Hrvatska riječ "korizma" dolazi od
latinske quadragesima. Tim su nazivom kršćani već prvih stoljeća označili
liturgijsko razdoblje priprave na Uskrs. U liturgiji uskrsne noći primani su u
puno zajedništvo Crkve tzv. pokornici koji su zbog javnih grijeha neko vrijeme
bivali isključeni od pričesti. Također su primani odrasli krštenici u Crkvu, a
već kršteni vjernici obnavljali su krsnu povezanost s Kristom raspetim i
uskrslim. Sve tri kategorije vjernika - pokornici, odrasli kandidati za krštenje
i već kršteni - postili su kroz 40 dana pred Uskrs, izuzevši nedjelje. Uskrsna
pokora, kojoj je post samo vanjski izraz, počinjala je na pepelnicu i
završavala na Veliki četvrtak.
Liječnici su u starini preporučivali post kao priliku da se organizam navikne
na oskudicu i time postane otporniji na bolesti. Misterijske religije i
židovstvo također su preporučivali svojim sljedbenicima post kao izraz
ovisnosti o božanskoj moći. Kršćanstvo je usvojilo disciplinu posta, ali je
svojim sljedbenicima dozivalo u pamet Isusovu opomenu proti formalističkog i
paradnog posta (usp. Mt 6, 12-18). Post kršćani gledaju kao osobnu pripravu na
žarču i sabraniju molitvu. Post je također priprava tijela i duha na krsno
otvaranje Duhu Svetom koji krštenike čini djecom Božjom. Post je i sredstvo za
očvrsnuće u borbi protiv zlih sklonosti u sebi. Post je prilika za štednju kako
bismo od ušteđenoga pomagali oskudnima.
Drugi vatikanski sabor odredio je da se čitanja i molitve korizmenog vremena
tako preurede da bolje dođe do izražaja priprava za krštenje, odnosno za obnovu
krsnih obećanja u liturgiji uskrsne noći. Saborska reforma naglasila je također
pokorničko obilježje korizme ne samo u smislu svladavanja vlastitih strasti
nego i u smislu pomaganja oskudnih.
Evanđelje ove nedjelje od starine iznosi Isusov 40 dnevni post u pustinji kao
pripravu za početak mesijanskog djelovanja. U ovoj godini imamo Lukin izvještaj
o tom događaju. Značajna je zborna molitva u kojoj prosimo da "godišnjom
proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo
njegov primjer." Krštenjem smo životno "naučili Krista" (usp. Ef
4, 20). U korizmi ga možemo i trebamo još dublje upoznati.
Izvede
nas rukom jakom i dovede nas na ovo mjesto (Pnz 26, 4-10)
Za prvo čitanje imamo odlomak Ponovljenog zakona
koji sadrži tzv. Malo povijesno vjerovanje Izraelaca. Ono je bilo propisano kao
sastavni dio žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova. Domaćin je trebao
stupiti pred svećenika s prvim plodovima žetve te ispovjediti da ih je ubrao od
rada na zemlji u koju je Bog doveo svoj narod. Svaki je domaćin imao recitirati
ovo Vjerovanje u prvom licu jednine kao da se njemu osobno i članovima njegove
obitelji događaju djela što ih je Bog nekoć izveo u povijesti cijelog naroda.
Posjedovanje obećane zemlje, miran život u njoj i mogućnost uživanja plodova
poljoprivrednog rada Izraelac je prema ovom Vjerovanju trebao gledati kao
ispunjenje Božjeg obećanja. Vjerovanje sadrži slijedeće elemente:
- nomadsko, bezzemljaško porijeklo Izraelaca (r. 5a);
- dozrijevanje plemena u narodu u Egiptu (r. 5b);
- obespravljenost Jakovljevih potomaka u Egiptu (r. 6);
- vapaj Bogu i uslišanje (r. 7);
- Božji spasiteljski zahvat: odlazak, useljenje, zaposjednuće obećane zemlje
(r. 8-9).
"Otac aramejski lutalac" u r. 5 je Jakov koji je bio nomad bez
domovine, a time i bez ljudskih prava u zajednici naroda. Reci 6-8 pokazuju
kako su raspršeni pojedinci u tuđoj zemlji postali svjesni svoje nacionalne
povezanosti. Iste nevolje produbile su u njima svijest ovisnosti o Bogu i jednih
o drugima. U r. 5 imamo jedninu "moj je otac bio", a u recima 6-9
množinu: "... tlačili su nas... vapili smo:.., dovede nas." Pojedinac
se osjećao baštinikom nacionalne povijesti. Uključenjem u narodnu i vjersku
zajednicu doživljavao je da je siguran, zaštićen, poštovan.
R. 8 sadrži pashalnu terminologiju: "... izvede nas moćnom rukom i
ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima." Ti izrazi
povezuju blagdan žetvene zahvale s Pashom. Značajan je u r. 9 izraz: "...
zemlju kojom teče med i mlijeko". Sveta zemlja po plodnosti se ne može
mjeriti s Egiptom i Mezopotamijom, ali za Izraelca njome teče med i mlijeko
zato što je ona Jahvin dar savezničkom narodu Izraelu. U skromnim plodovima
rada starozavjetni je vjernik gledao znak materijalnog i duhovnog obilja koje
može garantirati jedini Bog.
Ovaj odlomak uzet je u današnju liturgiju zato što Isus u suprostavljanju
napasniku podsjeća na Božju brigu za Izraelce u toku hoda kroz pustinju.
Zaštitnik
onih što žive pod šatorom
Psalam 91, iz kojega je današnji pripjev, je
mudrosna pjesma Bogu koji ne dopušta da se nevolja prikuči šatoru svih koji se
na njega oslanjaju. Podsjeća na vrijeme nomadskog selenja od ispaše do ispaše,
kad su obitelji živjele pod šatorima i bile izložene zvijerima, prirodnim nepogodama,
razbojnicima i vojsci. Takvima je Bog zaklon i utvrda. Oni počivaju u sjeni
Svevišnjega. Preko nadahnutog pjesnika obećava im Bog da će ih nositi na
rukama, kako se ne bi na putu spoticali (r. 12). Taj redak naveo je davao Isusu
pri pokušaju da ga nagovori na preuzetno pouzdanje u Boga. Isus nije nasjeo
napasniku a s njime nastojmo i mi ne nasjedati.
Ustima
ispovijedati i srcem vjerovati (Rim 10, 8-13)
Ovo je dio šireg odsjeka o nevjeri Izraela, koji je
otvrdnuo na misionarsko propovijedanje, kako bi ušla punina pogana (Rim 3-11).
Izrael ne prihvaća ponudu novog načina stjecanja opravdanja ili prijateljstva s
Bogom u Kristu. Ne priznaje da je Zakon u Kristu ispunjen te da zato više nije
obavezan kao u starozavjetno doba. U ovom odlomku Pavao dokazuje iz Pisma novi
način stjecanja opravdanja: po vjeri u Krista raspetog i uskrslog.
Deuteronomističku dogmu o bliskosti Božje riječi vjernicima koji je mogu
primjenjivati na svoj svagdanji život (usp. Pnz 30, 12-14) Pavao primjenjuje na
sve koji slušaju propovijedi novozavjetnih misionara. "U ustima tvojim i u
srcu tvome" (r. 8) znači da se o riječi Božjoj može među vjernicima
govoriti te o njoj u srcu razmišljati. Pavao takvu riječ Božju naziva
"Riječ vjere". Time podsjeća na osnovnu poruku Rim i Gal: čovjek se
opravdava vjerom u Krista Isusa, bez djela Zakona. U recima 9-12 današnjeg
odlomka objašnjava što znači vjerovati u Krista: treba ustima ispovijedati da
je Isus Gospodin i srcem vjerovati da ga je Bog uskrisio. To je podsjećanje na
krsno priključenje Kristu i Crkvi. Odrasli kandidati trebali su, nakon dostatne
pouke, ispovjediti vjeru Crkve: " Isus je Gospodin!" Nije bilo
dovoljno samo ustima izgovarati zajedničko Vjerovanje. Trebalo je - onda kao i
sada - osobnom vjerom prihvatiti da je Bog smrt i uskrsnuće Isusovo učinio
spasenjskim događajem koji se tiče svih ljudi. U r. 10 sinonimni su izrazi
"...srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava." Ovdje
se pod spasenjem misli početak milosnog života, uključenje u sinovstvo Božje.
Dakako da će kasnijim životom trebati uskladiti moralni život s darovanim
spasenjem. Priznati Isusa za Gospodina značilo je prvim kršćanima priznati da
se njegova uskrsna proslavljenost blagotvorno odražava na milosni život
krštenika. Isus je Gospodin koji je gospodar.
Kod krštenika koji prihvaćaju Vjerovanje Crkve i gospodstvo Isusovo nisu više
važne nacionalne i rasne podjele: "Nema, uistinu, razlike između Židova i
Grka, jer jedan je Gospodin sviju" (r. 12). Koliko je s ovim spojiva
podjela kršćana na konfesije, narodnosti i krajevnu pripadnost? Da li nam je
Isus zaista Gospodin sviju?
Duh
ga četrdeset dana vodio pustinjom (Lk 4, 1-13)
Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao
Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika iz
Izaijine knjige. Događaj današnjeg evanđelja uslijedio je odmah nakon krštenja.
Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se izbliza pripravi za mesijansko
djelovanje. Luka na početku današnjeg događaja kaže da je Isus bio "pun
Duha Svetoga" te da ga je Duh kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u
osami prihvatiti Božju vladavinu nad sobom prije nego što počne propovijedati
obraćenje zato što se približilo Božje kraljevstvo ili vladavina. Kroz 40 dana
proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom:
ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike.
U prikazu Isusove kušnje Luka stavlja dvaput đavlu u usta riječi: "Ako si
sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruh... baci se odavde dolje" (r. 3
i 9). Kod druge kušnje davao pokušava nagovoriti Isusa da mu se pokloni, kako
bi kao đavlov delegat imao vlast nad "svim kraljevstvima svijeta" (r.
5-6). U sve tri kušnje u pitanju je iskrivljena slika Mesije i Isusova
poslušnost Ocu. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, te vjerojatno nekih Židova i
pogana u vremenu misijskog djelovanja Lukine Crkve, Isus nije Mesija koji bi
činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku
službu da pod svaku cijenu zadivljuje izvanrednim djelima. Odbija napast kruha,
vlasti i plivanja na lovorikama zato što svoj autoritet nikako ne želi
upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan. Isus odgovara
citatima iz Ponovljenog zakona koji se odnose na prolaz Izraela kroz pustinju.
Kao što su oni bili iskušavani u svojoj vjernosti Bogu savezniku, tako i on
biva iskušavan. Oni su, međutim, podlegli a on se uspješno suprostavlja
napasniku. Lukina verzija prve kušnje razlikuje se u broju kamenja koje Isus
treba pretvoriti u kruh: "Reci ovom kamenu"... (Lk); "Reci da
ovo kamenje" (Mt). Isus bi trebao samo jedan kamen pretvoriti u kruh da
utaži svoju glad. Odgovara izrekom iz Pnz 8, 3 da čovjek ne živi samo o kruhu.
Iako su Izraelci u pustinji čeznuli za egipatskim loncima, na koncu ih je ipak
hranio Bog svojom hranom: manom i prepelicama. Suprotno od njih, Isus ne
prigovara i odbija napast. Njegov odgovor uključuje vjeru da će ga Bog već
nahraniti, kad uzdigne svoj pogled dalje od pustinjskog kamenja.
U drugoj kušnji Isus biva potican da prizna vrhovništvo nekog drugog, mimo
Božjega. Mojsije je opomenuo Izraelce da se ne klanjaju nikom drugom osim
jedino Bogu, upravo kad su počeli podlijegati poganskim božanstvima. Isus
odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo
nastupa poslušnošću Ocu - Mesijinom poslušnošću prije svega, a onda i pozivom
svima ljudima da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju.
Matej je kušnju skakanja s hrama stavio na drugo mjesto, a poklon đavlu na
posljednje. Luka je taj redoslijed izmijenio: treća kušnja je poticaj na
preuzetno oslanjanje na Boga skakanjem s hramskog vrha. U Jeruzalemu će
Mesijina služba doživjeti vrhunac. Prema Luki, hod u Jeruzalem je hod u smrt po
kojoj je Isus vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Patnik. Zato Luka kušnju s
Jeruzalemom ostavlja za kraj. Njome davao traži od Isusa da postane Mesija
pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju. U ono su doba ljudi
vjerovali da su Božji poslanici tim impozantniji što više izvanrednih djela
učine. Odbivši da Boga tako "iskušava", Isus uči da nitko ne smije
očekivati od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalu maštu.
Luki je vlastita zaključna primjedba: "... davao se udalji od njega do
druge prilike". Ta će "prilika" nastupiti za vrijeme muke.
U ovom događaju imponira Isus koji se postom i molitvom sprema za mesijansko
djelovanje. Imponira i zato što odbija izvanredna i čudesna djela kojima bi
brže "osvojio" ljude za sebe, ali ne za svoga Oca. Dok se u korizmi
pokorom pripravljamo na obnovu krsnog saveza, nastojmo s Isusom biti poslušni
Ocu i odbacivati sve što izgleda izvanjska parada u našem ljudskom i vjerničkom
življenju.
Duhovnost 
