Danas i kroz slijedeće dvije nedjelje imamo za
evanđelje Isusov govor na gori koji je kod Luke zapravo govor na ravnici. Matej
i Luka sabrali su u taj govor Isusove izreke iz različitih zgoda da na jednom
mjestu iznesu smjernice za moralni život Isusovih sljedbenika. Isus na početku
tog govora naziva blaženima siromahe i tvrdi da je već sada njihovo kraljevstvo
nebesko. Ti siromasi su vjernici koji svoju životnu sigurnost ne grade na
ljudima i zemaljskim dobrima nego na Bogu. Još više, Isus je takav siromah koji
vjeruje da je u svakoj životnoj situaciji moguće ostati otvoren Bogu te se ne
da zarobiti od veza s ljudima ni od potreba za materijalnim standardom.
Za današnje evanđelje imamo Lukinu verziju blaženstava koja su kod njega
razdijeljena na četiri "blago" i četiri "jao". Blago
siromasima, gladnima; uplakanima i progonjenima zbog vjere a jao bogatima,
sitima, uvijek nasmijanima i pohvaljivanima. Svi blaženi su podvrsta siromaha i
svi "prokleti" su podvrsta bogataša.
Za prvo čitanje imamo Jeremijin mudrosni tekst o grešnom oslanjanju na ljude:
"Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra mišicom i
srce svoje odvraća od Gospodina!" To je iskustvo proroka koji je kao
čovjek osjećao potrebu podrške od strane rodbine i prijatelja pa su ga ostavili
na cjedilu. Prorok se naime tužio da ga je Bog "zaveo" pozivom na
svoju službu te da ga "svatko ismijava" (usp. Jr 20, 7).
Tako nas današnja čitanja zovu na preslaganje stava prema ljudima i
materijalnim dobrima. Priznajemo da ne možemo bez bližnjih niti bez krova nad
glavom i kore kruha. Ipak, kao vjernici ne bismo svoju životnu sigurnost
trebali graditi na ljudima i materijalnim dobrima. Oslonimo li se u svemu na
Boga, bit ćemo kao "stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje
vrijeme plod donosi", kako kaže današnji pripjevni psalam. Na to nas
podsjeća i popričesna molitva: »Gospodine, uživali smo u nebeskoj gozbi. Daj
nam vazda čeznuti za onim što nam život čini pravim životom.«
Slabo
tijelo smatra mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća (Jr 17, 5-8)
Za razumijevanje ovog na oko mizantropskog
Jeremijina teksta potrebno je podsjetiti se na vrijeme i prilike Jeremijina
djelovanja. Prvih 25 godina svoga djelovanja bio je prorok utjehe medu ostacima
sjevernih plemena koji su očajavali nad rasulom domovine i smatrali da ih je
Bog ostavio. Jeremija ih je poticao na obraćenje i obećavao povratak sužanja.
Posljednjih 20 godina djelovao je u Jeruzalemu najavljujući iz početka opasnost
sa sjevera, a onda i razorenje grada i hrama od strane Babilonaca. Jeruzalemci
su vjerovali da je radi kovčega saveza sveti grad neosvojiv a hram nerazoriv.
Jeremiju su kritizirali da je loš rodoljub i poricali mu da govori u ime Božje.
Jeremija je nekoliko puta došao u krizu zvanja, pokušao prekinuti s proročkim
djelovanjem, ali je osjetio unutarnje nezadovoljstvo i vratio se proročkom
pozivu. Trebalo bi pročitati njegove ispovijesti u Jr 15,10-21 i Jr 20,7-18. Iz
njih se vidi da je Jeremija bio osjećajan muškarac, željan dobra društva i
prijatelja.
»Proklet čovjek« i »blagoslovljen čovjek« su starozavjetni načini za izricanje
sreće i nesreće. Jeremija, oslonjen na osobno iskustvo, najavljuje nesreću
osobama koje se uzdaju isključivo u ljude, »slabo tijelo smatraju mišicom«. Za
»tijelo« ovdje stoji hebrejski izraz basar koji označuje ljudsku osobu ukoliko
je podložna bolesti, smrti, zloći i grijehu. »Mišica« je ovdje slika za
ratnika, hrabra branitelja. Tko se nada životnoj sigurnosti samo od prolaznih i
nepouzdanih ljudi, bit će nesretan na dug štap. Ovdje se radi o takvom
oslanjanju na ljude da čovjek zaboravi Boga: »... i srce svoje od Gospodina
odvraća!« Sree je čovjekova savjest, intimno unutarnje »ja«.
Grešno je tako se oslanjati na ljude da iz srca istjeramo Boga.
Takvom čovjeku prorok najavljuje da će biti kao drač u pustinji, osuđen je da
uvene i nestane.
Jeremija najavljuje sreću čovjeku »kome je Gospodin uzdanje«. On je kao stablo
zasađeno uz potok, jer će u vrijeme suše imati dovoljno vlage. Jeremija ovo
piše u Palestini gdje kiša ne pada tako često kao kod nas. »U sušnoj godini
brigu ne brine, ne prestaje donositi rod.« Ovo je slika za vrijeme krize i
nesigurnosti. Tko se u Boga uzda, ostaje staložen i u vremenu krize: Bog mu je
vjeran.
Krist
uskrsnu, prvina usnulih (1 Kor 15,12.16-20)
U petnaestom poglavlju Prve Korinćanima Pavao
razvija dogmatsku nauku o uskrsnuću Krista i svih na Krista krštenih. Počinje
od pojma »evanđelja« koje je primio i Korinćanima navijestio. Evanđelje je:
Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po
Pismima i ukazao se službenim svjedocima. » Ili dakle ja ili oni: tako
propovijedamo, tako vjerujete« (r. 11).
Od dvanaestog retka kojim počinje današnje čitanje Pavao odgovara na poteškoću
Korinćana koji kao obraćeni Grci imaju problema s oživljavanjem tijela.
Filozofi Grka smatrali su da je tijelo zatvor duše i mudracu je najveća sramota
što mu je duh zatvoren u pokvareno tijelo. Na tu teškoću se odnosi Pavlovo
pitanje: »Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki medu
vama govore da nema uskrsnuća od mrtvih?«
Za Pavla i ostale apostole Kristovo uskrsnuće je temelj evangelizacije,
krštavanja, propovijedanja i Crkve. Krštenjem vjernici bivaju egzistencijalno
povezani s Kristom raspetim i uskrslim. Tada im se opraštaju grijesi. Da Krist
nije zbiljski uskrsnuo, krštenje ne bi bila valjano, grijesi ne bi bili
oprošteni, vjera bi bila bespredmetna.
"Oni koji usnuše u Kristu" su pokojni krštenici. Umr1i su s vjerom da
su u krštenju primili klicu besmrtnosti i da će o uskrsnuću mrtvih ustati na
život vječni.
"Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih
ljudi" (r. 19). Ufanje je ovdje izraz za smisao zemaljskog putovanja: s
pouzdanjem u Krista kročimo kroz godine zemaljskog proputovanja, ali se nadamo
nebeskoj domovini. "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih" je
usklik i ispovijest vjere. Pavao je u tom osvjedočen i tko umire kršten na
Krista, o uskrsnuću mrtvih, kad se "usnuli" dignu iz grobova, pridružit
će se Kristu u nebeskoj slavi.
"Side s Dvanaestoricom" (r. 17) - s gore
na kojoj je proveo noć u molitvi i ujutro izabrao Dvanaestoricu između učenika
koji su pošli za njim. Zaustavlja se Isus na ravnici i upućuje govor učenicima,
a preko njih i svima ljudima.
Za Lukinu verziju blaženstva treba se sjetiti Isusove nastupne propovijedi u
Nazaretu. Tada je Isus rekao da se osjeća pomazanim Duhom, poslanim siromasima
te poput Ilije i Elizeja upućenim ljudima izvan svoga zavičaja. On je siromah
Božji koji uprisutnjuje kraljevstva Božje. Svoje učenike zove blaženim
siromasima i najavljujem im da je već sada, - dok idu za njim - njihovo
kraljevstvo nebesko. U Lukinu evanđelju Isus posvećuje posebnu pažnju
socijalnim siromasima, što vidimo iz parabole o bogatašu i Lazaru (16, 19-31).
Ovo blaženstvo pretpostavlja da su se upravo ljudi iz siromašnih slojeva
odazvali među Isusove učenike. Isus ne obećava siromasima da će postati bogati
nego da imaju udjela u Božjoj vladavini, da mogu kao siromasi učiniti smislenom
svoju zemaljsku egzistenciju ako se oslone na Boga. Svakako da on kod ovih
siromaha pretpostavlja spremnost na slušanje riječi Božje i prihvaćanje volje
Božje, jer je u tome bit Božjeg kraljevstva.
Gladni su podvrsta siromaha, jer im manjkaju osnovna dobra za normalan ljudski
život. Bog nasićuje ne samo u smislu otklanjanja fizičke gladi nego i u
dubljem, egzistencijalnom smislu. Materijalna oskudica slika je i znak
otvorenosti za Boga te duhovnog zasićenja koje dolazi s već započetim ali još
nedovršenim kraljevstvom Božjim.
Isus proglašava blaženima one koji sada plaču i najavljuje da će se u
eshatonskoj budućnosti smijati. Izrael je plakao nad nacionalnim katastrofama i
patnjama pojedinaca (Ps 137) a smijao se prilikom povratka iz sužanjstva (Ps
126). Plač biblijskog vjernika izražava doživljenu osobnu ili opću nesreću, a
smijeh je izraz pomilovanosti i spašenosti. To nije pobjednički smijeh moćnika,
nego unutarnja radost onih koji u patnji imaju pred očima Boga koji pobjeđuje
zlo i osmišljava nevolje.
Četvrto blaženstvo možemo prevesti imperativom: "Budite sretni kad vas
zamrze ljudi, kad vas izopće, kad vas osramote i ozloglase zbog Sina
čovječjeg." Formulacija ovog blaženstva uvjetovana je iskustvom progona
prvih kršćana; i to od strane Židova, jer su Židovi izbacivali iz sinagoge a
time krštene sunarodnjake lišavali socijalne pomoći koju sinagoge daju svojim
pripadnicima. Kršćani su se u tome izjednačavali s osporavanim prorocima iz SZ:
pravi su proroci upravo oni koji bivaju osporavani a nastavljaju biti poslušni
Bogu. Za "poskakujte" u r. 23 stoji isti grčki izraz kojim je u Lk 1,
44 predstavila radosno poskakivanje svoga još nerođenog sina pri susretu s
Isusovom majkom. Ta je radost mesijanskog vremena, radost spasenja koje dopire
do ljudi ondje gdje jesu i onakvih kakvi jesu.
Bogataši su za eshaton nesretni zato što sada imaju utjehu svoju. Ovo možemo
bolje razumjeti iz parabole o ludom poljoprivredniku koji se bogati sebi a ne
Bogu (usp. Lk 12, 13-21). Slično bogataš je "primio svoja dobra", a
Lazar zla. Uživao je kao da ne postoji Lazar u čirevima pred njegovim vratima.
Grešno i samodostatno siti su podvrsta grešno bogatih. Siti misle da će im
zauvijek biti dostatna zasićenost materijalnim dobrima, a Isus uči da čovjek
treba više od kruha i pića za pravi život (usp. Lk 4, 4).
Luka nema ništa protiv zdravog ljudskog smijeha. Lukin Isus osuđuje, međutim,
smijeh samozadovoljstva i samodostatnosti. Oni koji se sada grešno smiju,
proplakat će u eshatonu kad ustanove da su se na prazno radovali.
U r. 26 naglasak je na "svi": "Jao vama kad vas svi budu
hvalili!" Tako su u SZ laskali lažnim prorocima vjernici koji su tražili
proročanstva u skladu sa svojim željama.
Svi ovi "jao" nisu definitivna osuda ljudi koji žive u ovakvom
stanju. To je proročki poziv na obraćenje i kajanje.
Slušajući ovo evanđelje, molimo od Gospodina Isusa snagu da svoju životnu
sigurnost ne gradimo na slabim ljudima ni na materijalnim dobrima.
Duhovnost 
