|
SVETKOVINA
Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se
nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog
pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo
izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to
svjedoci i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva,
što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred
prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega
naroda, medu njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr.
Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo
mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio
blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara,
krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su
cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima
potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje
čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a
njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali
u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako
zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat
će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV.
stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu
nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u
Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan
u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na
čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski
spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih
mučenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz
koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu
kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo
je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835.
svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti,
kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome
što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko
mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih
širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u
Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je
po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle
da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod
anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke
tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj
Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih
posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije
Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga
u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik.
Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski
nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih
misli:
»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’, onda
dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36). Promatrajte umom
snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i
odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima.
Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga
vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim
pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje
bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno
slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike
njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju
čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani
činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili
od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u
Krista, Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim
riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim
Ocem nebeskim’ (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i
javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s
druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u
prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi
nas tamo gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred
smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u
prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te
gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom,
svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u
prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će
uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i
pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti
i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem
stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno
neću ’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim
Ocem i njegovim anđelima« (3,6).
Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan
vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape
Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima,
okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi
i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući
kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju
ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše
razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i
dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga
postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i
ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše
pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između
sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«
U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni
stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa,
isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve.
One se odnose na svetost sutrašnjice.
»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan
Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas
ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece
sutrašnjice…
Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni
vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko
nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima
uvijek nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama
jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već
unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim
pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će
nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo
biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.
Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji
uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih
prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan,
ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će
jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom
strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu
vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će
uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.
Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj.
Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat
će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se
neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim
novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima,
novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako
tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki
novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u
društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti
njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen.
Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što
spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako
je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u
prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u
predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također
biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek
čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.
Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju
prosijevati Božje lice…«
|
Duhovnost 
