U današnjem evanđelju imamo nastavak Isusova govora
u nazaretskoj sinagogi. Nazarećanima koji traže da Isus učini u svom zavičaju
ono što je činio drugdje, on odgovara da je Ilija bio u vrijeme gladi poslan
strankinji te da je Elizej izliječio stranog vojskovođu. Time nagoviješta da se
ne da ukalupiti u želje svojih sumještana; kao Mesija ostaje otvoren ne samo
svim pripadnicima izraelskog naroda nego i svim ljudima drugih naroda. Isus
Nazarećanin je univerzalni Spasitelj.
U prvom čitanju imamo Jeremijinu ispovijest o vlastitom pozivu. On se izgovarao
da je dječak te da nema hrabrosti nastupati pred odraslima, a Bog ga šalje
knezovima i običnom narodu te najavljuje da će biti s njime. Jeremija je i u
svom djelovanju, kao osporavani prorok, i u svojim patnjama slika Isusa
ušutkivanog i odbačenog Mesije. Za drugo čitanje imamo Pavlov himan ljubavi kao
najpotrebnijoj i najraširenijoj karizmi.
U zbornoj molitvi predsjedatelj nas podsjeća da kao Crkva počinjemo svetu
službu te prosi da Boga štujemo svom dušom i u njegovom Duhu ljubimo i
prihvaćamo sve ljude. U trećem misnom kanonu, koji se obično uzima nedjeljom,
moli svećenik Gospodina "da ova žrtva našega pomirenja bude za mir i na
spas svega svijeta". Sabrani oko uskrslog Isusa koji je sveopći Spasitelj,
danas doživljavamo univerzalnost spasenja i molimo za sav svijet.
Danas
te, evo, postavljam kao grad utvrđeni (Jr 1, 4-5.17-19)
Jeremija je djelovao proročki između 625. i 580. pr.
Kr. Prvih dvadesetak godina među pripadnicima sjevernih plemena koji su
deportaciju u asirsko sužanjstvo preživjeli, ali su bili oslabljeni i mislili
da Bog nikada više neće vratiti potomke deportiranih iz Asirije. Njima je
propovijedao povratak sužanja, ako se preostali iskreno pokaju i obrate. Zatim
je prešao na jug, u Jeruzalem. Tu je propovijedao opasnost sa Sjevera, od
Babilonaca. Svećenici i ostali Jeruzalemci praznovjerno su smatrali da je radi
hrama i kovčega saveza sveti grad neosvojiv, bez obzira da li narod vrši Božji
zakon ili ne. Osporavali su Jeremiji da govori u ime Božje, kad najavljuje
propast svetog grada i hrama.
U vremenu tog osporavanja nastale su Jeremijine ispovijesti u kojima govori o
svom pozivu, pokušava prestati s proročkim djelovanjem, ali mu se opet vraća.
Današnje čitanje početak je Jeremijinih ispovijesti. U našu liturgiju uzeti su
samo ključni dijelovi, a ispušten odlomak u kojem se Jeremija žali da je još
dječak i ne zna govoriti (usp. Jr 1, 6-16). Bog govori proroku da ga je pozvao
iz majčine utrobe. To znači da mu je od ranog djetinjstva dao sposobnosti i
vrline nužne za proročku službu. Ohrabruje proroka neka ne dršće pred
tvrdokornim slušateljima, jer ga on čini utvrđenim gradom i obećava da će biti
s njime kao što je bio s Mojsijem i drugim svojim slugama. Najavljuje mu
teškoće i neuspjehe: "Borit će se s tobom, ali te neće nadvladati!"
Jeremija je prorok neuspjeha, jer ga nitko kroz 45 godina proročkog djelovanja
nije ozbiljno uzimao na duže vrijeme. Tek kad su Židovi otišli u babilonsko
sužanjstvo, ponijeli su Jeremijine propovijedi i od njih duhovno živjeli u
tuđini.
Jeremija je u današnjoj liturgiji slika Isusa koji u Nazaretu doživljava
neuspjeh: njegovi ga mještani žele strmoglaviti. I Isus i Jeremija znali su da
privremeni neuspjeh nije konačni poraz. Kako mi podnosimo neuspjehe u životu?
Kako podnosimo potklipljivanja od strane onih koji misle da brane Božju stvar,
kad nam se suprotstavljaju?
Ti
mi bijaše učitelj od mladosti moje
Psalam 7 i je tužbalica starca koji je bolestan i
progonjen. On se oslanja na Boga od mladosti, jer je kroz vjerničko iskustvo
uvijek prepoznavao Boga kao hrid utočišta i utvrdu spasenja. Mo1i da ga Bog
sada istrgne iz ruku zlotvora. Njegovoj se prošnji pridružujemo i mi
novozavjetni vjernici priznavajući da je Bog naše uzdanje i naš učitelj, bez
obzira da li smo mladi ili smo odmakli u godine. To osobito ispovijedamo kad
poput Jeremije i Isusa doživljavamo neuspjeh i nerazumijevanje.
Najveća
je među njima ljubav (1 Kor 12, 31-13, 13)
Za drugo čitanje imamo Pavlov himan o ljubavi kao
najpotrebnijoj i svima dostupnoj karizmi. Učiteljskim, upravnim i karitativnim
karizmama ljubav daje pravi motiv i cilj djelovanja. Korinćanima, koji su se
laktali za mističnim zanosima i zamjetljivim znakovima djelovanja Duha, Pavao
preporuča ljubav bez koje bi darovi prorokovanja i govorenja nepoznatim
jezicima bili bezsadržajni.
Himan je pisan lijepim grčkim i dijeli se u tri strofe: r. 1-3 govore da bi
karizme bez ljubavi bile beskorisne; r. 4-7 prikazuju svojstva prave ljubavi;
r. 8-13 govore da ljubav trajno ostaje, dok su vjera i nada nužne samo u
zemaljskom proputovanju. Značajno je da Pavao ovdje upotrebljava izraz agape,
ne eros. Agape je prijateljska naklonost, ljubav koja prelazi u pomaganje,
poštovanje. Eros je osjetna ljubav, požuda. Riječ je o djelotvornom služenju
braći i sestrama koje se ne svodi na ljubazne izjave. Ovu ljubav Isus je nazvao
prvom i najvećom zapovijedi (usp. Mk 12, 28-31), a Pavao drugdje uči da je ona
punina Zakona (Rim 13, 10).
Za crkvenu zajednicu važna su svojstva ljubavi: velikodušna je, dobrostiva, ne
zavidi, ne nadima se, ne traži svoje, raduje se istini. To su vrline nužne za
život u obiteljskoj, župskoj i ljudskoj zajednici. Ljubav je svojstvena
ljudskoj i vjerničkoj zrelosti. Zato Pavao u trećoj strofi pet puta
suprotstavlja duhovno razdoblje nejačeta (nepaos) očekivanom stanju zrelosti
ili savršenosti.
Poput
Ilije i Elizeja... (Lk 4, 21-30)
Za evanđelje imamo nastavak Isusove propovijedi u
nazaretskoj sinagogi. Prošle nedjelje čuli smo kako se Isus predstavio
Nazarećanima kao Mesija siromaha, bolesnih i potlačenih. Danas Luka nastavlja
da su se Nazarećani ispočetka divili " milini riječi koje su tekle iz
njegovih usta". Za "divili" stoji u izvorniku glagol koji znači
i "čuditi se" pa ova konstatacija sačinjava prijelaz u slijedeći
prizor: Nazarećani ne shvaćaju kako Isus može govoriti tako dobro a za njih je
samo zanatlija i "sin" zanatlije. Iz r. 23 izlazi kao da je Isus već
bio u Kafarnaumu, a to će se dogoditi - prema Lukinu rasporedu - tek kasnije.
Osnovno je da Nazarećani žele od Isusa čarobnjačke poteze kojima bi prvenstveno
bili impresionirani (usp. Lk 9, 9; 23, 8 - Herod Antipa želi slično!), a Isus
čini čudesa samo onda kad je nužno da pomogne bolesniku i tako očituje Božje
milosrđe. Izreka o liječniku koji treba izliječiti samog sebe postojala je kod
rabina i poganskih pisaca Isusova vremena. Ona se upotrebljavala kao
izrugivanje i otklanjanje nekoga. Njome je nagoviješteno da će Isus biti
odbačen ne samo od svojih mještana nego i od svoga naroda, ali će time biti
stvorena podloga za djelovanje Isusovih sljedbenika među poganskim narodima.
Isus upotrebljava dva starozavjetna primjera da najavi svoje univerzalno
poslanje. Ilija je djelovao u sjevernom kraljevstvu između god. 870. i 850. pr.
Kr., kad je poganska kraljica Jezabela pridobila svog muža kralja Ahaba da
zabrani monoteističku religiju te uvede pogansko bogoštovlje. Iliji je Bog
odredio da brani jahvistički monoteizam te da se u tome suprotstavlja kraljici
i kralju. Kraljica je raspisala potjeru za njim i on se sklonio sjeverno, na
pogansko područje. Stanovao je kod udovice u Sarfati sidonskoj te čudesno
hranio nju i njezina sina, iako je u Izraelu bilo još siromašnih i gladnih
kojima je bila potrebna pomoć. Ilijin nasljednik Elizej čudesno je ozdravio
sirskog vojskovođu Naamana, iako je u njegovo doba bilo još bolesnika u Izraelu
kojima bi Elizejeva pomoć bila nužna. Sve to donosi 1 Kr 17, 7-16 i 2 Kr 5,
1-27.
Odbivši da u Nazaretu čini čudesa koja bi samo impresionirala, Isus najavljuje
pomoću dvaju primjera iz povijesnih knjiga SZ da želi biti univerzalni Mesija.
Luka je tu crtu na Isusu kasnije obilno razradio. Tako u 10, 29-36 prikazuje
kako se omraženi Samarijanac smilovao unesrećenom putniku a zaobišli su ga svećenik
i levit. U 17, 11-19 navodi kako se od desetorice ozdravljenih vratio samo
Samarijanac da zahvali Isusu. U 23, 47 prikazao je kako rimski oficir prilikom
Isusova strpljivog umiranja izjavljuje da je osuđeni Nazarećanin zaista bio
pravednik. Upotrijebivši ovakva dva primjera iz SZ Isus najavljuje da Bog želi
spašavati strance ne tek onda kad budu "podmireni" sinovi Izraelovi
nego i na uštrb starozavjetnih vjernika koji misle da imaju pravo na Božju
dobrotu i milosrđe.
Nazarećani su pravo razumjeli što je Isus htio reći primjerom Ilije i Elizeja.
Zato su ga pokušali ubiti na brijegu koji je 2, 5 km daleko od njihova grada a
hodočasnici ga danas zovu "Brijegom strmoglavljivanja". Plan im nije
uspio, jer je Isus neozlijeđen otišao između njih. Luka ne smatra potrebnim
prikazivati proces i povod pokušaju Nazarećana da ubiju Isusa. On u cijelom
događaju vidi predznak da će Isus biti odbačen te da će nakon proslave po smrti
i uskrsnuću postati sveopći Spasitelj u čije će se ime "propovijedati
obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema" (Lk
24, 47).
Ovaj događaj u okviru današnje mise podsjeća nas da je Isus sveopći Spasitelj a
Crkva misionarska zajednica vjernika. Ona treba misijski djelovati i prije nego
se potpuno "sredi" u župama i biskupijama gdje je već zasađena.
Duhovnost 
