Ulazna pjesma današnje mise uzeta je iz Iz 66,
10-11: "Veseli se, Jeruzaleme...". Po ulaznoj pjesmi ova se nedjelja
u starini zvala Laetare i predstavlja radosni predah u korizmenoj pokori. Može
se uzeti misnica ružičaste boje mjesto ustaljene ljubičaste.
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo parabolu o milosrdnom ocu i dva
različita sina. Značajan je uvod u parabolu: kad su se oko Isusa okupljali
carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji su Isusu prigovarali što prima
grešnike i s njima sjeda za stol. Tada Isus izriče parabolu koja je najdivniji
teološki traktat o Božjem milosrđu. Iz nje izlazi da je ispravniju sliku o ocu
imao rasipni sin koji je upravo zato smogao snage da mu se vrati. Onaj stariji
se ljutio što je otac milosrdan prema rasipniku.
U zbornoj molitvi ističemo vjeru da nas je Bog pomirio sa sobom po Isusu Kristu
i molimo snagu da odanošću i živom vjerom idemo ususret skorim vazmenim
blagdanima.
Sabor uči da "ne malu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici,
ukoliko treba reći da zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim
izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i
socijalnog života pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju"
(GS 19).
Zahvalni Bogu za dar vjere, danas se pitamo kakvu sliku o Bogu imamo i kakvog
Boga svojim vjerničkim postupcima svjedočimo?
Prva
Pashu u obećanoj zemlji (Jš 5, 9a.10-10-12)
Prešavši Jordan pod Jošuinim vodstvom, Izraelci su
se utaborili u Gilgalu, istočno od Jerihona (Jš 4, 19). "Danas skidoh sa
vas sramotu egipatsku" u našem današnjem odlomku znači konačno oslobođenje
od egipatskog ropstva, jer su Izraelci zaposjeli obećanu zemlju.
Pasha je bila spomen na izbavljenje iz egipatskog ropstva, novo uprisutnjenje
saveza s Bogom; sklopljenog na Sinaju. Ona je bila i produbljivanje
uključenosti u saveznički narod Božji sa spremnošću na vršenje zajedničkih
obaveza i uživanje zajedničkih prava. Takvu Pashu proslavili su Izraelci odmah
po ulasku u obećanu zemlju. Pri tome su jeli plodove te zemlje i te su godine
opet počeli pribavljati hranu od poljoprivrednog rada. Prestala je mana koju im
je Bog davao za vrijeme prolaza kroz Sinajsku pustinju.
Ovo nas čitanje pripravlja na kršćansku Pashu - Uskrs, kojim slavimo Isusovu
pobjedu nad grijehom i smrću te svoje krsno pridruženje Isusu i zajednici
krštenih. Mana je slika naše euharistije kojom nas Bog hrani te podržava u
savezničkim odnosima s njime i s drugim krštenicima.
Psalam 34, iz kojega je današnji pripjev, u svom prvom dijelu je zahvalnica
Bogu kojemu jadnik vapi i on ga izbavlja od svih tjeskoba. To je pjesma svih
koji u svom vjerničkom iskustvu otkrivaju dobrotu Božju te zovu druge da kušaju
i vide kako je dobar Gospodin.
Je
li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5, 17-21)
U Drugoj Korinćanima Pavao brani svoju apostolsku
službu pred nekim osporavateljima unutar crkvene zajednice i pred
"nadapostolima" koji su, izgleda, došli iz Jeruzalema, hvalili se
svojim mističnim doživljajima a Pavlu predbacivali da se prekasno odazvao na
vjeru u Krista. Novozavjetne predstojnike naziva "poslužiteljima novoga
Saveza, ne slova nego Duha, jer slovo ubija a Duh oživljuje" (3, 6).
U današnjem odlomku zove krštenike na duhovnu obnovu i novo pomirenje s Bogom.
On kaže: "Je li tko u Kristu, nov je stvor." Ljudi počinju "biti
u Kristu", kad mu se pridruže vjerom i krštenjem. Tada im se ne samo brišu
grijesi nego i poklanja dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Apostol dalje
podsjeća: "Staro uminu, novo, gle, nasta" Time podsjeća da su među
onima koji su počeli živjeti u Kristu prestale stare podjele na napredne Grke i
zaostale barbare, muškarce i žene, slobodnjake i robove (usp. Gal 3, 27-28 i
Kol 3, 14-11). Snagom Kristove smrti Bog je ljude u korijenu sa sobom pomirio,
a to pomirenje biva protegnuto na pojedinu osobu u času krštenja. " Riječ
pomirenja" koja je povjerena Apostolu i drugim novozavjetnim služiteljima
je misionarsko naviještanje na koje se ljudi slobodno odazivaju.
U današnjem čitanju Apostol se iznova predstavlja kao Kristov poslanik i
krštenike zove na novo prihvaćanje izmirenja s Bogom. Time očituje da i
krštenici mogu sagriješiti te da u Crkvi postoji mogućnost novog izmirenja s
Bogom. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Od čovjeka se traži da je ponizno i
raskajano prihvati. Ovo nas čitanje podsjeća na novi naziv za sakrament
ispovijedi: to je sakrament izmirenja, a misli se s Bogom i Crkvom koju
ranjavamo svojim grijesima. Ovaj sakrament je novo prihvaćanje pomirenja koje
Bog nudi, a traži obraćenje. Korizma je vrijeme kada se trebamo pitati kako
primamo (i dijelimo) ovaj sakrament? Jesmo li spremni na mir jedni s drugima,
jer svi trebamo mir koji može darovati jedini Bog?
Trebalo
se veseliti i radovati (Lk I5, 1-2. 11-32)
Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja sadrži tri
divne parabole o Božjem milosrđu: izgubljena ovca, izgubljena drahma,
izgubljeni sin. Naš današnji odlomak donosi uvod u to poglavlje. Luka
generalizira kad kaže da su se oko Isusa okupljali svi carinici i grešnici.
Hoće reći mnogi. Okupljali su se da ga slušaju, jer su u njegovim postupcima i
riječima otkrivali da Bog, u kojeg Isus vjeruje i čije kraljevstvo
uprisutnjuje, ni njih ne otpisuje. "Carinici" su bili skupljači
poreza koji su rimskoj vlasti davali propisani novac a onda od žitelja ugonili
za sebe i više. Grijeh im je služenje poganskoj vlasti i nepravedno otimanje
tuđeg imanja. "Grešnici" su svi ostali koje su službeni teolozi
svrstavali među otpadnike, kršitelje Zakona, nemoralne. Farizeji prigovaraju
Isusu što takve "prima i blaguje s njima". Oni su tražili strogu
odvojenost ritualno čistih i pobožnih od ritualno okaljanih i grešnika. Isus je
u tome drugačije postupao. "Primao je" i grešnike jer se osjećao
zaduženim da i njima objavljuje Božje milosrđe i ljubav. Blagovao je s njima da
im pokaže da ih Bog ne odbacuje, ali traži obraćenje.
Parabolom o milosrdnom ocu i dva različita sina Isus je svojim povijesnim
kritičarima odgovorio zašto druguje s grešnicima i potaknuo farizeje da otkriju
sličnost između sebe i starijeg sina iz ove parabole.
Parabola je ukorijenjena u pravnim propisima iz Pn 21, 17, gdje je određeno da
otac daje prvorođencu dvije trećine imanja, a svim ostalim sinovima jednu
trećinu. Razlog je da se ne usitnjavaju poljoprivredna imanja. Mladi je sin i
tako znao da mu nema ostati na očinskom imanju. Ono što bi mu pripalo po očevoj
smrti traži odmah s namjerom da negdje u tuđini savije sebi gnijezdo po svom
ukusu. Nevolja je što "otputova u daleku zemlju i ondje sve spiska živeći
razvratno" (r. 13). Prema izvornom izrazu, ludo je potrošio novac ne
vodeći računa o svojoj budućnosti. Kasnije će stariji brat to protumačiti:
"Ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje..." On ne
priznaje brata za svoga i namjerno uvećava njegovu grešnost: ne samo što je
ludo potrošio nego je trošio na nemoralne užitke. Rasipni je sin u tuđinu ponio
ispravnu sliku o ocu. Da nije iz djetinjskih sretnih dana doživljavao oca kao
dobrog i milosrdnog, ne bi ni pomišljao da mu se vrati. Da je znao kako će otac
zlobno uživati u njegovu poniženju, kao što je to činio stariji brat, ne bi
poželio pokajati se i doći ocu. Iako je grešnik, sačuvao je ispravnu sliku o
ocu.
U r. 24 otac ga ponovno prima za sina te naređuje da se pripravi gozba u znak
radosti što se vratio sin koji "bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade
se". R. 24 i 32 su refreni u dva dijela parabole. Prvi puta otac to govori
slugama s kojima dijeli radost nad povratkom sina. Drugi puta razočaranom
starijem sinu koji odbija sudjelovanje na gozbi u čast raskajanom bratu.
Otac iz parabole slika je Boga. Sin je u tuđini morao pasti svinje poganskog
gazde. Za pravovjernog Židova svinja je nečista životinja od koje meso nije
dopušteno jesti. Beskrajno je poniženje Židova koji mora uzgajati nečiste
životinje za gozbu poganima. Otac s radošću čezne za povratkom odlutalog sina:
"Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu
oko vrata i izljubi ga". Ovo znači da Bog ljubi grešnika a prije nego se
on pokaje i obrati. Dapače, ispravna slika o ocu omogućila je grešniku da se
počne predomišljati i spremi na povratak ocu. Ljubav Božja omogućuje da se
grešnik pokaje i obrati.
Stariji brat ne laže kad govori da je godinama služio oca te da nije prestupio
ni jedne od njegovih zapovijedi: On ipak pokazuje da se u očevoj kući osjeća
najamnikom te da jedva čeka kad će on postati gazda nad imanjem. Otac mu tumači
razloge svoga postupka i naglašava: "Trebalo se veseliti i radovati, jer
ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nade se!" To znači da
Bog grijeh osuđuje, ali prihvaća grešnika. Povijesno je pod ovim starijim
bratom Isus mislio na farizeje koji su se prema grešnicima tako vladali kao da
za njih nema povratka u očevu kuću. Isus je ovom parabolom htio sebe
predstaviti kao pravog starijeg brata. On se tako vladao prema grešnicima da im
je ulijevao volju za povratkom u očinski dom. Radovao se njihovu obraćenju i
otkrivao im Boga koji ljubi i prije nego se grešnik obrati.
Razmatrajući ovu parabolu u našoj misi najprije zahvaljujemo Isusu što nam je
objavio Boga koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri, Boga
koji nas ljubi i prije nego se počnemo kajati. Zahvaljujemo Isusu što je
svakome od nas pravi stariji brat u kojeg možemo uvijek imati povjerenja.
Ujedno se pitamo, kakvu sliku o Bogu nosimo i svjedočimo? Molimo da se tako
vladamo jedni prema drugima i prema "izgubljenoj" braći i sestrama da
se vidi kako se isplati ostati u kući očevoj ili se u nju vratiti nakon mučnog
lutanja.
Duhovnost 
