Ovom nedjeljom zakoračujemo duboko u korizmu kao
vrijeme priprave na krštenje, odnosno na obnovu krsnog saveza. Krštenje
uključuje odustajanje od krivih bogova i ćudoređa koje nije u skladu s
monoteističkom religijom. Osim odvraćanja od nečega, krštenje uključuje i
obraćenje Bogu koji nam se približio u Kristu. Današnja nas misa podsjeća na
nužnost obraćenja ne samo kao sastavnog elementa krštenja nego i u kasnijem
vjerničkom životu.
U zbornoj molitvi priznajemo da je Bog "odredio lijek našim grijesima:
post, molitvu i djela ljubavi." U toj molitvi, nadalje, priznajemo da smo
grešnici i molimo Boga da nam iskazuje svoje milosrđe.
Ton ovoj liturgiji daje evanđelje. U godini A to je susret Isusa sa
Samarijankom. U godini B to je prva Isusova Pasha u Jeruzalemu prilikom koje
izgoni trgovce iz hrama. U ovoj godini to je Isusov poziv svima na obraćenje i
opomena da donosimo plodove obraćenja. Vinogradar moli gospodara da ne siječe
neplodnu smokvu: okupat će je i pognojiti s nadom: "Možda će ubuduće ipak
uroditi" (Lk 13, 9). Smokva je u Bibliji simbol naroda Božjeg zajedno s
vinogradom, a vinogradar iz ove parabole je Gospodin Isus. Kao što je nekoć po
Isusu Bog od židovskog naroda tražio obraćenje i nudio mu oproštenje, tako
danas traži od naroda krštenih.
Spremnost na obraćenje Bogu uključuje i spremnost na obraćenje ljudima. U
darovnoj molitvi ove mise vapimo sa svojim prezbiterom: "Gospodine, po
ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi opraštamo svojoj braći."
Danas priznajemo da nam je obraćenje potrebno i zahvaljujemo što nam je
neprestano ponuđeno u Kristu Isusu.
"Ja
jesam" šalje me k vama (Izl 3, 1-8. 13-15)
Prošle smo nedjelje za prvo čitanje imali zgodu o
savezu između Boga i Abrahama. Bog se vezao na vjernost Abrahamu i njegovu
potomstvu. U današnjem čitanju imamo nov dokaz Božje brige za Abrahamove
potomke koji su u egipatskom ropstvu. Odlomak spada u širi odsjek o pozivu
Mojsija u Knjizi izlaska. Ovaj Židov, kojega je othranila egipatska princeza,
morao je pobjeći u tuđinu zato što je pokušao zaštititi svoje sunarodnjake od
nasilja egipatskih činovnika. Kad je mislio da će svoje životno zadovoljstvo
naći u braku sa Miđankom, Bog ga zove i šalje da izvede njegov narod iz Egipta.
Poput Amosa, Mojsije je bio pastir prije nego ga je Bog pozvao u proročku
službu. Početkom ljeta na Sinaju se sasuši trava u ravnici pa pastiri moraju
voditi stado na brežuljke. U r.2 rečeno je da se "anđeo Gospodnji"
ukazao a iz r. 4 i 7 jasno je da je to bio sam Bog. Vatra je kod starih naroda
budila strah i divljenje, jer je skoro nematerijalna te na neki način povezuje
nebo i zemlju svojim plamenom. "Grm sav u plamenu, a ipak ne izgara"
Mojsiju je povod da bolje razvidi o čemu se radi. Stari su narodi na sveto
mjesto stupali bosonogi (što i danas čine muslimani), vjerojatno iz uvjerenja
da pred Boga valja stupati ponizno i u svom prirodnom stanju. Starozavjetni
svećenici nastupali su u žrtvi bosonogi.
Bog se predstavlja Mojsiju kao Bog koji je Abrahama, Izaka i Jakova vodio kroz
tuđe zemlje. Mojsije zaklanja lice iz poštovanja i iz svijesti grešnosti. Kad
mu se Bog predstavlja kao Bog otaca, time naglašava svoju prisutnost u
povijesti pojedinaca i naroda. On se sada objavljuje Mojsiju u miđanskoj
zemlji, ali on je vodio patrijarhe i "vidio svoj narod u Egiptu". Bog
je čuo vapaj potlačenog naroda i "sišao" da ga izbavi.
Naše čitanje ispušta dio odlomka u kojem Mojsije izražava svoj strah i
nedoraslost da stupi pred faraona. Bog mu odgovara da će biti s njime. On će ga
jačati i slomit će silu egipatsku.
Naše čitanje nastavlja drugom Mojsijevom poteškoćom: kako će ga sunarodnjaci
prihvatiti? Kako se zove Bog otaca koji me šalje? Kod starih naroda za
obavljanje kulta bilo je nužno znati ime božanstva koje vjernici u kultu štuju.
Također se smatralo da ime otkriva nečiju bit i snagu. Mojsije svojim pitanjem
predusreće sumnje Židova u Egiptu koji će pitati, kakve je snage Bog koji nas
po tebi želi osloboditi ispod egipatskog ropstva? Bogu otaca ime je Jahveh.
Hebrejski oblik ovog imena ima dvije nijanse značenja: Ja sam onaj koji
prouzročujem nastajanje i nestajanje; Ja sam onaj koji ću biti tu, koji ću
pomagati. Bog time obećaje da će biti uz svoj narod na polasku iz Egipta, a u
prolazu kroz tuđe države i kroz pustinju u obećanu zemlju. To je Bog povijesti
i kontinuiteta. Ovo čitanje u našoj korizmenoj misi podsjeća nas da smo se
obratili i stalno se obraćamo Bogu koji nas je u život dozvao i koji stalno
ostaje s nama.
Psalam 103 je zahvalna pjesma Bogu milosrdnom i milostivom. Uzet je za pripjev
zato što se u njemu spominje kako je Bog Mojsiju objavio svoje putove i
sinovima Izraelovim svoja djela. Međutim, odnosi se i na nas, jer i nama Bog
otpušta sve grijehe naše, iscjeljuje slabosti, izbavlja život od propasti te nas
kruni dobrotom i nježnošću.
Svi
se na Mojsija krstiše u oblaku i u moru (1 Kor 10, 1-6. 10-12)
Događaje izlaska Pavao u ovom odlomku iznosi kao
opomenu krštenicima na disciplinirano ponašanje i odricanje. Starozavjetni
proroci uzimali su izraelsku zajednicu u hodu kroz pustinju kao sliku
obnovljenog Izraela (usp. Hoš 2, 16-17). Pavao u događajima izlaska vidi
također sliku kršćanskog krštenja i euharistije. Izraelci su prijelazom preko
mora bili oslobođeni od ropstva. Ovo oslobođenje Pavao zove "krštenje na
Mojsija u oblaku i u moru". Ono se odvijalo pod vodstvom Mojsijevim, a
oblak je bio znak Božje prisutnosti. Novozavjetni vjernici bivaju oslobođeni
grijeha krštenjem "na Isusa", to jest povezivanjem s Isusom raspetim
i uskrslim.
U r. 3-4 hranu i vodu koju su Izraelci dobivali u vrijeme prolaza kroz pustinju
zove Pavao duhovnim jelom i pićem. Duhovnim, zato što Izraelci nisu obrađivali
polja da bi dobili hranu niti iskopavali čatrnje da bi čuvali vodu od rijetkih
kiša. Pavao se ovdje služi rabinskom legendom prema kojoj je stijena s čudesnom
vodom putovala za Izraelcima po pustinji: "A pili su iz duhovne stijene
koja ih je pratila". Ta je stijena za Pavla slika Krista. Pod duhovnim
jelom i pićem Pavao ovdje misli euharistiju kao spomen gozbu Isusove smrti i
uskrsnuća, jer o njoj govori u slijedećem odlomku ovog poglavlja.
Značajan je r. 12 našeg odlomka: "Tko, dakle, misli da stoji, neka pazi da
ne padne!" Izvorno se to odnosilo na korintske vjernike koji su mislili da
nema idola pa mogu mirno sudjelovati na gozbama u čast idolima, a da time ne
smućuju "slabe" u vlastitoj zajednici. U našoj liturgiji to se odnosi
na svakog sudionika, jer nitko ne smije biti previše siguran u svoju ustrajnost
i krepost.
Krštenost na Krista i sudjelovanje na euharistijskoj gozbi i žrtvi potiču nas
na stalna obraćenje i donošenje plodova obraćenja.
Možda
će ubuduće ipak roditi (Lk 13, 1-9)
Događaj s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s
krvlju njihovih žrtava nije zabilježen u židovskoj povijesti, jer nije igrao
veliku važnost. Međutim, budući da su Galilejci podržavali partiju zelota koji
su nastojali silom istjerati rimsku vlast iz svoje domovine, očito je da su
prilikom nekog hodočašća pokušali učiniti nešto što je Pilat ocijenio kao
opasno po državu. Dao ih je smaknuti, a Isus iz tog događaja izvlači pouku o
potrebi obraćenja. U ono doba neki su teolozi podržavali pučko mišljenje da su
stradalnici morali biti teški grešnici, kad ih je snašla tako teška tragedija.
Isus pobija takvo mišljenje. Pobijeni Galilejci nisu grešniji od preživjelih.
Na njihovu slučaju očituje se Bog kao sudac svih ljudi. Zato je potrebno da se
svi obraćaju Bogu. Za obraćenje je ovdje upotrijebljen grčki izraz metanoia
koji znači preslaganje misli i vladanja, odabiranje pravih životnih vrijednosti
i vladanje u skladu s tim odabirom.
Isus odmah navodi drugi primjer osamnaestorice Jeruzalemaca na koje se srušila
kula. Ni oni nisu bili krivlji od ostalih sugrađana, a snašla ih je nenadana
smrt. Njihova nenadana smrt povod je da Isus sve potakne na obraćenje, jer ne
znamo kad nas može zadesiti smrt - bilo prirodna, bilo kao posljedica nesreće.
Parabola o neplodnoj smokvi izrečena je u toku Isusova putovanja u Jeruzalem.
Povijesno se odnosila na Jeruzalemce koji na Isusov poticaj nisu donosili
duhovne plodove. Povijesnim slušateljima ona je bila opomena na obraćenje, a u
vremenu Lukina pisanja ona je poziv kršćanima na donošenje plodova dostojnih
obraćenja. Smokvi su redovno potrebne tri godine da naraste do dobi kad može
rađati svojim plodovima. Ako dotle ne rodi, vjerojatno neće uopće rađati.
Vinogradar iz ove parabole moli gospodara za još jednu godinu strpljivosti. Po
Isusu Bog daje još jednu šansu ljudima, ali posljednju.
Prva dva primjera pokazuju kako se Isus zanimao za događaje svoga vremena i
religiozno ih doživljavao. Bili su mu prilika za novo podsjećanje na blizinu
Božjeg suda i na Božje vrhovništvo. Krivo bismo razumjeli Isusa kad bismo sve
nesreće gledali kao Božje pripuštenje ili kaznu za grijehe stradalih i živih. S
Isusom trebamo otvorenim očima promatrati svijet te nastojati da u tragičnim i
radosnim događajima doživljavamo dublje ovisnost o Bogu. Događaji bi nas
trebali poticati na obraćenje kao životni proces uvijek novog prianjanja uz
Boga i odustajanja od grijeha.
Parabola o neplodnoj smokvi ukazuje na Božju strpljivost: "... Možda će
ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je!" Bog ne uživa u
kažnjavanju grešnika nego strpljivo čeka da mu se obratimo i donesemo plodove
dostojne obraćenja. Međutim, njegov pravedni sud ipak
predstoji i nitko mu neće izbjeći. Primjer smokve koja crpi sokove iz zemlje a
ništa ne daje treba nas potaknuti na pitanje, da li u životu više dajemo ili
uzimamo - dakako dok smo u dobi i okolnostima kad možemo i trebamo davati.
Duhovnost 
