odnosno neznatno više od četvrtine stanovnika Hrvatske, dok je npr. prijenos finala rukometnog Europskog prvenstva između Hrvatske i Francuske, prema istom izvoru, pratilo 34,9 posto građana. Taj podatak vrlo rječito govori kako su hrvatski građani doživjeli važnost smjene osoba na položaju predsjednika države, odnosno taj podatak govori kolika su očekivanja od novoga predsjednika koji, bez obzira na samu osobu Predsjednika, ima u Hrvatskoj po ustavu relativno sužen manevarski prostor djelovanja.

Smjena na položaju predsjednika države, koliko se to god medijski isticalo, napuhivalo i potenciralo, osim kad je riječ o stvarnoj promjeni ideološko-političke opcije, u demokratskim društvima spada u redovitosti, formalni je i rutinski čin koji po sebi za većinu ne donosi bitne promjene. U Hrvatskoj, koja vapi za vrlo trijeznim, stvarno demokratskim političkim i gospodarskim zaokretom, ta je smjena gotovo periferna kao što bi u sadašnjim okolnostima i u sadašnjim pravnim okvirima bila gotovo beznačajna i promjena koalicija u parlamentarnoj i izvršnoj vlasti. Hrvatsko društvo i hrvatska država, jer su još uvijek iznutra okovani, svoje stvarno ozdravljenje i svoje stvarno ustajanje na vlastite noge sada ne mogu ostvariti tek promjenama vladalačkih ili upravljačkih garnitura, bez obzira od koje od postojećih političkih opcija bile, već su za to potrebne puno dublje i korjenitije demokratske promjene.

»Hrvatska mora biti dom demokracije i ljudskih prava« - doslovno je rekao predsjednik dr. Ivo Josipović u inauguralnom govoru, i to bi potpisala najveća većina svih hrvatskih građana, no od toga verbalnog imperativa do ostvarenja u svekolikom društvenom životu, posebno u aktualnim hrvatskim prilikama, iznimno je težak i zahtjevan put. Bit prave demokracije uvijek je poštivanje volje većine uz stvarno poštovanje manjine ili manjina, a suvremeno hrvatsko društvo trajno se suočava s prevlašću, štoviše čak sa svojevrsnim terorom manjine nad većinom. Prevlast sadašnje ideološko-političke manjine, koja postoji u državnom, stranačkom i općedruštvenom sustavu, očiti je pokazatelj manjka prave demokracije. Naime, u pravoj demokraciji nema prave mogućnosti, što znači ni snaga, ni sredstava ni političke volje da bi manjina zavladala većinom, pa je očito da u suvremenome hrvatskom društvu ne samo da postoje i snage i sredstva i politička volja već je upravo na djelu nedemokratska praksa da manjina kroji sudbinu većini.

Izvor takvoga aktualnog stanja u suvremenome hrvatskom društvu, osim povijesnoga nasljeđa, u prvom su redu postojeće političke stranke, čak bez obzira na njihovu političku opciju. Ako u političkim strankama nema stvarne demokracije, onda je iluzija da takve stranke mogu izgrađivati stvarno demokratsko društvo. Zar nismo 2009. godine doživjeli nametanje stranačkoga vodstva većini u toj političkoj stranci po najboljoj staljinističkoj maniri - javnim glasovanjem? Zar nismo nedavno bili svjedoci brojnih »čistka« od nepoćudnih u više političkih stranaka jer nisu do poniženja poslušno slijedili upute i smjernice stranačkih vrhuška? U takvim okolnostima, dok su god političke stranke uvelike kopije bivše partije, niti je moguća stvarna unutarstranačka demokratizacija, niti je moguće da u stranačkoj hijerarhiji napreduje itko osim poslušnika, osim onih koji se dive mudrosti i veličini stranačkih vođa. Nije pritom problem što se na taj način same stranke zapravo dovode u stanje svoga vlastitog slabljenja i umanjenja svekolikoga svog potencijala, nego je glavni problem što zbog takvoga stanja birači nemaju zapravo koga birati, nemaju kome povjeriti odgovornost za vodstvo države. U sadašnjoj Hrvatskoj neće doći do stvarnih demokratskih pomaka dok se zakonom strankama ne nametne unutarnja demokratizacija: propiše obvezno pravo na postojanje unutarstranačkih frakcija i nametne obvezno biranje između više kandidata. Samo takvo zakonsko definiranje ustrojstva političkih stranka omogućilo bi da u strankama opstanu i do izražaja dođu stvarno sposobni, časni, perspektivni i samostalni ljudi te da stranačka većina ima između koga demokratski birati svoje vodstvo, a susljedno da i birači imaju stvarni izbor između kompetentnih ljudi različitih političkih opcija.

Kao smjernicu razvoja demokracije Predsjednik je inauguralnom govoru naveo »uključivanje što većeg broja građana u demokratske procese odlučivanja i nadzor vlasti«, s čime se također može složiti najveća većina, no ni to nije ostvarivo bez pravnog i zakonitog nametanja demokratizacije u političkim strankama i korjenite promjene postojećega izbornog zakonodavstva koje isključuje svaku mogućnost nadzora vlasti. Elementarno za nadzor vlasti jest da birači znaju kojoj su točno osobi dali svoj glas i da joj se, kao oni koji su joj dali mandat, mogu obratiti - a sve je to po sadašnjim zakonskim rješenjima nemoguće. Hoće li novi predsjednik - koji je nes(p)retno u inauguralnom govoru poistovjetio antifašizam i partizanski pokret, premda je povijesna činjenica da je na strani antifašizma u zapadnoeuropskom duhu bila i jest većina u hrvatskom narodu a ne tek partizanska manjina - stvarati ozračje za stvarnu demokraciju, poticati i nužne zakonske promjene bez kojih nije moguće ostvariti demokratizaciju političkih stranaka niti uspostaviti zakoniti nadzor građana nad nositeljima vlasti? Bude li novi predsjednik djelovao u tom smjeru, iskoristit će veliku povijesnu priliku da dade iznimno važan doprinos boljitku Hrvatske te će uživati potporu i većine katoličkih vjernika; a bude li samo deklarativno na strani demokracije, dat će svoj obol okovanosti Hrvatske. Hrvatsku čeka borba za demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila