Crkvu. Treba li nam danas hitno nešto takvo ili ipak i nije toliko hitno?

Apsolutno, i danas su redovnici, kao „dar Božj Crkvi“ (bl. Ivan Pavao II.), rekao bih, posebno franjevci izvan redovnih struktura Crkve, kao proroci i navjestitelji onoga novoga, budućega, itekako potrebni Crkvi i svijetu. Franjo je shvatio na što ga Bog zove i spremno se odazvao, makar je uvijek sebe preispitivao je li upravo to život na kojega ga je Bog pozvao, pa se povlačio u samoću i opet vraćao među ljude da svojim životom bude živa propovijed. I danas je vrijeme isto tako zahtjevno i sigurno nam treba odvažnih ljudi da se mogu poput Franje potpuno predati Bogu i ljudima. Uvjeren sam da i danas, među nama franjevcima u svijetu pa i kod nas, ima autentičnih sljedbenika sv. Franje, ali je pitanje prepoznajemo li ih i imamo li sluha za njihovu prisutnost, za novinu koju nude, te dopuštamo li im da se ražari plamen Franjine karizme svom snagom. Mi franjevci imamo slavnu prošlost, imamo svoju tradiciju, strukture, zasluge…, koje nas često sputavaju tako da nismo u stanju predstaviti novost evanđelja i proročku svježinu koju ono ima za sva vremena, a koju je Franjo prepoznao i predstavio ljudima svoga vremena.

Ako pogledamo prethodno desetljeće i sadašnjost, je li se, u kojem smislu i koliko promijenio naglasak kada je riječ o pastoralnom djelovanju redovnika i redovnica?

Mislim da smo se mi redovnici i redovnice „zahvaljujući“ bivšem društvenom sistemu morali baviti svim drugim stvarima, a najmanje onim što smo, po svom zvanju i karizmi, bili dužni. Muško redovništvo prihvaćalo je župe iz straha da im samostane ne ukinu (mnogi dijelovi naših samostana bijahu nacionalizirani), a žensko redovništvo dalo se u rad po župama i samostanima kako bi moglo preživjeti. To nas je u mnogome uvjetovalo da izgubimo svoje temeljno poslanje.
Neke redovničke zajednice sada već napuštaju župe kako bi se posvetile svom prvobitnom pozivu i poslanju. Vjerujem da će se još mnogo toga promijeniti jer će sazrijevati želja za povratkom na izvore. Neki redovnici su uvjereni da je župni pastoral primarna stvar, drugi pak misle da to potkopava i slabi našu redovničku karizmu zajedništva. Pravilo sv. Franje i kapucinske Konstitucije sasvim jasno kažu da je život u bratskom zajedništvu prvi i najvažniji apostolat. On doista, danas, u ovom našem svijetu punom individualizma, sebičnosti, može biti važna poruka, jer ljudi žele vidjeti „čudo“ bratskog života.
Uvjeren sam da će se pronaći pravi putovi kako bi redovništvo nanovo na ovim prostorima zasjalo izvornim svjetlom, inače, prema mojem skromnom mišljenju, nema budućnosti.

Svi smo poslani biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“. Što to konkretno znači kada je riječ o redovništvu?

Kratko rečeno, to za mene znači živjeti ono na što nas je pozvao naš utemeljitelj sv. Franjo. Svijetu, koji se ravna prema kriteriju moći, vanjštine, vidljivosti…, pokazati da je život u malenosti, u jednostavnosti, prema Franjinu primjeru, izazov na koji i danas valja naći odgovor. Kao odgovor na Vaše pitanje, spominjem ovdje jednu povijesnu činjenicu. Kad je bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, godine 1941. tražio od kanonika da se, na periferiji Zagreba, u Dubravi, kapucinima dade zemljište za gradnju crkve i samostana kako bi se oni, nakon mnogo godina, mogli ponovo vratiti u grad Zagreb odakle su bili protjerani, to je obrazložio na sljedeći način: „U Dubravi su siromašni ljudi, k njima dolaze siromašni redovnici, i oni će se sigurno dobro razumjeti.“ Eto, taj primjer pokazuje po čemu ćemo biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“.

Sve češće se može čuti kako pojedini Redovi i Družbe govore o „obnavljanju i posadašnjenju“ njihove karizme. Kakvo je stanje, kada je riječ o tome, kod Vas?

Naš Red već dugi niz godina, praktički, od Drugog vatikanskog sabora, radi na svojoj obnovi. I sadašnji vrhovni poglavar često poziva braću Reda da budu spremna poći tamo gdje je najteže, gdje drugi ne žele ići, da budu u službi Crkve i njenog poslanja. U svrhu obnove i „posadašnjenja“ naše karizme, na razini Reda održano je više Plenarnih vijeća o: misijskom poslanju braće Reda, o životu u evanđeoskom siromaštvu i bratskoj ekonomiji, o molitveno-kontemplativnoj dimenziji našega života, o vrjednoti evanđeoske malenosti i pokretljivosti koju zahtjeva nova evangelizacija itd. Već više godina Red radi na obnovi našeg zakonodavstva s ciljem da si osvijesti u čemu je bit našeg identiteta i poslanja u današnjem svijetu.

Sv. Leopold B. Mandić, sam kapucin, živeći u Herceg Novom među pravoslavcima, rano je upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je čitav život sve svoje molitve i djela usmjeravao ka jednoj nakani - „da svi budu jedno!“ Koliko je taj ekumenski duh danas važan među kapucinima?

Hrvatskim kapucinima i kapucinima uopće ekumenski duh je vrlo važan, upravo bitan. Smatramo ga svojom osobitom prioritetnom zadaćom. Njega nam je, kao osobitu svoju poruku, ostavio zaštitnik naše Provincije sv. Leopold B. Mandić, taj stasom mali čovjek, ali velikan i orijaš duhom (kard. Stepinac). U novijoj povijesti naše Provincije, koja je prošle godine proslavila 400 godina od dolaska prve braće u naše krajeve, naši najznamenitiji ljudi ponajveći dio svoga života posvetili su upravo ekumenizmu. Spominjem samo pokojne: Tomislava Šagi Bunića i Zdenka Tomislava Tenšeka. Njih dvojica, zajedno s brojnim suradnicima dugih redova i vjernicima laicima, bili su nositelji ekumenskog djelovanja u našem narodu.
U našem samostanu u Osijeku, u središtu grada, održava se neprekidno, dugi niz godina završetak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo svih kršćana.Tom prigodom u našoj crkvi nađu se zajedno, na molitvi, predstavnici svih kršćanskih zajednica koje djeluju u Osijeku i šire, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Ako je Krist molio da svi budemo jedno, kao što je On u Ocu i Otac u Njemu, onda ni mi ne smijemo biti drugačiji, ukoliko želimo biti Njegovi učenici. Jedinstvo u raznolikosti je vrlo važno za nas hrvatske kapucine.

Na kraju, što za Vas osobno znači biti redovnik, biti franjevac kapucin?

Teško je to izreći u nekoliko riječi. Ipak, odrastao sam u župi gdje su djelovali „klasični“ franjevci, kako vi kažete, tako da je za mene bio normalan susret s redovnicima od malih nogu. Ali kad sam, u Osijeku, upoznao kapucine onda se prvi put u mom životu javila želja da bih i ja mogao biti redovnik kapucin. Prvi kapucin kojega sam upoznao bio je brat, ne svećenik fra Leon s dugom bijelom bradom, ali izvanredno blag, otmjen „gospodin“ i jako dobar čovjek. Njegov me primjer ponajviše privukao među kapucine. Biti franjevac kapucin, ukratko, za mene znači biti blizu ljudima, biti pučki, narodni fratar, blizak svakom čovjeku, bez obzira je li vjernik ili ne, a posebno siromahu i jednostavnom čovjeku. I sigurno još puno toga što se ne da ukratko izreći.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik