U današnjem prvom čitanju, koje pripravlja na
događaj iz evanđelja, imamo poziv Izaiji na proročku službu. Poziv se događa u
hramu, vjerojatno za vrijeme miomirisne žrtve. Izaija čuje raspravu za vrijeme
"zasjedanja nebeskog dvora" na kojoj se spominje potreba Božjih
poslanika. Javlja se: "Evo mene, pošalji mene!" U evanđelju nakon
obilnog ribolova Isus zove učenike koji ostavljaju dotadašnji poziv i polaze za
njim. Zove ih da bi ih slao još prije svoje muke i smrti na propovijedanje
kraljevstva Božjega među Židove, a poslije smrti i uskrsnuća među sve narode.
U drugom čitanju Pavao izjednačava svoje viđenje uskrslog Krista s ukazanjem
Dvanaestorici i na tome viđenju temelji svoj poziv za misionara pogana:
"Ili oni ili ja: tako propovijedamo, tako vjerujete!" Tako se u
današnjim misnim čitanjima susrećemo s pozivom na učeničku i apostolsku službu.
Taj poziv uključuje odmah i poslanje iz kojeg je nikla Crkva kao velika
zajednica odazvanih i poslanih. U popričesnoj molitvi zahvaljujemo što se
pričešćujemo od istog kruha i iste čaše te molimo da kao Crkva "životom
budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta."
Poziv
i poslanje starozavjetnog proroka (Iz 6, 1-8)
Cijelo šesto poglavlje donosi poziv Izaije, a naše
današnje čitanje odabire glavni dio tog izvještaja. U izvorniku se poglavlje
dijeli na četiri strofe koje su razvidne po literarnoj strukturi i sadržaju:
reci 1-4 govore o viđenju u jeruzalemskom hramu, r. 5-7 prikazuju Izaijinu
svijest grešnosti, r. 8-10 sadrže poziv i poslanje, r. 11-13 nagoviještaju
proroku da će Izrael biti odveden u sužanjstvo, ali će "panj njihov biti
sveto sjeme".
Viđenje se događa godine 740. pr. Kr., u istoj godini kad je umro Uzija koji je
ojačao obranu Jeruzalema, reorganizirao vojsku i pospješio razvoj poljoprivrede
u svom kraljevstvu. Izaija je djelovao za vrijeme trojice jeruzalemskih
kraljeva te doživio propast sjevernog kraljevstva godine 721. pr. Kr.
Izaija je vjerojatno bio na hramskim vratima za vrijeme miomirisne žrtve koja
se jedina prikazivala u svetom zdanju a sve ostale prikazivale su se u
dvorištu. U r. 4 on priznaje da se "dom napunio dimom". Dok se u
hramu odvija zemaljska liturgija, Izaija čuje kako anđeli naizmjenično pjevaju
"Svet, svet, svet Jahve nad vojskama?" To je superlativ, a
"svet" znači "drugačiji od materijalnog svijeta". Kasnije
će Izaija u svojim propovijedima Boga često zvati Svecem Izraelovim.
Ispunjenost zemlje i neba Jahvinom slavom je Božja posvudašnja prisutnost i
stabilnost uslijed promjenjivih povijesnih događaja. Ljudi i priroda se
mijenjaju, ali Bog ostaje uz zadanu riječ. "Jahve nad vojskama" je
gospodar nebeskih zvijezda koje su pogani Izaijina vremena štovali kao
božanstva. Patres kojega posljedice Izaija opaža na dovracima i pragovima (r.
4) nastaje od glasa anđela koji pjevaju. To je reakcija prirode na objavu koja
se događa.
Svijest grešnosti prilikom viđenja odražava Izaijinu ispovijest da se nije
laktao za proročkim zvanjem. Osjećao se nesposobnim, ali ga je Jahve očistio i
osposobio. "Narod nečistih usana" je grešni narod nad kojim se Izaija
ne uzdiže. Pripadnik je naroda iz kojega se ne može i ne želi isključiti ni kad
je riječ o zajedničkoj grešnosti. "Žrtvenik" koji se spominje u r. 6
je oltar miomirisa na kojem je bilo stalno žara. U SZ vatri se pripisuje moć
kaljenja, čišćenja, brisanja (usp. Br 17, 11-13 i dr.). Moralno očišćen, Izaija
može dalje pratiti sjednicu nebeskog dvora i razumjeti riječi: "Koga da
pošaljem? Tka će nam ići?" Ovaj nam može se razumjeti kao Božje
savjetovanje s dvorjanima ili kao "plural veličanstva", jer su u
starini monarsi sebi govorili "Mi". Samo pitanje pokazuje da Bog
traži ljudske suradnike za izvedbu svoga plana o ljudima.
Izaijin odgovor: "Evo me, mene pošalji" izraz je svijesti da on slabi
čovjek može pridonositi ostvarenju Božjeg plana u prilog ljudima. Izaija se
odmah stavlja na raspolaganje, ali je ovu odluku mora uvijek iznova donositi;
kad se suočavao s poteškoćama. Njegova sloboda uključivala je i mogućnost
odbijanja. Prihvativši proročki poziv, dobio je i novu vrstu slobode te snagu
da izvršava ono na što ga Bog šalje.
Ukaza
se i meni (1 Kor I5, 1-11)
U 25. poglavlju Prve Korinćanima Pavao je odgovorio
na poteškoću krštenih Grka u vezi s uskrsnućem Krista i budućim tjelesnim
uskrišenjem svih ljudi. Njima je ta istina vjere izgledala neprihvatljiva,
vjerojatno zato što su u duhu ondašnje stoičke filozofije tijelo smatrali
zatvorom duha pa bi novi povratak u tijelo značio povratak u zatvor.
Pavao ih najprije podsjeća na "Evanđelje" koje im je predao. To
Evanđelje glasi: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu
treći dan pa Pismima; ukaza se? Ovdje "evanđelje" znači kerigmatsku
formulu ili bitni sadržaj misionarskog naviještanja među Židovima i poganima.
Tog sadržaja drže se svi misionari. " Po Pismima" znači da se smrt i
uskrsnuće Kristovo u skladu s Pismom vrednuju kao ključni spasenjski događaji
koji se tiču svakog čovjeka. Isus je po smrti i uskrsnuću ušao u stanje proslavljenosti
iz kojega može spašavati. Zato njegovi misionari naviještaju evanđelje i
krštavaju one koji povjeruju (usp. Mt 28, 18-20).
Uskrslog i proslavljenog Krista nisu vidjeli svi koji su se tih dana zatekli u
Jeruzalemu nego samo odabrani svjedoci. Prvi na popisu onih koji su ga vidjeli
je Kefa ili Petar, zatim ostali članovi zbora Dvanaestorice, pet stotina
"braće" (tj. vjernika), Jakov i najposlije - Pavao.
Za ukazanje Petru i sebi Pavao upotrebljava grčki aorisni oblik ofthe koji
znači: "Prouzroči da bude viđen." Ne radi se o iluziji ili pobožnoj
želji nego o zbiljskom doživljaju koji je preokrenuo ustrašenu Jedanaestoricu u
svjedoke proslavljenog Gospodina.
Pavao priznaje da je prije ukazanja Uskrslog progonio Crkvu Božju i za to se
kaje, ali na tom ukazanju temelji svoje zvanje misionara pogana. U Gal 2, 8 on
zahvalno ističe braneći prava krštenih pogana u Crkvi: "Onaj koji je bio
na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među
poganima!" U odazivu pogana na vjeru Pavao je doživljavao Božju potvrdu
svoga misionarskog djelovanja i uvjerenja da ima zbiljsko zvanje, da se nije
ugurao u službu koju obavija. U našem današnjem odlomku jednako zahvalno
ističe: "Njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna; štoviše, trudio sam
se više nego svi oni!" Znao je da mu Petar i jeruzalemska grupa
"pružaju desnicu zajedništva" (Gal 2, 9) odobravajući i priznavajući
njegovo djelovanje. Ipak, u našem odlomku ne pripisuje svome zalaganju
apostolski uspjeh pa zato dodaje: "Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom!
"
U zaključnom uskliku: "Ili ja ili oni: tako propovijedamo, tako
vjerujete" vidi se potreba jedinstva u vjerskom naučavanju, ali i u
življenju organizirane crkvenosti. Zato se na ovo čitanje odnosi prošnja iz
današnje popričesne molitve da "životom budemo jedno u Kristu i u radosti
plodni za spasenje svijeta".
Ostaviše
sve i pođoše za njima (Lk 5, 1-11)
Luka je otpočeo prikaz Isusova mesijanskog
djelovanja nastupom u nazaretskoj sinagogi o kojem smo razmišljali posljednje
dvije nedjelje. Nakon toga prikazuje Luka jedan Isusov "radni" dan u
Kafarnaumu gdje je bio lijepo primljen (4, 31-44). Iako je u toku Isusova dana
pokazao kako je Isus boravio u Šimunovoj kući te mu izliječio punicu od ognjice,
u današnjem odlomku Luka prikazuje poziv Šimunu i njegovim drugovima u
ribarskom poslu Jakovu i Ivanu. Glavno lice zgode je Šimun koji je u vrijeme
Lukina pisanja već bio podnio mučeničku smrt, ali je Luka sa svojim povijesnim
čitaocima vjerovao da Šimunova služba na neki način i dalje postoji u zajednici
Isusovih sljedbenika.
U r. 1 današnje zgode izraz "dok se jednom oko njega narod gurao da čuje
riječ Božju" pokazuje da se Crkva sabire riječju Božjom. Izraz
"jednom" odaje da je Luka namjerno u ovaj kontekst povezao obilan
ribolov, Isusovo propovijedanje mnoštvu i poziv Petru. Od dviju lađa Isus
odabire Šimunovu da iz nje mirno propovijeda mnoštvu koje je ostalo na obali.
"Proučavaše" je imperfekt koji pokazuje da se radilo o dugačkom
poučavanju te da je kroz sve to vrijeme Isus upotrebljavao Petrovu lađu za
ambon. Time Luka ističe Petrovu ulogu u prvoj Crkvi. Nakon pouke mnoštvu Isus
predlaže Petru da usred bijela dana, kad nitko "normalan" ne lovi na
pučini jezera, otisne lađu na pučinu i baci mreže za lov. Petar odvraća da su
se uzalud trudili po noći koja je normalno vrijeme lova pa nema izgleda da će
po danu nešto uloviti. On pri tome Isusa oslovljava s "Učitelju" što
je naziv poštovanja koji podsjeća na čudesno ozdravljenje u kafarnaumskoj sinagogi
i u Petrovoj kući. Petar je stanovnik Kafarnauma gdje su strani ljudi počeli
vjerovati u Isusa. Zato on izjavljuje da će na Učiteljevu riječ baciti mreže.
Ulov je bio tako obilan da su ribari morali pozvati kolege s obale iz druge
lađe. Napunili su obje lađe. Luka izostavlja divljenje mnoštva s obale, jer mu
je u središtu pažnje Petar.
On pada do nogu Isusovih u znak svoje nedostojnosti i Učiteljeve veličine. Zove
Isusa Gospodinom, što je naziv za poslijeuskrsnog, proslavljenog Isusa. On je
za Petra već prvih dana svoga mesijanskog djelovanja Gospodin po kojem Bog čini
izvanredna djela i koji je sama svetost. Petar se osjeća nedostojnim grešnikom
i moli Isusa da odstupi od njega grešnika. U ovim Petrovim riječima prisutna je
aluzija na izdaju u toku muke. Kod posljednje večere Petar se hvalio da neće
ostaviti Učitelja, a onda ga izdao na upit sluškinje, da nije i on od njegovih
učenika. Isus se tada obazro i pogledao ga, a Petar izašao van i gorko zaplakao
(usp. Lk 22, 33-34. 54-62). Petar je za Lukinu Crkvu obraćeni grešnik s kojim
Isus računa. Upravo to imponira Lukinim povijesnim čitaocima na Isusu. Ako je
jednom obraćenom grešniku mogao povjeriti službu utvrđivanja braće u vjeri,
računa sa svim krštenicima koji su obraćeni grešnici i traži da oni tako
održavaju svojim životom Božju dobrotu da ljudi požele obratiti se među Isusove
sljedbenike.
Tek u r. 9 našeg odlomka Luka izvještava tko su bili Petrovi kolege na lađi:
Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi. U Djelima apostolskim, koja je također napisao
Luka, Jakov se spominje kao prvi Apostol pogubljen za svoju vjeru (12, 2). U Lk
9, 51-56 opisuje se prijedlog Ivana i Jakova da Isus dadne spaliti
negostoljubivo samarijansko selo zato što tamošnji stanovnici nisu primili
Isusa i Dvanaestoricu kad su bili na proputovanju za Jeruzalem. Ova su dva
brata bili eksplozivni pa ih je Isus ipak pozvao među Dvanaestoricu. Petar je
bio plašljiv pa ga je učinio pročelnikom zbora Dvanaestorice.
Iako su trojica svjedoci čudesnog ribolova, Isus se obraća samo Petru: "Ne
boj se! Odsada ćeš ljude loviti!" Ovdje "loviti" znači spašavati
od opasnosti da se utope. Glagol zogreo koji je ovdje upotrijebljen znači
"živa uhvatiti, zarobljenu život pokloniti, nekoga u životu
sačuvati". Tim glagolom u prijevodu Sedamdesetorice izražena je spašavanje
od sigurne smrti (usp. npr. Pnz 20, 16 Jš 2, 13 i dr.) Služba Petra i ostalih
misionara nije dakle u lukavom primamljivanju ljudi u mreže Crkve i religije
nego u uključivanju svih ljudi u spasenje koje je dostupno u Kristu.
Petar i dva Zebedejeva sina ostavljaju lađe na kopnu i odmah polaze za Isusom.
Ovakav "odlazak" pretpostavlja obraćenje Isusu i slobodno prihvaćanje
poziva. Marko je to zabilježio ovako: "Pozove koje sam htjede... i
ustanovi Dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati" (3,
13-14).
Na čelu s nasljednicima Dvanaestorice Crkva je zajednica pozvanih i poslanih
koji spasenje u Kristu čine dostupnim svima ljudima.
Duhovnost 
