U nedjelju iza
Bogojavljenja slavimo Gospodinovo krštenje. To je događaj koji bilježe
evanđelisti Matej, Marko i Luka, a Ivan ne prikazuje samo krštenje nego
Krstiteljev usklik: "Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!"
Događaj je tako važan da ga spominje Petar u govoru
Korneliju i njegovim ukućanima koji su zaželjeli uključiti se u zajednicu
krštenih uz uvjet da im se ne nameće židovski vjerski običaj obrezanja.
U evanđeljima događaj krštenja ima dva aspekta: Isus je tom zgodom bio
predstavljen kao Sin Očev, Jganjac obećani Mesija. Tako događaj Gospodinova
krštenja prikazuje Matej i Ivan. Drugi aspekt zabilježili su Luka i Marko, jer
prema njima glas iz neba govori Isusu: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi
mi sva milina!" Ovo znači da je Isus došao na Jordan da podrži Krstiteljev
pokret te da se solidarizira sa svima spremnim na obraćenje. Tom zgodom se
pitao, da li je vrijeme da započne mesijansku djelatnost te ako jest, kakav
Mesija treba biti: politički i čudotvorni kako želi narod ili skroviti i
ponizni poput Izaijina Sluge Patnika? Dobio je odgovor da je vrijeme za
mesijanski nastup, ali da treba biti Mesija skroviti.
Naša liturgija ovaj događaj Isusova života veže s našim krštenjem. U zbornoj
molitvi spominjemo događaj Isusova krštenja u Jordanu te prosimo da bismo
sveudilj živjeli u Božjoj ljubavi svi mi koji smo Božja posinjena djeca, rođena
iz vode i Duha Svetoga. U popričesnoj prosimo da s vjerom slušamo Božjeg
Jedinorodenca i tako zaista budemo Božji sinovi i kćeri. Ovaj blagdan ima
vlastito predslovlje koje sažima događaj i poruku otajstva što ga slavimo:
Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje
i glasom s neba objavio;
ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama;
da siromasima donese blagovijest.
Naše je krštenje životni udio na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim. Kao što je
Isus snagom Duha postao i ostao skroviti Mesija, tako i mi trebamo slušati
poticaje Duha koji govori kroz riječ Božju u našoj liturgiji, zatim kroz našu
savjest i događaje života. Ovakvom poslušnošću Ocu u Sinu snagom Duha sve više
postajemo sinovi i kćeri Božje.
Skroviti
Sluga (Iz 42, 1-4. 6-7)
Ovaj odlomak uvršten je u današnju liturgiju zato
što sadrži riječi "Evo Sluge mojeg" koje se mogu prevesti i s
"Ti si sin moj" ili "Ovo je sin moj". Tim riječima
predstavio je kod krštenja glas iz neba prisutnom mnoštvu Isusa.
U kontekstu Izaijine knjige ovo je prva od četiriju pjesama o sluzi Patniku.
Sluga je skroviti prorok kojega Bog šalje Izraelcima i poganskim narodima. On u
svom djelovanju nailazi na osporavanje te na kraju biva nasilno ubijen, ali
ljudi kasnije uviđaju da su njegovim masnicama oni izliječeni te da je on svoj
život dao za sve.
Reci 1-4 su Božji govor kojim je predstavljen Sluga. Sluga je Božji miljenik i
izabranik zato što poslušno naviješta riječ Božju Izraelcima i poganskim narodima.
Ovim Bog uvodi Slugu u javnu službu u zajednici vjernika. Kaže da je na njega
Duha svoga izlio. To je pomazanje kakvim su u ono doba uvođeni u javnu službu
proroci, kraljevi i veliki svećenici. Materijalno pomazanje znak je duhovne
snage kojom Bog krijepi proroka u njegovu pozivu, i to za stalno. Duh je na
Slugu izliven i stalno ostaje na njemu. Svojstveno je ovom Sluzi da "vikat
neće, trske napuknute neće slomiti, stijenja što tek tinja neće ugasiti"
(r. 2-3). Upravo ovim Sluga će biti tip Isusa Mesije: ne ide za vanjskim
uspjesima i ovacijama, ne odbacuje moralno posrnule i moralno napukle. Ostajući
otvoren za grešnike, on uprisutnjuje Božju dobrotu prema svima ljudima.
"Otoci žude za naukom njegovim" (r. 4) odnosilo se povijesno na Izraelce
raspršene među poganskim narodima. Oni su spremni na obraćenje, prepoznaju u
Sluzi pravog Božjeg poslanika. Posljednja dva retka su Božji govor Sluzi, dok
je dosada Bog predstavljao Slugu narodu. "U pravdi te pozvah" (r. 6)
- u svom planu spasenja za sve ljude. "Pravda" je ovdje Božje
svojstvo i spremnost da stupi u savez s ljudima, da im bude naklonjen. Sluga je
znak saveza "s narodom" i znak "svjetlosti pucima" - to
jest saveza s Izraelom kao narodom Božjim i svjetla za poganske narode kojima
se Bog po njemu želi objaviti. Time je ovaj Sluga tip Isusa univerzalnog
Spasitelja.
Sluga će otvarati oči slijepima, izvoditi sužnje iz zatvora, iz tamnice one što
žive u tami. Ovo je povijesni prorok iz vremena sužanjstva u Babiloniji koji je
trebao vjerovati u oslobođenje te iz međunarodne političke situacije
najavljivati nastup Kira koji će sužnjima dati dopuštenje za povratak u
domovinu. Međutim, ovaj prorok naviješta i duhovno otvaranje očiju te duhovno
oslobođenje. Pomaže ljudima da uvide kako su slijepi i kako im je potreban
izlazak na svjetlo. On je i time slika Isusa koji će se predstaviti kao svjetlo
svijeta.
Isusa
iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom (Dj 10, 34-38)
Ovo je dio Petrova govora u kući Kornelija, rimskog
oficira koji je iz Cezareje poslao u Jopu svoje sluge da mu dovedu Petra kao
pročelnika Isusovih sljedbenika. Kornelije je već vjerovao u Boga objave, čitao
Stari zavjet na grčkom te je čuo za Isusa. Spadao je među tzv.
"bogobojazne", tj. Grke i Rimljane koji su povjerovali u Boga jedinoga,
ali nisu mogli prihvatiti obrezanje i zato nisu bili potpuno primljeni u
monoteističku zajednicu vjernika. Vijest o širenju Isusova pokreta dobro mu je
došla da ispita, prima li Crkva zainteresirane strance, a da im ne nameće
obrezanje. Petrov usklik: "Sad shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom
narodu njemu je mio onaj koji ga se boji i čini pravdu" odnosi se na
povijesnu odluku da se u Crkvu primaju zainteresirani pogani bez nametanja
židovskih disciplinskih propisa. Bog želi spasenje svih i poštuje razlike u
kulturi naroda. Tako mora postupati i Crkva Kristova.
Petar proglašava u Kornelijevoj kući uskrslog Isusa gospodarom svih. Iz svog
uskrslog stanja on može spašavati sve ljude, pripadnike različitih naroda i
kultura. Pred Kornelijem Petar razvija glavne događaje Isusova života i
djelovanja. Sve je počelo od Krstitelja. Isus je iz Galileje došao na Jordan
Krstitelju te se podvrgao pokorničkom krstu i tom zgodom bio pomazan Duhom i
snagom. Zatim je "prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše
ovladao đavao". U daljnjem toku govora Petar iznosi kako je Bog Isusa
uskrisio i odredio da se u Isusovo ime propovijeda oproštenje grijeha svim
narodima. Ova propovijed je sažetak misionarskih nastupa.
Bitni događaj, koji su trebali tumačiti svi propovjednici, je krštenje Isusovo
kao pomazanje Duhom i snagom. To je uvođenje u mesijansku službu. Iz ovoga
izlazi da vjernici krštenjem dobivaju pomazanje Duhom i tako bivaju uvedeni u
svoje kršćansko zvanje. Zato je Crkva zajednica krštenih koji imaju udio na
Isusovu pomazanju Duhom.
Ti
si Sin moj ljubljeni (Mk 1, 7-11)
Posvećujemo punu pažnju Markovoj verziji ovog
događaja. Izrazom "u one dane" (r. 9) Marko veže Isusovo krštenje uz
djelovanje Krstitelja. Krstiteljev nastup bio je tako poznat da o njemu piše i
Josip Flavije, židovski povjesničar. To je dakle sigurno povijesni događaj koji
je za prvu Crkvu bio važan, ne samo simbolski.
Marku je - prema grčkom izvorniku - vlastito "bi kršten u Jordan", ne
"u Jordanu". Time ovaj događaj više povezuje s vjerničkim krštenjem,
jer bivamo uronjeni u krsnu vodu. Marko naglašava da je Isus pri izlasku iz
rijeke vidio otvorena nebesa i Duha gdje silazi na njega. Za
"otvorena" stoji u grčkom izvorniku "razderana", isti izraz
koji je upotrijebljen za razderani hramski zastor prilikom Isusova izdahnuća
(usp. Mk 15, 38). Isusov mesijanski nastup omogućuje ponovnu vezu između neba i
zemlje. Još više će to omogućiti njegova smrt i uskrsnuće.
Najznačajnija vlastitost Markova prikaza jest što glas iz neba govori Isusu da
je on ljubljeni Sin Očev. Riječi ovog glasa skovane su iz dvaju starozavjetnih
tekstova. Prvi je iz Pjesme o Sluzi Patniku koju smo imali za prvo čitanje.
Drugi je iz Ps 2, 7: "Ti si sin moj, ja te danas rodih!" U prvom
tekstu Bog zove svojim slugom ili sinom proroka u času kad počinje proročko
djelovanje, spreman na skromnost i na osporavanje koje će doći. U drugom
svećenik dovikuje kralju iz davidovske loze na dan preuzimanja službe da je sin
Božji zato što preuzima službu vladara u narodu Božjem. Kad su izumrli kraljevi
iz loze Davidove, pobožni Židovi i dalje su molili ovaj psalam vjerujući u
idealnog vladara kojega će Bog poslati. Kad glas iz neba govori Isusu da je
ljubljeni Sin koji je Ocu omilio, hoće reći samom Isusu da je došlo vrijeme za
mesijanski nastup. On treba ostaviti zanatsku radnju u Nazaretu i početi
propovijedati nastup kraljevstva Božjega. To treba činiti skrovito, poput Sluge
Patnika. Treba također biti spreman na osporavanje od strane sunarodnjaka.
S Isusom koji želi vršiti svoj poziv prema volji Očevoj nastojmo i mi u
današnjoj misi tražiti od Boga svjetlo za svoje svagdanje dužnosti. Neka nam
pri tome ne bude kriterij, što nam je ugodno ili što nam donosi priznanja i
pohvale, nego što je zaista Božja volja.