Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog..." (Prop 3,1.2). Ako za neki posao izostane njemu pripadajuće vrijeme onda najčešće ni taj posao ne bude valjano urađen. Premda se ljudi razlikuju po mnogo čemu, te je jednomu za nešto potrebno više a drugomu manje, ipak to nije presudno. Jer potrebno vrijeme za nešto uraditi ne diktira prvenstveno čovjek nego narav objekta, odnosno planiranog posla. Tako nitko ne može pretrčati 5000 metara za 10 sekundi, ali ima onih koji to mogu za 13-14 minuta. No i oni to nisu postigli odjednom nego je i za taj uspjeh bilo potrebno odvojiti dosta vremena i uložiti puno truda. To je čovjeku potpuno jasno, ali svejedno bi želio neke stvari dokučiti takorekuć preko noći. U toj želji dosta sportaša posegne za tzv. stimulativnim sredstvima, različitim drogama i medikamentima, odnosno onim što je jednom riječju znano kao doping. Osobito je to, u posljednje vrijeme prisutno kod bodybildera koji, uzimajući steroide, u kratkom periodu dobiju puno veću mišićnu masu nego bi to uspjeli redovitim putem. Ali opasnosti koje potom slijede su puno veće nego kod onih koji strpljivo vježbaju. Sve ovo se analogijom može primijeniti i na duhovnu razinu i u konkretnim se slučajevima potvrditi.

Budući da je moderno doba iznjedrilo brojne tehničke napretke znanstvenici su došli do toga da mogu sintetički proizvoditi ono što se u prirodi nalazi raspršeno i u manjim količinama na jednom mjestu prisutno. Steroidi su jedan od tako dobivenih proizvoda, a najpoznatiji su: muški i ženski spolni hormoni (testosteron i estrogen), vitamin D, kortizon, biljni kardiotonični steroidi itd. Oni prije svega - kako se može pročitati u medicinskim časopisima - ojačavaju sintezu proteina u stanicama, čija je posljedica rast staničnog tkiva (anabolizam), poglavito u mišićima. Na taj način oni povećavaju mišićnu masu i snagu. No, istovremeno nose brojne negativne posljedice po zdravlje: impotenciju, povećan srčani tlak, otkazivanje jetre, srca i bubrega. Osim toga popratni učinci mogu biti: ćelavost, paranoja, depresije i sl. Tijela ljudi koji su u mladosti uzimali ova sredstva u starosti nalikuju ispuhanom balonu.

U duhovnom životu je također potreban napor kao i u sportu. I zbog toga se čovjek već od djetinjstva odgaja, trenira, kroz vjeronaučnu pouku koju posreduju najprije roditelji, bake i djedovi, a potom vjeroučitelji. U cjelokupnom procesu nerijetko dolazi do prezasićenja ili različitih oštećenja i krivih pouka. Osobito se to primjećuje u vrijeme nakon krizme kada mladi, iako formalno ostaju članovi, praktično napuštaju Crkvu. Nije malo onih koji će se rado pohvaliti da su u mladosti bili ministranti i čitači u crkvi a danas uopće ne idu na misu. Na sve ovo Crkva mora voditi računa, jer se nekada stječe dojam kako je važno čovjeka nabildat raznim molitvama, odredbama i propisima, a istovremeno izostane ona emocionalna razina koja upućuje na potrebu svakodnevnog duhovnog napora kroz molitvu i konkretna djela.

Pored svaga rečenog, kod odraslih su katolika prisutni i drugi osobni steroidni oblici konzumiranja vjere. To su najčešće različita hodočašća i kojekakvi seminari na kojima se okupi šiš i goliš u potrazi za nekim duhovnim steroidom koji će zamijeniti sve ono uobičajeno potrebno u vjerskom rastu, a iza svega stoji zabluda da će oni najedanput biti dobri kršćani. Naravno da izuzetaka i ovdje ima ali praksa govori da su oni stvarno samo izuzetci. U svemu tome kada bismo htjeli odrediti kriterije koji razlikuju obične od steroidnih kršćana mobli bismo dosta toga nabrojiti no dovoljno je uputiti na praksu solidarnosti prisutnu već kod prvih kršćana. Ona zahtijeva svakodnevnu potvrdu i ne mogu je ostvarivati duhovni nezdravi ljudi. A oni koji samo koriste duhovne steroide, kao i na tjelesnom području, susreću se s realnom opasnošću oboljeti od različitih bolesti. Zato je prevažno vježbati se u duhovnom životu i stvoriti zdrave navike pobožnosti i djelatne kršćanske ljubavi.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik