Ton današnjoj liturgiji daje Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi, nakon
krštenja na Jordanu. "U sili Duha", odazivajući se Očevu poticaju da
bude skromni Mesija poput Sluge Patnika, on se predstavlja svojim sumještanima
u novom svjetlu: osjeća se "pomazanim", trajno osposobljenim i
zaduženim da bude blagovjesnik siromaha i proglasitelj milosne godine Gospodnje
svima koji su ugroženi.
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Knjige Nehemijine o ponovnom prihvaćanju
Zakona od strane jeruzalemskih stanovnika. Dok Ezra čita Zakon, narod pažljivo
sluša, odgovara s "Amen" u znak prihvaćanja, kaje se za odstupanje od
Zakona i slavi blagdan obilnim jelom i dijeljenjem onima koji nemaju ništa za
tu zgodu. Nehemija je ovdje slika Isusa koji u svjetlu svete knjige Židova
najavljuje Nazarećanima novo razdoblje svoga djelovanja, svoju novu zadaću. Za
drugo čitanje imamo odlomak iz 1 Kor 12 o krštenicima kao jednom tijelu u kojem
pojedini udovi mogu i trebaju pomagati drugima.
U zbornoj molitvi predvoditelj slavlja ističe prošnju Bogu da ravna našim
životom kako bismo vršili njegovu volju i u ime njegova ljubljenog Sina
obilovali dobrim djelima. U današnjoj misi s Isusom osluškujemo Pismo da bismo
vršili u svojim prilikama volju Božju te s njime donosili životnu radost
siromasima i svima koji trebaju našu pomoć.
Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu (Neh 8, 2-10)
Knjiga Ezrina i Knjiga Nehemijina prikazuju vjersku i nacionalnu obnovu među
Židovima Palestine između god. 445. i 398. pr. Kr. Nehemija je podigao
jeruzalemske zidove i uredio pitanje mješovitih brakova. Ezra je bio tajnik za
židovska pitanja na perzijskom dvoru te je u Jeruzalemu proglasio židovski
Zakon kao podlogu za građansko i vjerničko življenje u sastavu perzijske
carevine.
Naš današnji odlomak sadrži Ezrin službeni proglas Zakona narodu u Jeruzalemu.
On je iz Perzije donio novi primjerak tog Zakona i vjerojatno se radilo o
posljednjoj redakciji Petoknjižja koje na posebnoj svečanosti biva pročitano,
protumačeno i prihvaćeno za svetu knjigu od koje se živi.
Svečanost se događa prvog dana sedmog mjeseca a u tom se mjesecu slavio blagdan
Sjenica (Lev 23, 34). Ovo nije liturgija subotnjeg čitanja ili hramsko
bogoslužje nego posebna svečanost proglasa Zakona koja se događa pred
"Vodenim vratima" unutar gradskih zidina. Skup traje od jutra do
podneva i prisustvuju mu muškarci, žene te "svi koji su mogli
razumjeti" što se čita i tumači. Ezra je morao odabrati važnije odlomke te
ih tumačio "da na rod može razumjeti što se čita". To je svojstveno
za židovsko i kršćansko okupljanje u liturgiji: na početku se čitaju odlomci iz
svetih knjiga koje predvoditelj tumači, a zatim slijede molitve i eventualno
žrtveni dio bogoslužja.
"Sav narod plakaše slušajući riječi Zakona" povijesno se odnosi na
mješovite ženidbe Židova sa strankinjama koje nisu mogle odgajati djecu u
monoteističkoj religiji. Na odredbu Nehemije, koji je za to imao pristanak
državne perzijske vlasti, Izraelci su morali otpustiti tuđinke i oženiti se
vjernicima iz ovog naroda. Ovaj plač na dan svečanog čitanja je kajanje
okupljenih sudionika za zajedničko i pojedinačno krštenje Zakona. Ezra ipak
traži da svečanost ne prede u pokorničko bogoslužje. Poziva na izvanjsku
radost, "jer je radost Gospodnja vaša jakost!" Radost Gospodnja je
prihvaćanje Božjih zapovijedi i spremnost na život u skladu sa savezničkim
obavezama prema Bogu. U znak te radosti skupljeni vjernici trebaju od svog jela
ponuditi onima "koji nemaju ništa spremljeno", koji su siromašni a
članovi su vjerničke zajednice. Izraelci su onog dana slušali stojeći u znak
poštovanja i pažnje. Mi danas sjedimo kod prvog i drugog čitanja, a evanđelje
slušamo stojeći. Time pokazujemo da evanđelje smatramo ključnim dijelom
Biblije. Trebamo, međutim, sve što se u misi čita i moli pažljivo slušati.
Dušu krijepi, neuka uči, oči prosvjetljuje
Psalam 19, iz kojeg je današnji pripjev i tekst vjerničkog razmišljanja
povodom prvog čitanja, je hvalospjev Bogu Stvoritelju prirode i darovatelju
Zakona. Budući da je Zakon objava, on sadrži volju Božju za vjerničko življenje
i zato je savršen, pravedan, čist, neokaljan, istinit. Tko osluškuje poruku
Božju sadržanu u Pismu, biva okrijepljen, poučen, prosvijetljen. Ovim psalmom
ispovijedamo da je za nas riječ Gospodnja duh i život te da je Bog naša životna
hrid, na koju se oslanjamo slušanjem i razmatranjem njegove riječi.
U jednom Duhu, svi smo u jedno tijelo kršteni (1 Kor 12, 12-30)
Za drugo čitanje imamo nastavak prošlonedjeljnog odsjeka o karizmama među
krštenicima. Mogućnost i dužnost međusobnog pomaganja u Crkvi Pavao izvodi iz
krsne povezanosti s Kristom i sa svima krštenima. Služi se slikom o tijelu u
kojem udovi ne mogu jedni bez drugih.
U r. 13 ističe Apostol da smo svi kršteni u jedno tijelo snagom Duha pa u Crkvi
nema podjele na privilegirane vjernike židovskog porijekla i drugorazredne
vjernike poganskog porijekla (Židovi-Grci). U ono doba krštavali su se robovi i
njihovi gospodari. Pred državom je rob i dalje ostajao rob a gazda gospodar,
ali unutar zajednice krštenih ta razlika treba nestati. Naše su župske
zajednice pretežno sastavljene od pripadnika jedne narodnosti, ali ne bi smjele
biti zatvorene za vjernike drugog naroda i kulture.
Formulacija r. 25 "da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako
brinu jedni za druge" odražava Pavlov strah pred precjenjivanjem određenih
karizma i podcjenjivanjem "običnih" vjernika. R. 26 sadrži nauku o
solidarnosti zdravih i bolesnih, nezapaženih i utjecajnih u zajednici: u
bolesnom bratu i sestri boluje sva Crkva, a uspjeh "slavljenih"
obogaćuje svu zajednicu. Ovo znači da bolesnik može strpljivim podnošenjem
patnje pridonositi napretku cijele zajednice. Ovo također znači da su
pastoralni, misionarski i duhovni uspjesi pojedinaca plod zalaganja cijele
zajednice krštenih.
Vrhunac odlomka je u r. 27: "Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno,
udovi!" Tu se Pavao poziva na krsnu formulu "biti kršten na Krista -
baptisthenai eis Hriston." Tko je kršten na Krista, povezan je s njime u
jedno tijelo. A tko se krštenjem veže na Krista, tko dopušta da bude uronjen u
Krista, biva povezan s ostalim krštenicima te postaje tako blizak i potreban
drugome kao što je jedan ud tijela potreban drugome. Na kraju odlomak donosi
popis karizma. Značajno je da su na prvom mjestu apostoli, proroci, učitelji
koji zvuče kao ustaljeni služitelji zajednice. Zatim slijede ostali
karizmatičari. Među njih spada i "dar zbrinjavanja" (r. 28), koji je
u Rim 12, 7-8 razdijeljen na "služenje, bodrenje, dijeljenje, iskazivanje
milosrđa". Gdjegod postoje kršćani - već od Pavlova vremena - postoji i
kršćanski karitas. Ovo nije samo konstatacija nego i zadatak.
On me posla blagovjesnikom biti siromasima (Lk 1, 1-4; 4, 14-21)
Obnovljena liturgija stavlja danas pred nas Lukin predgovor i prvi dio
Isusove nastupne propovijedi u nazaretskoj sinagogi. Između tih dvaju odlomaka
postoji razmak cijelih triju poglavlja trećeg evanđelja. Iz predgovora uočavamo
svrhu Lukina i ostalih evanđelja: ona nisu životopis Isusov nego svjesni izbor
iz propovjedničke grade o Isusu namijenjen povijesnoj zajednici pojedinog
evanđeliste. Luka priznaje da su prije njega postojali "očevici i sluge
Riječi" koji su Lukinoj generaciji krštenika "predali događaje koji
se ispuniše među nama". Među nama je zajednica vjernika. Ona je primila od
Dvanaestorice i njihovih suradnika propovjedničku gradu o Isusu. Luka ju je
"pomno ispitao" te odlučio za Teofila i druge krštenike grčkog
porijekla napisati "po redu" svoje evanđelje. To nije strogo
kronološki raspored događaja Isusova života, nego "red" prikladan da
se povijesni čitaoci "osvjedoče o pouzdanosti svega u čemu su
poučeni." U skladu s kulturom i duhovnim potrebama krštenih Grka - smatra
se da je Luka pisao po svoj prilici u Korintu treće evanđelje donosi izbor iz
Isusovih djela i riječi da naslovnici bolje upoznaju i dublje prihvate krsnu
vjeru.
U svjetlu tog predgovora valja promatrati i Isusov nastup u mjestu "gdje
bijaše othranjen". Do krštenja, on je bio građanin Nazareta koji je svojim
radom izdržavao sebe i majku. Danas počinje nešto novo i predstavlja svojim
sugrađanima svoju novu zadaću.
Za Luku je važno što Isus "po svom običaju ude na dan subotnji u sinagogu
te stane čitati". Ovo znači da je Isus u djetinjstvu, mladosti i zrelim
godinama redovno dolazio u sinagogu, s ostalim ljudima slušao čitanje Zakona,
Proroka i Spisa (ovo je židovski naziv za tri vrste spisa od kojih se sastoji
Stari zavjet), pratio izlaganje ili sam izlagao pročitane odlomke i pjevao
psalme. Ovo također znači da je Isus u svjetlu SZ gledao svoju ljudsku,
vjerničku i mesijansku zadaću. Zato zajednica Isusovih sljedbenika uzima za
kanonske i svete sve knjige Starog zavjeta.
Isus je u Izaijinoj knjizi pronašao i pročitao ispovijest starozavjetnog
proroka iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva. U proročkim spisima SZ susrećemo
književnu vrstu "ispovijest o proročkom zvanju". Proroci su to nerado
davali za javnost, jer se radilo o intimnom unutarnjem doživljaju. Govorili su
o svom zvanju uglavnom onda kad su im slušatelji osporavali da govore zaista
Božju poruku. Ovaj starozavjetni prorok osjećao se pomazanim od Duha Jahvina za
proročku službu. To znači potaknutim, ohrabrenim, vodenim i kvalificiranim od
Duha. Svoju specifičnu zadaću vidio je u djelovanju među siromasima,
obeshrabrenima i žalosnim povratnicima u Jeruzalemu i okolici (usp. Iz 61,
1-11; Isus u današnjem evanđelju navodi samo početak njegove ispovijesti).
Za Luku su prilikom ovog Isusova nastupa važni siromasi, slijepi, sužnji,
potlačeni. On u svom evanđelju pokazuje Isusa kao prijatelja siromaha i
bolesnika. U njegovu evanđelju Matejevih "osam blaženstava"
pretvoreno je u četiri "blago" i četiri "jao". Najvažniji
je prvi "blago" i prvi "jao": "Blago vama, siromasi:
vaše je kraljevstvo Božje!... Ali jao vama, bogataši, imate utjehu svoju!"
(6, 20-24). Na kraju današnjeg odlomka Isus kaže: "Danas se ispunilo ovo
Pismo što vam još odzvanja u ušima!" Time najavljuje prijelaz na
mesijansko djelovanje. Odsada će biti putujući prorok i učitelj vjere koji
posebnu pažnju posvećuje siromasima, bolesnim, rubnim - u znak da je nastupilo
Božje kraljevstvo. On je kod krštenja dobio Očev znak da treba biti skromni
Mesija koji ne lomi napuknute trske i ne gasi stijenja što tek tinja. Sada
najavljuje da to svakako i kani biti. Svoje djelovanje među siromasima on zove
evanđeljem, to jest naviještanjem i uprisutnjivanjem Božje dobrote.
Ovakav Isus potiče nas da s njime cijenimo Stari zavjet kao riječ Božju te da u
svjetlu Pisma obavljamo svoj ljudski i vjernički poziv.
Duhovnost 
